Školovao se u Bagdadu, tadašnjem centru nauke i kulture. Slušao je predavanja Ebu Jusufa, te drugih znamenitih učenjaka. Preduzimao je naučna putovanja u Siriju, Hidžaz, Jemen i druga mjesta. Posebnu pažnju je posvetio Sunnetu i sakupljanju hadisa. Kako navode njegovi biografi, u četrdesetoj godini je započeo izlaganja svog tumačenja Šerijata. Ibn Hanbel je živio u vrijeme kada su abasijsku državu započele potresati značajne vjersko-političke polemike i unutrašnje napetosti. 45 Tako se ovaj pravnik nije stavljao u službu vladajuće dinastije, kao njegov otac, a nije joj se ni suprotstavljao. Bio je šutljivi posmatrač tragičnih događaja koji su pratili borbe pojedinih pretendenata za prijesto. I pored toga, stanovište puritanskog idealizma koje je zastupao u tumačenju šerijatskih pitanja dovelo ga je pod udar abasijskih sankcija. Zbog toga što se usprotivio mutezilijskom tumačenju pitanja »stvaranja Kur'ana« više godina je proveo u zatvoru. Njegov lični život je bio prožet dubokom pobožnošću i poštenjem. Umro je 241/855 u Bagdadu. Njegov mezar je svijet obilazio sve dok nije uništen u poplavi u 7. vijeku (h).

Djelo

Djela imama Ibn Hanbela se uglavnom odnose na hadis. To je imalo za posljedicu da su ga neki autori svrstavali u muhaddise, a ne u fakihe. Najvažniji rad Ibn Hanbela je »El-Musned«, zbirka hadisa koja je nastala nakon 180/796. Ovaj zbornik, za čije je bilježenje posebno zaslužan imamov sin Abdullah (u. 290/902), predstavlja dosta cijenjeno djelo u hadisu i fikhu. Za ime Ibn Hanbela se vezuju i sljedeća djela: »Nasihu-l-mensuh«, »Fedailu-s-sahabe«, » El-Menasiku-l-kebir«, »El-Menasiku-s-sagir«, »Kitabu-z-zuhd« i druga.

Odlike pravnog mišljenja

U literaturi se navodi da je mišljenje Ibn Hanbela u cjelini više tradicionalističko nego pravničko. Pri tome se ima na umu njegovo zanemarivanje bavljenjem pravnom tehnikom i pravnim konstrukcijama. Fikh Ahmeda b. Hanbela je cjelina koja se zasniva na hadisu i mišljenjima ashaba. Poredak izvora prava prema njegovom učenju je: 1. Kur'an, 2. Sunnet, 3. fetve ashaba, 4. nedovoljno pouzdane predaje, 5. analogija. U rješavanju pravnih problema sa područja muamelata oslanjao se na načelo dopustivosti (ibahat) ukoliko o tome nema izričitog teksta Kur'ana ili Sunneta, niti predaje ashaba. Osnovni metod koji je Ibn Hanbel primjenjivao u iznalaženju pravnih propisa za određeni slučaj je bio iznaći odluku Božijeg Poslanika koja se na takav ili sličan slučaj odnosi. Zato je čak smatrao da nakon Kur'ana i Sunneta nikakvo pravno djelo nije potrebno i da predstavlja novotariju (bid'a). Kasnije je ovo mišljenje korigovao, uvidjevši da se pojavljuju novi problemi kojih nema u Poslanikovu Sunnetu, niti u praksi ashaba. Njegovo tradicionalističko usmjerenje imalo je za posljedicu prihvatanje mursel i da'if-hadisa prema vlastitom izboru. Upotrebu analogije ograničio je na posebne slučajeve i stanje prijeke potrebe. Imamovi učenici su kasnije, koristeći njegov pravac, prihvatili i još neke izvore prava. Ibn Hanbelu je pripisana upotreba koncepta »opšte koristi« (masleha) na temelju teze da svaki propis šerijatskog prava ima u osnovi za cilj zaštitu »opšteg interesa«. Korištenje ovog koncepta je posebno razrađeno na području javnog prava (es-sijasetu-ššer'ijje). Uvažavanje ovog koncepta imalo je za posljedicu ispitivanje razloga i motiva pravnih poslova pojedinaca, što je hanbelijsko tumačenje šerijatskog prava dovelo u najuži dodir sa svakodnevnim životom. Bavljenje konkretnim problemima ostalo je trajnim obilježjem škole koja se vezala za ime Ibn Hanbela.

Primjer pravnog tumačenja

Uvažavajući koncept »opšteg interesa« hanbelijski pravnici su izdali niz zanimljivih pravnih mišljenja. Takva su: kažnjavanje pijanica koji remete javni mir, oduzimanje imovine pronevjeriocu, zabrana kupoprodaje robinja, oduzimanje viška stambenog prostora od veleposjednika u korist beskućnika itd. Ove fetve su zabilježili Ibnu-l-Kajjim, Eš-Šatibi i drugi. (A. A. Qadri, op. cit., 145).

Učenici

Najpoznatiji učenici Ahmeda b. Hanbela u ovom periodu su: imamovi sinovi Salih (u. 266/879) i Abdullah (u. 290/902); Ebu Bekr Ahmed b. Muhammed el-Esrem (u. 273/886), pisac djela »ElMinhadž«; Ibrahim b. Ishak el-Harbi (u. 285/898), pisac značajnih »Garibu-l-hadis«, »Delailu-n-nubuvve«, »El-Menasik« itd.;  Ahmed b. Muhammed b. Harun el-Hallal (u. 311/923), pisac djela »ElDžamiu-l-kebir«; Omer b. el-Husein elHireki (u. 334/945), pisac djela  »El-Muhtesar« i drugi.

Autor: Fikret Karčić

LITERATURA: Anwar Ahmad Qadri, Islamic Jurisprudence  in the Modern World, 80-173; Ali Hasan Abdu-l-Kadir, Nazretun ammetunn fi tarihi-l-fikhi-l-islamijji, 191-292; Muhammed el-Hudri, 
Tarihu-t-tešri'i-l-islamijji, El-Kahire, 1920, 164-327; Asaf A. Fayzee,  "Shi'i Legal Theories", u: Law in the Middle East (ed. M. Khadduri and  H. Lehesny), Washington D. C. 1950, 113-131; Emile Tyan, "Judicial 
60 Organization", u Law in tlae Middle East, 237-278; Dairetu-l-mearifi-lislamijje (odrednice: Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Zejdije); Encyclopaedia of  Islam, Leiden, 1979, vol. I-IV (odrednice: Ahmed b. Hanbal, kadi);  Ahmad Hasan, Early Development of Islamic Jurisprudence, Islamabad  1982, 178-221.