Već je spominjano da su dva glavna pravca u tumačenju Kur'ana: tradicionalno i racionalno. Podjela na tradicionalno, racionalno, sufijsko, znanstveno i dr. tumačenja je, zapravo, podjela na osnovu izvornosti, tj. šta je izvor određenom tumačenju. U slučaju tradicionalnog tefsira izvor tumačenja je tradicija.

Riječ tradicionalan (me'sur) u arapskom jeziku je particip pasivni, uzet iz govora sa značenjem kao u primjeru: ahbertu-l-hadis eseren - prenio sam kazivanje u skladu s tradiranom predajom.

El-Eser (tradicija, predanje) je imenica kojom se imenuje taj aktivitet. Neko kazivanje može biti tradirano, odnosno prenoseno, jer ga neko iz potonjih generacija (kalef) prenosi od prethodnika (selef). U svjetlu ovog jezičkog značenja, tradicionalni tefsir se terminološki može definisati sljedećom formulacijom:

Tradicionalni tefsir (et-tefsir bi-l-me'sur) je komentarisanje Kur'ana predajom (el-menqul), svejedno da li je ta predaja prenesena od velikog broja prenosilaca (mutevatir) ili ne. Tradicionalni tefsir obuhvata tumačenje Kur'ana Kur'anom, tumačenje Kur'ana Poslanikovim sunnetom te izrekama ashaba i tabi'ina. U vezi s pitanjem izreka tabi'ina postoji razilaženje učenjaka o kriterijima preuzimanja njihovih kazivanja.

Iz izložene definicije se vidi da postoje četiri izvora tradicionalnog tefsira, a to su:

a) Kur'an,

b) Poslanikov sunnet,

c) kazivanja ashaba, i

d) kazivanja tabi'ina, uprkos razilaženju o kriterijima za preuzimanje od njih.

a) Kur'an

To je prvi među izvorima tradicionalnoga tefsira, iz nekoliko razloga. Prvi je, svakako, njegov opći značaj, drugi je njegova preciznost, treći je neizostavno obraćanje na taj izvor i nužno započinjanje od njega, budući da nikom nije moguće zaobići ga i nadomjestiti nekim drugim.

Brojni su primjeri u Kur’anu gdje je nešto rečeno sažeto i nedovoljno jasno, da bi na drugom mjestu bilo šire razraženo. Tako npr. u prvoj kur’anskoj suri El-Fatiha, prvi ajet glasi:

 [ الحَمْدُ لله رَبِّ الْعاَلَميِنَ ]

Hvala Allahu Gospodaru svjetova.

Sintagma رب العالمين “Godpodar svjetova” na ovom mjestu nije dovoljno obja{njena, ali zato u drugim kur’anskim surama nailazimo na njenu {iru razradu. U suri E{-[u’ara’, od 23-28. ajeta, u dijalogu između Musaa, a. s., i faraona obja{njava se ta sintagma. Na upit faraona:

[ قَالَ فرْعَوْنُ وَماَ رَبُّ الْعاَلمَيِنَ ]

Ko je Gospodar svjetova?, Musa a. s. je odgovorio: Gospodar nebesa i Zemlje i onog što je između njih, ako vjerujete… Gospodar vaš i Gospodar vaših davnih predaka… Gospodar istoka i zapada i onoga što je između njih, ako pameti imate…

U suri Ta Ha (ajeti 49-50), također, u dijalogu između faraona i Musaa, a. s., nalazi se još detaljnjije pojašnjenje spomenute sintagme. Na upit faraona: Ko je Gospodar vaš, o Musa?, Musa, a. s., odgovara: Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, a zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo.

[ قَالَ فَمَنْ رَبُّكُمَا يَا مُوسَى ؟ قَالَ رَبُّناَ الَّذيِ أَعْطىَ كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى ]

Drugi primjer pojašnjavanja Kur'ana Kur’anom nalazi se, također, u suri El-Fatiha, koju vjernik uči na svakom rekatu namaza, gdje moli Uzvišenog:

[ اهْدِناَ الصِّرَاطَ الْمُسْتَقيِمَ . صِرَاطَ الَّذيِنَ أَنْعَمْتَ عَلَيْهِمْ ]

Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si blagodati darovao.

Evidentno je da sintagma أَنْعَمْتَ عَليَهِِمْ , tj. “oni kojima Si blagodati darovao”, ovdje nije dovoljno objašnjena, jer nije precizirano ko su ti “kojima su blagodati darovane”, niti koje blagodati su im darovane. Međutim, u suri En-Nisa’ u 69. ajetu, dolazi njeno obja{njenje:

[ وَمَنْ يُطِعِ اللهَ وَالرَّسُولَ فَأُولَئِكَ الَّذِينَ أنْعَمَ الله عَلَيْهِمْ مِنَ النَّبِيَّيِنَ وَالصَّدَّيقِيِنَ وَالشَُّهَدَاءَ وَالصَّالِحِينَ وَحَسُنَ أُولَئِكَ رَفيِقًا ]

Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku, takvi će biti u društvu onih kojima je Allah blagodati darovao أنْعَمَ الله عَلَيْهِمْ , od vjerovjesnika, i pravednika, i šehida i dobrih ljudi. A kako }e oni divni drugovi biti!

Očito je da je na oba mjesta upotrijebljena ista riječ: إِنْعَامٌ uأَنْعَمْتَ عَلَيْهِِمْ iأَنْعَمَ الله عَلَيْهِمْ {to znači: obasipanje blagodatima ili darivanje blagodati.

Mnogo je primjera u Kur’ani-kerimu gdje je nešto sažeto i koncizno rečeno, a na drugom mjestu dolazi njegova šira razrada i objašnjenje, ili gdje je nešto kazano uopćeno الَعامُّ , da bi na drugom mjestu bilo konkretizirano تَخْصيِصُ الْعَامِّ , ili gdje je nešto izrečeno neograničeno/bezuvjetno الْْمُطْلَق a na drugom mjestu dolazi njegovo ograničavanje تَقْييِدُ الْمُطْلَقِ .

Ko malo bolje osmotri Kur'an, uvidjet će da on u sebi obuhvata sažetost i opširnost, sumarnost i detaljisanje, uopćavanje i konkretizaciju, općenitost i posebnost. Ono što se na jednom mjestu prikazuje sažeto, na drugom mjestu se razviđa detaljno; što se na jednom mjestu navodi sumarno, na drugom mjestu se obrazlaže potanko; što je u jednoj suri ili ajetu navedeno neograničeno, na drugom mjestu se ograničava; što je u nekom ajetu izneseno u općoj formi, u drugom ajetu se konkretizuje. Također, moguće je da se na osnovu određenog ajeta utvrdi propis, a nakon toga uslijedi njegovo derogiranje drugim ajetom.

Stoga je svakome ko se odluči za komentarisanje Allahove, dž. š., Knjige, neizostavna obaveza najprije pregledati Kur'an i sabrati sve što je u njemu a u vezi je sa zadatom temom, zatim ajete upoređivati jedan s drugim, kako bi se razumijevanje upotpunilo a cilj kur'anskoga teksta razjasnio. Tek nakon toga se, na temelju onoga što je detaljno izloženo, može spoznati ono što je sažeto prikazano; na osnovu onog što je potanko obrazlagano može se spoznati ono što je sumarno navedeno; a u svjetlu onog što je ograničeno razumijeva se ono što je neograničeno, ako ima potrebe za takvom primjenom. Isto tako, općenitost nekih kur'anskih formi treba razumijevati u svjetlu konkretnih formi. Tako se praktikuje komentarisanje Kur'ana Kur'anom, a Allahove poruke se razumijevaju po onome što je Allah rekao. Nema sumnje u to da smisao izgovorenih riječi najbolje može protumačiti upravo onaj ko ih je izgovorio.

Takav pravac siguran je put da se ne ode ukrivo prilikom komentarisanja Knjige koja predstavlja posljednju Allahovu, dž. š., Objavu ljudima.

Prvi ko je slijedio ovakav put bio je Allahov Poslanik, s.a.v.s. Imam El‑Buhari u svome Sahihu, navodi slučaj kad su objavljene Riječi Uzvišenoga:

[ الَّذيِنَ آمَنوُا وَلَمْ يَلْبِسُوا إِيمَانَهُمْ بِظُلْمٍ أُولَئِكَ لَهُمُ الْأَمْنُ وَهُمْ مُهْتَدوُنَ ]

Bit će sigurni (spašeni) samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s nepravdom (zulumom) ne miješaju; oni će biti na pravom putu. (El-En'am, 82)

Kada je objavljen navedeni ajet, Poslanikovim, s.a.v.s., drugovima (ashabima) to se učinilo preteškim te su se za sebe pobojali zbog toga što ajet ističe da mira i sigurnosti neće imati niko ko od svog vjerovanja ne odstrani svaku nepravdu, koja u sebi obuhvata makar i najblaže griješenje, našto su pitali: “Pa ko od nas nije nikad počinio neku nepravdu?” Vjerovjesnik, s.a.v.s., im je na to odgovorio: “To nije tako kako vi mislite, već onako kako je Lukman rekao svom sinu:

[ ياَ بُنَيَّ لاَ تُشْرِكْ باِلله إِنَّ الشِّرْكَ لَظُلْمٌ عَظيِمٌ ]

O sinko, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda. (Lukman, 13).”

Allahov Poslanik, s.a.v.s., kritikovao je, također, neke ashabe kada je čuo kako se prepiru o pitanju Allahovog određenja, tako što jedan nešto tvrdi pozivajući se na jedan ajet, a drugi ga pobija pozivajući se na drugi ajet. Ušao je među njih ljutit, zarumenjelog lica, bacio na njih šaku pijeska i rekao im: “Polahko, ljudi! Zbog toga su propale zajednice prije vas! Propale su zbog razilaženja s vjerovjesnicima i suprotstavljanja objavljenih ajeta jednih drugima! Kur'an nije objavljen da bi njegov jedan dio obesnaživao drugi, već zato da se jedan drugim potvrđuje!”

Poruka ovog hadisa je jasna: tumačenje Kur'ana treba ponajprije tražiti u samome Kur'anu. Na taj način Allahova poruka se razumijeva po onom kako ju je Allah, dž. š., pojasnio. Zbog toga se tumačenje Kur'ana Kur'anom smatra najpouzdanijim i najboljim načinom komentarisanja Allahove, dž. š., Knjige, jer se na njegovim osnovama upotpunjuje razumijevanje i raspoznaje šta se želi reći kur'anskim tekstom tako što se predmet posmatra pogledom koji obuhvata sve to što je tom izneseno.

Treba istaći da ta vrsta tefsira, tj. komentarisanje Kur'ana Kur'anom “nije instrumentalna ili pomoćna djelatnost koja se ne temelji na posmatranju i razmišljanju, već je to posao koji se zasniva na dubokom razmišljanju i odgovornom razmatranju, kojim se mogu baviti samo ljudi od nauke, i to s posebnim intelektualnim sposobnostima”.

U domen komentarisanja Kur'ana Kur'anom, također, spada i argumentovanje Kur'anom u ravni jezičkog značenja riječi. To znači, da jezičko značenje neke riječi iz Kur'ana možemo otkriti putem onoga što je zabilježeno u samom Kur'anu. U te svrhe potrebno je sabrati sve ajete u kojima je data rijelč upotrijebljena. Primjeri argumentovanja Kur'anom u ravni jezičkog značenja riječi su, doista, brojni u tefsirskoj literaturi.

Premda neki istraživači ističu imama Ibn Kesira (umro 774.h.) kao mufessira koji se najviše bavio tumačenjem Kur'ana Kur'anom, opisujući negov tefsir kao “onaj u kojem je najviše ispunjavano nizanje odgovarajućih ajeta s istim semantičkim sadržajem”, činjenica je da je imam Ebu Bekr er-Razi el-Džessas, koji je živio u četvrtom hidžretskom stoljeću (rođen 305., umro 370.h. godine), zapravo, pionir u takvom tumačenju Kur'ana. Njegov tefsir Ahkamu-l-Kur'an pun je primjera tumačenja Kur'ana Kur'anom, o čemu smo opširno govorili u našoj doktorskoj disetaciji El-Imam Ebu Bekr er-Razi el-Džessa ve menhedžuhu fi-t-tefsir. Na osnovu primjera koje smo tamo iznijeli možemo s pravom reći da El-Džessasovo interesovanje za “nizanjem ajeta s istim semantičkim sadržajem” nije bilo ništa manje od istorodnog Ibn Kesirovog interesovanja. Ako se istovremeno u obzir uzme i činjenica da je El-Džessas u tome prethodio Ibn Kesiru oko puna četiri stoljeća, onda se dolazi do logičnog zaključka da El-Džessasa treba posmatrati kao istinskog preteču takvog metoda u komentarisanju Allahove, dž š., Knjige.

  1. b) Vjerovjesnikov sunnet

To je drugi izvor koji je neophodan za pravilno razumijevanje Kur'ana. Poslanikov sunnet komentariše i pojašnjava Kur'an. Kur'an izvještava o tome da je jedna od Poslanikovih, s.a.v.s., dužnosti objašnjavanje onoga što je Uzvišeni Allah objavio u Kur'anu, što se vidi i iz riječi Uzvišenoga: A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, da bi oni razmislili. (En-Nahl, 44)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., najbolje može (pro)komentarisati Kur'an i najdostojniji je da se od njega traži tumačenje Knjige. Za njega Allah, dž. š., kaže da on ne govori po hiru svome (jer) to je Objava koja mu se obznanjuje (En-Nedžm, 3-4). Ako se tome doda činjenica da je Vjerovjesnikov sunnet u islamu drugi temelj ove čiste vjere, tj. izvor koji u islamu dolazi odmah iza Kur'ana, to bi istraživača u oblasti tefsira trebalo opredijeliti da se maksimalno angažuje na proučavanju onoga {to je Vjerovjesnik, s.a.v.s., protumačio iz Kur'ana.

Prilikom pozivanja na Vjerovjesnikov sunnet u tumačenju Kur'ana u obzir dolaze isključivo autentični (sahih i hasen) hadisi, što podrazumijeva izbjegavanje slabih (da'if) i apokrifnih (mewdu') hadisa, jer se Vjerovjesniku u komentarisanju Kur'ana podmetalo, kao čto mu se podmetalo i u drugim područjima. Zato, ono što je potvrženo pouzdanim lancem – to se prihvata, a ono što nije preneseno na autentičan način ne može se uzimati u obzir prilikom komentarisanja Kur'ana, jer nije dopušteno tumačenje Allahovog, dž.. š., govora na osnovu predaje koja nije izvorna.

Šejhu-l-islam Ibn Tejmije u svom djelu El-Mukaddime fi usuli-t-tefsir (Uvod u osnove tefsira) kaže: “Najvjerodostojniji vid tefsira je tumačenje Kur'ana Kur'anom, jer ono što je nejasno na jednom, pojašnjeno je na drugom mjestu i ono što je ukratko navedeno na jednom, opširno je izloženo na drugom mjestu u Kur'anu. Ako ti to ne bude dovoljno, onda se obrati na sunnet, jer on tumači i pojašnjava Kur'an. Štaviše, imam Šafija rekao je da je Allahov poslanik, s.a.v.s., svaku presudu donio na osnovu onoga što je razumio iz Kur'ana, jer Uzvišeni kaže: Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje. I ne budi branilac varalicama. (En-Nisa', 105). Uzvišeni takođe, kaže: Mi tebi objavljujemo Knjigu da bi im objasnio ono u čemu se razilaze, i da bude vjernicima uputa i milost. (En-Nahl, 64) Zato je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Zaista je meni dat Kur'an i uz njega još toliko.', misleći na sunnet. Sunnet je njemu objavljivan kao i Kur'an, s tom razlikom što mu nije recitiran kao Kur'an (zato se naziva objavom koja mu nije recitirana). Imam Šafija i drugi istaknuti islamski učenjaci za to navode brojne dokaze.

U svakom slučaju, tumačenje Kur'ana traži u samom Kur'anu, pa ako ne nađeš, onda u sunnetu, shodno slučaju kada je Poslanik, s.a.v.s., slao Muaza u Jemen. Upitao ga je: 'Po čemu ćeš suditi?' a on je odgovorio: 'Po Kur'anu.' Zatim ga je upitao: 'A ako ne nađeš u njoj?', pa je on odgovorio: 'Po sunnetu Allahovog poslanika.' Ponovo ga je upitao: 'A ako ne nađeš ni tu?', a on je odgovorio: 'Trudit ću se da dođem do rješenja vlastitim mišljenjem.' Tada ga je Poslanik, s.a.v.s., potapšao po grudima i rekao: 'Hvala Allahu, koji je uputio izaslanika Allahovog poslanika onome sa čime će Allahov poslanik biti zadovoljan.' Ovaj hadis naveden je u hadiskim zbirkama: musnedima i sunenima, sa dobrim lancem prenosilaca.”

Allahov Poslanik, s.a.v.s, je, po slovu Kur'ana, zadužen da ljudima, u sklopu svoje poslaničke misije, objasni Kur'an. U Kur'anu se to eksplicite naglašava:

[ وَأَنْزَلْناَ إِلَيْكَ الذِّكْرَ لِتُبَيِّنَ لِلنَّاسِ مَا نُزِّلَ إِلَيْهِمْ وَلَعَلَّهُمْ يَتَفَكَّرُونَ ]

A tebi (Muhammede) objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili. (En-Nahl, 44)

Tako je prvi komentator Kur'ana bio upravo Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s., koji je svojim drugovima obja{njavao pojedine ajete koji su za njih bili teže shvatljivi. Hadiske zbirke obilno izvješćuju o Poslanikovom tefsiru, i gotovo da nema zbirke koja ne sadrži tzv. kitabut-tefsir, tj. poglavlje o tefsiru, gdje se nalaze predaje u kojima Poslanik, s.a.v.s., komentariše određene ajete. Evo nekoliko primjera:

Prenosi imami-Taberi u nekoliko verzija od Adijja ibn Hatima i drugih ashaba da je Allahov poslanik, s.a.v.s., prokomentarisao posljednji ajet sure El-Fatiha, rekav{i:

“إنَّ الْمَغْضُوبَ عَلَيْهِمْ هُمُ الْيَهُودُ وَإنَّ الضَّالّيِنَ هُمُ النَّصَارَى “

“Oni koji su protiv sebe izazvali srdžbu su jevreji, a oni koji su zalutali su kršćani.

Prenosi El-Buhari u Sahihu da su neki ashabi, kada je objavljen 187. ajet sure El-Bekare, koji određuje vrijeme do kada postač smije jesti prije nego što zaposti, pa ka`e: [ وَكُلوُا وَاشْرَبُوا حَتَّى يَتَبَيَّنَ لَكُمُ الْخَيْطُ الْأَبْيَضُ مِنَ الْخَيْطِ الْأَسْوَدِ ] Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti, to bukvalno shvatili, pa su donijeli bijeli i crni konči} misle}i da se na to aludira u ovom ajetu. Kada je Poslanik s.a.v.s. o tome obaviješten, prokomentarisao je ovaj ajet, rekav{i: إنَّمَا ذَالِكَ سَوَادُ اللَّيْلِ وَبَياَضُ النَّهَار “Ovdje se misli na crninu noći i bijelinu dana”, tj. jedite i pijte dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti, čime se aludira na rađanje novog dana.

Prenose Ibnu Džerir et-Taberi i Ahmed ibn Hanbel da je Allahov poslanik, s.a.v.s., kada mu je objavljena sura El-Kevser, kazao da je Kevser koji mu je dat, ustvari, rijeka u Džennetu, u kojoj će biti mnogo dobra خَيْرٌ كَثيِرٌ za njegove sljedbenike.

Kada je objavljen 123. ajet sure En-Nisa', u kojem se kaže: [مَنْ يَعْمَلْ سُوءًا يُجْزَ بِهِ] Onaj ko uradi zlo bit će kažnjen!, mnogim ashabima je to teško palo, jer su to shvatili kao prijetnju. Tako je Ebu Bekr, r. a., došao Poslaniku, s.a.v.s., žaleći se kako je veoma teško biti “ispravan i spašen” poslije ovog ajeta. Poslanik, s.a.v.s., je prokomentarisao ovaj ajet objasnivši da su bolesti, razna iskušenja i nedaće koji mu se dešavaju na ovom svijetu zapravo kazna, tj. keffaret (otkupljenje) vjerniku za njegove počinjene grijehe.

To su samo neki primjeri Poslanikovog, s.a.v.s., tumačenja Kur'ana. U domen njegovog tefsira svakako spada i praktična primjena i objašnjenje načina izvršavanja određenih kur'anskih imperativa, poput načina obavljanja namaza i određivanja namaskih vremena, zatim objašnjenja propisa u vezi sa zekatom, hadžom i dr.

Činjenica je da Poslanik, s.a.v.s., u svome tefsiru nije objašnjavao riječ po riječ, kao što je slučaj sa kasnijim tefsirima. U tefsirskoj literaturi se spominje razilaženje islamskih učenjaka o pitanju broja ajeta koje je Poslanik, s.a.v.s., objasnio svojim drugovima. Tako dio islamske uleme na čelu sa Ibn Tejmijom smatra da je Resulullah, s.a.v.s., objasnio ashabima “sva značenja Kur’ana, kao što im je objasnio i njegove pojedinačne izraze u cijelosti.”

وقد إخْـتَلَفَ العلماءُ في الـمِقْدَار الذي بَـيَّـنَهُ رَسُولُ الله صلَّى الله عليه وسلَّم من القرآن لأصحابه : فمنهم مَنْ يَرَى أنَّ النبىَّ صلَّى الله عليه وسلَّم بَـيَّنَ لأصحابه كُلَّ مَعاَنىِ القران ، كَمَا بَـيَّنَ لهم كُلَّ أَلْفَاظِهِ ، وعَلىَ رَأْسِ هَؤُلاَءِ شَيْخُ الإسلام ابن تيمية . ومنهم مَنْ يَرَى أنَّ النبىَّ صلَّى الله عليه وسلَّم لَمْ يُـبَيِّنْ لأصحابه من القرآن إلاَّ الْقَليِل .

Drugi dio islamskih učenjaka smatra da je Poslanik, s.a.v.s., objasnio svojim ashabima samo mali dio kur’anskih ajeta. Protagonisti i jednog i drugog stanovišta iznose potom argumente koji idu u prilog njihovih tvrdnji, čto je obilno spomenuto u djelima koja se bave ulumu-l-Kur’anom.

Nakon uvida u argumentaciju i jednih i drugih može se slobodno konstatovati da je Poslanik, s.a.v.s., objasnio i protumačio svojim drugovima znatan broj kur’anskih ajeta, naročito onih čije su razumijevanje sami teško mogli dokučiti. O tome svjedoči mnoštvo rivajeta i predaja kojima obiluju kapitalne hadiske zbirke, poput sahiha, sunena, musneda i dr. M eđutim, činjenica je da ne postoji kompletan Poslanikov, s.a.v.s., komentar Kur’ana. Razlog tome je u sljedećem:

  1. Poslanik, s.a.v.s, svojim drugovima s obzirom da su oni dobro poznavali jezik na kojem je objavljivan Kur’an, nije objašnjavao ono što su mogli sami da shvate.
  2.  Akcenat Poslanikovog, s.a.v.s., tumačenja Kur’ana nije bio u njegovoj teoretskoj razradi, već u praktičnoj primjeni. Život Allahovog poslanika je, ustvari, praktični komentar i primjena kur’anskih normi i principa. Zato je Aiša, r. a., govoreći o njegovom životu i ponašanju rekla: “Njegov ahlak, (tj. ćud i ponašanje), bio je Kur an.” كَانَ خُلُقُهُ الْقُرْآن
  3.  Kur’an je posljednja Allahova, dž. š., objava ljudskome rodu. On sadrži opća pravila, norme i principe koji odgovaraju ljudima i koji ostvaruju njihovu sreću u svim vremenima i sredinama. Poslanik, s.a.v.s., koji je poslan kao milost ljudskom rodu, bio je svjestan činjenice da je Knjiga koja mu je objavljena univerzalnog karaktera i da važi za sva vremena, mjesta i prilike, te zbog toga nije izrekao konačnu formulaciju interpretacije kur’anske misli koja bi važila za sva vremena. Naprotiv, “svaki povijesni trenutak uzima iz Božije Riječi koliko mu u datom trenutku, prema nivou razvoja, treba. Svaka generacija mora dati svoj doprinos u razradi kur'anske misli, ukoliko želi da živi u njenom duhu i da u njoj traži rješenja za pitanja koja joj život postavlja, a život je uvijek u kretanju, pa, prema tome u vječnom suočavanju sa novim pitanjima i veoma složenim dilemama.”

Čuveni učenjak Es-Sujuti u djelu El-Itkan fi 'ulumi-l-Kur'an kaže: “Vrlo je malo vjerodostojnih predaja kojima se tumače ajeti, a onih čiji lanac prenosilaca seže do samog Poslanika, s.a.v.s., još je manje. Pri kraju ovoga djela navest ću ih sve, inša-Allah.” I zaista, sve ih je i naveo u svome djelu, uključujući i one koji se mogu i one koji se ne mogu prihvatiti, te predaje spojenog i predaje prekinutog lanca prenosilaca, što je zauzelo četrdeset i četiri stranice (214 -257).

Imam Ibnu-l-Kajjim u djelu I'lamul-muvekki'in, govoreći o vrstama Poslanikovih, s.a.v.s., objašnjenja navodi određeni broj hadisa kojima se tumači Kur'an, koji su preneseni prihvatljivim lancem prenosilaca, među kojima su:

Poslanik, s.a.v.s., pojasnio je da nepravda u riječima Uzvišenog: Oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s nepravdom ne miješaju... (El-En'am, 82) znači: širk/mnogoboštvo.

On je također pojasnio da lahko polaganje računa u riječima: Lahko će račun položiti (El-Inšikak, 8), znači da će mu njegova djela biti samo izložena (bez rasprave o njima).

Bijela i crna nit (el-hajtu-l-ebjedu ve-l-hajtu-l-esvedu) spomenute u Kur'anu, označavaju bjelinu dana i tamu noći.

Allahove, dž. š. riječi: On ga je i drugi put vidio, kod Sidretul-muntehaa (En-Nedžm, 13-14) znače: vidio je Džibrila.

On je pojasnio da riječi: ... ili neki predznaci od Gospodara tvoga? (El-En'am, 158) ukazuju na izlazak Sunca sa zapada.

On je, također, pojasnio da se u riječima: lijepa riječ kao lijepo drvo (Ibrahim, 24.) misli na palmu.

On je također pojasnio da se riječi: Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na onom svijetu (Ibrahim, 27.) odnose na ispitivanje u kaburu, kada čovjek bude upitan ko mu je Gospodar, koja mu je vjera, itd.

Zatim, kur'anske riječi da su ehli-kitabije svoje svećenike i rabine uzeli za gospodare mimo Allaha, on je objasnio time što su od njih prihvatili haram koji su im dozvolili i što su smatrali zabranjenim halal koji su im oni zabranili.

Riječi Uzvišenog: Onaj ko radi zlo bit će kažnjen za to (En-Nisa', 123), on je protumačio da se odnose i na umor, brige, strah i probleme kojima čovjek biva kažnjen na ovome svijetu

Za riječi: One koji čine dobra djela čeka nagrada, i više od toga! (Junus, 26), on je protumačio da se izraz “i više od toga” odnosi na gledanje Allahovog, dž. š., uzvišenog lica.

Prilikom tumačenja riječi: Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!” (Gafir, 60), on je rekao da poziv i molba ovdje znače ibadet.

Za riječi riječi: I noću Ga veličaj i kad se zvijezde gube (Et-Tur, 49) on je protumačio da se izrazom “i kad se zvijezde gube” misli na dva rekata sabahskih sunneta.

Za riječi riječi: I veličaj Ga noću i poslije obavljanja sedždi (Kaf, 40) on je protumačio da se izrazom “poslije obavljanja sedždi” misli na na dva rekata akšamskih sunneta. Sličnih slučajeva ima još.

  1. c) Kazivanja ashaba

Ako tumačenja nema u Allahovoj, dž. š., Knjizi niti u Poslanikovom, s.a. v.s., sunnetu, treći izvor kojem se treba obraćati prilikom komentarisanja Kur'ana jesu kazivanja ashaba, radijallahu 'anhum.

Ashabi su učenici Muhammedove, s.a.v.s., škole, njeni su svršenici, u njoj su učili i saznavali, i na toj poslaničkoj trpezi hranili su se njihovi umovi i srca. Zato, kada naiđemo na tumačenje Kur'ana koje je vjerodostojno preneseno od ashaba, treba dobro obratiti pažnju na to, jer ashabi su imali čast da prisustvuju povodima i okolnostima Objave, tako da su vidjeli i čuli ono što drugi nisu. Uz to, oni su bili dobri poznavaoci arapskoga jezika – zbog prirodne nadarenosti i sredine u kojoj su živjeli, ispravno su shvatali, imali su neiskvarenu narav i veliku snagu uvjerenja. Posebno treba obratiti pažnju na tumačenje kojim su oni postigli konsenzus, jer je ponekad se dokazuje da to tumačenje ima osnov u sunnetu, makar oni to i ne izjavili otvoreno. Ovdje treba naglasiti da pod konsenzusom, u ovom slučaju, smatramo i stav koji je bio raširen među ashabima i koji je prenesen od jedne grupe njih i u vezi s kojim nijedan ashab imao drukčije mišljenje.

Ako se oni raziđu u pitanju tumačenja nekog ajeta, u tom slučaju ostavljaju nam priliku da sami odaberemo onaj njihov stav koji nam se čini najispravnijim, ili da na njihovo shvatanje dodamo i svoje razumijevanje, jer njihovo razilaženje jeste dokaz da su i oni tumačili Kur'an svojim razumom i trudom, a i njihov stav jeste mišljenje čovjeka, koji nije zaštićen od grešaka. Međutim, treba imati u vidu da je tefsir ashaba – sve dok je prenesen autentičnom predajom – izuzetno dragocijen u tefsiru. To zbog toga što su oni vještiji komentarisanju Kur'ana od drugih, jer je Poslanik, s.a.v.s., njima tumačio značenja Kur'ana, objašnjavao im neobične riječi, komentarisao im sažetke i otklanjao teškoće. Zato oni i jesu najupućeniji u naravi veličanstvene Objave, jer su oni, većinom, čistokrvni Arapi, pa ih treba saslušati u onome što se tiče njihovog jezika. Osim toga, oni su većinom bili prisutni u događajima i situacijama u kojima je teklo objavljivanje Kur'ana. Zato se njima treba obraćati radi saznavanja o onome čemu su prisustvovali ili su o tome bili upoznati. Imajući to u vidu, imam Ibn Kesir je, govoreći u Uvodu svog tefsira o najboljem načinu tumačenja Kur'ana, prenio mišljenje svog učitelja imama Ibn Tejmije, koji je rekao:

“Ako ne pronađeš tumačenje kur'anskih ajeta ni u Kur'anu ni u sunnetu, onda konsultuj riječi ashaba, jer to oni najbolje poznaju, budući da su jedino oni bili prisutni i živjeli u okolnostima u kojima je Kur'an objavljivan, te da su bili nadareni izvanrednim shvatanjem i ispravnim znanjem, naročito učenjaci i oni koji su se istakli među njima, kao što su četverica ispravnih halifa (el-hulefa' er-rašidun),, pravedni predvodnici i Abdullah ibn Mes'ud, koji je rekao: 'Tako mi Onoga pored kojeg drugog boga nema, nema ni jednog ajeta u Allahovoj Knjizi da ja ne znam gdje i povodom čega je objavljen.' On je, također, rekao: 'Kada bi neko od nas naučio deset ajeta, ne bi učio dalje dok ne bi spoznao njihova značenja i obaveze koje iz njih proističu.' U takve svakako spada i 'Abdullah ibn 'Abbas, veliki učenjak Ummeta, amidžić Allahova poslanika, s.a.v.s., i tumač Kur'ana, što je postao kao rezultat dove koju je Poslanik učio za njega: أللَّهُمَّ فَقِّهْهُ فيِ الدِّينِ وَعَلِّمْهُ التَّأْويِلَ Allahu! Daj mu da razumije vjeru i poduči ga tumačenju Kur'ana! Ibn Mes'ud je rekao: 'Divan li je Ibn Abbas tumač Kur'ana!' Ibn Mes'ud je umro 33. godine po Hidžri – prema najispravnijem mišljenju, a Ibn Abbas je nakon njega živio još 36 godina, pa šta misliš o znanju koje je on stekao nakon Ibn Mes'uda?”

Ashabi su, dakle, najdostojniji da se razumijevanje i znanje preuzima od njih, prvenstveno od velikana i učenjaka iz njihovih redova, kao što su bili četverica pravednih halifa, zatim 'Abdullah ibn Mes'ud, 'Abdullah ibn 'Abbas, Ubejj ibn Ka'b, Zejd ibn Sabit, Aiša – majka pravovjernih i dr.

Učenjaci su opširno razrađivali sve što se odnosi na kazivanja ashaba u tefsiru. Neki smatraju da sve što dolazi od ashaba, ako mu je lanac prenošenja zdrav, ima vrijednost merfu' predaje koja doseže do Poslanika, a drugi su to redukovali, tvrdeši da se to može odnositi samo na ono što dolazi od ashaba u vezi s tumačenjem povoda objavljivanja, ili s onim gdje nema mjesta mišljenju i promišljanju, kao što su pitanja nevidljivog svijeta (el-gajb), budućeg svijeta (el-ahire) i slično, te da ono što se tiče jezika, propisa i idžtihada nema vrijednost predaje koja seže do Poslanika, odnosno nema vrijednost merfu' predaje.

Poznati islamski učenjak, imam Ibn Hadžer el-'Askalani je, razmatrajući ovu problematiku, iznio stav da kazivanja ashaba u tefsiru imaju vrijednost predaje koja seže do Poslanika, s.av.s., tek ako su ispunjena dva uvjeta:

- prvi je da kazivanje bude iz domena u kojem nema mjesta mišljenju niti promišljanju, kao kad se radi o povodima objavljivanja, Sudnjem danu, budućem svijetu i sl.;

- drugi je da za ashaba nije poznato da je preuzimao od sljedbenika nebeskih Knjiga (ehlu-l-kitab) koji su prešli u islam, odnosno da se zna da nije prenosio israilijate.

Ukoliko budu ispunjena ta dva uvjeta, kazivanja ashaba u tefsiru imaju vrijednost merfu' predaje. Naime, poznato je da ashabi nisu sebi dopuštali razgovor o pitanjima o kojima se na osnovu samog razuma nema šta reći, već je potrebno slušati šta o tome kažu Objava i njen dostavitelj.

U najkraćem, ono iz kazivanja ashaba u tefsiru za šta je procijenjeno da je iz kruga predaje koja doseže do Poslanika (merfu' predaja) nipošto se ne može odbiti i svako ko se bavi tefsirom obavezan je to uzimati, obraćati mu se i ne zaobilaziti ga.

Što se tiče kazivanja ashaba koja su iz oblasti onoga u čemu ima mjesta za racionalno promišljanje – takva kazivanja imaju status mevkuf predaje i ne moraju se uvijek nužno uzimati. Takve predaje se ne mogu izjednačiti s predajama koja sežu do Poslanika, s.a.v.s., s obzirom da su nešto što je iz domena idžtihada, a mudžtehid može i biti u pravu i pogriješiti. Međutim, bolje je ako se kazivanja ashaba u tefsiru prihvate i da im se prednost nad drugim mišljenjima, jer kad oni nešto komentarišu i po svom mišljenju i promišljanju, pouzdaniji su i njihovo promišljanje je ispravnije s obzirom na njihovu čast i položaj Poslanikovih drugova, dobro razumijevanje i činjenicu da su bili svjedoci okolnosti u kojima je teklo objavljivanje. Upravo to su imali u vidu kad su se o njima određivali, veliki istraživači kakvi su bili Ez-Zerkeši i Ibn Kesir.

Sve što je rečeno u vezi sa značajem kazivanja ashaba u tefsiru odnosi se na kazivanja za čiju predaju je utvrđeno da je pouzdana. Međutim, ako prenočenje iz bilo kojeg razloga nije pouzdano, nema dvojbe o tome da takvo kazivanje ne treba uzimati u razmatranje niti se na njega pozivati.

  1. d) Kazivanja tabi'ina

Kada su u pitanju kazivanja tabi'ina, čak i ona koja su prenesena na autentičan način, ne postoji saglasnost o njihovoj podobnosti da budu izvori za tradicionalni tefsir. Mišljenja učenjaka u vezi s tim se razilaze. Dio učenajka smatra da ih treba uzimati u obzir i obraćati im se, jer su tabi'ini prete`an dio onog što koriste u tefsiru, preuzeli od ashaba. Veliki dio onog {to je napisano u oblasti tradicionalnog tefsira, kao što su djela Et-Taberija, Ibn Kesira, Es-Sujutija i drugih, nastalo je tako što su autori u obzir uzimali i kazivanja tabi'ina. Ibn Kesir u vezi s tim kaže: “Ako tumačenje nisu našli u Kur'anu, niti u sunnetu, niti u kazivanjima ashaba, učenjaci su se obraćali kazivanjima tabi'ina, kao što je Mudžahid ibn Džebr, koji je bio veliki autoritet u tefsiru. O njemu Muhammed ibn Ishak piše: 'Eban ibn Salih prenosi da mu Mudžahidu kazivao: 'Ibn 'Abbasu sam tri puta predočavao mushaf, uvijek počevši od sure El-Fatiha pa do kraja, zaustavljajući ga na svakom ajetu, da bih ga pitao o onom što me je interesovalo.'“

Ove riječi Ibn Kesir je, ustvari, preuzeo od svog šejha Ibn Tejmije, koji je rekao: “Kada se tumačenje kur'anskog ajeta ne nađe u Kur'anu ni u sunnetu, pa ni među riječima ashaba, mnogi islamski učenjaci u tom slučaju obraćali su se na riječi tabi'ina, kao što su: Mudžahid ibn Džebr – koji je bio prvak u tefsiru, Katade (ibn Du'ame es-Sudusi), Se'id ibn Džubejr, 'Ikrime – oslobođeni Ibn 'Abbasov rob, 'Ata' (ibn Ebi Rebah), Hasan el-Basri, Mesruk, Ibnu-l-Musejjeb, Ebu-l-'Alije, Ed-Dahhak ibn Muzahim i dr.”

Drugi su na stanovištu da kazivanja tabi'ina u tefsiru ne treba uzimati u obzir. Sve što u vezi s tim dolazi od tabi'ina oni uvode u domen mišljenja (re'j) i promišljanja (idžtihad), zbog međusobnih razilaženja koja su mnogo naglašenija nego u slučaju kazivanja ashaba. Imam Ez-Zerkeši o tome kaže: “O obraćanju kazivanjima tabi'ina postoje dvije predaje: jedna je predaja imama Ahmeda, a druga Šu'be ibnu-l-Hadždžadža. Ibn 'Akil se opredijelio za predaju koja ih zabranjuje, a preuzima je od [u'be. Po njoj: 'Kazivanja tabi'ina ni u izvođenju (fikhskih) propisa nisu dokaz, pa kako onda mogu biti dokaz u tefsiru?' Međutim, mufesiri se, u praksi, s njim ne slažu. Oni se pozivaju na kazivanja tabi'ina, jer su oni većinu kazivanja preuzeli od ashaba. Ahmedova predaja o kazivanjima i pogledima tabi'ina bila im je dosta naklonjena.”

Nakon iznesenih opaski, meritornim se može smatrati da u čemu su tabi'ini imali konsenzus, ne treba sumnjati kao u dokaz, jer su glavninu onog na osnovu čega iznose tumačenja preuzimali od ashaba, kao što je na to ukazao Ez-Zerkeši. To je podržao i Et-Taberi u predgovoru svome tefsiru Džami'u-l-bejan, kad govori o Mudžahidu, istaknutom tabi'inu poznatom po tome što se njegova kazivanja mnogo koriste u tefsiru. Za njega on prenosi da je rekao: “Ibn 'Abbasu sam tri puta predočavao mushaf, uvijek počevši od sure El-Fatiha pa do kraja, zaustavljajući ga na svakom ajetu da bih ga pitao o onom što me je interesovalo.” Na sličan način i Ibn Kesir prenosi Et-Taberijevu predaju u vezi s Ebu Mulejkom, također istaknutim i pouzdanim tabi'inom, kad kaže: “Gledao sam Mudžhida dok Ibn 'Abbasa pita za tumašenja Kur'ana, a pored njega pribor za pisanje. Ibn 'Abbas bi mu rekao: 'Piši!' Tako ga je pitao za kompletno tumačenje.” Ibn Kesir taj navod dopunjava: “Zato je Sufjan es-Sevri rekao: 'Ako tumačenje dolazi od Mudžahida, to ti je dovoljno.'“

Međutim, ako se tabi'ini razilaze u tumačenju, onda riječi nekih tabiina ne mogu biti dokaz protiv drugih tabiina, kao ni protiv generacija iza njih. Mufessir je u takvim slučajevima dužan slijediti put i koristiti sredstva koja mu nudi pouzdani tefsir. U tom pogledu, imam Ibn Tejmije porućuje: “Ukoliko su (tabi'ini) oko nečega saglasni, ne treba sumnjati da je to dokaz, a ako se razilaze, onda kazivanja jednih nisu argument protiv kazivanja drugih. U tom slučaju, za tumačenje se treba obratiti na jezik Kur'ana, sunneta, ili, općenito, arapskog jezika, ili na riječi ashaba u vezi s tim.”

Vrijednost tradicionalnog tefsira i njegovi najznačajniji predstavnici

Tradicionalni tefsir (et-tefsiru bi-l-me'sur ili et-tefsiru--n-nakli) najstariji je i jedan od najvažnijih pravaca u tumačenju Kur'ana. Mnogi su ga prihvatili kao najpreči i najvažniji način tumačenja Kur'ana, jer se oslanja na najjače dokaze: Kur'an, vjerodostojne hadise Allahovog Poslanika, s.a.v.s., te autentične izreke ashaba i tabi'ina. N ataj način se dolazi do ispravne spoznaje o značenju kur'anskih ajeta.

Začetke djela iz oblasti tadicionalnog tefsira nalazimo već u prvim hadiskim zbirkama, gdje su njihovi priređivači predaje o tumačenju Kur'ana od Poslanika, s.a.v.s., ashaba i tabi'ina bilježili u posebna poglavlja, koja su nazivali kitabu-t-tefsir, tj. poglavlje o tefsiru. Kao primjer mogu poslužiti El-Kutubu-s-sitte (Šest hadiskih zbirki: El-Buharijev i Muslimov Sahih, Ebu Davudov, Et-Tirmizijev, Ibn Madžin i En-Nesaijev Sunen), Ibn Hibbanov Sahih, El-Hakimov Mustedrek i dr. Prve generacije mufessira pripadale su tradicionalnom smjeru tefsira, kao i mnogi mufessiri iz kasnijih generacija, sve do današnjeg vremena. To jasno ukazuje da tradicionalni tefsir ima ogromnu vrijednost i značaj jer on, ustvari, treba da bude osnova svakom drugom tumačenju Kur'ana.

Najistaknutiji mufessiri tradicionalne provenijencije i njihova djela su:

  • Muhammed ibn Džerir et-Taberi (umro 310.h./922.), autor čuvenog tefsirskog djela Džami'u-l-bejan 'an te'vili ajil-l-Kur'an, poznatog kao Tefsiru-t-Taberi. Ovaj tefsir je u cjelosti sačuvan i doživio je brojna izdanja u islamskom svijetu od kojih je posebno značajno izdanje egipatske izdavačke kuće Daru-l-me'arif, zbog izuzetno dobre obrade rukopisa ovog tefsira koju je sačinio egipatski istraživač Mahmud Šakir i njegov brat Ahmed koji je, inače, veliki stručnjak za hadisku znanost. Brojne su vrijednosti Et-Taberijevog tefsira (s obzirom na naučni dignitet imama et-Taberija koji, inače, nosi nadimak šejhu-l-mufessirin – učitelj svih mufessira), a posebna dragocijenost ovog tefsira je to što njegov autor, nakon što iznese sve predaje od selefa u vezi razumijevanja nekog kur'anskog ajeta, daje svoju ocjenu, odnosno opredjeljuje se za onu predaju koja ima najjači lanac prenosilaca, odnosno utemeljenje u drugim šerijatskim tekstovima.
  • 'Aburrahman ibn Ebi Hatim (umro 327.h./938.), autor dva veoma značajna djela: Kitabu-l-džerh ve-t-ta'dil (posvećeno kritici i provjeri prenosilaca hadisa) i Tefsiru-l-Kur'ani-l-'Azim musniden 'ani-r-Resuli sallallahu 'alejhi ve selleme ve-s-sahabeti ve-t-tabi'in. Ovaj tefsir se ubraja među najznačajnije tefsire tradicionalnog tipa, ali on, nažalost, nije sačuvan u cjelosti, već postoje samo neki njegovi dijelovi.
  • Ebu-l-Lejs Nasr ibn Muhammed es-Semerkandi (umro 375.h./985.), autor tefsira Bahru-l-'ulum (More znanosti). Ovaj tefsir, nažalost, nije štampan već se nalazi pohranjen u rukopisu u egipatskim bibliotekama Daru-l-kutubi-l-misrijje i Mektebetu-l-Azhar u Kairu.
  • Husejn ibn Mes'ud el-Begavi (umro 510.h./ 1116.), autor tefsira Me'alimu-t-tenzil. Ovaj tefsir je sačuvan u cjelosti, štampan je više puta, a zadobio je veoma pozitivne kritike islamskih učenjaka.
  • Ibn Kesir ed-Dimiški (umro 774.h./1372.), autor čuvenog Tefsiru-l-Kur'ani-l-'Azim, poznatog i kao Tefsiru Ibn Kesir (Ibn Kesirov tefsir). S obzirom na Ibn Kesirovu upućenost u brojne islamske znanost (jezik, tefsir, hadis, fikh, usul, povijest i dr.) kao i sistematičnost i lahkoću njegovog stila, ovaj tefsir se smatra jednim od najpoznatijih i najboljih tefsira.
  • Dželaluddin es-Sujuti (umro 911.h./1505.), autor tefsirskog djela Ed-Durru-l-mensur fi-t-tefsiri-l-me'sur koje, ustvari, predstavlja golemu enciklopediju tradicionalnog tefsira (štampan je u osam debelih tomova velikog formata koji sadže oko 5.000 stranica teksta). Taj tefsir je u cjelosti sačuvan i doživio je brojna izdanja.

Postoje i drugi mufessiri koji su pisali tefsire tradiconalne provenijencije, ali njihovi tefsiri su manje poznati, a neki od njih su u potpunosti zagubljeni, tako da o njima postoje samo zapisi u biografskim djelima. Neki komentatori Kur'ana su svrstani u tradiconalne mufessire i pored činjenice da su oni u svojim djelima mnogo koristili racionalnu metodu tumačenja Kur'ana, poput npr. Ibn 'Atijje el-Endelusija (umro 546.h./1151.), koji je napisao poznati tefsir El-Muharreru-l-vedžiz fi tefsiri-l-Kitabi-l-'aziz.

Potrebno je napomenuti da tradicionalni tefsir ima i određenih slabosti. Radi se uglavnom o sljedećem: a) navođenje slabih (da'if), odbačenih (munker) i apokrifnih (mevdu') predaja od Poslanika, s.a.v.s., ashaba i tabi'ina, b) kontradiktornost među nekim predajama, c) neselektivno navođenje israilijjata, tj. predaja od jevreja i kršćana , d) brisanje lanaca prenosilaca (seneda) u djelima koja su nastajala u potonjim generacijama, što uveliko otežava raspoznavanje autentičnih od slabih predaja.

Međutim, treba imati u vidu da ove pojave bitno ne umanjuju vrijednost tradicionalnog tefsira. Oni koji su upućeni u nauku (ulema) znaju raspoznavati autentične od slabih predaja. Oni, također, lahko prepoznaju israilijate koji su se uvukli u tefsirsku literaturu. U novije doba, veliki centri islamskog naukovanja (poput Al-Azhara u Kairu i dr.) pokrenuli su istaživanja na odsjecima za Tefsir i kur'anske nauke koja imaju za cilj da naučno obrade i valorizuju tradicionalni tefsir. Na tim odsjecima registruju se i pripremaju brojne magistarske i doktorske disertacije iz područja tradicionalnog tefsira. I naša magistarska teza tretirala je tu problematiku.

(Doc. Dr. Safvet Halilović, Osnovi tefsira, Zenica, Islamska pedagoška akademija, 2005., 266-285.)