Definiranje pojma sunneta je različito, zavisno od oblasti u kojoj se tretira, ali je ono umnogome zadržalo svoje osnovno jezičko značenje.


Definiranje pojma sunneta od strane muhaddisa


Znanstvenici hadisa ističu da se pod sunnetom misli na sve ono što se odnosi na poslanički život Muhammeda (sallallahu ‘alejhi ve sellem), tj. na riječi, djela, odobrenja, tjelesne i moralne osobine Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem), sva njegova stanja mirovanja i kretanja na javi i u snu, bez obzira bila prije ili poslije poslanstva…
To znači da je ono opće značenje pojma sunneta kako se razumijeva u jeziku, u hadiskoj terminologiji specificirano samo na osobu Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem). Istina, u predislamskom periodu pod sunnetom se podrazumijevala cjelokupna ustaljena praksa plemena, odn. zajednice, tj. način njihova življenja da bi se kasnije nakon Objave i Allahova (dželle šanuhu) insistiranja da se slijedi uzorno ponašanje Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem), taj pojam sveo na značenje uzornog života Muhammeda (sallallahu ‘alejhi ve sellem).
Takva upotreba termina sunneta počela je još za života Božijeg Poslanika (alejhi's-selam), a i on sam ga je u tom značenju koristio. Krajem II st. po H. u pravnim djelima ovaj termin se koristi skoro isključivo za one norme koje je ustanovio Poslanik (alejhi's-selam). I dalje je u upotrebi i šire značenje ovog pojma, ali, istina, veoma rijetko.


Pojam "sunneta" u usul-i fikhu


S obzirom da se metodolozi islamskog prava u proučavanju pravnih izvora interesiraju onim na čemu mogu graditi pravne norme, oni pod sunnetom podrazumijevaju samo riječi, djela i odobrenja Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem), ali ne i njegove tjelesne i moralne osobine.
Pojedini islamski znanstvenici, npr. Eš-Šatibi, proširit će razumijevanje sunneta, pa će u taj pojam uvrstiti riječi i djela ashaba Božijeg Poslanika (alejhi's-selam), dok će ši’itski autori dati sasvim drugačiji koncept sunneta smatrajući da su sunnet ne samo riječi, djela i odobrenja Božijeg Poslanika (alejhi's-selam), nego i svih ostalih imama.


Pojam "sunneta" u fikhu

I unutar samog fikha postoje različita određenja šta se to može smatrati sunnetom. U svakom slučaju, ovaj pojam je opozit pojmu bid‘ata i označava svaku normu koja ima svoje utemeljenje u šerijatu. Prema jednima su to one radnje koje je Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) nekada radio, a nekada izostavljao. Drugi to formuliraju na način da su to radnje koje je i bez opravdanja izostavljao. Prema nekim šerijatskim pravnicima, to su oni postupci koje je Poslanik (sallallahu‘alejhi ve sellem) stalno radio i svega jednom ili dvaput u svom životu ih izostavio. Treći kažu, sunnet je ono za što će čovjek, ako bude prakticirao, imati nagradu, a ako bude izostavljao, bit će prekoren, ružen i kritikovan, ali ne i kažnjen.
Neki šerijatski pravnici će formulirati sunnet na način da je to sve što je poteklo od Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem), a nije farz ili vadžib.


U tom smislu razlikuju se dvije vrste sunneta, tzv. sunnet huda, odn. es-sunnetu’l-mu’ekkede (pritvrđeni sunnet), kao što je učenje ezana, ikameta, obavljanje sunneta i redovnih nafila, te sunenu’z-zevaid, odn. es-sunnetu gajru’l-mu’ekkede (nepritvrđeni sunnet), kao što je učenje ezana osobi koja pojedinačno klanja, korištenje misvaka i sl.


Orijentalističko definiranje pojma "sunneta"


Orijentalističko razumijevanje pojma sunneta u izvjesnoj mjeri odstupa od razumijevanja islamskih znanstvenika, ali ni oni sami nisu potpuno jedinstveni u njegovu definiranju. Oni će uglavnom isticati da je sunnet samo drugi naziv za predislamsku praksu ma koliko ona bila modificirana Kur'anom.


Prema njima, budući da su rani muslimani sunnetom obilježavali samo postupanja rane muslimanske zajednice, koncept Poslanikovog (sallallahu ‘alejhi ve sellem) sunneta je naknadna tvorevina. Goldziher (1850-1921.) je pojasnio da je to, u osnovi, idolopoklonički termin kojeg je islam usvojio. Margoliouth (1858-1940) zaključuje da se u početku sunnet razumijevao kao izvor prava općenito (idealno ponašanje, odn. normativni izvor za zajednicu), da bi u kasnijem periodu njegovo značenje bilo svedeno samo na djela Vjerovjesnika (alejhi's-selam). Otuda će Schacht zaključiti da je u I st. sunnet u islamskom društvu razumijevan kao običajna praksa (el-emru’l-urfi – the customary practice) ili općeprihvaćena praksa (el-emru’l-mudžteme‘ alejh - The generally agreed practice). On će također u djelu The Origins of Muhammadan Jurisprudence reći da klasična teorija islamskog prava definira sunnet kao uzorna djela Vjerovjesnika (sallallahu ‘alejhi ve sellem). U tom značenju ovu riječ koristi i Eš-
Šafi. Kod njega su pojmovi sunneta i sunneta Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) potpuni sinonimi. Međutim, preciznije kazano, pod pojmom sunneta misli se na prethodne slučajeve (precedente) i način življenja.


Poslanikov (sallallahu ‘alejhi ve sellem) sunnet u islamu ima svoj neposredni izvor u osobi Muhammeda (sallallahu ‘alejhi ve sellem). Kur'an, s vremena na vrijeme, upozorava muslimane da su obavezni pokoravati se Poslaniku (sallallahu ‘alejhi ve sellem), dok o njegovim postupanjima govori kao o “uzornom ponašanju”. Muslimani su, otuda, na osnovu Kur'ana još od prvih dana prihvatili njegov uzorni način življenja platformom svoga osobnog ponašanja. Oni, kako se to zapaža, nisu bili prihvatili onu praksu koja je preovladavala među predislamskim plemenima.


Kur'an eksplicira riječ “usveh” obilježavajući njome uzorno Poslanikovo življenje. Konsekventno tome, islamski koncept sunneta ne stoji ni u kakvoj vezi sa sunnom arapskih predislamskih plemena. Nema sumnje da su mnogi običaji iz predislamskog perioda zaživjeli i u vremenu obznanjivanja islama, jer ih je Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem), nakon što ih je reformirao, nanovo uveo u modificiranoj formi. Zbog toga su čak i neki predislamski običaji našli mjesta u islamu nakon što ih je Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) sankcionirao. Daleko od toga da su ovi običaji bili izvorno inkorporirani u islamsko učenje.
Vidjeli smo da, etimološki, sunnet označava put, običaj ili način življenja, bio dobar ili loš, međutim, u islamskoj terminologiji, zadržavajući i to, opće značenje, uglavnom se svodi na način življenja Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem), a nikako se ne može smatrati idolopokloničkim terminom, niti može označavati praksu zajednice, kako to smatraju orijentalisti.

Autor: Zuhdija Hasanović