Čovjek kao biće može biti zaveden, obmanut ili prevaren ovosvjetskim životom i njegovim brojnim ukrasima. Ta zavedenost ili obmanutost rezultira, po pravilu, pogreškama i grijesima, a posebno nezahvalnošću i nemarom spram Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, što je, zapravo, najtragičnije za čovjeka. Tako čovjek zaboravi svoju istinsku ulogu (halife) na Ovome svijetu, zaboravi na Onoga koji ga je stvorio, pa u tom duhovnom zaboravu (gafletu) počini brojne greške i teške grijehe prema Njemu, kao i prema drugim bićima na Zemlji. I oni koji su priznali svoga Stvoritelja i povjerovali u Njega znaju skrenuti sa Prave staze (hudā) i Ispravnog puta (Sirātu mustekīm) te (po)činiti nešto, bilo riječima, djelima ili mislima, što ne priliči iskrenom vjerniku. 

Zahvaljujući beskrajnoj Božijoj milosti (rahmetu), čovjeku je otvorena kapija povratka na dobro, drugim riječima, otvorena mu je kapija nade. Ta kapija nade u islamu se naziva teobom – iskrenim pokajanjem i dubokim kajanjem za svoju prošlost, ma kakva ona bila, ili za grješne postupke koje učinimo pa ubrzo postanemo svjesni njihove grješnosti i pogubnosti.

Govoriti o teobi, ustvari, znači govoriti o horizontima nade koju nam vjera nudi, otvara i ulijeva u naša srca i duše, kako nam prošlost ne bi pokvarila našu sadašnjost, niti uništila našu budućnost. Premda se o teobi može opširno govoriti, ograničit ćemo se, u sažetoj formi, na neke od najvažnijih aspekata ove iznimno važne i velike teme.

Definicija teobe

U jezičkom smislu riječ teoba (ar. tevba) jednostavno znači “povratak” (rudžū’). U šeri'atskom smislu, teoba podrazumijeva slijedeće elemente: a) ostavljanje grijeha, b) kajanje zbog njega, c) čvrsta odluka da se grijeh neće ponoviti i d) nastojanje da se, koliko je moguće, nadoknadi ono što je propušteno. “Kada se objedine ova četiri elementa” – ističe Isfahani – “onda su upotpunjeni uvjeti teobe” (Isfahani, Mu‘džem..., 86–87). I drugi islamski učenjaci uglavnom se slažu oko ovih elemenata (npr. imam Gazali), pogotovo ona prva tri koja, zapravo, smatraju farzovima teobe. Mufessir Kurtubi, npr., kao četvrti element teobe navodi to “da ona bude učinjena zbog stida prema uzvišenom Allahu” te još spominje da neki u uvjete teobe ubrajaju i “priznanje grijeha i mnogo činjenje istigfara” (El-Džāmi'..., 5/91). Imam Nevevi, komentator Muslimovog Sahiha, u četvrti uvjetni element teobe ubraja “traženje halala od osobe” ukoliko je riječ o grijehu kojim se povrijedilo pravo neke osobe (Šerhu Muslim, 17/59.) Ovaj učenjak ističe da je kajanje (en-nedem) “osnova pokajanja i njezin najvažniji element”. Imam Gazali veli da su kajanje i osjećaj tuge ustvari “srž pokajanja” (Ihjā’, 7/18).

 

Obaveznost teobe

Na temelju kur’anskih ajeta i hadisa Allahovoga Poslanika, alejhisselam, islamski učenjaci su postigli konsenzus (idžmā’) oko toga da je pokajanje punoljetnim vjernicima obavezno, jer ono “podrazumijeva znanje da su grijesi i prekršaji pogubni i da udaljavaju od uzvišenog Allaha” (Gazali). Kurtubi (5/90) izričito tvrdi da u vezi sa obaveznošću teobe postoji konsenzus čitavog muslimanskog ummeta zbog riječi Uzvišenog: I pokajte se Allahu svi, o, vjernici, da biste uspjeh postigli! (en-Nur, 31) Nevevi veli: “Svim grješnicima teoba je obavezna, i to momentalno; nije je dozvoljeno odgađati, svejedno da li se radi o velikom ili malom grijehu. Teoba spada u važne stvari islama i njegovo potvrđeno načelo. Obaveznost teobe, prema ehl-i sunnetu, proizlazi iz šeri'atskih tekstova” (Šerhu Muslim, 17/59). Objašnjavajući obaveznost teobe, Gazali kaže: “Kada je riječ o pojašnjavanju da je pokajanje obavezno konstantno i u svakom stanju, radi se o tome da nijedan čovjek nije imun od grijeha koje čini svojim organima. Ni sami vjerovjesnici nisu bili imuni od njih, kao što se navode u Kur’anu i predajama grijesi vjerovjesnika, njihova pokajanja i plač zbog grijeha. Čak, ako ponekad čovjek i ne čini grijeh nijednim udom, nije bez želje da počini grijeh koji iskazuje srcem. Ako je u pojedinim momentima i bez tih želja, nije bez šejtanskih došaptavanja...” (V. šire: Ihjā’, 7/27–37)

 

Teoba u Kur’anu

Brojni su kur’anski ajeti u kojima se naređuje i podstiče na teobu, u kojima se hvale oni koji se kaju, spominju pokajanja vjerovjesnika itd. Korijen t-v-b (iz kojeg je izvedena riječ “teoba”) u svojim različitim formama spominje se na 87 mjesta Kur’anu. Uputno je ovdje navesti da se teoba, tj. podsticanje na nju, u Kur’anu često spominje zajedno sa istigfarom (traženjem oprosta), npr.: I tražite oprost od Gospodara svoga, i onda Mu se pokajte! (Hud, 90).

Autor: Almir Fatić