Tematiziranja smrti u komentarima Kurʼāna
Komentiranje Kurʼāna po uzusima klasičnih metodologija islamske hermeneutike i egzegeze traje već četrnaest stoljeća.
TEMATIZIRANJA SMRTI U KOMENTARIMA KURʼĀNA
SAŽETAK
Komentiranje Kurʼāna po uzusima klasičnih metodologija islamske hermeneutike i egzegeze traje već četrnaest stoljeća. Među drugim velikim temama, temom smrti pomno su se bavile klasične škole tumačenja Kurʼāna (tradicionalna, mistička, pravna, filozofska, ezoterička, književna...). Tradicionalni komentari tumače smrt egzegezama “povratka“ Izvoru, Bogu. Tu je, na “putu povratka“ pitanje groba ili smrtnog boravišta od sržne važnosti. Široko se opisuje stanje “barzaẖa“ ili međusvijeta (tj. “regije“ između Ovoga i Onoga svijeta). U činu/času čovjekove smrti zemlji se vraća to što i bilo je njezino, a onaj preostatak (ili to što se imenuje dušom, dobrim ili zlim djelima čovjeka itd.) postaje jedina čovjekova popudbina “za dalje“. Ali, kuda to čovjek potom ide, i da li je on bez svoga prolaznoga tijela i dalje čovjek?! Mističke škole tumačenja Kurʼāna smrt tumače kao “radost sjedinjenja s Bogom“, smrt je jedno “veliko rođenje“ ili “veliko rađanje“. (Kad nas Bog stvara u času kad nas roditelji začinju i kad nas majka rađa – to je “malo rađanje“!) Kad se mrtvi čovjek pohranjuje u grob, to se pohranjuje sjeme čovjekovo! “Koje to sjeme ne nikne kad u zemlju se baci? Pa zašto sumnjati u sjeme čovjekovo?!“ – pita mistički pjesnik Dželaluddin Rumi. Pravni komentari Kurʼāna klasične metodološke perspektive domišljaju pravne posljedice smrti: nepovredivost mrtvoga tijela, grobnoga mjesta, nasljeđivanja imovine otišlog/umrlog čovjeka, legitimnosti sjećanja na njega itd. U klasičnim komentarima Kurʼāna filozofska tumačenja dovode do riječi ovozemnu konačnost čovjekovu, čovjekov lijes truhne baš kao i lijes bilo koje zvijeri ili životinje... Čemu sve to i tako?! Ezoteričke škole tumačenja Kurʼāna polaze od unutarnjeg smisla čovjekova postanka, ili njegova “rajskoga početka“. Ove škole tvrde: čovjek je u raju “otkrio svoju spolnost“ ili “svoju seksualnost“ – to otkriće i Adam i Eva radosno su prihvatili, ali, zauzvrat, raskrili su i svoju smrtnost. Jer koji god se čovjek rodio, umrijeće. A i koji se nije rodio, rodiće se, pa će umrijeti. Izgon iz Raja jeste izgon na Zemlju, a “zemlja je smrtnim sjemenom posijana“. A iz tog “smrtnog sjemena“ iznova raste život.
Ključne riječi: smrt, rađanje, stvaranje, Bog kao “usmrtitelj“, klasična tumačenja fenomena smrti, tanatološke hermeneutike i egzegeze Kurʼāna, čovjekovo tijelo, zemni prah, seksualnost, grob, zagrobni život, proživljenje...
Uvod
Kao što je to vidljivo i u mnoštvu njegovih drugih tema, Kurʼān je “težak rijek“ (qawl ṯaqīl) i kad je posrijedi tema(tiziranje) smrti. Da bismo “shvatili“ Kurʼān i približili mu se mišlju, idejom, pojmom, intuicijom, da bismo u njega poronuli slutnjom, kontemplacijom, itd., trebaju nam komentari ili stanovita prisnost sa osebujnom islamskom tradicijom i njezinim mnogolikim školama mišljenja, teozofskim izrazima, mističkim okriljima, kultur(al)nim miljeima, pjesničkim inspiracijama, nabožnim bājanjima... Dakako, komentari Kurʼāna izražavaju duhovna raspoloženja epoha u kojima nastaju, a nekada ti komentari i sami oblikuju, makar malim dijelom, duhovna raspoloženja raznolikih vremena, pa i odnose spram razjašnjavanja teme smrti. S druge strane motreno, islamska tradicija živi u svojim običajima, obredima, “nijemim jezicima“, duhovnim talozima koje se neprestano dovodi do riječi. I u pisanim komentarima Kurʼāna, jednako kao i u mnogolikim usmenim ili, pak, u “nijemim“ tradicijama islama, tema smrti jedna je od najvažnijih. Na stranicama Kurʼāna, te temeljne knjige islama, spominjanje smrti pomalja se uz oslovljavanje čovjekovih ovostranih graničnih situacija, ali i onostranih ili “posljednjih“ stvari čovjeka, njegove sudbine ili (za)datog puta na kojem čovječanstvo mora načiniti mirijade koraka, vjerujući pritom, ili misleći, da te korake čini iz svoje slobode.
1.
Prag vječnosti, besmrtna vladavina, spolnost i smrt
Kurʼān obznanjuje: Bog stvori prve ljude, muškarca Adema i ženu Havu (Ādam i Ḥawwā), i nastani ih u Raju kao zauvječna bića. Potom temeljna knjiga islama saopćava jedno kazivanje, u sebi ono njedri od Boga dato moranje rasprostrto pred čovjekovim stopama i koracima: Adem i Hava morali su sačuvati svoju rajsku zauvječnost. Taj Zauvijek postao im je prijekom zadaćom. Komentatori Kurʼāna: teozofi, teolozi, mistici, pjesnici... stoljećima su raspravljali o čovjekovom Oduvijeku i objelodanili mnoštvo razuđenih mišljenja i raznolikih stavova. Ali, sva se ta mišljenja stječu u jednom: Čovjek nije oduviječan jer kao takav, bio bi suvječan Bogu! Kad je, pak, čovjekov Zauvijek posrijedi, sve tradicionalne komentatorske škole islama prihvataju da je Bog stvorio čovjeka zauvječnim bićem u zauviječne svrhe, kako Svoje tako i čovjekove. Ali, kako čovjek da sačuva svoju zauvječnost, ili, pak, kako – nakon Pada iz Raja na Zemlju (i zametanja smrtnim bremenom) opet steći dobru i spasonosnu (zau)vječnost – to je jedna od važnih tema Kurʼāna s jedne, i komenta(to)ra Kurʼāna s druge strane. Kojim god putanjama tumačenja mnogih tema o smrti u Kurʼānu, i u komentarima Kurʼāna, krenuli smrt se na svima njima javlja kao onȏ nepojamnȏ koje vreba izvana, ali koje bitiše iznutra čovjeka sve otkad se “muško i žensko sjeme sastalo“. To smrtnȏ nepojamnȏ jeste tu, uvijek tik čovjeka. Smrt(nost) je čovjeku bliža od bila njegova srca, nahodi se posred svakog srčanog otkucaja. Možda su tu, u stalnom prebivanju smrti uz život, razlozi velike osebujnosti “tanatološke literature“ u islamu, kao i razlozi nastojanja muslimanskih umnika, teozofa, mistika, filozofa, pobožnjaka... da smrt protumače baš kao da je i nema, ili, pak, da pokažu da je ona “preseljenje“ u drukčiju vrstu života.
Teško je, ako ne i nemoguće, na ovih nekoliko stranica pratiti i ispratiti mnogolika rasplitanja svih “čovjekovih vremena“, pa i onih smrtnih, kroz kazivanja Kurʼāna. Ali se da vidjeti da se istovremeno, ili domalo nakon što Kurʼān obznanjuje velike vijesti o čovjekovoj bogomdanoj zauvječnosti (i nakon obznane o tome kako da čovjek sačuva svoju zauvječnost), pomaljaju i Božanske vijesti o šejtanu (šayṭān, sotona; iblīs, diabolos). Šejtanovo ili sotonino vrijeme zaplelo se u čovjekovo vrijeme, i šejtan je tu da umiješa svoje prste. Nakon spomena šejtana u Kurʼānu, sve što o čovjeku slušamo sa stranica islamske svete knjige poprima umom teško razmrsivi zaplet. I kao da nam tu komentari Kurʼāna žele reći: Nije Bog svemoćan samo na jedan način! Bog je svemoćan na milijardu milijardi načina! Umom je to teško shvatiti, u to je vjerom potrebno vjerovati.
Bilo kako bilo, na samom “čovjekovom početku“, Bog je upozorio zauvječnog Adema i zauvječnu Havu na postojanje šejtana, uputio je Ademu (i ženi mu Havi) svoj Božanski savjet i obznanu kako da se kloni šejtana pa da tako on, i žena mu Hava, zaštite svoju rajsku nesmrtnost. U snažnom odjeku Džennetom (Rajem) prolomila se Božija obznana Ademu, prvome čovjeku:
“O Ademe! Doista je ovaj (šejtan) neprijatelj tebi, i ženi ti,
zato vas dvoje nekʼ on nikako iz dženneta (raja) ne izvodi,
pa da se mučiš (radom, bolešću, strahom...).
Zbilja u njemu (raju, džennetu) ti nećeš ni ogladnjeti, niti go biti,
i zbilja nećeš ni ožednjeti, niti žegu osjetiti!“
Ali njega (Adema) šejtan obmanu...“
Komenta(to)ri su prepoznali najmanje pet područja ili planova Kurʼāna iz kojih se vide sljedeće dionice čovjekove vječno-smrtne ili smrtno-vječne odiseje:
A) U Raju prvom čovječanskom paru, Ademu i Havi, zauvječnost nije bilo teško sačuvati. Trebalo je ispoštovati samo jednu jedinu Božansku zabranu u Raju – ne prikučivati se jednom Rajskom Drvetu! Kao da Kurʼān ovdje poručuje: Bog je Bog i radi toga da čovjeku nešto (za)brani. I, doista, na tom Ademovom i Havinom početku Bog zabranjuje samo jednu jedinu stvar: Ne prikučujte se samo tom jednom Drvetu! Naime, za pretpostaviti je: U Edenskim vrtovima imade mnoštvo drugih drveća i mivki na njima, i ugodnih hladovina, ali samo jedno Drvo sa svojim plodovima bijaše zabranjeno prvom čovječanskom paru. Ne ići Zabranjenom Drvetu – to je bilo sve obredoslovlje kojem su Adem i Hava podučeni u Raju. Iz Kurʼāna ne vidimo da su Ademu i Havi, u njihovome rajskom stanju i obitavalištu, stavljeni u dužnost bilo koji drugi vjerski obredi, rituali, kultovi, molitve, postovi, klanjanja... Sve u svemu, rajski islam [rajska predanost Bogu], islam u Džennetu, niukoliko nije bio težak islam.
B) Ali, iz Kurʼāna vidimo i to da se šejtan, taj čangrizavi glasonoša smutnje i sumnje, pojavljuje kod prvog čovječanskog para, Adema i Have, baš na mjestu gdje raste ono jedno jedino njima Zabranjeno Drvo. Područje vječnoga, ili, pak, besmrtnog života, prva je regija iz koje šejtan odapinje svoje opsjene prema prvom čovječanskom paru. Štaviše, spram Adema i Have šejtan otvara svoje bojno polje. Zavodi ih tražeći sebi saveznika u temeljnim karakteristikama ljudskog bića: željama, čežnjama, radoznalostima, a posebno nezasitostima i pretjerivanjima... Dakako, iz parabola Kurʼāna o Drvetu, kao i drugih sličnih mjesta u Kurʼānu, vidi se da je šejtan pobudio jedan zaborav u Ademu i Havi. Prvi čovječanski par zaboravio je činjenicu da su njih dvoje (već!) stvoreni zauvječnim rajskim bićima, da njih dvoje već obitavaju kao rajski stanovnici nesmrtnici te da ne trebaju kušati sa Zabranjenog Drveta da bi postali zauvječni. Ali, šejtan se Ademu i Havi javlja i kod njih pobuđuje želju za nezasitošću i pretjerivanjem, traži da požele još jednu vječnost uz zajamčenu vječnost koju već imaju! Navraća ih da okuse i plodove sa onog jednog i jedino Zabranjenog Drveta. Dakako, kod prvog čovječanskog para šejtan to postiže nudeći tek puko obećanje onoga što je njima dvoma Bog već dao – zauvječnost. Šejtan ih opsjenjuje svojom pričom (svojom “revelacijom“) o odsustvu smrti sred vječnog života. Komenta(to)ri Kurʼāna kažu: Tako će Adem i Hava izgubiti ono Božije koje pri sebi već imaju. I neće dobiti to što im šejtan obećava. K tome, postaće smrtna bića nekako u isto vrijeme kad spoznaju nagost ili golost svoju. Sve to vidjeće svojim “zlim pogledom“, kako bi, u posve drukčijem kontekstu, rekao Eugen Fink:
Čovjek “biva povučen silovitom strujom vremena, biva rasut
ekspanzivnom silom prostora. Sam prolazeći, on zna o prolaženju
konačnih stvari; kao prolazan, on zna o prolaznosti. Jedino on među
prolaznim bićima ima “zao pogled“, on već u proljetnom rasprskavanju
vidi zimsku pustoš, u cvjetanju propadanje, u snazi slabost, u usponu već slom,
u životu već smrt.“
C) Prema dosad izloženome vidi se da je Kurʼān posve otvoren u tvrdnjama da je svoje prve slobodne korake čovjek napravio na stazi žarke želje za još jednim vječnim (besmrtnim!) životom. Dakako, na te slobodne korake prve ljude, muškarca Adema i ženu Havu, navraća šejtan. Na više mjesta Kurʼān objelodanjuje podjednaku odgovornost Adema i Have za izgon iz Raja, Dženneta, prikazuje njihove krivice/grijehe kao jednake. U poglavljima Kurʼāna 2., 7., 20., upotrijebljena je arapska gramatička dvojina, odnosi se na Adema i Havu podjednako. Šejtan ili sotona njima je dvoma prišao istovremeno, dodali bismo: sotoni su se njih dvoje odazvali istim glasom, istim dahom, istim žarom, istom čežnjom, istim brojem koraka. Klasični komentatori Kurʼāna: aṭ-Ṭabarī (um. 923.), az-Zamaẖšarī (um. 1144.), Ibn Kaṯīr (um. 1373.) i mnogi drugi, prepoznaju najmanje tri karakteristična mjesta u Kurʼānu gdje se spominje Rajsko Drvo koje rađa zabranjenim plodovima i mivkama. Prema Kurʼānu, to Drvo je prvi prag kod kojeg su Adem i Hava trebali zaslužiti ostanak u Raju, ili Raj posve izgubiti, i na pleća uprtiti smrt! Za razliku od Biblije, koja ovo drvo označava “stablom spoznaje dobra i zla“ (šağaratu maʻrifati l-ẖayri wa š-šarri), Kurʼān o njemu govori doslovce kao o “Drvetu Vječnosti“ (šağaratu l-ẖuld ). Protumačimo li ovo Drvo konzekventno posljedicama koje je proizvelo, to znači da je to također i “Drvo Smrti!“ K tome, u Kurʼānu se donose šejtanovi/sotonini zavodni proglasi upućeni podjednako i Ademi i Havi:
“To što vama dvoma vaš gospodar [Bog] ovo drvo zabrani
samo je zbog toga da ne biste meleki/anđeli postali,
i da ne biste besmrtnici (vječnici) bili“.
U ovoj obznani Ademu i Havi šejtanovo zavođenje dato je pod krinkom dvostrukog mamca: Šejtan spominje vječnost, poručuje im: Vas dvoje ljudi živjećete besmrtni, vi ćete biti vječni(ci)! K tome šejtan prvom čovječanskom paru još obećava: Vas dvoje ćete stupiti u anđeoski svijet. I ovdje je posrijedi navraćanje ljudi na pretjerivanje, jer istovremeno ne može se biti i čovjek i melek/anđeo. Muslimanski teozofi i filozofi kažu: Kad Bog stvara svoja stvorenja, u njima On stvara i neprestupna graničja, neizmjenjiva poput sudbine. Dakako, prema šejtanovom htijenju, da bi Adem i Hava zadobili besmrtnost, to jest vječnost, i da bi stekli anđeoski status potrebno je da jedu plodove sa “Drveta Vječnosti“. A na te zabranjene plodove treba se odlučiti iz svoje ljudske slobode i za nju snositi sve posljedice, između ostalih dobiti i smrt kao nedragu i nemilu liticu niz koju se otiskujemo na kraju ovozemnog života.
Pokazalo se: Ubiranje plodova sa Zabranjenog Rajskog Drveta istovjetno je ubiranju grozdova smrti sve to svojom vlastitom čovječijom rukom. Mistički komentari Kurʼāna na to nas često podsjećaju kako u ovom tako i u drugim kontekstima. (Prema ezoteričkim komentarima Kurʼāna, “ubiranje grozdova smrti vlastitom rukom“ prati čovjeka sve dok živi na Zemlji. Svakim zalogajem čovjek odgađa svoju smrt. Svaki je zalogaj spravljen od Zemlje, od njezinih derivata. Rajsko Drvo preobrazilo se sada iz “Drveta Vječnosti“ u smrtnu Zemlju, “smrtnim sjemenom posijanu!“).
D) Vrijeme je na ovom mjestu kazati da se iz Kurʼāna razumije da se šejtanovo ili sotonino zavođenje pokazalo pogibeljnim za prve ljude, Adema i Havu. Prema Kurʼānu, neće biti mnogo drukčije ni kasnije, kroz velika povijesna zemljanska razdoblja čovjekova. Gdje god ima čovjeka, ima i šejtana! Stotine klasičnih islamskih djela navode predanje Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., koje kaže: “Šejtan/sotona ulazi u čovjeka [i kola baš] kao što kola i krv čovjekova u tijelu njegovu!“
Idemo li komentatorski pomnije kroz stranice Kurʼāna, vidi se da šejtanovo bājanje o (zau)vječnosti, i navraćanje Adema i Have da zaborave na onu od Boga podarenu (zau)vječnost, nije i jedino čime je šejtan Adema i Havu zaveo kod Rajskoga Drveta. Sura 20:120. posve jasno spominje sotonsko obećanje da će kušanje plodova sa zabranjenog drveta Ademu (i ženi mu Havi) donijeti i “neprolaznu/nepotrošivu vlast“ (Kurʼān doslovce kaže: “carevanje koje neće nikad proći“ – wa mulkin lā yablā). Adem i Hava polakomili su se na prostu šejtansku računicu: Ako uberete zabranjene plodove bićete vječni! A ako budete vječni, zašto ne biste imali i vječnu vlast?! U spominjanju vlasti u Kurʼānu se na ovom mjestu pomalja jedan izdaleki mig upućen praroditeljima čovječanstva: Gubitkom Raja, i izgonom iz njega, palo je čovjekoj vrsti na pleća (i to joj nikada nije bilo mrsko!) da se na Zemlji bori za vlast, da za nju juriša na mnoštvo barikada. A ako/kad se već čovjek vlasti domogne, onda je u vlastodržačkom mandatu ili na prijestolju najbolje ostati doživotno! Evo mjesta u Kurʼānu gdje Bog kazuje svoju zapovijed o izgonu Adema, Have, šejtana... iz Raja:
“Silazite iz dženneta svi!
Jedni drugima bićete neprijatelji!
Na Zemlji će vam stanište biti
i uživanje neko vrijeme (do smrti)!“
U ovom i mnogim drugim pasažima Kurʼān spominje neprijateljstvo među ljudima, poručuje: Vlast jednih povezana je često sa smrću drugih ubijanjem, nasiljem i tlačenjem. “Vlast je [...] najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć“ – riječi su Meše Selimovića koje ovdje funkcioniraju kao dobar komentar Kurʼānu, to jest – uz vlast vrlo često ide i smrt, ona nasilna pogotovu.
- E) Ali, uz vječnost, te neprolaznu vlast, naredno čime šejtan kuša Adema i Havu u Raju jeste “čovjekova nagost“ ili, pokazaće se, “Ademova i Havina spolnost i seksualnost“. Ovdje se između Biblije i Kurʼāna daju povući mnoge zadivne paralele. Obje svete knjige, svaka iz svoje svetosti, govore o stidu koji se javlja kod Adama i Eve (Adema i Have) spram nagosti koja im se raskrila. Posezanje za odjećom spravljenom od biljaka i lišća zajednički je motiv i Biblije i Kurʼāna. Biblija o tome veli:
“Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli.
Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.“
U Kurʼānu se, pak, o nagosti Ademovoj i Havinoj veli:
“...pa kad s drveta okusiše, njima se stidna tijela njihova pokazaše
i oni se po stidnim tijelima svojim rajskim lišćem pokrivati počeše...“
Jedan savremeni komentator, koji je tematizirao spolnost i seksualnost u kontekstu vječnoga Kurʼāna i povijesnog islama, Abdalwahab Bouhdiba (rođen 1932.), tvrdi da postoji veza između Ademova i Havina
“nepokoravanja Bogu, zatim svijesti o golotinji i stidu... [naime], međuljudski odnos koji uključuje stid
nosi u sebi ključ za fundamentalno razlikovanje između javnog i privatnog! Na samom početku prvobitni bračni
par 'izumio' je oblačenje; drugim riječima, pad na Zemlju, a što je, ustvari, ulazak u društveni život, popraćen je
ipso facto osjećanjem stida...“
Ali, ovo Bouhdibino tumačenje samo je jedno među mnogima. Prihvatanje odjeće još je jedan od znakova da je Raj izgubljen, i da je čovjek smrtan. Komentari Kurʼāna tumače: Odjeća čovjekova jeste privremena, mijenja se i troši, pod odjećom je “go čovjek i gola koža“. Zato će odjeća postati popudbinom smrtnih ljudskih bića koja imaju datum svoga rođenja i svoje smrti. K tome, gubitkom Raja čovjekovi potomci u muci se počinje rađati, majke “će ih s teškom mukom nositi“. Komentatori Kurʼāna ne propuštaju kazati da je čovjek posve nag čak i u utrobi svoje majke, ili se pak njegova majka tada, uz sve drugo, javlja i kao njegova odjeća. Potom se čovjek rađa kao golo biće i gola koža, darivaju ga pelenama kao prvom činjenicom kulture i proizvoda ljudskog uma. Život ide dalje, ako mu je suđeno čovjek odrasta, oblači se i gizda. Ali, na kraju, kako vele komentatori Kurʼāna, smrt ogoljuje čovjeka do kosti, tada nema nikakva “smokova lišća“, mrtav čovjek posve je nemoćan da sebe obuče. Zemlja čovjeka proždire i pretvara u prah. U stanju praha treba čekati novo, drugo proživljenje i zaputiti se iznova ka (zau)Vječnosti. Da bi se opet stupilo na vječnu stazu treba proći kroz strašno iskustvo groba. A grob je neizbježan, Kurʼān poručuje:
“Zaokuplja vas nadmetanje u zgrtanju imetka,
sve [tako biva] dok grobove ne posjetite/naselite!“
(Spomenimo ovdje da su klasični komentari Kurʼāna ublažavali strah od smrti. Raznolikim egzegetskim postupcima smrt su prikazivali kao veličanstvenu radost ponovnog zapućivanja Božanskoj Vječnosti. K tome, šejtanova/sotonina “pogana misija“ prestaje kod mrtvog čovjeka, pa se i to ističe kao “duhovno-terapijska“ vrlina smrti. U različitim kontekstima klasični komenta(to)ri navode predanje Muhammedovo, a.s., u kojem se kaže:
An-Nāsu niyāmun, fa iḏā mātū - intabahū!
(“Ljudi spavaju, kad umru - probude se!”)
2.
Od zemlje, na zemlji, u zemlju...
Prije nego li stupimo na ovu dionicu naše rasprave dobro je osloviti sljedeće pitanje: Nisu li – kroz malopređašnje komentatorski izložene i približene planove Kurʼāna – sami ljudi, Adem i Hava, zatim sotona ili šejtan, pa Raj/Džennet i Rajsko Drvo, te motivi vječnosti, ljudske nagosti, slobode itd., nisu li to samo posredujuća sredstva da nama, čovječanstvu, Bog iz Svoje svemoćnosti kaže Svoju sagu o Svojoj Nepromjenjivoj Volji?
Na ovo pitanje mnogi komentatori Kurʼāna ne bi bili voljni pristati na brzopleto dat potvrdan odgovor. Naime, u nadnaravnoj magičnosti kurʼānskog pripovijedanja čovjek se javlja kao slobodno biće. Na stranicama Kurʼāna za Boga čovjek nije nekakvo puko stvorenje kroz koje Bog, On Svemoćni i Apsolutni, prozire kao kroz lutku od stakla, pa kroz nju sve čovjekovo vidi, sve njegovo zna, sve proosjeća... Ni u Bibliji ni u Kurʼānu čovjek nije programirani robot nad kojeg se Bog “nadnio iz Svoje Vječnosti“ i “zlurado uživa“ u čovjekovu tumaranju stranama Ovog svijeta! U svetim tekstovima semitskog religijsko-kulturnog kruga čovjek nije mašina u koju je Bog pohranio Svoju unaprijed zadatu i posve determiniranu Odluku, koju čovjek i svekoliko čovječanstvo imaju bespogovorno ispuniti. Možda bismo biblijsku i kurʼānsku scenu pojave ljudske slobode, pa i slobode da čovjek “prokocka“ Raj, bolje razumjeli (i u nju poronili) ako bismo je posmatrali (ili, pak, u nju zakoračili) u priznanju i prihvatanju jedne “saradnje Boga i čovjeka“, štaviše, saradnje Boga i svih njegovih stvorenja. Navedimo ovdje, tek prigodno, da Muhammad Iqbal (1877.-1938.), veliki muslimanski filozof i pjesnik, tvrdi “da je čovjekov prvi čin neposluha [prema Bogu] također bio i njegov prvi čin slobodna izbora...“ Ali, to je tema za drugu raspravu.
A može li se onda kazati/priznati da je čovjek, ipak, svojim postanjem stupio u ono Božije moranje koje smo spomenuli? Može, naravno. Ne može se biti čovjek nigdje, niotkuda, nizašto. Ali treba dodati da je čovjek uvjeren kako on, na mnogim ljestvicama svekolike hijerarhije od Boga određenih egzistencija, u ovo moranje stupa svojom slobodom, čovjek je i gord i ponosan da ima pravo odluke, da on pravi svoje korake koji su slobodni. Mistički komentari Kurʼāna, npr. Rūmījeva Mesnevija (Maṯnawīja), rekli bi nam da Bog nikada ne poništava tajnu, ni svoju, a ni čovjekovu. Božansko stvaranje odvija se uvijek kroz susret makar dvije tajne, Stvoriteljeve i one koju sa sobom nose Njegova stvorenja, svako ponaosob. Kurʼān na svoj način podsjeća na zamršenost i spletenost tih tajni, po Kurʼānu “Bog je taj Koji oživljuje i usmrćuje“ (yuḥyī wa yumītu), ali čovjek je u svome životu i u svojoj smrti Božiji saučesnik i saradnik, iako neravnopravan. Komentatori Kurʼāna nas podsjećaju: Čemu molitva ako čovjek ne može promijenti Božanske odluke?! Kurʼānsko načelo “da Bog život daje i da Bog smrt daje“ ima svoju veliku važnost i u tome što se sotona ili šejtan u komentatorskoj literaturi islama ne spominje kao subjekt koji usmrćuje čovjeka. Naprotiv, anđeo ili melek ʻAzrāʻīl ima ulogu “vađenja duša“ samrtnim ljudima. Po svjetonazoru islama, “vađenje duša ljudima“ jeste “anđeoska zadaća“. Zato smrt ne bi trebalo doživljavati strašnom, avetinjskom. Ali, taj komentatorski stav da su anđeli (meleki), a ne sotone/šejtani, zaduženi za “vađenje duša“, trebalo bi povezivati sa porukom Kurʼāna da se čovjek svojom smrću “vraća Bogu“! (“Bogu pripadamo i Bogu se vraćamo!“ – innā li llāhi wa innā ilayhi rāğiʻūn). Možda tu počivaju barem nekoji razlozi pa u velikim islamskim pisanim nasljeđima nalazimo relaksirajuće opise smrti, umiranja, zagrobnog života duše, vraćanja duše i svijesti umrlome u njegovom grobu, proživljenja lijesa u raki, itd. U islamskoj literaturi imamo primjere kako se ljudi “igraju“ sa melekom/anđelom smrti, ʻAzrāʼīlom, “varaju ga“, e da makar malo odgode smrt. Sve su to sredstva da se unekoliko relativizira strašna činjenica da se mora – umrijeti! Kao i da se pokaže želja da se smrt prevlada i pobijedi u saradnji sa dragim Bogom.
Bilo kako bilo, sada dolazimo do naredne tajne Kurʼāna, do kurʼānskog motiva Zemlje/zemlje i njezine uloge u vezi sa čovjekovom smrtnošću i zauvječnošću. Komenta(to)ri Kurʼāna ističu važnu eshatološku činjenicu: Adem i Hava bivaju prognani iz Raja na Zemlju i poradi toga da bi Bog pokazao čovječanstvu svoju moć stvaranja i nastanjivanja “Božanskog daha života i duha“ u prolazni zemljanski prah. K tome, prvi ljudi, Adem i Hava, vraćeni su u zemljansku sredinu od koje su, na razini svoje tjelesnosti i putenosti, prvotno bili stvoreni. Jedna komentatorska pripovijest, parabola za koju bi Claude Lévi-Strauss kazao da je i činjenična i istinita na posve drukčijoj ravni stvari, objašnjava kako je dragi Bog, u jednoj dionici svoje vječnosti, “zamijesio čovjekovu sudbinu“ u zemni prah i kāl.
“Kad je Bog htio stvoriti čovjeka, poslao je na Zemlju meleka/anđela Džibrila da donese nešto zemljina praha.
Zemlja je, međutim, spriječila Džibrila da zagrabi toga praha, bojeći se da će to novo biće krv prolijevati i nered činiti.
Kad se Džibril vratio neobavljena posla, Bog je poslao zaredom meleke Mikaila i Israfila da zagrabe nešto zemlje sa Zemlje.
Međutim, Zemlja je i njih odbila i požalila se da strahuje od tog novog bića.
Naposljetku je Svemogući Bog poslao anđela smrti, meleka koji u času smrti uzima duše, Azraila.
On je uzeo sa Zemlje nekoliko mjerica zemljina praha i kâla i Zemlji kazao:
“Božije je naređenje preče od tvoga strahovanja! A što ja uzmem od tebe, o Zemljo, pa ja ću ti to i vratiti u času ljudske smrti!
Koja to smrt ne vraća Zemlji ono što je njezino?!“
Kao da je u Božijem naumu i to da poruči čovjeku da je do Pada moralo doći, Adem i Hava morali su se vratiti tvari od koje su, tjelesno, stvoreni – zemlji. U Kurʼānu se Zemlja/zemlja (al-arḍ) spominje na 451 mjestu, kako u značenju planete, tako i u značenju zemlje kao zemljanskog praha ili oranice koju ljudi obrađuju, ili tla kojim hode, ili, pak, prašine koju vjetrovi vijaju. Često se spomen Zemlje u temeljnoj islamskoj svetoj knjizi kontrastira sa spomenom Neba (as-samāʼ) ili nebesa (as-samāwāt). Dakako, nebesa se ponekada spominju u značenju višeg svijeta ili duhovnih prostranstava, “ka nebesima se uspinju meleki/anđeli i Duh Sveti u danu koji traje pedeset hiljada godina“ (zemaljskog vremena). Drugo važno značenje riječi Zemlja (al-arḍ) u Kurʼānu odnosi se na “tjelesni svijet“, na područje “nastajanja, rađanja i smrti ili propadanja“ (komentatori to nazivaju arapskom sintagmom al-kawnu wa l-fasādu). Na velikom broju dionica u Kurʼānu se Zemlja (ili zemlja) povezuje sa čovjekom smrću, njegovim stradanjem, prolaznošću. K tome, u Kurʼānu se spominje motiv “mrtve zemlje“ (al-arḍu l-maytah), te to kako tu zemlju/Zemlju Bog oživljava pred čovjekovim očima:
“I ti [čovječe!] vidiš zemlju zamrlu,
pa kad Mi na nju spustimo kišu,
ona zatreperi, obraste i obnikne
svakovrsnim biljem zadivnim!“
Ovaj redak (22:5) tek je jedno u nizu podsjećanja Kurʼāna da se “mala proživljenja“ (ili “mali sudnji dani“) već zbivaju na ovom svijetu, svakog trena, u svim godišnjim dobima, a u čovjeku se, pak, “mala proživljenja“ zbivaju sa svakim novim otkucajima srca. “Ljudsko srce je stalno između dva prsta Boga Svemilosnoga!“ – kaže jedno islamsko predanje.
U Kurʼānu je iznimno važno uočiti povezivanje stvaranja čovjeka sa posvuda vidljivim ovozemnim prahom (turāb). Kao da se u mnogim pozivima sa stranica Kurʼāna želi navesti čovjeka i čovječanstvo da zaume i da sebe upitaju – zar je moguće da smo mi, ljudi (kao i sva druga stvorenja, minerali, biljke, životinje), u krajnjemu stvoreni od praha, od ove zemlje bez oblika?! U sūri ṬāHā (20:53-55) izričito se ukazuje na krug sudbine oko čovjeka i čovječanstva koji se, dijelom, temelji na neraskidivoj vezi čovjeka sa zemljom. Prvo, zemlja (koja se u sūri ṬāHā naziva al-arḍ) označava se posteljom (bešikom/kolijevkom) čovjeka i čovječanstva. Kaže se: ğaʻala lakumu l-arḍa mahdan wa salaka lakum fīhā subulan - “On (Bog) za vas je Zemlju posteljom učinio, i po njoj vam puteve odredio...“ Drugo, domalo dalje, Kurʼān iznosi obznanu koja, zapravo, u najkraćem saopćava krug čovjekove sudbine:
minhā ẖalaqnākum
wa fīhā nuʻīdukum
wa minhā nuẖriğukum tāratan uẖrā
“Od Zemlje vas stvaramo Mi,
i u nju ćemo vas vratiti,
i iz nje vas po drugi put izvesti!“
Ovo “izvesti vas po drugi put“ ukazivanje je na proživljenje na Danu Sudnjem. Taj krug sudbine oslovio je mnoge drevne islamske pjesnike, Arabljane, Perzijance, Turke... Prepoznavši jedan lijepi krik “pjesni duše“ o čovjekovoj sudbini, komentator Burūsawī (um. 1725.) navodi ove pjesnikove stihove:
Stvoren bijah od zemnoga praha i postah osoba
koja znade pitanja i odgovore!
Potom se vratih u zemni prah i u njemʼ postah
stvar koja kao da i nije prestajala biti zemni prah!
Ima komentara Kurʼāna koji pokazuju da čovjek, nakon Pada iz Raja na Zemlju, nije taj koji je najveći stradalnik. Zapravo je šejtan (sotona, iblīs) taj koji je najveći stradalnik. I šejtan je morao iz Raja na Zemlju, i on je tako doživio pad, mnogo pogubniji od čovjekova. Prema Kurʼānu, ali i drevnim islamskim angelologijama, šejtan je stvoren od vatre, a čovjek od zemlje. Stani-pani, na Zemlji je čovjek ipak u svome svijetu. Međutim, našavši se u carstvu zemlje, njezina praha i kāla, šejtan/sotona je na strašnim mukama. Na Zemlji imaju okeani vode, kopna, zraka ima posvuda... Ali na Zemlji ne imade okeana vatre! Eto, stoga se šejtan (kao od vatre stvoreno biće) na Zemlji muči, komentatori Kurʼāna vele da je on jedno “očajno“ biće. Svoj očaj šejtan iskaljuje na čovjeku, na Zemlji ga navraća na smrtne pogibelji, na ogavne grijehe i stradanja. Iz jedne komentatorske priče razumijemo da je šejtan, još u eshatološkim vremenima stvaranja prvog čovjeka, pokazao neprijateljstvo prema Ademu, napose prema zemlji od koje je Adem stvoren.
“Bog stvori tijelo čovjeka, oblikova ga Svojom Naredbom, sve po Svojoj Svemogućoj Odredbi.
Ali čovjeku još ne udahnu Svoga Duha, već ga ostavi da sedam dugih eona prebiva tijelom, bez duše,
bez svijesti, bez čežnje i ikakva sna. I tako, stvoreno hladno tijelo čovjekovo bijaše postavljeno u jednom
rajskom perivoju, ležalo je nalik mrtvom čovjeku.
Prilazili su tom tijelu rajski melaići, divni anđeli, posmatrali su ga sa daljine od sedam do desetak aršina.
Čudili su se obličju ljudskoga tijela, rukama, nogama, glavi. Potom primijetiše čovjekova usta, uši, nos i nozdrve,
pa prednjicu i zadnjicu. I tako, meleki/anđeli čudili su se svemu ljudskom. Ali mu nisu prilazili bliže od onih sedam do desetak aršina.
A onda se pojavio Iblis, Diabolos, Sotona Sotonski. On priđe onom hladnom čovjekovom tijelu, pa vidje usta
i odmah uđe u njih, iz usta primijeti grlo i grkljan, uđe kroz grlo i siđe niz grkljan do stomaka. Pa iziđe iz stomaka,
vrati se u usta, primijeti onda dušnjik, zavuče se u njega, pa ode u čovjekova pluća, zaviri tamo u sve pore, do najmanje.
Uvuče se potom Iblis u čovjekov nos, pa u mozak, pa se vrati da bi ušao u desno uho, pa u lijevo, pa se spusti u donje
spratove čovjeka, uđe kroz zadnjicu i vrati se, uđe kroz prednjicu i vrati se.
Potom Iblis stade igrati po čovjekovom licu, po rukama i nogama. Najkraće je Iblis tad orgijao na čovjekovim leđima.
I tako to bi na početku, u čovjeka potom bi udahnut duh i duša. I sjeti se onaj čovjekov nefs (strast) svih onih mjesta kud se bio
zadržao Iblis, šejtan šejtanski. I stade čovjek slušati svoj nefs (svoju strast), i stade griješiti svim onim mjestima gdje je,
ono onda, šejtan Iblis boravio i prolazio.“
Ali ni za čovjeka Zemlja/zemlja nije vječno stanište. Sa nje se mora otići onda kad nastupi “suđeni čas“. Kurʼān poziva čovjeka da pogleda “rasprostiranje sjene po Zemlji“, sjena potom nestaje kad pređe svoj predviđeni put, a “vodič sjene jeste samo Sunce“, poručuje se u Kurʼānu. U ovome je i jedna metafora, naravno: Čovjek se smrću vraća Bogu, svome Izvoru, baš kao što se i sjena vratila Suncu.
3.
Umiranje, smrt, grob i grobne muke...
Kako smo s prethodnih stranica vidjeli, Zemlja/zemlja nije posve strāna, niti tuđa sredina Ademu, Havi i njihovom porodu – čovječanstvu. Štaviše, zemljanski krajolici ukažu se lijepi, Kurʼān u izobilju spominje mnoge vrste ovosvjetske ljepote: Ljudi su lijepi, vrtovi i pašnjaci isto tako. Lijepe su i životinje, ljudi se raduju kad vide svoja stada kad im se vraćaju sa ispaše. Lijepo je sa Zemlje pogledati i na nebesa, zvjezdani svod je impozantan, itd. Pa ipak, komentatori Kurʼāna su dali i zastrašujuće opise čovjekove prolaznosti na Zemlji. Štaviše, Kurʼān poručuje da je “sve na Zemlji prolazno“ (kullu man ʻalayhā fān), samo je vječno Lice/Slava Božija.
Prolaznost svega na Zemlji, Nebesima, u Univerzumu, dojmljivo je opisana u referiranju nekih komentatora na kurʼānsku sintagmu “sedam znakova koji se opetuju“ ili “sedam znamenja koja se ponavljaju“ (sabʻan mina l-maṯānī). Svojim događanjem, još više svojim ponavljanjem, ti događaji (“znakovi“, “znamenja“) žestoko pogađaju ljude i čovječanstvo, odgajaju ih i “discipliniraju“. Tih “sedam znamenja“ su: 1) Zemljotresi, az-zilzāl ili ar-rağfah, kao i odroni, osiline, potresi zemljina tla i rušenja različitih vrsta. 2) Požari (al-iḥrāq) koje prouzrokuju sušni vjetrovi raznih vrsta (al-iʻṣār), potom stradanja u vatrenim stihijama. 3) Poplave (aṭ-ṭūfān), povodnji, cunamiji, nemirna mora i nemirne i uzavrele rijeke. 4) Pljuskovi (al-imṭār), kiše, nevrijeme, led. 5) Gromovi (ar-raʻd), (as-sayḥaḥ), vjetrovi (ar-riyāḥ), oluje, tornada, orkani. 6) Zarazne bolesti (aḍ-ḍurr), (al-amrāḍ), kuge, navale životinja, zvijeri, skakavaca, žaba, ušiju, krpelja, virusa, bakterija. 7) Ratovi (al-ḥurūb), (al-qitāl), genocidi, progoni (al-iẖrāğ) i međuljudska trvenja.
Kako se vidi, prednjače strašni udesi koji idu na čovjeka i čovječanstvo kažnjavanjem vodom, vatrom, zemljom, zrakom..., odnosno, riječ je o kažnjavanju/usmrćivanju čovjeka sa ona četiri praelementa o kojima su razmišljali stari Grci, stari Semiti, i drevni narodi općenito. Sa svojih stranica Kurʼān se tako oglašava i kao permanentna Opomena na ljudski nehaj spram “sedam kazivanja“, “sedam znakova“, “sedam kažnjavanja“ ili “sedam priča“ koje se opetovano događaju pa se baš zato o njima priča. Moguće je da su kazivanja Kurʼāna o “sedam vrsta kazni“ podstakla mnoge klasične muslimanske autore da sastave opsežne kompendijume sa jednom jedinom temom – smrt i kako da se čovjek nosi s njom.
Jedno takvo djelo dolazi nam iz dvanaestog stoljeća po Isāu al-Masīḥu (Isusu Kristu), naslovljeno je riječima: At-taḏkirah fī aḥwāli l-mawtā wa umūri l-āẖirah – “Podsjetnik o stanjima mrtvih i Onoga svijeta“. Napisao ga je Kordovljanin, Muḥammad ibn Aḥmad al-Qurṭubī (um. 1273.), slavni komentator Kurʼāna. U cijelosti je ovo djelo posvećeno tematiziranjima smrti u islamskim vrelima, ali ono sabire gotovo sve što se u islamskoj kulturi i civilizaciji kazalo o smrti na važan način u prvih sedam stoljeća islama. Početak Kordovljaninove knjige pokazuje da se njezina svrha, u krajnjemu, zapućuje ṣūfījskim ili mističkim ophođenjima sa čovjekom, pa time i njegovom smrću. Riječ at-taḏkirah od istog je korijena kao i riječ zikr (ḏikr) – “sjećanje na Boga“. Drugim riječima, smrt nas podsjeća na Boga, bolno i uporno. Al-Qurṭubī dodaje da se smrt u islamskoj tradiciji naziva “uništiteljicom strasti“ (hādimu l-laḏḏāt), navodi poslaničku izreku: “Mnogo se sjećajte uništiteljice strasti!“ Također, navodi dio dijaloga između Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., i njegovih drugova. Pitali su ga: “Koji su vjernici najpametniji!“ “Oni koji se najviše sjećaju smrti!“ – rekao je poslanik Muhammed.
Ali, nije se lahko sjećati smrti, teško je to uvijek činiti. Svojim vrtlozima na stotine stvari nas povlači u zaborav smrti. Zato nam ovaj Kordovljanin niže jednu temu za drugom, jedno poglavlje slijedi za drugim. Praktički, Kordovljanin izlaže jednu “kulturu smrti“, tako kako je on shvaća po islamu. Prvo opisuje “etiku“ ili “kulturu“ umiranja po islamu. Teme su mu, uglavnom, ove: Da li je dopušteno [velikim bolnicima, patnicima, smrtno ranjenim osobama...] prizivati smrt? (Nije, pretežno je mišljenje al-Qurṭubīja. Dodajemo da islam eutanaziju i samoubojstvo strogo zabranjuje). Treba li nam smrt uvijek biti na pameti [e da bi nas sjećanje na nju podsticalo na dobra djela]? O stvarima koje podsjećaju na smrt. Šta treba kazati kad se stupa na groblje/mezarje. Pravi vjernik umire sa graškama znoja na čelu [to jest, za gorčine smrti treba se odvažno pripremiti]. Kako izlazi duša iz vjernika, a kako iz nevjernika. Predanja o smrtnim mukama. Smrt je (oprosna) kompenzacija (za grijehe) svakom muslimanu (vjerniku). Treba sugerirati mrtvome (da kaže): “Bog je jedan, osim Boga nema drugih božanstava!“ (U bosanskohercegovačkih muslimana ima tradicija posjećivanja samrtnika. Tu je prisutna “neka vrsta nabožnog protokola“ da se navede samrtnika da u trenutku “ispuštanja svoje duše“ spominje Boga i Njegova poslanika Muhammeda, a.s.). Kod mrtvaca ne treba svašta pričati. Zabranjeno je psovati mrtve. O dušama (mrtvaca) i kuda duše odlaze. Kakav je melek/anđeo smrti. (U islamskoj literaturi ovaj “anđeo smrti“ nekada je opisan kao zastrašujuće biće. Da Bog sačuva i sakloni!). Načini na koje melek/anđeo smrti čupa duše (iz umirućih/samrtnih osoba). Predanja o tome da pogled (mrtvaca) prati izvađenu/iščupanu dušu. (Kao dijete sjećam se jednog običaja u bosanskohercegovačkih muslimana – najhrabriji među čeljadima, ili, pak, imam/hodža, ako se tu zadesio, treba prići tek umrloj osobi i desnom rukom, blagim povlačenjem preko očnih kapaka, zatvoriti joj oči.). Predanja o tome da se mrtvi međuse posjećuju u svojim grobovima. Sa ukopom mrtve osobe treba požuriti. Predanja o tome treba li recitirati Kurʼān na grobu/mezaru. Šta mrtvoga prati do groba (“dobra“ i “zla“ djela). O tome da plač (ridanje, naricanje) za umrlim kažnjava umrloga. (Ovo znači: Za umrlim bližnjim, li dragim, ne smije se naricati i naglas plakati, već u sebi i posve prigušeno proliti suze, ali ne mnogo). O tome kako mrtvoga staviti u raku, šta govoriti (koje molitve) kad se mrtvac stavlja u grob. O milosti Božijoj koja pohodi mrtvaca u grobu. O tome šta dva meleka/anđela pitaju mrtvoga. O mukama u grobu. O blagovijestima koje vjernik dobija u grobu. O tome da životinje čuju mučenja/patnje mrtvih u grobovima. Šta spašava vjernika od strahota u grobu. Duše mučenika/šehīda u raju. Zemlja ne jede [u njoj ne truhnu!] tijela Božijih poslanika (profeta ili proroka). O Prvom Puhanju u Trubu/Rog, kad će sve stvoreno pomrijeti. O tome da će sva stvorenja umrijeti, samo će Bog ostati, On je vječan, Njegova će sva vlast biti. O Berzahu (međusvijetu) ili području između Ovoga i Onoga svijeta. O Drugom Puhanju u Trubu/Rog, i Najava Proživljenja i Sudnjega dana. O tome kako će biti (kako će se zbiti) Proživljenje. O proživljenju Vjerovjesnika Muhammeda iz njegova mezara/groba. O proživljenju vremena, to jest dana i noći i proživljenju petka. (Sa ove stranice ovog al-Qurṭubījeva djela vidimo da će se i sva ovozemna vremena proživjeti na Onom svijetu. Štaviše, svaki dan i svaku noć Bog će proživjeti kao da se radi o nekim “uosobljenim vremenima“. U jednom predanju se kaže kako svaka noć na Ovom svijetu nastupi i pritom poziva ljude:
“[O vi, ljudi!]. Uradite u meni što više dobra! Jer ja [ova noć koja sam vam, evo, nastupila] neću vam se vratiti sve do Sudnjega dana!“ [To jest, tek ću biti proživljena na Sudnjem danu i tada ću svjedočiti da ste vi radili dobro /ili da ste radili zlo/!].
Nadalje, prema al-Qurṭubīju, kad vjernik (na Sudnjem danu) ustane iz svoga groba dočekaju ga dva meleka/anđela. O sakupljanju sveg čovječanstva na Sudnjem danu. O tome kako će svi ljudi stajati pred Bogom (zborovati pred Bogom). O tome da će Bog govoriti sa svakim čovjekom ponaosob i bez prevoditelja. Itd. itd. Napomenimo ovdje da je “islamska tanatologija“ još uvijek neistražena tema u Evropi. Dodajemo, posve usputno, da se na Kurʼān, kao ni na komentare Kurʼāna ne treba (niti može) gledati kao na nekakvu islamsku ili muslimansku “tibetansku knjigu mrtvih“. Kako se vidi iz ove al-Qurṭubījeve knjige, u islamskim tradicijama smrt je jedna velika zadaća čovjekova, njezine muke se mogu ublažiti, za “dobru“ i “lijepu“ smrt treba se potruditi, itd.
Također, islamska komentatorska literatura puna je prigodnih a strahoštovnih molitvi i zazivanja dragoga Boga, e da On samrtniku olakša smrtne muke, da mu dā hrabrosti da ne presvisne s pameti pred tako strašnim suočenjem sa “nepojamnim grotlom“ odlaska na Onaj svijet. Islamska komentatorska literatura prisvojila je i apsorbirala gotovo sve iz jevrejske i kršćanske “molitvene literature“ do koje je došla, i na svoj način je “islamizirala“. Tamo su predivni opisi samrtnih zazivanja velikih ljudi religijske povijesti čovječanstva. Dakako, njihova zazivanja i smrtni uzdasi ostaju uzorom kako se treba odvažno ponašati “kad se primakne suđeni čas“, i koje molitve tad izgovarati.
Pri obrednom kupanju (ili “opremanju“ mrtvaca) potrebno je mrtvačevo tijelo nježno dodirivati, pažljivo obaviti pranje tijela i omotavanje u bijele plahte ili ćefine; naime, u islamskoj klasičnoj literaturi tvrdi se da mrtvi sve osjeća, pa i bol. Onim ljudima koji su obredno kupali mrtvaca, i zavijali ga u bijele čaršafe, strogo je zabranjeno ikome pričati o bilo kakvim neprijatnostima ili izlučevinama koje su, možda, vidjeli pri umrloj osobi. U pravilu, ženske osobe obredno kupaju mrtve ženske osobe, a muške osobe obredno kupaju mrtve muškarce. Ima mišljenja da, u nužnim slučajevima, supruga može “opremiti“ mrtvoga muža, kao i muž svoju mrtvu suprugu! Itd.
Također, muslimani se u grob polažu tako što im se desna strana tijela okrene u pravcu grada Mekke i Svetog Hrama u tom gradu u Arabiji. Time se, gledano na planetarnoj ravni, svi muslimanski grobovi i groblja nižu u koncentričnim krugovima oko Svetog Hrama u Mekki. Mrtvo muslimansko čovječanstvo desnom stranom pozdravlja Kaʻbu (na bosanskom: Ćaba).
Iz Kurʼāna se posredno zaključuje da je čovjekov grob nepovrediv, bez obzira na vjeru ili nevjeru sahranjene osobe. U Kurʼānu se govori o grobovima u kontekstu Proživljenja i Sudnjega dana, iz čega se razumije da “grobovi traju do Sudnjega dana“. Također, nepovredivost grobova posredno se spominje u sūri Jāsīn/Yā Sīn (36:52), proživljeni ljudi vikaće: “Ko nas ovo oživi iz grobova naših?“ To znači da su “grobovi naši“ sve od trenutka kad u njih legnemo, i niko nas ne smije lišavati našega groba! Također, “strahote Sudnjega dana ispreturaće grobove“ (wa iḏā l-qubūru buʻṯirat). I drugdje se u Kurʼānu spominju groblja, mezarja, grobovi. Ne postoji nijedno mjesto u Kurʼānu kojim bi se opravdavalo rušenje bilo čijih grobova. Islamska obredoslovna i komentatorska literatura na velikom broju stranica navodi da umrli ima pravo na grob, na dostojanstvenu dženāzu/sahranu, ljude se podstiče da u svome imetku ostave jedan (“zavjetni“ ili “oporučni“) dio za “vlastiti ukop“, a ako to neki ljudi imovno nisu u stanju, onda su njihov ukop dužni pomoći, platiti i obaviti njihovi najbliži rođaci. Prema klasičnoj islamskoj literaturi koja tretira umrle, groblja, sahrane, itd. – bez prijeke potrebe ničiji se grob ne smije uznemiravati, a ekshumacije su dopuštene samo u slučaju krajnje potrebe i uz doličnu kompenzaciju novim grobnim mjestom. Veliki broj islamskih rasprava propisuje da “grob treba biti skroman“ i neukrašen, na izgradnju mauzoleja i na rasipanje novaca i materijalnih sredstava na ukrašavanje grobova u islamskoj se literaturi ne gleda s odobravanjem, itd. Ali, ovo ne znači da se već izgrađene i postojeće mauzoleje treba rušiti ili na bilo koji drugi način skrnaviti.
Također, u vezi umrlog na brodovima klasična literatura propisuje da se i on propisno obredno okupa i “ogasuli“, potom zamota u bijele plahte, okrene desnom stranom prema Meki, obavi mu se obred “klanjanja dženaze“, a potom se njegovo tijelo baci u more. Dakako, savremene fetve (vjerske decizije) daju mogućnost da se, u današnjim uvjetima, tijela umrlih ne bacaju u more već da se smjeste u frižidere i hladnjače (za tu svrhu predviđene na brodovima), te se potom ukopaju na kopnu. Posve je razumljivo da islamski propisi o mrtvima strogo zabranjuju spaljivanje i kremiranje njihovih tijela. Ova zabrana proističe iz islamskoga načela da nikada niti jedna ljudska instanca ne smije donijeti presudu kojom bi se ljude kažnjavalo vatrom ili spaljivanjem! Naime, samo je Bog taj koji ima pravo kazniti vatrom i paklom! A Njegova milost je velika, On uvijek može oprostiti, i u Njegov oprost uvijek se trebamo uzdati!
U islamskoj klasičnoj učenosti jedna od najopsežnijih komentatorskih književnosti jeste ona o tzv. “ispaštanjima“ ili “mučenjima“ u grobu (ʻaḏābu l-qabr). Napisano je na hiljade “grobnih priručnika“ i savjeta kako da “vjernik (musliman)“ poštuje grob i stanovanje u njemu. Ovdje ćemo navesti jedan odlomak iz takvog bosanskog “tanatološkog poglavlja“, napisao ga je Derviš ef. Spahić (1893.-1978.):
“U Iman [islamski kredo] spada vjerovanje u kaburski azab [muke u grobu] i uživanje u kaburu [grobu]. Ovo je dokazano sa više Kurʼānskih ajeta [stavaka] i hadisi-šerifa [Muhamedovih, a.s., izreka]. Ko u ovo ne vjeruje nije musliman.
Čim se mejjit [mrtvac] spusti u kabur, odmah se duša povrati u njegovo tijelo. Zatim mu dođu dva meleka [anđela] pa ga pitaju:
Ko ti je Rabb (Bog)? Čijeg si ummeta (Ko ti je poslanik)? Kojeg si dina (vjere)? Pitaju ga uz ovo i za ostale dužnosti. Ko bude vjerovao [za života] i vršio dužnosti [vjerske obrede/obaveze] odgovorit će [onim melekima/anđelima] što ljepše i bez straha, jer pravim muʼminima [vjernicima ti meleki/anđeli] dođu u lijepom kijafetu (obliku, izgledu) i nazovu im selam. Zatim mu [umrlom] se kabur [grob] raširi koliko se može okom pregledati i rasvijetli se, te se pretvori u džennetsku bašču. Potom mu se otvore džennetska vrata da vidi gdje mu je vječita kuća. Dolaze mu razna jela. Reći će mu se – Ovo je plaća onome ko je bio na dunjaluku [Ovom svijetu] na pravome putu. (...)
Ko ovako sretno prođe u kaburu, sretno će proći i na Mahšeru (Sudnjem danu). Ko ne bude zaslužio ovakve nagrade reći će mu se: - Spavaj mirno, niko te neće uznemiravati! Spavat će sve do Sudnjeg dana.
Ko ne mogne odgovoriti na pitanja (da nas Allah dž. š. [toga] sačuva), pretvoriće mu se kabur u jednu “kufru“ od džehennemskih [paklenskih] kufri (odjela [uzavrelih sektora]). Zatim će se nastaviti sa raznim teškim kaznama prema njegovoj [mrtvačevoj] zasluzi (tj. prema njegovim grijesima). Ovakvim meleki [anđeli] dođu u strašnom izgledu sa žestokim glasovima, nakon čega oni i ne mogu odgovarati [na pitanja koja se mrtvom postavljaju u grobu...]“.
U islamskoj klasičnoj literaturi opće mjesto u vezi sa “patnjama u grobu“ je da životinje imaju posebno čulo percipiranja krikova umrloga i pokopanog. Osim toga, svi Božiji poslanici imali su sposobnost da osjete grobne muke mrtvih. U opisima grobnih muka obično se spominju dva strašna meleka/anđela, Munkar i Nakīr, oni se pojave u mezaru, ispituju mrtvoga o njegovoj vjeri u Boga, itd., pa ako sve odgovori kako treba, mezar će mu postati ugodno mjesto, vrt i sama ljepota. Njegova dobra djela će mu se pojaviti u likovima lijepih bića, reći će mu: “Evo nas, mi smo tvoja dobra djela, družićemo se s tobom u ljepoti sve do Sudnjega dana!“ Ali, ako mrtvi ne znadne pružiti zadovoljavajuće odgovore i “ne položi račun“, ona dva meleka, Munkar i Nakīr, otići će od njega i prepustiti ga strašnim grobnim mukama, raka će mu se stijesniti, “kost kroz kost će mu prolaziti“, on će patiti do Dana proživljenja i Dana Božijega Suda. Naravno, u klasičnoj islamskoj literaturi opisi “grobnih muka“ su zastrašujući, ali se vidi da su njezine stranice pisane u pedagoške svrhe i zarad odvraćanja ljudi od djela koje islam tretira na razini grijeha, prijestupa ili zločina. Na primjer, u toj se literaturi veli da će bludnicima zmije i škorpije izlaziti iz spolovila, a ako su bili lašci, onda iz usta, a ako su slušali razvratne govore onda iz ušiju, itd. (Prisjetimo se: To su sve ona mjesta na čovjekovu lijesu u koje je šejtan/sotona zavirio i ušao još ono onda kad je u Raju vidio prvoga čovjeka stvorenog kao tijelo u koje dragi Bog nije bio još udahnuo Svoj Životni Dah ili dušu!)
Na temelju klasičnih komentara Kurʼāna, sarajevski hafiz Sinanudin ef. Sokolović (1911.-1973.) u svojoj knjizi “Islamski propisi o čuvanju zdravlja, posjeti bolesnika i sahrani umrlih muslimana“, oslovio je mnoge narodne običaje bosanskohercegovačkih muslimana, a koji se prakticiraju u vezi sa mrtvim osobama. Hafiz Sinanudin Sokolović je osporavao bilo kakvu islamsku utemeljenost običaja da se u kući umrlog muslimana “platnom ili nečim drugim zastiru sva kućna ogledala“, zatim da se “čuva umrli da ga ne preskoči mačka, jer bi se – vele – mogao povampiriti“, te da se “stavlja posuda s vodom na prozor u kući umrle osobe, i to četerdeset dana, da bi se duša dotične osobe imala iz čega napiti kada dođe kući.“
U drugoj polovini dvadesetog stoljeća u Bosni i Hercegovini objavljene su brojne rasprave sa pozicija “islamskog modernizma“ i “islamskog prosvjetiteljstva“ koje “detradicionaliziraju“ mnoga predanja o smrti, zapravo modernizam ta predanja često odbacuje kao “dekadentno nasljeđe“. Znatan broj modernističkih rasprava odnosio se na kritiku i odbacivanje “narodnih“ (čitaj: neislamskih) običaja u vezi sa samrtnikom, umrlim, zatim mezarom ili grobom, “učenju [recitiranju] Kurʼāna“ mrtvima pred dušu (da im se sa Ovog svijeta olakša na Onom svijetu), itd. Posebno se Husein Đozo (1912.-1982.), učeni alim i teolog modernističke provenijencije, isticao u kritici tzv. običaja “talkīna“ koji se sastoji u tome da neka u islamu učena osoba stane ispod tek pokopanog mrtvaca (mejjita) i tek zagrnutog groba, te počne dozivati mrtvoga po njegovom imenu i imenu njegove majke (npr. “Oooo Emine, sine Hanife“..., ili: “Oooo Sabiha, kćeri Fatime“...), te potom podsjećati tek ukopanog mrtvaca na glavna kreda islama: (“Reci: Bog je jedan!“ Ili: “Reci: Muhammed je Božiji poslanik!“ Itd.). Modernista Husein ef. Đozo “talkīn“ ili dozivanje mrtvog okarakterizirao je kao “neislamsku praksu“ u bosanskohercegovačkih muslimana, kao i muslimana Balkana. Đozo tvrdi da je talkīn “jedna od osnovnih zabluda koja je nastala u dekadentnom periodu [povijesti islama]...“ U svome odgovoru (fetvi) o talkīnu on traži da se sa tim narodnim običajem prestane.
Ali, unatoč službenim proklamacijama iz Islamske zajednice, raznoliki običaji “komuniciranja živih sa mrtvima“ žilavo se održavaju i u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Drukčije nije ni diljem tradicionalnih jezičkih i kultur(al)nih zona svijeta islama. Kurʼān se i dalje “uči“ ili recitira “za/pred duše mrtvih“, posebno se 36. poglavlje Kurʼāna (zvano Yā Sīn ili na bosanskom jeziku Jāsīn) recitira uoči petka i uoči ponedjeljka. Sevap (ili dobro djelo) od “učenja“ ili recitiranja te sure poklanja se svim “svojim mrtvima, posebno rođacima“.
U vremenima ratova, stradanja, zemljotresa i drugih kataklizmi tradicionalnim muslimanima Kurʼān je velika utjeha i uporište, sve to kroz izgovaranje nekolicine njegovih riječi na arapskom, e da one budu zaštita od zla i pogibelji.
Na kraju ove dionice našeg eseja recimo i to da opsežna islamska literatura o grobu ili mezaru kazuje da tijelo ostaje da istruhne, da se vrati u prah, a da se duše umrlih “sele“, ili pak, bivaju žive u jednom međuzavičaju zvanom barzaẖ ili berzah.
K tome, kad su posrijedi grobne muke, klasična islamska komentatorska literatura, napose ona mistička i obredoslovna, ohrabruju vjernike da dijele milodare i sadaku, pa i s ciljem osiguranja “lahke smrti“ i unaprijednog “anuliranja muka u grobu“. Jedno predanje kaže da “dijeljenje milostinje izbavlja od muka smrti“ i njezinih strahota.
4.
Berzaẖ – međuzavičaj duša
Podsjećamo, vrlo je teško pratiti “hronologiju“ čovjekovih životnih i smrtnih puteva na stranicama Kurʼāna. Ponekad nam se čini da čovjek, Adem i Hava (svi muškarci i žene uvijek idu stopama tih svojih praroditelja) i danas bivaju “protjerivani iz Raja“, itd. Kao da, po islamu, eshatologija nije prestala tad kad je historija nastala. Zato se na dolazak ovozemne smrti često gleda samo kao na jednu promjena stanja. Nakon što čovjek umre, duša čovjeka stupa u barzaẖ (međuzavičaj duša, barzaẖ se nahodi “između“ Ovoga i Onoga svijeta), itd. itd. Ali sam barzaẖ nije vječan, jer Bog će – na tom velikom putu čovječanstva – oglasiti svoju zapovijed, melek/anđeo Isrāfīl/Rafaelo će puhnuti u rog/trubu, učiniće to dvaput. Prvo puhanje u Rog označiće sveopću smrt svih (preostalih i živih) stvorenja, a drugo puhanje u Rog označiće početak proživljenja i potom Sudnjega dana...
Ali, šta se još navodi u vezi sa ovim barzaẖom, ili međuzavičajem ljudskih duša? Kurʼān spominje riječ barzaẖ/berzah u tri navrata. Komenta(to)ri Kurʼāna sugeriraju da barzaẖ, vrlo uvjetno, shvatimo kao izvjesno mjesto, određeni međuprostor, štaviše razdiobnu među, ili, pak, graničje koje razdvaja “dva mora“, dvije krajnje oprečnosti. K tome, vidi se – kažu nam komentari Kurʼāna – da se barzaẖ spominje i u značenju onosvjetskog, preliminarno eshatološkog zavičaja i boravišta ljudskih (i drugih) duša (dok su tijela u kojima su bile te duše ostala da truhnu u grobovima!). U barzaẖu će duše boraviti/stanovati sve do Dana njihova Onosvjetskog proživljenja ili do Sudnjega dana. Napokon, egzegeze i hermeneutike Kurʼāna raskrivaju da temeljna sveta knjiga islama riječ barzaẖ spominje i u značenju vremena, kako “predegzistentnog vremena“ (od stvaranja duša do rađanja na Ovom svijetu i njihova ulaska u tijela!), tako i vremena (tj. barzaẖskih “epoha“) koje duše provode od časa smrti do proživljenja na Onom svijetu, na Danu Sudnjem. Sura al-Furqān/Rastavitelj Istine od Neistine (25:53) spominje barzaẖ kao “pregradu i zaštitnu granicu“ između dva mora.
I On [Bog] je Taj koji je rastavio mora dva:
Ovo pitko i slatko, a ovo slano i gorko!
I među njima pregradu je i granicu zaštitnu dao.
Barzaẖ se spominje i u suri Svemilosni/ar-Raḥmān (55:19-20) u značenju pregrade, opet u vezi sa motivom “dva mora“.
Pustio je Bog (stvorio je Bog) dva mora da se susreću,
između njih je pregrada i njih dva se među se ne prelijevaju.
U suri Vjernici/al-Muʼminūn (23:100.) barzaẖ se, također, spominje u značenju pregrade, ali i u značenju stanja, pa i boravišta.
Iza njih (duša ljudskih) pregrada će biti do Dana kad će biti proživljeni.
Komentator az-Zamaẖšarī tumači da se barzaẖ, ili brana koja ima i koja ne dā da se na Zemlji miješaju “dva mora“, ovosvjetovnim “okom ne može percipirati“. I klasični egipatski komentator Kurʼāna, polihistor Ğalāluddīn as-Suyūṭī (umro 1505.) tvrdi da barzaẖ znači “brana“, “prevlaka“, “zapreka“ između “dva mora“.
Komentatori Kurʼāna smatraju da sura Vjernici/al-Muʼminūn (23:100), svojim riječima:
“iza njih pregrada (barzaẖ) će biti do Dana kad će biti proživljeni.“
posve jasno ukazuje na to da barzaẖ treba tumačiti nekom vrstom “zagrobne“ egzistencije. Naime, duše žive svoj život, netjelesni, napustile su svoja tijela. Duše nisu ni na Ovom ni na Onom svijetu, one su u stanju neke vrste “egzistencijalnog čekanja“ da se oglasi Vječnost, ona zauvječna vječnost koja će se obznaniti kad se “puhne u Rog“.
Komentator Kurʼāna al-Burūsawī (1653. - 1725.) dodaje da prostor barzaẖa ne dopušta dušama da se vrate u tijela, niti da se vrate na Ovaj svijet – gdje bi sada, napokon, činile dobra djela. Jer, naime, duše su se kroz smrt svojih tijela i umiranje, jamačno osvjedočile da ima zagrobni život i da će biti Budući svijet. Ali, gotovo je, barzaẖ je jedan pregradni prostor, nema povratka na Ovaj svijet! Valja se zaputiti na Onaj svijet, na Ahiret.
Ğlāluddīn as-Suyūṭī bavio se vrlo široko “životom u barzaẖu“, u djelu al-Ḥāwī li l-fatāwā (sveska II) tome je on posvetio nekoliko stranica pod naslovom “Prilike u barzaẖu“. U ovom odjeljku on postavlja sljedeća pitanja:
1) Znaju li mrtvi kad ih [na grobljima] posjećuju živi, znaju li u kakvim prilikama žive?
2) Čuju li mrtvi govor živih ljudi i to šta se kaže?
3) Gdje borave duše mrtvih?
4) Da li se duše mrtvih sastaju/druže i jedna drugu vide?
5) Da li će za svoja djela biti pitan šehīd/mučenik i dijete?
As-Suyūṭī odgovara potvrdno na prvo i drugo pitanje. Tvrdi da mrtvi znaju kad ih živi posjećuju, znaju u kakvim stanjima živi žive. Raduju se kad saznaju da čine dobro, a žaloste i očajni su kad njihovi živi čine zlo. Također, tvrdi da mrtvi ljudi čuju govor i riječi živih ljudi. Što se tiče trećeg pitanja, as-Suyūṭī tvrdi da (dobre) duše borave u obličju prefinjeno lijepih ptica, okolo rajskih potoka i rijeka. As-Suyūṭī navodi predanje Poslanika Muhammeda (a.s.): “Duša vjernika (nasmatu l-muʼmin) hoda po džennetu/raju kud god hoće, a duša nezahvalnika/nevjernika boravi u Siğğīnu/strašnoj tamnici/dnu pakla“.
Također, navodi i predanje da će “na jednome brdu u raju/džennetu Ibrāhīm i Sāra hraniti i brižiti o djeci vjernika do vremena kad će ih na Sudnjem danu vratiti njihovim roditeljima.“
Kako iz ovih objašnjenja vidimo, as-Suyūṭī tvrdi da se barzaẖ proteže i kao stanje, ali i kao mjesto, od samoga groba, pa do Raja/Dženneta i Pakla/Džehennema.
I na četvrto pitanje as-Suyūṭī odgovara potvrdno. Naime, kao i u prethodnim slučajevima, on navodi predanje Poslanika Muhammeda (a.s.), u ovom slučaju ono glasi: “Mrtvi će se među se poznavati kao što se među se poznaju ptice na krošnjama drveća.“
Na pitanje da li će mučenik, postradali na Božijem putu ili šehīd (šahīd), kao i umrlo dijete, biti pitani/odgovorni za ono što su na Ovom svijetu (u)činili, as-Suyūṭī odgovara odrično. Za šehīda tvrdi, pozivajući se opet na predanje Poslanika (a.s.):
“Sijev mačeva po njegovoj glavi dosta mu je kao iskušenje!“
Napomenimo da je barzaẖ postao znamenitim motivom u komentarima Kurʼāna, a mjestimice i u književnostima muslimanskih naroda.
5.
Rajsko nadilaženje smrti
Za prvih sedam stoljeća islama (od 7. do kraja 13. stoljeća po gregorijanskom kalendaru) smrt je bila tema velikih islamskih djela, njihovih autora: teologa, komentatora, teozofa, mistika, putnika, književnika, pobožnjaka najraznolikijih vrsta... I slavni al-Gazālī (um. 1111.) u svome glavnom djelu, Oživljavanju vjerskih nauka (Iḥyāu ʻulūmi d-dīn), ima veliko poglavlje posvećeno smrti (“Knjiga sjećanja o smrti i onom šta slijedi poslije“ - Kitābu ḏikri l-mawti wa mā baʻdahū). Sudeći po impozantnom broju ovakvih “tanatoloških“ djela, reklo bi se da su klasični muslimanski autori napisali više stranica o Onom svijetu i eshatološkoj budućnosti, Raju (Džennetu) i Paklu (Džehennemu), nego li o Ovom svijetu.
I u potonjim vremenima islama nailazimo na erudite koji pišu znamenita djela o smrti, Budućem svijetu, naročito djela o “eshatološkoj sreći koja u izobilju čeka vjernike“. Spomenimo ovdje, tek usputno, dvojicu komentatora Kurʼāna, ʻAbdurahīma ibn Aḥmada al-Qāḍīja (um. ?) i Ğalāludīna as-Suyūṭīja (um. 1505.). Prvi je napisao djelo “Daqāʼiqu l-aẖbār“ (“Pomno izložena predanja o Budućem svijetu“), a drugi “Kitābu d-durari l-ḥisān“ (“Knjiga prefinjenih dragulja o Budućem svijetu“). Oba djela, kao i stotine drugih takve vrste, donose na hiljade predanja o tome šta nas, ljude i Božija stvorenja, čeka na Onom svijetu i u beskrajnim eshatološkom platnima vječnosti.
Slijedimo li as-Suyūṭīja i al-Qāḍīja, njihovi opisi Raja su izvanredni, a za ovu prigodu izdvajamo one dijelove njihovih deskripcija iz kojih vidimo kako se rajski stanovnici druže ne samo međuse, već i sa dragim Bogom.
“Osam kapija vodi do osam dženneta/rajeva. Prvi raj, Kuća zakonitosti, napravljen je od bisera. Drugi raj, Kuća mira, napravljen je od crvenih ametista. Treći raj, Bašča osamljenosti, napravljen je od zelenog smaragda. Četvrti raj, Bašča vječnosti, napravljen je od crvenog i žutog koralja. Peti, Bašča užitaka, napravljen je od bijeloga srebra. Šesti, Bašča samog raja, napravljen je od crvenog zlata. Sedmi raj, Bašča vječnog spokojstva, također je napravljen od crvenog zlata...
Trava koja raste u raju je od šafrana. Tamo su rijeke obilne. Rijeka Milosti protiče kroz sve džennete...
U Raju Bog nudi piće odabranima. Subotom ih poslužuje vodom Dženneta, nedjeljom im daje med, ponedjeljkom svoje mlijeko i utorkom svoje vino. Kada (rajski stanovnici) piju, oni se napiju; a kada se napiju, odlutaju hiljadu godina na kraju kojih stignu do velike planine napravljene od čistog mošusa slatkog mirisa. Rijeka Selsebil izvire na ovoj planini. Izabrani iz nje piju srijedom. Onda opet odlutaju hiljadu godina i stižu do velike pećine. U toj pećini podignuti su kreveti i pripremljeni pehari, kao što govore stihovi (...). Svaki izabrani (rajski stanovnik) sjeda na krevet. Onda mu se daje vino pravljeno od đumbira koje pije. A onda dolazi četvrtak. I slijedećih hiljadu godina bijeli oblak od bisera pada na izabrane. Na svaki biser zakačena je hurija (rajska ljepotica zamamne ljepote). A onda opet odlutaju hiljadu godina i u petak stižu u sjedište iskrenosti... Sjednu tad za trpezu vječnosti, časte ih pićem koje je zapečaćeno pečatom pravljenim od mošusa. I to je, onda, konačno pijanstvo...“
XXX
Na kraju ovog eseja recimo da ne bismo sada o muslimanskim opisima muka i patnji koje su pripremljene u Paklu za teške griješnike.
Manje ili više, muke koje se tu opisuju slične su ili istovjetne onim stradalništvima i patnjama koje su već na Ovom svijetu ljudi pripravljali ljudima u zarobljeništvima, porobljavanjima, protjerivanjima ognjem i mačem, koncentracijskim logorima, plinskim komorama, u esplozijama atomskih bombi, itd. Kad čitamo doslovne opise “pečenih ljudi“, npr. u djelu “Sudbina zemlje“, kao da čitamo srednjovjekovne muslimanske opise Džehennema/Pakla. Da nas sve Bog sačuva i sakloni!
Ali, ni muslimanski opisi Pakla nisu bez života koji se odupire smrti i stalnom umiranju. U tim deskripcijama vidimo kako Božija svemoć iznova stvara sagorjele dijelove ljudskih tijela, ali, avaj, njih se opet vraća razjarenom plamenju Pakla, e da opet odgaraju za svoje grijehe i zločinstva koja počiniše na Zemlji... Ti strašni opisi eshatoloških stradanja čovjeka naveli su neke islamske mistike, ezoterike i racionaliste da zaključe da su to sve – metafore.
Pa ipak, ima nade i za stanovnike Pakla. Drugi halifa Omer (um. 644.) rekao je: “Stanovnika Džehennema biće koliko ima zrna pustinjskog pijeska! Ali, doći će vrijeme, oni će svi otuda izići [i stupiti u Džennet/Raj!]“.
Smrt će tako biti posve poražena. I ona sama će umrijeti. Njoj će melek/anđeo smrti, Azrāʻīl, oduzeti dušu.
Bog će tada proglasiti Vječnost. Radost stanovnika Raja biće beskrajna.