Aktualni napadi na islam, koji dolaze iz središta civilizacije koja je, prije više od dva stoljeća, razum stavila iznad Objave, a vrijednosti koje Objava sobom nosi proglasila "mrtvim" (što je suštinski smisao Ničeove rečenice "Bog je mrtav"), upereni su, u prvom redu, na onaj drugi dio u definiciji islama prema kojoj je on din we šeri'ah (monoteističko vjerovanje i njegov pravni sistem), odn. na drugi dio Šehadeta (vjerovanje u Muhammedovo, s.a.w.s., poslanstvo). Pozadina uzroka, motiva i ciljeva spomenutih napada iziskuje posebna istra-živanja. Ti napadi, organizirani u "odlučnoj fazi razvoja čovječanstva", pred sudbonosnim povijesnim i globalnim preokretima, nagnali su muslimanske umove da se sa još većom srčanošću bace na prezen-tiranje karaktera, opsega i ciljeva islamskog zakonodavstva ili šeri'ata. U našim prilikama, nama se čini da je od izuzetne važnosti osvijetliti misao jednog od najvećih autoriteta u poznavanju šeri'ata, po mno-gima: utemeljitelja usul-i fikha, principa islamske pravne nauke, Imam-i Šafija, i njegovo djelo Kitabu'r-risala fi usuli'l-fiqh ili, jedno-stavno, Risala, koje do danas nije prevedeno i u cijelosti komenta-risano na bosanskome jeziku.[1]

 

Kratka biografija Imam-i Šafija[2]

Ebu Abdillah Muhammed ibn Idris eš-Šafi'i (u bosanskoj vjer-skoj tradiciji: Šafija, Imam-i Šafi) rođen je u Gazi (Palestina) 150. / 767.g. - iste godine kad je na Ahiret preselio fakih koji će značajno odrediti njegov misaoni i životni put, Ebu Hanife. Pripadao je plemenu Kurejš. Bio je Hašimija i Muhammedov, s.a.w.s., daleki srodnik. U ranom djetinjstvu je postao hafiz Kur'ana, poslije čega je napamet naučio i znamenitu knjigu iz islamskog prava Malika ibn Enesa (izme-đu 90. i 98. h. /708. i 716. - 179./796. ) Muwetta'. Mnogo vremena je proveo s beduinima i temeljito upoznao staru arapsku poeziju. Ljubav prema Imam-i Maliku odvela ga je u Medinu, pred njegovog prvog velikog učitelja, pred kojim je učio i razvijao se sve do Imam-i Mali-kove smrti. Politički aktivan, hapšen i amnestiran u burnim previra-njima u ranoj islamskoj državi, sa uzavrelom intelektualnom radozna-lošću, obreo se u Kufi, centru hanefijske, pretežno racionalističke prav-ne škole. Tu je proveo dugo vremena u društvu sa jednim od najpoz-natijih Ebu Hanifinih učenika Muhammedom eš-Šejbanijem (pres. 189./805.), čije je knjige prepisivao. Njegovo posljednje duže - i vje-čito - stanište bilo je Kairo, gdje će napisati svoja najpoznatija djela i zaokružiti svoj misaoni put. Preselio je na Ahiret 204. / 820.g., a ukopan je u Fustatu, gdje mu se i danas čuva turbe.

Njegovi biografi (Dawud ez-Zahiri, Jahja es-Sadži, Hatim er-Razi, Bejheqi i Jaquti) navode slijedeća Šafijeva djela: Kitabu'l-umm- polemički spisi i predavanja; Kitabu ahkami'l-Qur'an - djelo koje se bavi pravnim propisima Kur'ana; Kitabu feda'ili'l-Qurejš- djelo o vrli-nama Kurješija; El-Mukhtesaru'l-kebir we'-menthurat - opsežno prav-no djelo; Kitabu'l-fiqhi'l-ekber - akaidsko djelo koje brani eš'arizam: Wasijjetu'š-Šafi - svojevrsno svjedočanstvo Šafijeva vjerovanja, i dr. Ipak, Risala je glavno djelo ovog velikog enciklopedista islamskih disciplina, djelo u kome se on iskazuje i kao mufessir, i kao muhaddis, a posebno kao fakih, pravni mislilac. Ono je napisano na onoj Šafijevoj životnoj i misaonoj sredokraći koja pomiruje racionalizam Ebu Hanife (80. /699.-150./767.) i njegove kufanske pravne škole i ljubomorno čuvanje sunneta / tradicije medinskog prvaka znanja Malika ibn Enesa.

Islamska jurisprudencija prije Šafija

Šeri'at je otjelovljenje idealnog života kako ga zamišlja islam; on je okvir samog islama. Dok din (vjerovanje) opisuje kakav bi idealni život trebao da bude, šeri'at označava onu ispravnu stazu kojom treba ići kako bi se ostvario takav život. (Ovaj kur'anski termin etimološki nosi značenje staze kojom se ide kako bi se stiglo do izvora bistre vode.) Prema Šafiju, izučavanje šeriata je važnije od obavljanja nafila - zato što šeriat u muslimanskome mišljenju ima veću praktičnu vrijednost od neobaveznog namaza.

Prema islamskoj pravnoj nauci (jurisprudenciji), šeriat potiče iz najvišeg Božanskog izvora; on je otjelovljenje Allahove volje i pravde. Za razliku od pozitivnog prava, na šeriat se gleda kao na idealni pravni sistem, ali, kao i pozitivno pravo, šeriat odražava karakter društva u kome se razvija.

Idealizacija šeriata kao savršenog pravnog sistema produkt je pravničkog mišljenja koje je, kroz brojne generacije, zaokupljalo mus-limanske umove. Prvi koji je sistematski postavio i razradio islamsku pravnu misao u takvoj idealizaciji bio je Muhammed ibn Idris eš-Šafi'i.

U kakvim okolnostima je Šafi razvijao svoj sistem?

Poslanik Muhammed, s.a.w.s., naučavajući tewhid u punom smislu te riječi, došao je u sukob ne samo sa arabljanskom višebožač-kom, henoteističkom religijom, nego i sa arabljanskim sunnetom (dosl. običaj, ustaljena praksa), tj. pravnim normama i moralnim vrijednos-tima koje su dotle vladale u arabljanskom društvu. Njegovo pozvanje koje je odbacivalo širk (višeboštvo) u korist jednog i jedinog Boga neminovno je rezultirao uspostavljanjem supremacije Božije volje nad idolatrijskim pravom. Na taj način je Kur'an postao temeljni izvor islamske legislative (zakonodavstva), a sunnet, sada kao praksa posljednjeg Božijeg poslanika, s.a.w.s., kao neobrađen materijal u ranom dobu islama, prema usaglašenome mišljenju Ummeta, zauzima poziciju drugog izvora za istu legislativu.

Sa smrću poslanika Muhammeda, s.a.w.s., poslanička legislativa je došla do svoga kraja. Nakon Poslanikove smrti, Hulefa-i rašidin su donosili svoje odluke na temelju dva spomenuta izvora i idžtihadom( vlastitim rezoniranjem). Sa naglim širenjem islama u prvom stoljeću po Hidžri, širilo se i islamsko pravo nadomještajući običajno arabljansko pravo na prostoru Arabijskog poluotoka. U Siriji i Iraku, isto običajno pravo pretrpjelo je utjecaje bizantijske i perzijske civilizacije.[3]

U prvim stoljećima, islamska pravna misao se razvijala u svoja dva najvažnija centra, odakle se širila diljem rane islamske imperije. Prvi takav centar bio je u Iraku (Kufa i Basra), a drugi u arabijskom Hidžazu (Medina i Mekka).

Irački pravnici su stekli reputaciju racionalističke pravne škole zbog toga što su posezali za vlastitim promišljanjem na temelju qijasa (analogije), češće nego hidžaski pravnici. Kao osnivač ove škole označen je Ebu Hanife, zajedno sa svojim učenicima Muhamamedom Šejbanijem, Ebu Jusufom i Zuferom. Za hidžaske pravnike se, pak, tvrdi da su se konzistentnije pridržavali tradicije manje upotrebljava-jući vlastito prosuđivanje od Iračana.

Hidžaski pravnici su djelovali u kolijevci islama, gdje je Posla-nikov sunnet bio najbolje izučen i sačuvan, i sasvim je prirodno što su oni inisistirali na tome da sunnet poslije Kur'ana bude najvažniji auto-ritativni izvor islamskog prava. Zbog toga je malikijska pravna škola, poznata kao škola tradicije, tvrdila da je njezina pravna misao bliža islamskoj tradiciji od hanefijske pravne škole. Malikije su kritikovale iračke pravnike zbog njihove - navodne - upotrebe vlastitog mišljenja i analogije na račun Poslanikova, s.a.w.s., sunneta.

Međutim, nepristrasna analiza će lahko uočiti i da se hanefijska pravna škola pridržavala tradicije više nego što joj spočitavaju malikij-ski oponenti, ali i da je Imam-i Malik ponekad znao da odstupi od Poslanikova sunneta dajući prednost vlastitome mišljenju.

Tako je Šafijeva pravna misao bila determinirana iračkom i hidžaskom pravnom školom; rekli bismo - Šafijeva pravnička sinteza morala se pojaviti u historiji ukupnog muslimanskog pravnog umo-vanja.

U njegovo vrijeme, kada su vrata idžtihada bila - povijesno- zatvorena, Imam-i Šafi je bio taj veliki fakih umjerenih pogleda koji je omogućio daljnji razvoj islamske pravne nauke. U njegovo vrijeme, svaki značajniji fakih morao je biti uvučen u ikhtilaf (razilaženje) ili kontraverze između tradicionalne i racionalne pravne škole. Koja je pozicija tradicije u odnosu na Kur'an i druge izvore prava? Koja je pozicija vlastitog mišljenja i analogije u odnosu na Kur'an i tradiciju? U prvo vrijeme, Imam-i Šafi je bio bliži školi tradicije, ustajući protiv zagovornika hanefijskog racionalizma. Kasnije, kada se preselio u Egipat, Šafi je osjetio potrebu da napravi balans između ovih dviju škola, tražeći njihove dodirne tačke i približavajući jednu drugoj.

Nastanak i izvori Risale

Prema već spomenutim Šafijevim biografima, izgleda da su pos-tojale dvije verzije njegove Risale, starija i novija. Po svemu sudeći, Šafi je dopisivao, ispravljao i sam redigirao dijelove teksta ili čitava poglavlja. Upitan o ovom pitanju u vezi sa znamenitim Šafijevim dje-lom, Ibn Hanbel je rekao:"Knjige koje je Šafi pisao u Iraku daleko su od perfekcije; tek kada se nastanio u Egiptu, on ih je ponovo napisao i dorađivao."[4] Rasprave o verzijama ove i drugih Šafijevih knjiga su dugačke i detaljne, što nije predmet ovog rada. Važnije pitanje je Šafi-jeve insipracije da napiše ovu knjigu i izvora kojima se služio prilikom njezina pisanja. Njegovi biografi tvrde da se Imam-i Šafi upoznao sa djelima gotovo svih pravnika svoga doba, a sam Šafi, posebno u svome djelu Kitabu'l-umm, kaže da je vodio naučne rasprave sa drugim faki-hima, kao npr. sa Ewzaijem, Malikom, Ebu Hanifom, Ebu Jusufom i Muhammedom Šejbanijem.

Glavni izvori njegove Risale je Kur'an, koga je naučio napamet u sedmoj godini, i Malikov Muwetta', koga je napamet naučio kada je imao dvanaest godina. Kur'an je Šafiju bio inspiracija po dva osnova: kao temeljni izvor prava, Kur'an ga je snabdio materijalom za legisla-tivu, i predočio mu insipirativni ideal prema kome je ovaj učenjak oblikovao svoj pravni sistem harmonizirajući ga prema tom idealu. Šafi u svojoj Risali tretira 220 kur'anskih ajeta u kojima pronalazi specifične zakonske propise ili primjere iz kojih je izvodio principe ili pravna načela.

Drugi izvor na koga se naslanja Šafi je Poslanikov, s.a.w.s., sun-net. Već smo istakli da je starija verzija Risale napisana, između osta-log, sa ciljem da odbrani tradicionalnu pravnu školu, a u novoj verziji svoje knjige Šafi ne istražuje sunnet samo kao drugi izvor islamskog prava, nego i da iz njega izvuče svoje vlastite propise i pravna načela. Šafi citira preko stotinu hadisa, a neke od njih ponavlja kao primjere za različita gledišta. Većinu ovih hadisa, kako izgleda, Šafi je preuzeo od svojih učitelja pred kojima je učio u Medini. Najveći od njih je, naravno, Malik, od koga preuzima dvije trećina ove hadiske građe, zatim Sufjan ibn Ujejn, Abdulaziz Darawardi, Ibn Ebi Fudejk i dr.

Što se tiče samostalnog pravnog promišljanja i zaključivanja, sa-svim je izvjesno da je glavnu inspiraciju za njega šafi našao u inten-zivnim debatama koje je vodio sa hanefijskim fakihima iz Iraka, posebno sa Muhammedom Šejbanijem. Šafi nije samo studirao njihove radove, nego su se metod i principi njihova rezoniranja odrazili u njegovoj pravnoj školi. Nakon preseljenja u Egipat, Šafi je priznao svoj naučni dug prema Ebu Hanifi i Muhammedu Šejbaniju.On je sa njima dvojicom diskutirao kao sa svojim učiteljem i kolegom na istome misaonom putu.

Fundamentalne ideje Risale

Risala počinje poglavljem u kome se govori o vjerskim temelji-ma islamske jurisprudencije. Nakon uobičajene hamdele Allahu, dž.š., i salati-i selama na Muhammeda, s.a.w.s., njegovu porodicu i ashabe, Šafi ističe da je čovječanstvo, u vrijeme prije pozvanja Muhammeda, s.a.w.s., bilo podijeljeno u dvije klase. U prvu klasu su spadali oni koji nisu vjerovali u Boga i koji su obožavali idole, kamene biste i ostale objekte u prirodi, a drugu klasu su sačinjavali "ljudi Knjige", koji su vjerovali u Boga i u učenja ranijih Božijih vjerovjesnika, ali su bili izmi-jenili Božije propise krivotvoreći ih i pomiješavši ih sa onim propisima koji su objavljeni od Boga, dž.š. Zbog ovog iskrivljenog vjerovanja, Uzvišeni je odlučio da pošalje posljednjeg Svoga poslanika, Muhamme-da, s.a.w.s., čija je zadaća bila da obnovi ispravno vjerovanje i rekon-struiše čovječanstvo u zajednicu koja će, izvršavajući Božije nepatvo-rene propise, biti poslušna svome Stvoritelju.

Šafi ukratko raspravlja o poziciji Kur'ana u islamu i obavezi muslimana da se pridržavaju Allahovih, dž.š., i Poslanikovih, s.a.w.s., propisa, a obaveza je svakoga ko traži pravno znanje da ga crpi iz Alla-hove Knjige i sunneta Njegova Poslanika. Propisi Kur'ana dati su kao "jasno objašnjenje" (Q., III, 132) za sva duhovna i temporalna pitanja. Drugo poglavlje Risale posvećeno je raspravi o prirodi pravnih propisa u Kur'anu pod naslovom El-Bejan ("Jasno objašnjenje"). Šafi kaže da je el-bejan skupni termin kojim se obuhvataju opći principi kao i detaljni propisi islamskog prava, a dijeli ga u pet kategorija. U prvu kategoriju spadaju specifični pravni propisi u tekstu Kur'ana kakvi su osnovne obaveze prema Allahu, dž.š. (izjava Šehadeta, namaz, post, zekjat i hadždž); u drugu kategoriju spadaju propisi čije je načine izvršavanja pojasnio Poslanik, s.a.w.s., u svome sunnetu (kao npr. broj svakodnevnih namaza, iznos koji se mora dati kao zekjat i sl.); u treću kategoriju spada poveći broj propisa koje je Božiji Poslanik, s.a.w.s., detaljno pojasnio; u četvrtu kategoriju spadaju svi propisi koje je Bo-žiji Poslanik, s.a.w.s., donio u odsustvu posebnoga kur'anskog teksta o njima; i u petu, finalnu kategoriju spadaju propisi do kojih se došlo idžtihadom putem qijasa ili analogije.

Samo oštroumno istraživanje kur'anskoga teksta sa pravne tačke gledišta kakvo je pokazao imam Šafi moglo je dovesti do uvida da se kur'anski propisi i principi mogu svrstati u različite kategorije. Na počet-ku, Šafi je sve te propise podijelio na općenite i one s pojedinačnim obimom. Neki od njih su - kaže Šafi - općeniti i imaju intenciju općeni-tosti, a u njih su uključeni posebni, pojedinačni propisi. Ali, postoje i oni kur'anski propisi pod koje potpadaju i opći i pojedinačni propisi, kao Što postoje i takvi kur'anski propisi koji imaju intenciju da budu pojedinačni.

Nakon toga je Šafi kur'ansko zakonodavstvo podijelio u različit skup kategorija. Prema njegovome mišljenju, postoje općeniti propisi Čiji smisao postaje jasan iz konteksta u kome se nalaze, a postoje i oni kod kojih njihov doslovni tekst indicira njihovo implicitno značenje. U treću kategoriju spadaju oni kur'anski propisi koje samo sunnet može specificirati kao općenite ili kao pojedinačne.

Takvom podjelom kur'anskih zakonodavnih ajeta, Šafi je dao veli-ki doprinos razumijevanju Kur'ana kao izvora islamskog prava. Odmah poslije takvog njegova fakihskog uvida u Kur'an, on se bacio na sličnu klasifikaciju Poslanikova, s.a.v.s., sunneta, gdje je također pokazao izu-zetnu originalnost mišljenja. Medžid Hudduri čak kaže da je, u svome fakihskom pogledu na sunnet, Šafi. "dao najveći doprinos islamskoj juris-prudenciji. Sunnet se, prema Šafijevome mišljenju, prvo javlja kao mu-bejjeti (objasnitelj) nekih jasnih i onih dvosmislenih i manje jasnih ajeta. Upravo u pogledu na sunnet, Šafi pravi jednaku distancu i prema iračkoj i prema hidžaskoj pravnoj školi. Prema njegovome mišljenju, i jedna i druga škola je u svojoj legislativi Često znala prihvatiti hadise ili sunne-te našeg Poslanika, s.a.v.s., koji se temelje na lokalnom običaju, Šafi smatra da samo autentična predaja od Poslanika, s.a.v.s., može biti obavezna i uzeti se za konstituiranje autoritativnog legislativnog izvora. Šafi pravi jasnu razliku između autentične predaje od Poslanika, s.a.v.s., i one narativne, kojji je nastala kao plod mišljenja nekog od ashaba ili vodećih fakiha; ova posljednja može biti uzeta samo radi objašnjenja smisla teksta, ali se ne može uzimati kao obavezujuća.

U pogledu nesha (derogacije, abrogacije ili dokidanja propisa), Šafi također daje originalan doprinos ukupnoj nauci o islamu.

U jednom dijelu svoje legislative, Kur'an zaista dokida neke pro-pise koje je ranije bio donio i dalje zadržavajući i te ajete i te propise u svome tekstu. Sunnet, smatra Šafi, može samo pojasniti dokinute ili ajete u kojima se dokida određeni propis, ali on odbija Ebu Hanifino mišljenje po kome (vjerodostojni) sunnet može derogirati neki propis u Kur'anu,

Prema Šafiju, ni Kur'an ne derogira sunnet direktno, nego Posla-nik, s.a.v.s., uvijek donese novi sunnet, u saglasnosti sa kur'anskom legislativom u onim slučajevima kad je kur'anska legislativa bila u kontradikciji sa ranijim sunnetom.

Pojam sunneta kod Šafija obuhvata izreke i odluke poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Međutim, sunnet nije na istom stepenu kao kur'anski izraz. Pa, i pored toga, Stvoritelj od nas traži da budemo po-slušni Njegovome Poslaniku isto kao što smo poslušni i Njemu, i obrnuto - neposluh Poslaniku je neposluh Allahu, dž.š.

U Risali u posebnom poglavlju raspravlja o autentičnom sunnetu koji je prenesen autentičnim lancem prenosilaca. Posebna novina u nje-govom pogledu na sunnet je što Šafi smatra da ne postoji kontradiktor-nost među Poslanikovim, s.a.v.s., predajama. Kontradiktornost među njima se javlja kod onih koji ne poznaju okolnosti u kojima su te predaje izrečene i koji ne shvataju da neke predaje pobliže određuju druge pre-daje. Tako Šafi doprinosi da se izgledno mogu rješavati brojne nedoumi-ce u vezi sa sunnetom koje su mučile islamsku pravnu misao.

Njegov metoda je pomirujući, nazvan tevilom (interpretacijom), kojim se istraživači ohrabruju da prihvate brojne Poslanikove, s.a.v.s., predaje bez bojazni da one budu odbačene.

 U narednim poglavljima svoje Risale, Šafi, s ništa manje pažnje, raspravlja u idžma'u (konsenzusu), kija'su (analogiji), idžtihadu (vlasti-tom promišljanju), istihsanu (pravničkom davanju prednosti ili prioriteta nečemu ) i ikhtilafu (naučnom razmimoilaženju). Upogledu konsenzusa, Šafi je evoluirao od mišljenja imama Malika, prema kome je idžma' saglasnost lokalnih učenjaka o nekom pitanju, do onog mišljenja (koje će, stoljećima kasnije, preuzeti Muhammed Ikbal) po kome ie idžma' saglas-nost cjelokupne muslimanske zajednice o nekom pitanju. Tumačeći poz-nati hadis "Moj ummet se nikada neće složiti u zabludi" Šafi kaže da se - shodno njegovom pogledu na idžma' - to odnosi na fundamentalne principu, a nikako na detalje i ona pitanja koja su ostavljena učenjacima.

I, na kraju, Šafi se i opire i približava Ebu Hanifi kad raspravlja o idžtihadu i kijasu. Šafi u islamskoj jurisprudenciji ograničava upotrebu vlastitog rezoniranja odbijajući ono promišljanje koje je nerestriktivno. On naizmjenično i ne baš sa velikom pažnjom upotrebljava pojmove idžtihada i kijasa, ali, i pored toga, sasvim je jasno da dopušta vlastito rezoniranje samo putem analogije, ali i analogija (kijas) mora-biti u saglasnosti sa duhom i općim propisima i principima šerijata. Na taj način, Šafi je napravio prijeko potrebni balans između onih koji naširoko upotrebljavaju kijas i onih koji ga u potpunosti odbijaju.

Autor: Džemaludin Latić

[1] Na prijevodu ovog djela od epohalne važnosti za izučavanje šeri'ata rade dvojica studenata Fakulteta islamskih nauka, hfz. Muriz Mešić i hfz. Alem Koluh.

[2] Šire o Šafijevoj biografiji i bibliografiji v. u: Majid Khadduri, Islamic Jurisprudence – Shafi'i's Risala, Translated with an Introduction, Notes and Appendices, Baltimore, 1961. (Khaddurijeva studija nam je poslužila kao glavni izvor u pisanju ovog rada.) V. i klasične islamske izvore o istoj temi: Ibn Abi Hatim al-Razi, Kitab Adab al-Shafi'i wa Manaqibuh, Kairo, 1953.; Abu Bakr Ahmad b. Al.Husayn b. Ali al-Bayhaqi, Kitab Manaqib al-Imam al-Shafi'i, Kairo, n.d.; al-Fakhr al-Razi, Kitab Manaqib al- Shafi'i, Kairo, n.d.; Ibn Hajar al-Asqalani, Tawali al-Ta'sis bi-Ma'ali Ibn Idris,Kairo, 1301./ 1883.; i dr.

[3] O međusobnim utjecajima ovih pravnih sistema v. više u: J. Schacht, "Foreign Elements in Ancient Islamic Law," Journal of Comparative Legislation and International Law, 3rd series, Vol. XXXII (Novembar, 1950), kao i u: S.V. Fitzgerald, "The Alleged Debt of Islamic to Roman Law," Law Quarterly Review, Vol. 67 (1951).

[4] Khadduri, nav.dj., 25, prema Ibn Abi Hatimu al-Raziju, 60.