Tefsir i srodni termini. Riječ tefsir upotrijebljena je samo jednom u Kur'anu (Furkan, 33.) ali to nije suviše iznenađujuće jer je većina tehničkih termina uključenih u muslimansku egzegezu bila izvedena i adaptirana bilo s područja retoričke ili s područja pravne tradicije. U slučaju tefsira čini se da se ta riječ razvila iz opisa poetske figure u kojoj jedan polustih sadrži objašnjenje polustiha koji prethodi.

U različitim arapskim izvorima postoji mnogo rasprava koje se bave preciznim značenjem termina tefsir i njegovom odnosu sa dru­gim tehničkim riječima kao što su me'ani, te'vil i šerh, od kojih sve konotiraju “interpretaciju” na jedan određen način. Riječ me'ani, što doslovno znači “značenja”, historijski se doima kao najstariji važniji termin koji je upotrebljavan za naslov djela o tumačenju Kur'ana Te'vil, doslovno ono što je u vezi s pojmom “vraćanja početku”, biva uveden možda kasno u trećem vijeku po Hidžri (rani deseti vijek po Kristu) kao opći termin za djela o interpretaciji Kur'ana, međutim, te'vil je u 11. vijeku n.e. potisnut od strane tefsira; što se tiče šerha čini se da je bio rezerviran u prvom redu za profane svrhe kao što su komentari poezije, ali je također primjenjivan i za nadkomentare Kur'ana. Prvo žarište rasprave koja se događa vjerovatno u ranom de­setom stoljeću i u koju su uključene figure rane egzegeze Kur'ana kao što su Ebu Dža'fer et-Taberi (umro 923. n.e.) i el-Maturidi (umro 944.) bila je diferencijacija tefsira od te'vila. Oba ova značajna komentatora, napomenimo to, upotrebljavaju riječ te'vil u naslovu svojih komenta­ra Kur'ana: Džami'ul-bejan an tevili ajil-Kur'an (Skup objašnjenja o tumačenju ajeta Kur'ana) odnosno Te'vilatul-Kur'an (Tumačenja Kur'ana). Osnovno pitanje koje se postavlja tiče se načina na koji bi mogao biti upotrijebljen tradicionalni materijal da bi se pribavili egzegetski podaci. Te'vil po mišljenju nekih naučnika, je interpretacija Kur'ana koja nema potrebe za tradicijom i zasniva se na razumu, ličnom mišljenju, individualnom istraživanju ili iskustvu, dok je tefsir utemeljen na materijalu (hadis) koji je prenesen posredstvom lanca autoriteta iz najranijeg perioda islama, a poželjno je da materijal bude od samog Muhammeda ili barem od jednog od njegovih drugova. Međutim, ovo stanovište zasigurno je nejasno zato što druge predložene diferencijacije između te'vila i tefsira daju ovakva jednostavna objašnjenja. Naprimjer Mukatil ibn Sulejman, rani egzegeta, (umro 767.) iskazuje distinkciju između tefsira i te'vila tako što uzima tefsir kao ono što je poznato na ljudskoj razini a te'vil kao ono što je pozna­to samo Bogu. Prema sličnom shvatanju, tefsir se primjenjuje na pasaže Kur'ana s jednom interpretacijom, a tevil na one pasaže koji imaju mnogostruke aspekte. Daljnja komplikacija je potom indicirana naravno samim naslovom i el-Taberijevog tefsira: to jest te'vil bi mo­gao biti upotrijebljen za djelo koje je sasvim tradicionalno orijentirano, barem po osnovnoj formi. Sugestija koja se nadalje javlja je da rasprava o tefsiru i te'vilu vodi traga unazad do najranijih sektaških rasprava u islamu, između glavne zajednice i sljedbenika Muhamedovog zeta i rođaka, Ali ibn Ebi Taliba (umro 661.), poznatog kao ši'ja koji je želio prisvojiti riječ te'vil da ukaže na interpretaciju „skrivenih- ezoteričkih” dijelova Kur'ana, što je i branjeno od strane šiijskog učenja.

Treba također napomenuti da termini tefsir i te'vil nisu ustvari isključiva svojina ili stvar muslimana; i Jevreji i kršćani koji su pisali komentare Biblije na arapskom jeziku upotrebljavaju obje riječi/jevrejski teolog Saadvah Gaon (umro 942.) naslovio je svoj arapski prevod Petokrižja Tefsir besit nass el-Turah (Jednostavna interpretacija teksta Tore), a Kopt Butros al-Sadamanti oko 1260. napisao je el-Mukaddimetu fit-Tefsir i (Uvod u tumačenje/ interpretaciju) koji sačinjava dio njegovog općeg djela o tumačenju novozavjetnih kazivanja o Kristovom stradanju. Ovo su samo dva primjera upotrebe riječi tefsir za tekstualnu interpretaciju izvan islama; mnogi drugi slični primjeri bit će navedeni.

Cilj tefsira. Tumačenje ima za cilj da razjasni tekst. Tefsir uzima kao svoju početnu tačku tekst Kur'ana, posvećujući punu pažnju tek­stu samom da bi učinio njegovo značenje jasnim. On također djeluje istodobno da prilagodi taj tekst prezentnoj situaciji interpretatora. Drugim riječima, glavnina interpretacije nije čisto teorijska; ona ima vrlo praktičan aspekt koji se sastoji u pripravljanju teksta da bude primjenljiv u vjeri i načinu života vjernika. Prvi od ova dva interpretativna aspekta je općenito izazvan neodgonetljivim problemima u značenju usljed nedostatnog detalja, unutartekstualne kontradikcije ili usljed neprimjenjivih značenja. Interpretacija koja prilagodava tekst shodno situaciji služi za to da ga uskladi sa ustanovljenim društvenim običajem, pravnim gledištima i doktrinarnim obrazloženjima.

Drugi praktični razlozi mogu se također označiti u početnom stvaranju tefsira kao jednog entiteta. Kako se islam proširio, prihvatio ga je veliki broj ljudi koji nisu znali arapski jezik; interpretacija, ponekada u formi prijevoda (premda se na to službeno gledalo s neodob­ravanjem), te druga podešavanja u jednostavnom arapskom koji nije sadržavao nejasnoće i teškoće originalnog kur'anskog teksta, udovo­ljavali su cilju olakšavanja lakšeg pristupa knjizi. Uz to, postojao je te­meljni problem samoga teksta i toga kako će on biti čitan. Rano araps­ko pismo bilo je nesavršeno po svojoj diferencijaciji slova alfabeta i vokalizaciji teksta; premda se tu konačno pojavio službeni sistem čitanja (kira'at) koji je dao potvrdu za sedam osnovnih određivanja vokalizacije teksta (sa daljnjim određenjem varijanti koje su još do izvjesne mjere moguće), u najranijem periodu čini se da je uživana veća sloboda glede teksta. Ta sloboda protezala se do konsonantske strukture teksta i bila je legitimizirana kroz shvatanje različitih kodi­fikacija Kur'ana u njihovom ranom bitisanju, od kojih je svaka bila sa svojim vlastitim tekstualnim osobenostima. Razlike između ovih ver­zija i kasnijeg, službenog osmanskog teksta (ukoliko su rasprave mo­gle biti označene od strane egzegeta) kao i varijante stvorene od raz­ličitih službenih sistema vokaliziranja zahtijevale su potom objašnje­nje i opravdanje da bi se zasnovale tvrdnje da je neko posebno čitanje pribavilo najbolji tekstualni smisao. Krajnji rezultat je bio da je tefsir djelovao da se ustanovi čvrst tekst svete knjige unutar koje nastaju utvrđene granice kiraeta.

Izvori tefsira. Tradicionalno se smatra da je tefsir izrastao kao prirodna praksa, koja vodi porijeklo od Muhammeda, a potom se nastavlja razvijati organski iz onog sto je dalje utvrđeno; najranija grada koja je tako nastala poznata je kao tefsirun-Nebi (tumačenje Kur'ana od strane Božijeg poslanika). Mnogi Muhammedovi drugovi i nekolicina ranih vjernika također su zapaženi kao važne ličnosti koje su počele tumačiti Kur'an i ljude učiti tačno onome kakvo je nji­hovo razumijavanje teksta bilo; središnja ličnost među njima bio je Abdullah ibn Abbas (umro 687?), koji je zaslužio naziv terdžumanul-Kur'an (interpretator Kur'ana).

Debata koja se žestoko odvija u školskoj literaturi o naravi ra­nog tefsira naročito se kreće oko ideje protivljenja takvoj aktivnosti u ranom islamskom periodu. Takvo mišljenje prvi je izdvojio Ignaz Goldziher u Pravcima islamskog tumačenja Kur'ana (“Die Richtungen der islamischen Koranauslegung”, Leiden, 1920.); na temelju tradicionalnih muslimanskih izjava u vezi halife Omera (umro 644.) i njegovog kažnjavanja nekog čovjeka (koga različito identificiraju) zbog toga što je tumačio nejasne pasaže iz Kur'ana, Goldziher zakl­jučuje da nije bilo dozvoljeno tumačenje kur'anskih stavaka koji se bave historijskim legendama i eshatologijom. Harris Birkeland u studiji Drevno muslimansko protivljenje tumačenju Kur'ana (“Old Muslim Opposition against Interpretation of the Koran”, Oslo l955) od­bio je ovu tvrdnju na temelju svoje vlastite procjene tradicionalnih izjava koje su ga navele na misao o nekim kontradikcijama napose o išibanoj žrtvi i o tome da li je takvo kažnjavanje bilo u skladu sa Omerovim karakterom. Birkeland je tvrdio da, umjesto općeg suprotstavljanja tefsiru, uopće nije bilo suprotstavljanja u prvom musli­manskom stoljeću, te da se jaka opozicija tefsiru javila u drugom sto­ljeću i da se poslije tog vremena aktivnost tefsira uvela u sferu i pod utjecaj ortodoksnog učenja i njegovih zahtjeva. Napose su bili uvede­ni striktni metodi za transmisiju informacije, što je formiralo jezgro interpretativne procedure i na takav način tefsir je zadobio potpuno uvažavanje. Nabia Abbott, u jednom ekskursu svome djelu Studies in Arabic Literary Papyri II: Quranic Commentary and Tradition (Chicago, 1967.) iznova je potvrdila Goldziherovo izdvajanje ranog protiv­ljenja tefsiru na temelju tradicionalne izjave da je ličnost o kojoj se radi zaista postojala i da je šibanje bilo u skladu sa Omerovim karak­terom. Za Nabiu Abbott, međutim, protivljenje tumačenju Kur'ana bilo je ograničeno na interpretaciju specifične kategorije nejasnih sta­vaka (mutešabihat); to je tvrdnja koju ona zasniva na tradicionalnoj biografskoj gradi koja indicira da su oni ljudi koji se spominju kao protivnici tefsira ustvari i sami prenijeli mnogo takve grade. Prema tome, za Nabiu Abbott, jedino protivljenje tefsiru koje je ikada posto­jalo bilo je u vezi sa dvosmislenim ili nejasnim ajetima. Međutim, up­ravo ono što se shvatilo pod “nejasnim stavcima” zabasureno je u ovom argumentu. Naime, egzegeti se nikada nisu složili i nikada se neće ni složiti koji stavci su nejasni, ili čak šta taj izraz znači. Neke stvari su nejasne jednoj ličnosti, dok su savršeno jasne drugoj ličnosti često i zbog različitih (posebno religioznih) pogleda na takvu materi­ju.

Glavni problem s obzirom na sve ove rasprave je pomanjkanje istinskih dokaza s rezultatom da krajnji argument ostaje spekulati­van. Rukopisna evidencija jedva doseže unazad do trećeg vijeka po Hidžri (deveti vijek p. n. e.) na čijem početku se već pojavilo nekoliko vrsta komentara. Glavnina materije koja se nalazi u ovim tekstovima čini se da ima porijeklo u kontekstu narodne pobožnosti (kao što je poluliturgijska praksa ili propovijed) ili u pripovijedačkoj sredini koju su snabdijevali lutajući pripovijedaći (kussas) i njihovo didak­tičko i homiletičko pripovijedanje koje je imalo za cilj da poboljša reli­gijska osjećanja većine neobrazovanog stanovništva. Drugim riječima, proizvođenje zabavnih pripovijesti bijaše ključ za razvoj tefsira. Sa ovakve tačke gledišta, cijela diskusija o počecima tefsira koju su vodi­li Goldziher, Birkeland i Abbott ostaje ponajprije suvišna.

Ozakonjenje tefsira po Kur'anu. Iako Kur'an eksplicitno ne tvrdi da ga treba tumačiti, komentatori su bili u stanju da opravdaju svoju profesiju, obavljanu vijekovima, upućivanjem na sam tekst Kur'ana. Najpoznatiji i najproblematičniji pasaž u ovom pogledu je u suri Ali Imran, 5-6, na čiju terminologiju se upućivalo nekoliko puta u prethodnim odjeljcima:

“On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni (muhkemat,), oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni (mutešabihat). Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svog tumačenja (te'vil) - slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo (te'vil) zna samo Bog. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: “Mi vjerujemo u njih, sve je to Gospodara našeg!” - A samo razumom obdareni shvaćaju.”

Ovaj pasaž ustanovljava dvije kategorije tumačenja koje je možda najlakše osmotriti kao “jasne” (muhkem) naspram “nejasnih” (mutešabihat). Mnogi različiti prijevodi i identifikacije upotrijebljene u za mutešabihat, od kojih predstavljaju hermeneutički beznačajnu kategoriju (npr. identifikacija “tajanstvenih slova/harfova” koji prethode mnogim surama kao “mutešabihata”), dok druge izgledaju nnogo vrijednije (npr. identifikacija svih stavaka s više od jednog interpretativnog aspekta kao “mutešabihata”). Međutim, čak je bitnija stvar ovdje, punktuacija ovog ajeta. Izvorni arapski tekst ne daje nikakva znaka gdje se mora stati ili napraviti pauzu; kao rezultat toga ilo je također moguće ostaviti zadnji dio citiranog ulomka ovako:

“A tumačenje njihovo (te'vil) zna samo Bog i oni koji su u nauku upućeni dobro i koji kažu: “Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!”

S ovakvim čitanjem, interpretativna zadaća nije ograničena na prilično izanđalu vježbu prigotovljavanja potpune jasnoće inače jasih stavaka; nejasni stavci također postaju cilj za komentatore i s tom idejom definiranom na jedan svojstven način put za stvaranje tefsira o svakom stavku Kur'ana bio je otvoren.

***

Konsolidacija klasičnog tefsira. Sa četvrtim vijekom po Hidžri (deseti vijek n. e.) pojavljuju se prava tefsirska djela, koja na različite načine kombiniraju pet formativnih elemenata koje sam naprijed opi­sao. Prvi međaš ovakvog tipa tefsira je tefsir Taberija, Džami'ul-bejan an te'vili ajil-Kur'an koji sabire zajedno u kompendijum izjave od najranijih autoriteta koji se bave s većinom aspekata Kur'ana. Pribavlje­na je analiza stavak po stavak, svaki podrobno izložen sa praktično svakim važnim interpretativnim trendom (izuzev sektaškog). Građa koja je dopunjena na ovaj način data je u svom punom obliku, kom­pletno sa lancima prenosilaca za svaku stavku informacije, dajući sva­koj tvrdnji težinu tradicije. Ovaj tip djela klasično je nazvan tefsir bil-me'sur (tumačenje Kur'ana tradicijom) kao suprotan tefsiru bir-re'ji (“tumačenje Kur'ana po mišljenju”), ali ove kategorije su varljive. Taberi se stara i za svoje lično tumačenje, bilo to implicitno kroz redaktorsku selekciju grade ili eksplicitno izražavajući svoje mišljenje ondje gdje postoje različiti trendovi tumačenja, a ponekada čak ide protiv cijele istaknute tradicije osiguravajući svoje vlastito stanovište; u tom smislu ovo djelo je, također, tefsir bir-re'ji.

U vijekovima nakon Taberija tefsir kao aktivnost narasta i post­aje sve više izvještačen i u nekim slučajevima dostiže obimne razm­jere El-Maturidi, Ebu Lejs es-Samerkandi (um. 983?), es-Sa'lebi (um. 1035.) i el-Vahidi (um. 1075.) su svi istaknute ličnosti koji su u četvrtom i petom vijeku po Hidžri napisali tomove tefsira, ponekada, kao što je slučaj sa el-Vahidijem, u mnogim izdanjima.

Teološki sadržaji počinju da vrše sve veći utjecaj na tefsir u ovom periodu; to je trend koji kulminira u produkciji najpoznatijih kur'anskih komentara u muslimanskom svijetu, i komentarima od racionaliste mu'tezilije ez-Zamahšerija (um. 1144.), filozofa Fahruddina ar-Razija (umro 1209.) i sunitskog tradicionaliste el-Bejdavija (umro negdje između 1286. i 1316. godine). Među ovim autorima, kao i među drugim, bjesne debate o središnjim pitanjima islamske teologije i različitim pozicijama koje se nalaze u Kur'anu. Teme koje su otvo­rene uključuju pitanja slobodne volje i predestinacije, Bozijih atributa, prirode Kur'ana, nametanja pravnih obaveza, prirode i razmjera budućeg svijeta, i tako dalje. Mutazilit ez-Zamahšeri se odlučuje u svom komentaru el-Keššaf an haka'ik gavamidi t-Tenzil (Otkrivač is­tina s Tajni Objave) za interpretaciju Kur'ana zasnovanu na razumu. Očigledne kontradikcije između stavaka Kur'ana riješene su u korist mu'tezilijskih doktrina o jedinstvu i pravdi Božijoj. El-Bejdavi je pro­ducirao jednu redigiranu verziju Zamahšerijeva teksta u svom Envarut-tenzil ve asraru t-te'vil (Svjetla Objave i tajne Interpretacije), uk­lanjajući kroz taj proces većinu mu'tezilijskih tendencija i sažimajući građu Keššafa u jednu koncizniju formu. Er-Razijev nedovršeni ko­mentar, Tefsir Mafatihu l-gajb (Ključevi nepoznatog) raspravlja o Kur'anu u kategorijama racionalističke filozofije koja najvećim dije­lom sadrži odbacivanje mu'tazilijske pozicije i pruža potporu ortodoksiji. Ljudska bića su, za er-Razija, predodređena, a Božiju slobodu i moć ljudski racionalitet ne može omeđiti.

Enciklopedijska tefsir djela na tragu et-Taberijeve tradicije nas­tavili su, također, pisati autori kao Ibn-Kesir (umro 573.) i eš-Ševkani (umro 1839.) i el-Alusi (umro 1854.). Suprotni trend prema sažimanju dostiže svoj vrh, kroz popularne kategorije izražavanja, sa Tefsiru l-Dželalejnom kojeg su napisali Dželalu d-Din es-Sujuti (umro. 1505) i Dželalu d-Din el-Mehalli (umro l459.).

 

Specijalizacije unutar klasičnog tefsira. Dok sveobuhvatni ko­mentar označava istaknutu egzegetsku aktivnost u klasičnom periodu, polje specijaliziranih kur'anskih studija nastaje u isto vrijeme, osiguravajući tefsir s nekolicinom poddisciplina. Neke od disciplina su nastavljene od najranijih razvoja u tefsiru; druge se pojavljuju pod novim poticajima. Opći kompendijim informacija o ovim naukama javlja se u disciplini poznatoj kao 'ulumu l-Kur'an (doslovno: “Znanosti Kur'ana” predstavljaju ga djela kao što su: Nukatu l-Intisai li nakli l-Kur'an (Dragulji pomoći u transmisiji Kur'ana) od el-Bakillanija (umro 1012.); el-Burhan fi 'ulumi l-Kur'an (Kriterij za zna­nosti Kur'ana) od ez-Zerkešija (umro 1391.); te El-Itkan fi 'ulumi l-Kur'an (Savršenstvo u znanostima Kur'ana) od es-Sujutija. Teme koje su sabrane u ovim djelima također su predmet zasebnih monografija od strane širokog kruga autora. Te teme uključuju nesh (opozivanje pravnih pasaža Kur'ana) esbabu n-nuzul (povodi objavljivanja poseb­nih stavaka i sura Kur'ana), tedžvid (recitiranje Kur'ana) el-vakf ve l-ibtida' (pauze i počeci u recitiranju Kur'ana), kira'at (varijante kur'anskog teksta) marsumu l-Hatt (pisanje Kur'ana), ahkam (zako­ni/propisi Kur’ana), garib (strane riječi u Kur'anu), i'rab (gram­atika Kurrana), kisasu l-Enbija (priče o poslanicima), i'džaz (neoponašljivost Kur'ana). Kao što ove teme pokazuju, doista je teško odvojiti razvijeni tefsir kako od pravnih tema (fikh) tako i od grama­tike (nahv).

 

***

 

Nastanak modernog tefsira. Uspon kolonijalizma i uticaj zapadnog mišljenja u osamnaestom i.devetnaestom vijeku doista nije značio kraj tefsirske aktivnosti; ustvari, u različitim vremenima moderni svi­jet provocirao je sve više i više ogromne i opsežne komentare Kur'ana. Moderni tefsir se ne razlikuje po svom temeljnom porivu od svog klasičnog pandana; moderni tefsir također želi da podesi tekst svete knjige shodno uvjetima ove ere koja je savremena interpretato­ru Kur'ana.

Uticaj nauke je bio vjerojatno važan faktor u stvaranju novih zahtjeva, a također i element savremenog života kojem je glavnina ra­nog modernog tefsira davala svoj odgovor. Muslimani nisu razumjeli pravu poruku Kur'ana, tvrdi većina modernista, i usljed toga izgubili su dodir sa pravim naučnim, racionalnim duhom teksta. Osim ove te­meljne tačke, pojavilo se i nekoliko elemenata koji su ujedinili sve modernističke interpretacije Kur'ana:

1. Učinjen je pokušaj da se Kur'an tumači u svjetlu razuma (''tumačiti Kur'an Kur'anom”, kako je to često izraženo) radije nego li posredstvom vanjskog materijala kojeg priskrbljuje tradicija u formi hadiskih izvještaja i ranih komentara. “Natrag k izvoru” često postaje motto takvih modernističkih pristupa.

2. Pokušalo se, kroz svrsishodnost tumačenja, da se Kur'an liši svih legendarnih crta, primitivnih ideja, fantastičnih priča, magije, bajki i predrasuda. Simbolično tumačenje Kur'ana je primarno sredst­vo za takva rješenja.

3. Pokušalo se racionalizirati učenje kakvo se nalazi u Kur'anu ili kakvo se opravdavalo pozivanjem na Kur'an.

Najranija žarišna tačka modernističke tefsirske aktivnosti javila se u Indiji. Šah Velijullah (1703.-1762.) često se smatra glasnikom in­dijskog reformističkog pokreta, ali taj trend dostiže svoj istinski proc­vat sa indijskim državnim službenikom i pedagogom Sejjidom Ahmedom Kanom (1817.-1898.), koji je napisao prvi značajni izričito modernistički tefsir koji je naslovljen jednostavno Tefsiru l-Kur'an. Njegov komentar je upravljen ka tome da svi muslimani budu svjesni činjenice da utjecaj Zapada na savremeni svijet zahtjeva novu viziju islama, jer islamu koji se u to vrijeme prakticirao i u koji se vjerovalo od strane većine njegovih pripadnika ozbiljno su zaprijetila napredo­vanja u mišljenju i znanosti. Gdje da se, dakle, nađe prava jezgra isla­ma? Kako da se njegovo središte definira? Za Ahmeda Kana odgovori na ova pitanja dati su kroz pozivanje na Kur'an koji, ako se pravo raz­umije kroz upotrebu moći razuma, može priskrbiti nužne odgovore.

Temelj za društvene i obrazovne reforme koje se traže, naprimjer, na­lazi se u Kur'anu. Vraćanjem na izvor islama vjera će se revitalizirati a budućnost osigurati. U arapskom svijetu Muhammed Abduhu (1849-1905.), snažni pobornik obrazovne reforme, također je napisao komentar Kur'ana koji se obično naziva Tefsiru-Menar (Tumačenje el-Menar), kojeg je dopunio nakon Abduhuove smrti njegov učenik Rešid Rida (1865-1935.). Ovaj tefsir po svom vidiku nije previše modernistički, međutim, Abduhuov tefsir pobuđuje umjerenu upotrebu racionalnos­ti u stvarima teologije i pokušava da pokaže da se Kur'an ima čitati prvenstveno kao izvor moralnog vodstva za modernu situaciju. Du­hovni aspekt Kur'ana bio je za Abduhua najvažniji, i on je, poput mnogih komentatora u prošlosti, bio potpuno spreman da ostavi neke stvari u Kur'anu neobjašnjene te je volio ne usredsređivati se na njihovu tajanstvenost radije nego li predlagati rješenja za interpretacijske teškoće.

Ovaj tip tumačenja Kur'ana nastavlja se sve donedavno u arapskom svijetu, a predstavlja ga, primjerice, intelektualni govornik ispred egipatske Muslimanske braće, Sejjid Kutb (1906.-1959.) , koji u svome djelu Fi zilali l-Kur'an (U sjenama Kur'ana) tumači kur'anski tekst u skladu sa svojim osobnim posebnim ideološkim sklonostima. Indija je, također, proizvela mnoge takve komentare. Primjeri su Ebu l-Kelam Azadi (888.-1959.), čije djelo na urdu jeziku. Terdžumanu l-Kur'an (Tumačenje/ ili Prijevod/ Kur'ana) naglašava pojam jedinstva čovječanstva, budući da je njegov pisac bio suočen sa rastućom plimom koja je favorizirala formiranje Pakistana, i Ebu l-A'la Mevdudi (1903.-1979.) autor djela Tefhimu l-Kur'an (Razumijevanje /značenja /Kur'ana) koji koristi Kur'an da bi ustanovio nacrt za buduće islams­ko društvo u Pakistanu koje će biti formirano posredstvom njegove političke partije, Džema'ati islami. Utjecaj zapadne znanosti možda je najistaknutiji aspekt moder­nih komentara Kur'ana. I Ahmed Kan i Abduhu htjeli su i namjerava­li da ohrabre svoje zemljake da prihvate naučni pogled Zapada kako bi sudjelovali u progresu modernog svijeta. Često je ovaj napor imao za posljedicu nešto malo više od pukog izjavljivanja da Kur'an nalaže svojim čitaocima da se drže i koriste racionalnim znanjem, ali u dru­gim prilikama imao je za posljedicu historijsku tvrdnju da je islam razvio znanost na prvom mjestu, a potom je znanost prešla u Evropu, tako da bi prihvaćanje naučnog pogleda u sadašnjoj situaciji bilo samo dovođenje natrag i ponovno potvrđivanje nečeg što je bilo istin­ski islamsko. Više distinktivan trend u tefsiru pojavljuje se, međutim, prvenstveno u ličnosti Tantavija Dževherija (1870.-1941.) i njegovom dvadeset i šest svezačnom djelu / El-Dževahiri fi tefsiri l-Kur'an (Dra­gulji u interpretaciji Kur’ana). Bog ne bi objavljivao Kur'an, tako slije­di argument, da u njega nije uključio sve što ljudi treba da znaju. Nauka je očigledno nužno potrebna u modernom svijetu, zato ne tre­ba biti nimalo iznenađujuće naći sve nauke u Kur'anu samo ako se ta knjiga shvati kako valja. Dževheri također pravi aluziju na klasični pojam začuđujućeg karaktera Kur'ana ili neoponašljivosti Kur'ana (i'džaz), koji on shvata u tom smislu da se prvenstveno odnosi na sadržaj teksta i to u vezi s njegovim znanjem koje se tiče stvari koje su tek sada postale jasne čovječanstvu. Budući da je naučno znanje sadržano u tekstu Kur'ana dokaz začuđujućeg karaktera Kur'ana, u Kur'anu se nalaze aluzije na brojne moderne izume (elektricitet, naprimjer) i znanstvena otkrića (činjenica da se Zemlja okreće oko Sunca).

Zapadno mišljenje također je uticalo na tefsir na jedan drugačiji način, mada možda ne tako dramatično glede popularnog razumije­vanja Kur'ana kao što je dramatično “naučno” tumačenje Kur'ana. Naime, pojava modernog književno-filološko-historijskog kriticizma je, barem dosad, odigrala zapravo manju ulogu, ali je zasigurno našla svoje podržavatelje. Aiša Abdu r-Rahman, univerzitetska profesorica u Maroku koja piše pod imenom Bintu š-Šati, predstavlja razvoj ove linije. Ovo moderno tumačenje nije uskrsnuće takvog filološkog tipa komentara kakav se dovodi u vezu sa ez-Zamahšerijem, naprimjer, koji je, premda je napisan sa velikom kritičkom pronicljivošću, za mnoge moderniste isuviše pun nepotrebnog materijala koji se smatra zaprekom razumijevanja Kur'ana u modernom svijetu. Aiša Abdu r-Rahman slijedi otvoren pristup, tragajući za “izvornim značenjem” Kur'ana koje je dato u arapskoj riječi ili frazi kako bi razumjela Kur'an u njegovu totalitetu. Ovaj proces ne uključuje korištenje ma­terijala koji je tuđi Kur'anu samom, izuzev možda korištenja male količine drevne poezije, ali ovaj proces tumačenja koristi kontekst datog tekstualnog pasaža da bi odredio riječ onako kako se ona u mno­gim općim kontekstima kao takva nalazi. Niti se historija Arapa, niti historija biblijskih proroka, niti pak znanstvene teme i predmeti na­laze u Kur'anu, jer osiguravanje takvog materijala čini se da nije zadaća kur'anskog teksta. Svrha narativnih elemenata Kur'ana jest u tome da priskrbi moralno i duhovno vodstvo i uputu za vjernike, a ne da priskrbi historiju ili “činjenice”. Unutar muslimanskog svijeta, ovaj pokušaj da se demitologizira sveti tekst - kao u ovom pristupu - označava početke oživotvorenja jednog tipa moderne kritičke učenosti kakav je razvijen u kontekstu biblijskih studija. Njegova budućnost u ovom času, međutim, ostaje neizvjesna.

Autor: Andrew Rippin

Preveo Enes Karić

(Kur'an u savremenom dobu, I, priredio Enes Karić, Sarajevo, Bosanski kulturni centar i El-Kalem , 1997, 93-111.)