Od drugog stoljeća n. e., islamski su teolozi izašli u susret potrebi da tradicionalno tumačenje Kur'ana prikazuju neprestano u komentarskim djelima. Ovi prvi pokušaji se nisu sačuvali. Jedno ih je monumentalno djelo učinilo suvišnim, a označava, s jedne strane, vrhunac tradicionalne egzegeze, a s druge se strane može smatrati isho-dištem i temeljnim djelom Kur'anske egzegetske literature. Dok ovu egzegezu zaokruženo obuhvaća, sadrži u isto vrijeme klice težnje da je izvede iz običnog zapisivanja egzegeze.

Pisac je Muhammad b. Garir at-Tabari, jedno od najvećih imena islamske znanosti svih vremena (rod. 838, umro 923). Evropska ga je znanost ranije cijenila zbog golemog historijskog djela koje, zahvaljujući de Goeje-ovu trudu i njegovim suradnicima u leidenskom izdanju, upotrebljavamo kao najvažniji i najopsežniji izvor za naša izučavanja prvih epoha islamske povijesti, a i kao oca islamske histo-riografije.

Kod istočnjaka njegova slava počiva još više na dobru glasu njegovih djela s područja religioznih znanosti. Dakako, njegova su religiozna djela (koja se odnose na hadit, fiqh i dr.) brzo nestala iz prometa; većina su se potpuno izgubila, jednako kao što se pravni sudovi, koje je temeljio na vlastitom istraživanju (madhab), garirska, nisu mogli potvrditi.

Sve do pred kratko vrijeme važilo je za izgubljeno i njegovo glavno teološko djelo, od neprocjenjive važnosti i za našu zapadnjačku znanost: njegov Komentar Kur‘ana. U procjeni toga djela jedinstveni su istraživači na istoku i na Zapadu. Abu Hamid al-Isfarayini (u. 1015) kaže: "Kad bi netko poduzeo put u Kinu da dođe do tog djela, ne bi bilo previše učinjeno". "Da imamo to djelo - pisao je Noldeke 1860. g. - sudeći po pristupačnim odlomcima i citatima - mogli bismo se lišiti svih kasnijih komentara. Nažalost, izgleda da se potpuno izgubilo. Bilo je to, kao i veliko historijsko djelo pisca, neiscrpno vrelo iz kog su kasniji pisci crpili svoju znanost". Pojedini pokušaji, koji su se pojavili, opravdali su to mišljenje. Bilo je ipak radosno iznenađenje za svijet znanosti na Istoku i Zapadu, kad je na temelju jednog potpunog primjerka u rukopisu, u zbirci knjiga emira od Ha'il-a u Kairu 1903. (nedavno opet u korektnom obliku 1911.), izašlo potpuno izdanje zamašnoga djela u 30 sv. (ukupno oko 5.200 stranica u 4°).

U tomu imamo bogatu enciklopediju tradicionalne egzegeze, čiji je predstavnik upravo Tabari. On neprestano naglašava, nasuprot onim samostalnijim, ponekad svojevoljnim subjektivnim idejama koje ne želi niti uzeti u obzir, isključivo opravdanje 'ilm-a, zasnovanog na Poslanikovim drugovima i nasljednicima, na predaji, provjerenoj ne-prestani nasljeđivanjem i širenjem (al-naql al-mustafid), kao jedinom mjerilu egzegetske valjanosti. Pri tom zahtijeva za igma' al-umma i u egzegezi vrhovni autoritet. U tom smislu, on reda iz stavka u stavak predajom dobivena tumačenja, iz kruga onih isključivo mjerodavnih autoriteta prema raznim isnad-ama putem kojih ih je upoznao. On to ne čini da ih mehanički referira, već se najobilnije koristi pravom kritike niza svjedoka koja je u Islamu već rano došla do izražaja. Gdje mu se tradicija ne čini pouzdanom, on to svoje mišljenje izrazito naglašava. I prema najpriznatijim prenosiocima Ibn 'Abbas-ove predaje, on se pokazuje slobodnim. O Mugahid-u, koga je inače rado slijedio, rekao je jednom da njegovo mišljenje "stoji u suprotnosti, sa svim autorite-tima kojima se ne može pripisati zabluda i laž"; drugom zgodom opet kaže: "Što se ovdje kaže o Mugahid-u nema smisla ... i ništavnost nje-gova mišljenja je izvan svake sumnje". Na isti se način izražava o Dahhak-u i o drugim prenosiocima Ibn 'Abbas-ove predaje.

Njemu zahvaljujemo i opširno znanje o varijantama čitanja kur-'anskih riječi. Primjeri, u kojima sam pokazao ove varijante i njegova stajališta, mogli bi se gotovo isključivo uzeti iz Tabari-tafsira. Uz to je napisao još i posebnu monografiju u 18 sv., u kojoj je sabrao sve bilo kako istaknute varijante Kur'ana (i šawadd) i kritički ih obradio. U pogledu ovih razlika kao i razlike u tumačenjima, osobito u slučaje-vima gdje se o istim autoritetima prenose različita proturječna mišlje-nja, on na kraju daje svoju motiviranu presudu; prema načinu čitanja, on je trpeljiv. Gdje različitosti ne diraju bitno u smisao, on dopušta način čitanja koji odstupa od uobičajenog; protivan je samo onom načinu čitanja koji nema podrške u imamima, a koji mu važe kao dokazi (huggag), te bi na kolebljivoj osnovi mogli izazvati "promjenu muslimanskih zakona"; to odlučno odbija. U primijenjenoj egzegezi postavlja stalno načelo da u prvom redu treba paziti na jasni, vanjski smisao riječi (al-zahir) od kojeg ne smije zastraniti tumačenje, jedino ako to zahtijevaju druga mjesta u Kur'anu ili ako to opravdavaju važni motivi. Pod ovim posljednjim podrazumijeva "izreke starih prednjaka (al-salaf)", naime, "drugova i imama i onih koji su ih kasnije slijedili, tj. tabi'un-i i učeni ljudi islamske zajednice". Pri tom se izdašno služi i biblijskim legendama prema izvorima židovskog porijekla (Ka'b al-ahbar, Wahb b. Munabbih); to mu ne bi bezuvjetno odobravali njegovi prethodnici. Njegovo je djelo najbogatije nalazište u islamskim krugo-vima prepričavanih verzija o biblijskoj građi. On i kršćanske legende svodi na Wahb-a. Interesantni su slijedeći tipovi isnad-a: "O Ibn Ishaq-u, o Abu 'Attab-u, jednom čovjeku iz Taglib-iplemena, koji je velikim dijelom svog života bio kršćanin, a kasnije se priklonio Islamu, čitao Kur'an i istraživao religiju; kaže se da je četrdeset god. živio u Kršćan-stvu i isto toliko u Islamu"; ovaj daje komentar o Isusu (Isa) (53 i dalje, i 1, 3) kao objavi "posljednjeg izraelitskog proroka". Du-l-Qarnein-pripovijetka započinje slijedećim isnad-om: "M. b. lshaq. izvještava nas jedan ahl al-kitab koji se preobratio na Islam, a koji zna pripo-vijedati priče onih koji nisu Arapi (al-a'agim)" . . .

Osim tradicije, važna mu je jezična upotreba Arapa kao pouzda-na instancija u objašnjavanju spornih izraza. Zacijelo je, koristeći izdašne loci probantes (šawahid) iz starog pjesništva slijedeći poticaj Ibn 'Abbas-a, tek zapravo u širem opsegu probio led. Ta bio je na području filološke znanosti, osobito u poznavanju stare poezije, ništa manje istaknut nego u teologiji i historiji. Ova stečena slava mnogo-struko je opravdana filološkim izvacima u njegovu tafsir-djelu. Što je dao svojim komentarom Kur'ana u filološkom smislu, neprocjenjivo je nalazište leksičkog istraživanja. Isto su tako dalekosežne njegove gra-matičke rasprave, u kojima suprotstavlja razmatranja jezičnih pojava prema raznim shvaćanjima basrijske i kufske gramatičke škole, za čije poznavanje i ocjenu njegovo djelo može poslužiti kao jedan od naj-starijih izvora. Filološko istraživanje pojavljuje se neprestano kao pomoćno sredstvo na 'ilm-u zasnovane egzegeze. Pri tom ne zaboravlja da primjenu te metode ograniči načelom, da ova ne bude u suprotnosti s tim što o izlaganju nekog mjesta u Kur'anu znamo iz pouzdane tradicije drugova i nasljednika. U filološkim pitanjima tako-đer ne napušta time svoj tradicionalan stav.

Tako je dakle Tabari-jevo veliko egzegetsko djelo o Kur'anu bit i vrhunac tradicionalne egzegeze.

A kako se njegovo djelo može na tom području cijeniti kao završno djelo, to, s druge strane, dovodi do slijedeće faze egzegetskog razvitka...

Iz svih tih podataka vidimo da Tabari kao egzeget nije bio daleko od temeljnih spornih pitanja Islama svoga vremena. Nismo se, stoga, mogli ukloniti potrebi da već na tom momentu dodirnemo pitanja, čiji će nam smisao i značenje tek u slijedećem poglavlju biti jasni. Premda Tabari-ja prvenstveno zanimaju samo saopćenja najstarije egzegetske tradicije, njegovi prigodni sporovi o temeljnim stavovima mogu poslu-žiti kao most koji će nas dovesti do predmeta slijedećeg poglavlja.

Autor: Nerkez Smailagić