S našim jednomjesečnim boravkom u Kairu podudario se, nekako,  žestok  početak   Iračko-iranskoga rata,  egipatska televizija je prikazivala kako gori Abadan i druga mjesta na iranskoj strani. 

       Jedan sredovječni profesor sa Al-Azhara, zvali smo ga Ustāz Ahmed  (profesor Ahmed, bio nam je vodič po Kairu i Aleksandriji), na naša zapitkivanja hoće li rat stati, i ako hoće, kada? –   mirno je odmahivao glavom.  Kao da je na televiziji   gledao izvještaje o neminovnim monsunskim kišama i poplavama, na primjer indijskim ili bangladešanskim,  a ne surove ratne scene kao nemilu i mrsku posljedicu ljudskoga plana i zla.  

      Onda je rekao da se   dobro sjeća ratova sa Izraelom 1948. godine, kao i sukoba u godinama 1967. i  1973.   Ratovi počnu, pa stanu, nalik su kišnim olujama, ne brinite, i ovaj rat će stati, rekao je. Uostalom, od nečeg se mora umrijeti, dodao je i naveo arapski stih Ibn Nubātah as-Saʻdīya:

    Wa man lam yamut bi s-sayfi māta bi gayrihī

     Taʻddadati l-asbābu wa l-mawtu wāḥidu... 

        Ko ne umre od mača

        Umre od drugoga nečega!

        Mnoštvo imade uzroka

        A smrt samo jedna!

       Ustaz Ahmed nam je danima pokazivao   znamenite kairske četvrti i građevine. Tihim glasom je objašnjavao: Pogledajte studenti, ovo je oko piramida podignuto za vrijeme faraona Ramzesa II, a ovo za vrijeme faraona Tutmesa III, ovo tada, a ono tada,  gdje stojite sada to je iz doba  dinastije Fatimija (969. – 1171.), a ovo ovamo za vrijeme  dinastije Ejjubija (1171 – 1250.), a   ovo za vrijeme Mameluka (1250 -1517.), a ovo, opet, nakon njih,  za doba Osmanlija koji su zauzeli Egipat 1517. godine, itd.  

       Ovaj profesor sa Al-Azharskog univerziteta pokazao nam je i građevine egipatskog reformatora Muhammada Alija, spomenuo Napoleonovo osvajanje Kaira 1798, pa dodao da su onda nakon Francuza na  egipatsko tlo došli Britanci, ovo su neke građevine iz njihova doba, vidi se evropski stil...

       Dobro se sjećam:  u svim tim kairskim kvartovima koji su u kamenim zidovima nosili pečat međusobno veoma udaljenih davnih vremena i zgaslih epoha, sa stotina mjesta, tu i unaokolo,  čulo se recitiranje (ili kako mi u Bosni kažemo: učenje) Kurʼāna, po različitim školama tradicionalne i novije qirāʼātsko-metodološke izvedbe. 

           Sedamdesete i osamdesete godine XX. stoljeća bile su, među ostalim,  i vrijeme kad su u svijetu općenito magnetofonske kasete agresivno stupale na scenu, zamjenjivale su definitivno,  nadmoćno i brzo već zastarjelu upotrebu gramofonskih ploča. 

         U Kairu su tog septembra  (kojeg se evo sada sjetno prisjećam, jer sam bio mlađi čitavih trideset godina!), na svakom koraku   bili kasetofoni različite veličine, uglavnom jeftine proizvodnje i marke, postavljeni u male voćare, piljare, samoposluge, stražarske kućice, recepcije hotela, kioske različitih vrsta, na omanje tezge... I, dakako, u autobusima, automobilima i taxi vozilima.  

     Na brdu Al-Muqattam, kraj Bunara poslanika Jusufa   (Biʼri Yūsuf), i naravno, kraj drevnih Piramida, svugdje se čuo Kurʼān sa kasetofona ili sa radio-stanica, u interpretaciji učača ʻAbdu l–Bāsiṭa Abdu ṣ-Ṣamada, Ṣiddīqa al-Minšāwīja, Muḥammada Ḫalīla al-Husarīja i drugih. Dakako, čulo se i recitiranje Kurʼāna snimljeno glasom nenadmašnog Muḥammada Rifʻata, slavnog recitatora Kurʼāna koji se pamti kao čovjek koji je sa Radio-Kaira prvi zaučio Kurʼān.

          Sve drugo što je tih dana u Kairu moglo biti gramofon(ij)ska, magnetofon(ij)ska, radijska ili televizijska “konkurencija“  reproduciranju glasa Kurʼāna,  bilo je u velikom zaostatku, i nekako se doimalo slabim, iako je, naravno, i to bilo primjetno i dolazilo je sa sličnih mjesta odakle se   i Kurʼān čuo.   

          Predivne pjesme Ummi Kulṯūm, Farīda al-ʻAṭraša, Nihāḍe Ḥaddād Fayrūz, ʻAbdu l-Ḥalīma Ḥafiẓa i drugih slavnih arapskih pjevačica i pjevača prvoga reda, čule su se i slušale su se.  

           Ali, Kurʼān je  -  Kurʼān! 

           Njegovo učenje    čulo se nekako općenitije, u boljem rasporedu, po svim dubinama i širinama Kaira, sa mnogo širim konsenzusom recepcije, u okrilju  svih kvartova, i siromašnih i bogatih, nadilazilo je pomodne trendove u muzici, medijske promocije, interesne ukuse.  

        Štaviše, kao da se učenje Kurʼāna   na njih nije ni osvrtalo kao na neku svoju konkurenciju. 

        A bilo je i pet puta dnevno pomognuto u izvanredno lijepim i stilski odnjegovanim načinima učenja ezana sa stotina i stotina kairskih munara i džamija.

        Učenje Kurʼāna čulo se nekako općenito i depersonalizirano, bilo je unaprijed namijenjeno kao neko pripadanje  svih ljudi i svima je njima bilo zajedničko, ničije posebno. 

       K tome, Kurʼān je knjiga! Kurʼān  nije osoba, nije ljudski lik, nije nekoji subjekt pa da se uhvatio ukoštac  sa nekim u borbi za tržište, za popularnost, za minutažu na televiziji ili radiju. 

      Jednostavno, Kurʼān je ostavljen vjeri ljudi, njihovoj spontanoj pobožnosti u bilo koje doba dana ili noći, na bilo kojem dostojanstvenom mjestu, e  da ga ljudi pomognu svojim učenjem i recitiranjem, onoliko koliko ko može.

         

    Usred Kaira  i njegovih drevnih kvartova, ispred džamija i hanikaha  - čije su epohe ponekada tako različite ne samo historijom već i duhovnim raspoloženjima  (na primjer, treba usporediti Ibn Ṭūlūnovu džamiju i njen cijeli kompleks, koji su sagrađeni   prije nekih hiljadu sto i pedeset godina, i samjeriti ih sa stubokom različitim evropskim kvartovima az-Zamāliqa, sa otmjenim vilama podignutim s kraja XIX. i iz prve polovine XX. stoljeća!) – dakle, usred i diljem Kaira, čuje se glas Kurʼāna i osjeća se to kako njegov milozvuk nadilazi razlike u vremenu, mjestu, porijeklu.  

      Kao da su jedino bili  živi, i kao da su   bili zauviječno i jedino trajni, glasovi iz učenja vječnoga Kurʼāna, iz svake kairske ulice i čikme, sa izdalekom pretenzijom da  tako nevidljivo, svojim bljeskovitim aluzijama o prolaznosti svijeta,  spoje i povežu u nekakvu nisku davna stoljeća mnogih faraona, Aleksandra Velikog, dinastije Ptolemeja, Emevija, Abbasija, Fatimija, Ejjubija,   Mameluka, Osmanlija... 

   Glasovi Kurʼāna diljem Kaira i njegovih predgrađa, te cijelim tokom rijeke Nila, kontinuirali su duga platna vremena od osvita civilizacije i Piramida, do vremena izgradnje Asuanske brane. 

       Nije mi se jednom dogodio, tada u Kairu, pričin da su glasovi ezana sa kairskih džamija, ezana kao najefikasnijeg rezimea Kurʼāna, stupali iz viših sfera, silazili i spuštali se sa minaretskih šerefeta, i prijatno se miješali i zaplitali u one radijske, magnetofon(ij)ske i kasetofon(ij)ske realizacije Kurʼāna.  

        Učini nam   se, ne samo jednom, kako su učači/recitatori  Kurʼāna dolje i učači ezana (uglavnom preko minaretskih zvučnika) gore  znali   mnogo bolje naglasiti tišinu nego li svoje glasove. 

         U Kairu sam tada, 1980. godine, zatrajno  zapamtio tihe ezane, jednu njihovu vrstu. 

         Njihove su se akcentualizacije podudarale i savršeno uklapale u pauzalne forme slavnoga recitatora Kurʼāna ʻAbdu ṣ-Ṣamada. Kao da su se svi ti tonovi i melodije učenja Kurʼāna udružili sa vodama Nila, i sve onda u miru zaplovilo prema Sredozemlju.

    I kako god je glas  Kurʼāna, taj njegov čudesni zvon i zvuk, silazio sa uzdignutih postolja nebrojeno mnogo radija, televizijskih aparata, magnetofona i kasetofona  (i džamijskih minareta u vrijeme ezana),  i ugodno se širio kao opomena u vrevom,   žamorom i hitnjom  ispunjenim ulicama Kaira  (i tako  bio ona nedvojbena čulna i čujna a ipak nevidljiva kohezija zgaslih vijekova), jednako tako su  te  nebeske simfonije Kurʼāna imale svoje tvarno vizuelno očvršenje na portalima i zidovima, negdje i na kubetima, predivnih kaligrafija, ispisanih dlijetom i čekićem drevnih neimara, na monumentalnim građevinama: džamijama, hanikasima, turbetima, vladarskim mauzolejima, portalima kapija i nišanima iz Osmanlijskog perioda... 

      Kako god je učenje (recitiranje) Kurʼāna jedno veliko  t r a j a nj e     Božanske Poruke i Govora u  stiliziranome zvuku ljudskih glasova (i unutar njih u ponavljanjima, kadencama, sekvencama, pauzama, pa opet i iznova sve to, i sve tako...), tako je i Kurʼānska kaligrafija,  sa svojim mnogim stilovima, bila jedno posve jasno duhovno kontinuiranje onih epoha Kaira i Egipta koje sada šute, ili, pak, progovaraju kroz naše razgovore s njima.

        Dok smo tih septembarskih dana 1980. godine gledali stotine izvanrednih primjera Kurʼānske kaligrafije, sve one različite slovne i harfovne uzorke fatimijske, ejjubijske, mamelučke, osmanlijske... umjetničke izražajnosti, kao nekakve još uvijek žive i plemenite biljke koja je floralno davala duhovni tonalitet trajanju Kaira,   onaj dobri Ustaz Ahmed je, neočekivano,  dva ili tri puta priredio mali kviz, e da baš on vidi:  ko će to najbrže od nas bosanskohercegovačkih studenata, ko će to prvi među nama, odgonetnuti zamršene i zakučaste kaligrafske uklese Kurʼānskih ulomaka u kamenu, ko će to najbrže stići do mnogih značenja skrivenih u otmjenim vijugama i kukama arapskih harfova na ulazima u drevna zdanja Fatimija i Mameluka, čiji su se kameni pragovi bili već davno izlizali od mnoštva ljudskih nogu i od koraka ljudskih bića koja su se zaputila tražiti utjehu od Boga u tim islamskim hramovima. 

       Kullu man ʻalayhā fān (“Sve što je na Zemlji – prolazno je!“), 

Am li l-insāni mā tamannā (“Zar da čovjek imadne sve što poželi?!“), 

Man yuḥyi l-ʻiẓāma wa hiya ramīm (“Ko će   kosti ove, kad budu istruhle - oživiti?!“), 

Fa l-yanẓuri l-insānu mimma ẖuliq (“Neka čovjek pogleda od čega stvoren je!“), 

– čitali smo ove i druge Kurʼānske sekvence, koliko otkrivene toliko i skrivene u uklesanim slovima, na zidnoj kaligrafiji ili na specijalnim platnima, uramljenim u zlatne i pozlaćene okvire. 

   Čitali smo ih nekad sa više a nekad sa manje uspjeha, a Ustaz Ahmed, profesor sa slavnog Univerziteta Al-Azhar, bi nam poslije srdačno čestitao.

      Baš kao i u milonabožne zvuke i glasove  Kurʼāna,  cijelo Kairo je bilo uronjeno i u Kurʼānsku kaligrafiju. 

        Naravno, Kairo traje na različite načine, traje od kamenih Piramida naovamo, traje u stotinama svojih crkava, traje u svojim mostovima nad rukavcima Nila, u svojim parkovima. 

        Muslimanske epohe i vremenska platna islamskog Kaira najintenzivnije traju preko glasova Kurʼāna i preko kaligrafije njegovih harfova, pismena i slova, kao i njihovih niski u čitavim ulomcima i pasažima, na zidovima u kamenu, u metalima, u alabasteru, posvuda.  

        Ali, doba mašine i industrije čini svoje i brže nego li pretpostavljamo. Načini trajanja Kurʼāna, zvukovnog i kaligrafskog, doživljavaju svoje brze moderne preinake.  

      Za tih mjesec dana u kasno ljeto i u ranu jesen 1980. godine, na različitim lokalitetima Kaira (i ponegdje u Aleksandriji) vidjeli smo Kurʼānske ulomke zapisane na hiljadama “drvenih“ ploha od iverice, na bižuterijskim privjescima, komadićima išaranog stakla, uramljenim krpicama boje slonove kosti, plastičnim kutijicama obješenim u vozilima, raznolikim metalnim pločicama, ponekada zlatnim ili srebrenim lančićima oko vrata lijepih i nasmijanih djevojaka i žena.

         Sve što sam tada čuo   i vidio  u Kairu,   čuo sam i vidio, iako  na različite načine, i    unekoliko u  drukčijim varijacijama,      u Rabatu i Fezu 1989., u  Tunisu 1997.,  u Rijadu 1999.,  u Komu i Isfahanu 2005., u Damasku 2007. godine, i u mnogim drugim tradicionalnim gradovima islamskog Istoka. 

        Najuočljivija razlika bila je ta da su sada magnetofonske kasete   polahko odlazile u historiju,  bile su zamjenjivane novim DVD  i  CD tehnikama.

        Ali se svugdje u tim gradovima vidio i čuo   Kurʼān koji  traje svojim glasom, svojom riječju, svojim slovom, traje za ljudsko uho i oko, i za ljudski um i duh.  Traje preko čovjeka, uporno i bez jenjavanja.

      Kao da se u tim velikim gradovima, iznad njihovih panorama, raznolika učenja i recitiranja Kurʼāna natječu   sa šutnjom svijeta iznad i unaokolo čovjeka, a Kurʼānske riječi uobličene u recitatorski glas ili u  kaligrafske crte, vijuge i kuke arapskih slova stoje pred čovjekom kao opomena, kao granica, kao putokaz.  

     Dok hodimo tradionalnim gradovima   Istoka koje su obilježili   muslimani, jasno se vidi onaj  prolazni dio islama (halifati, sultanati, emirati, monumentalnosti kraljeva različitih vremena, rivalske škole tumačenja Teksta, sektaška nadmetanja...), i lahko   je taj prolazni dio razlikovati  od one Kurʼānske supstance islama koja je vječna. 

     A to je moguće spoznati zahvaljujući činjenici da su nenadmašni glasovi u povijesnom islamu upravo glasovi Vječnoga Kurʼāna.                            

     I kad god   odlazimo u Kairo, i u druge velike gradove islamskog Istoka, vidjećemo  velika mnoštva ljudi koji u svome duhu, umu,     imaginaciji, uhu, oku... nose  sve pravce, sve dubine i širine intenzivnog    t r a j a nj a    Kurʼāna. 

       U mnogomilionskom Kairu to je nekako  najvidljivije. 

       Dok šetate dugim ulicama vidjećete siromašne vratare, bawwābūn, omotane u bijele ili sive ogrtače, sa bijelim pamučnim šalovima, sjede   pred zgradama koje čuvaju,  ili su u njihovom stubištu, na kakvoj klupi, ili na običnoj zemlji, piju čaj i slušaju Kurʼān sa malog tranzistora. Susrešćete i one rijetke među vratarima, koji su pismeni, oni su na malu peštahtu od kakva plemenita drveta stavili rasklopljen Muṣḥaf iz koga uče, tiho i smjerno. 

              A kad prelaze na novu stranicu, jezikom ovlaže kažiprst desne ruke,  malko podignu glavu  (osmotre da ne bi neko nepozvan ušao kroz vrata koja čuvaju), onom desnom rukom nađu novi list Muṣḥafa koji treba proučiti, i nastavljaju, mirno i nekako odsutno, kao da su se baš tada našli na Onom Svijetu, opet iznova.

         Eto, ti milioni siromašnih kairskih trgovaca, zanatlija, hamala,  zemljoradnika, berača pamuka... ti milioni koji su kroz pokoljenja svojih predaka preživjeli faraone, Aleksandra Makedonskog, dinastiju Ptolemeja, potom rane muslimanske halifate (Emevije i Abbasije), pa Fatimije, slavnoga Salāḥuddīna i njegove Ejjubije, Mameluke, Osmanlije, Napoleona i Francuze, Lorda Kromera i Britance... u njima Kurʼān osvaruje svoje   t r a j a nj e   na način nade, utjehe, obodrenja, na način stalne prisutnosti u klanjanjima i u obredima, potom i  na način prisnog druga koji dođe ljudima u posjetu kad im se rađa dijete, ali i kad se umire i odlazi na Onaj Svijet.

       Ne sjećam se sada koliko je bilo petaka koje smo proveli u Kairu u tom mjesecu naše studentske posjete Egiptu 1980. godine, ali su mi slike iz kairskih džamija sa džume-namaza još jasne. 

        Petkom,  već od deset sati izjutra,    oni siromašni  kairski  trgovci, zanatlije, hamali,  zemljoradnici, vratari, piljari... dolaze obrijani i lijepo sređeni i namirisani, u velikom broju,  u džamije, na primjer u onu Sayyidinā Ḥusayn, sjedaju na koljena ili se naslanjaju na stubove kojih je bezbroj, počinju šaptati Kurʼānske odlomke, onoliko koliko ih znaju napamet, ili oni koji su pismeni uzimaju primjerke Muṣḥafa sa najbliže police, pa onaj svoj rasklope, i uče šapčući Božije riječi cijeli sat, nastaje zujanje kao da su oko vas rojevi pčela.

         Tako to milozvučno ide sve dok se ne osjeti pucketanje i naštimavanje mikrofona, tamo skroz naprijed, iz pročelja velike džamije, a onda se započne razlijegati samo jedan glas Kurʼāna,  glas onoga učača/recitatora koga su doveli sa mnogim počastima, e da bi on,  nekih pola sata ili četrdeset pet minuta prije početka hutbe i obavljanja džume namaza,   zaučio sām. Posvuda unaokolo nastupala  bi duboka tišina,  u mnogobrojnim pauzama i stankama, koje je znao vrhunski praviti, i vladati njima,  taj naš tadašnji učač Kurʼāna.

             Učač je prelazio iz sekvence u sekvencu, majstorski je pratio putanju odjeka svoga glasa, dok su se sa  Kurʼānom sašaptavali zidovi džamije Sayyidinā Ḥusayn.

                                P a m ć e nj a 

        Ali, učenje/recitiranje  Kurʼāna ne bi bilo moguće  (kao ni pisanje Kurʼāna), da nije  (bilo)  mnogolikih  p a m ć e nj a    Kurʼāna. 

      Kurʼān je bio pamćen od početka svoga zemaljskog bivanja, od kad je 610. godine po Isau a.s. započeo stjecati jedan od svojih prvih zavičaja na Zemlji, onaj mekkanski.   

          Zašto se uči/recitira Kurʼān  glasno, zašto se šapće u sebi, i prati u mislima? 

          Šta se, u krajnjemu, želi postići reproduciranjem pisane ili upamćene Kurʼānske riječi u ospoljeni glas? 

         Zašto se tu Riječ podiže iz njene onostranosti i nijemosti, sa stranica i ṣahīfa,  ili iz vijuga ljudskog mozga, iz prsa i iz samoga srca, da bi se ispoljila, u ravni  milozvučna glasa i zvuka,  i darovala slušnoj recepciji čovjeka?

        Zapravo, da li se, na neki način, ta Riječ  iznova  o b j a v lj u j e    posredstvom ljudskog  akta začetog iz umova i čežnje srca posred prsa, da bi potom ta Riječ Kurʼāna  bila otuda nošena dahovima i    spuštena na ljudska  usta, na jezike i nepca, u milozvučne glasove? 

        Ovim dolazimo do jednog veličanstvenog zasebnog svijeta Kurʼāna, do njegovih  mnogolikih pamćenja (ḥifẓ). 

   Milioni ḥāfiẓa, muškaraca i žena, znaju Kurʼān napamet. 

    Kurʼān je među svim vjerskim knjigama čovječanstva posebno privilegiran od miliona ljudi  ḥifẓom (cjelovitim pamćenjem)  visoke obredne naravi.

         Kad čovjek, muško ili žensko, uči/recitira Kurʼān  (glasno, šaptanjem, u mislima), to on (ili ona) saučestvuje u simboličkom reproduciranju i evociranju samoga praakta objavljivanja Kurʼāna. 

         Kako god je Božiji poslanik Muhammed,   alejhis-selām,  učio/recitirao ulomke Kurʼāna, i objavljivao ih nakon što mu ih je dostavljao   Svevišnji Bog preko meleka Džibrila (anđela Gabriela), tako i svi učači (i recitatori)  Kurʼāna saučestvuju u daljnjem objavljivanju Kurʼāna, i njegovu razglašavanju svijetom.

           Oni, ti učači,   ḥāfiẓi i ḥāfiẓe, diljem zemljinih vremenskih podioka kontinuiraju usmeni Kurʼān u njegovom razglašavanju različitim duhovnim, mentalnim, geografskim, kultur(al)nim... stranama svijeta u prošlosti, kao i danas.

       Učiti Kurʼān napamet samo po sebi nije samo mentalna vježba, sa propisanim (mnemoničkim) tehnikama efikasnog pamćenja Vječnoga Teksta, već   je to prije svega bogoštovno i duhovno, u punom smislu preobražavateljsko putovanje u samo  (pra)zbivanje Objave.

        Pamćenja Kurʼāna jesu zasebni  svjetovi  Kurʼāna, to su  najduhovniji akti  revnovanja i štovanja Kurʼāna,   jer predstavljaju umnogome neposredovanu recepciju Kurʼāna, u kojoj se javlja čisto duhovni akt slušanja Kurʼānske Riječi,  a koji je istovremeno i akt čovjekovog uzdizanja prema toj Božijoj Riječi. 

    Škole pamćenja Kurʼāna su u  tradicionalnim kulturama islama sagledavane kao viši oblik pismenosti i intelektualnosti. 

    Moguće je biti ḥāfiẓ (znati Kurʼān napamet), a da se i ne zna čitati ili pisati. Pamćenjem Kurʼāna nasljeduje se  (tradira se  i prenosi)  akt objavljivanja Kurʼāna iz duhovnog svijeta čovjekovim  duhovnim predispozicijama. 

     Stoga je pamćenje Kurʼāna  važno, ako ne i nužno,    posmatrati  u kontekstu  statusa objavljene Božije Riječi u islamu.  

       Prema Kurʼānu, čovjeku nije dato da Božije Biće prispodobljuje, prevodi u ob/lik, u pred/stavu, u sliku, kip  ili kumir. Niti u bilo šta što proizvodi sjenu. Niti se o Bogu treba misliti na bilo koji način koji bi potamnio um i razum čovjeka, koji bi bacio naslage tamne noći na ljudsku dušu.

      Cijeli Kurʼān je i veoma jasna afirmacija koncepcije objavljivanja Boga posredstvom dvije temeljne vrste  Božanskog Objavljivanja:

  1. A) Bog Sebe objavljuje Svojom Vječnom, Nestvorenom Riječju (kalāmullāh - Tawrāt, Zabūr, Inğīl, Qurʼān, Listovi/Ṣuḥuf Ibrāhīmovi...),  i 
  2. B) Bog Sebe  objavljuje i Svojim stvaranjem, Svojim Znakovima (āyātullāh) na Vanjskim i Unutarnjim horizontima svih svjetova. 

         P a m ć e nj e m    Kurʼāna čovjek kao stvorenje Božije prima u svoja duhovna okrilja Nestvorenu Božiju Riječ.

          Božija Riječ Kurʼāna je (bila) najpogodnija da se u islamu izrazi i odbrani onaj Starozavjetni zahtjev da se ne gradi Bogu lika niti kakva obličja, ni slike!  -  koji je ultimativno ispostavljen pred Mūsāa (Mojsija), alejhis-selam, na Sinajskoj Gori. 

        Stoga, kad se pamti Kurʼān, tad se pamti Božija Riječ, ona Riječ koja nije ni u šta uo(b)ličena, i ni u koga uosobljena!   Jer,  Riječ je duhovna, ona nema vidljiva antropomorfnog, zoomorfnog, totemorfnog... lika.  Ona, ta Riječ,    stječe se u svojim duhovnim značenjima, ona nadilaze ograničenja, ta su značenja uvijek   čudo veće od čuda rastupanja Crvenoga mora.

        Tu je barem dio razloga zašto su   p a m ć e nj a    Kurʼāna kao Božanske Riječi   po sebi  zasebni  svjetovi Kurʼāna. 

        I tu je dio objašnjenja zašto je namāz ili ṣalāt (“islamska molitva“) sastavljen  od dva aspekta: 

  1.  Učenja/izgovaranja/šaptanja riječi Kurʼāna napamet ili  reproduciranja  zapamćenog Kurʼāna,  i
  2. Kretnji tijelom, npr. stajanje, pregibanje, klanjanje, dodirivanje tla čelom, i sl.

       Praktički, svaki čin namāza ili čin ṣalāta sastoji se od vječnog (nestvorenog) i od vremenskog ili stvorenog dijela. 

   Vječno je ono izgovaranje Vječne Božije Riječi. 

    Vremensko i prolazno jeste ono što se sastoji u kretnjama našeg tijela, naših ruku, nogu, glave, prsa... dok saučestvuju s nama u klanjanju.

        Mnoge su lokalne ili pak regionalne  islamske a) kulture učenja/recitiranja Kurʼāna, b) islamske kulture kaligrafije Kurʼāna, kao c) islamske kulture pamćenja Kurʼāna  – sva ta tri kultur(al)na univerzuma islama  pokazuju tako dosljedno ostvarenje onog zahtjeva Božijega Mūsāu (Mojsiju)  da se Boga ne prispodobljava ni u kakvoj slici, i ni u kakvom liku, kipu, kumiru, idolu.  

        Učenja Kurʼāna, recitiranja Kurʼāna, šaptanja Kurʼāna  nadilaze materijalne graničnosti svijeta, s jedne strane. 

      A s druge, Bog koji nije voljan  da Ga se   predstavlja   u kakvu liku niti  u kakvoj slici, poručuje da  ne želi  Sebe  ograničena pred čovjekom, već –   na   način objavljivanja Svoje Riječi i Govora – želi Sebe Beskrajna i Vječna pred čovjekom (i Svojim stvorenjima)! 

      Bog otvara puteve do Sebe   pred ljudima, kao što im time, istovremeno, otvara njihova vlastita prostranstva i pobuđuje čežnje: duhovne, intelektualne, intuitivne, imaginarne...

         Cijelim Kurʼānom odiše duhovna simetrija koja podučava čovječanstvo da je o Bogu potrebno vjerovati, misliti, kontemplirati, intuirati...   na način da  se čovjekova  vjera, mišljenje, kontemplacija, intuicija... kreću između pomirenja dviju najvećih regija Sveobuhvatnog:

  1. a) Božanske transcendencije, i 
  2. b) Božanske imanencije. 

          Bog je beskrajno iznad Svoga stvaranja (Bog je al-Bāṭin), ali Bog je, ipak,  Svojom milošću, samilošću, Svojom moći i znanjem tik uz Svoja stvorenja (On je aẓ-Ẓāhir).  Islamski mistici bi kazali: Bog je u skrušenom ljudskom srcu koje Ga zaziva i tako Ga “obuhvata“. Ali, Boga ne mogu obuhvatiti ni sva nebesa, niti sva sazviježđa.

          Ukratko: Huwa l-awwalu wa l-āẖiru wa l-bāṭinu wa ẓ-ẓāhiru (On je Prvi, i Posljednji, i Vidljivi, i Nevidljivi)  -  odjekuje glas Kurʼāna o Bogu.

        Apstraktni glasovi Kurʼāna, u svome milozvučnom razgranavanju, podstiču čovječanstvo na to da čovjekova vjera, mišljenje, kontemplacija, intuicija... trebaju stremiti ka Bogu podjednako: i za  Božanskom Transcendencijom i za Božanskom Imanencijom. 

         Učenjem/recitiranjem Kurʼāna postiže se to pomirenje. 

         Sonorni glasovi recitiranja nadilaze materijalnost svijeta, ali se toj materijalnosti vraćamo u onim stankama od zadivnoga mūka i tišine, dok učač Kurʼāna, dok recitator Kurʼāna obnavlja svoj dah.

        Ako se samo posvetimo jednoj od te dvije Stvarnosti, bilo samo Transcendenciji ili samo Imanenciji (koje su prisutne na vanjskim i nutarnjim horizontima svjetova kao njihova osnova i potka),  tad nećemo zaimati duhovnu simetriju i ravnomjerje, nećemo postići pomirenje   “dva mora“, i bićemo daleko od ravnoteže koju zagovara islam.

         Upravo je islam na stranicama Kurʼāna opisan kao  duhovno  pomirenje Božije Transcendencije i Božije Imanencije.

            Znameniti ḥāfiẓi i ḥāfiẓe svijeta uče/recitiraju Kurʼān na način da jednako vrijeme posvete  a) svome glasu koji izgovara Kurʼān,  i   b) tišini u kojoj dolaze do daha dok njihovo slušateljstvo   razmišlja o izgovorenom. 

             Time pomiruju ono Imanentno i ono Transcendentno.

             I time nas podsjećaju na Dah Svemilosnog Boga (nafaṯu r-raḥmān), kojim On u svakome trenu iznova stvara svijet Svojom Svemilošću.

                           T  u  m  a  č  e  nj  a

        U svojim učenjima/recitiranjima Kurʼān je i nakon 1400 godina   jednako svjež.  

        U jednom predanju Muhammed  alejhis-selam kaže   da  „ljudski jezici ne mogu   istrošiti Kurʼānske riječi.“ 

     Sa stranica pisanih primjeraka Kurʼāna, ili iz upamćenih sura,  izlijevaju se milozvučja Kurʼānske Riječi.  

    Snažan je i  intenzitet blagodati (ili bereketa)  koji se  emanira sa kaligrafskih primjeraka Kurʼāna. 

      Ali, svjetovi   t u m a č e nj a   Kurʼāna dolaze da čovjekovim duhom i  umom objasne čovjekovom duhu i  umu šta to Kurʼān znači, kako Kurʼān važi, šta on  od nas traži, ka čemu praktično teži,  nakon što se ta njegova Kurʼānska riječ izgovori, ili zapiše. 

      Tumačenja Kurʼāna jesu mnogolike recepcije Kurʼāna ljudskim duhom i umom, baš kao što  i učenje/recitiranje Kurʼāna predstavlja recipiranje Kurʼāna ljudskim uhom, dok pisanje Kurʼāna ili kaligrafija jeste recepcija Kurʼāna okom! 

    Kurʼān je blagodatno i slušati, i gledati i tumačiti! 

           Dakle, u ovom našem ljudskom svijetu Kurʼān a) važi, on b) vrijedi, on c) znači, njegove se teme d) tiču čovjeka, njegova su pitanja e) neprolazna jer pitaju o najvažnijim stvarima iz našeg prolaznog života. Dovoljno je da smo ljudi, i samim tim ispunjavamo uvjet da nas se ta pitanja Kurʼāna tiču, izravno i otvoreno.

           Muslimansko vjeruju o Kurʼānu glasi: 

          Kurʼān nije Bog, Kurʼān je Božiji Govor. 

    Klasično islamsko naučavanje objašnjava da to znači:   kad nas Kurʼān nešto pita, to nas njime Bog pita. Kad Kurʼān važi to je zato jer Bog važi.  Kad Kurʼān znači to je zato jer Bog znači. 

          Bog se tiče nas, ljudi, Njegovi su zahtjevi prema nama, ljudima, neprolazni.  Kad god na ovakav način pristupamo Kurʼānu, ili o njemu razmišljamo, mi se nalazimo,   mi boravimo   na planu, ili na planovima tumačenja Kurʼāna.

         Da još jednom podsjetimo: Mnogolika učenja/recitiranja Kurʼāna, reproducirana u zvuku ili milozvuku ljudskih glasova,     na razini slušanja pripadaju najvećem mogućem broju ljudi, štaviše, ta recitiranja, taj njihov glas i zvuk, praktički, pripadaju svima koji  su obdareni čulom sluha.  Također,  i kaligrafske reprodukcije Kurʼānskih stranica i sahifa otvorene su za sve ljude oslovljene ljepotom viđenja i uzvišenog doživljaja u činu viđenja.

        Sa tumačenjima Kurʼāna nije tako, ili nije uvijek tako.     Tumačenja Kurʼāna su uvijek bila  mnogolika područja intelektualnih i specijalističkih krugova. 

        Velike biblioteke u tradicionalnim središtima muslimanske učenosti, npr. Gazi Husrevbegova biblioteka u Sarajevu, Egipatska Nacionalna biblioteka u Kairu, Marʼāšijeva biblioteka u Komu, Suleymanija biblioteka u Istanbulu... čuvaju u najvećem dijelu u svome rukopisnom blagu gotovo  sve manje i veće, cjelovite ili djelomične,   komentare Kurʼāna i njihove vrste, čuvaju sve do danas preživjele svjetove  t u m a č e nj a   Kurʼāna koje je razotkrio   muslimanski genij,  tokom ovih 1400 godina prebivanja u hladovima Kurʼāna. 

               Neizbrojive su vrste i podvrste  s v j e t o v a     tumačenja Kurʼāna.   Imaju komentari Kurʼāna posvećeni   f o r m i   Kurʼāna, slovima Kurʼāna i njihovom međusobnom spajanju, razdvajanju, itd. Na primjer, tzv. tedžvidski (tağwīdski) komentari Kurʼāna bave se, poglavito, raznovrsnim teorijama   lijepog i pravilnog (slušnoj recepciji prijemčivog) izgovora Kurʼānskih slova/pismena i riječi, ishodištima glasova, nazalizacijama, geminacijama, zvučnostima Kurʼānskih pismena, itd.

             Gramatički komentari Kurʼāna saobražavaju Pratekst Kurʼāna sa    klasičnim arapskim gramatičkim teorijama. Ti komentari daju stroge upute kako je, i zašto je, npr. potrebno poznavati Kurʼānske riječi u jednini, dvojini i množini, te unutar raznolikih gramatičkih sklopova, postava, pravila, itd.

             Etimološki (etimologijski)  komentari Kurʼāna bave se korijenskim izvođenjem i porijeklom Kurʼānskih riječi. 

              Stilistički komentari Kurʼāna razjašnjavaju izražajne osebujnosti i “retoričke“ predispozicije riječi, ulomaka  i poglavlja Kurʼāna, bave se, ukratko, mnoštvom stilova Kurʼānskog izraza. Arapski jezik Kurʼāna je neodvojivo povezan sa pogledom na svijet  koji  stičemo i zaimavamo sa stranica Kurʼāna. Stilistički komentari Kurʼāna raskrili su bujnu raskoš kurʼānskih riječi, njihove kolokacijske zakonitosti, itd.

              Semantički komentari Kurʼāna u prvi plan svojih istraživanja stavljaju  svjetove  z n a č e nj a    Kurʼāna.   Od svojih historijskih početaka, otkad je iz Lawḥi Maḥfūẓa (Tabula Secreta), to jest iz Ploče Pomno Čuvane sišao čovjeku na Zemlju,  i poprimio obličje Knjige (al-Muṣḥaf),  Kurʼān je višeznačno razumijevan, on je visoko polisemno štivo, polisemija izvire iz Kurʼāna, naročito iz njegovih riječi/simbola. Ta polisemnost Kurʼāna darovala je, između ostaloga,  islamsku povijest sa pet priznatih islamskih pravnih/kanonskih škola. Svaka je od njih, praktički, imala svoje načine (ili „kanone“) restauriranja Kurʼānske višeznačnosti i polisemije.

                Sintaksički  komentari Kurʼāna   bave se sintaksičkim cjelinama i dionicama Kurʼāna, i  u svojoj su biti, zapravo, kombinacija gramatičkih, stilističkih i semantičkih komentara.

                 Obredni komentari Kurʼāna bave se specificiranjem obredne ravni islama (ʻibādāt) koja proistječe  sa stranica Kurʼāna. Ti komentari daju veoma praktične odgovore na pitanja kako to Kurʼān obredno  važi usred čovjekova svijeta i njegova društva. U Kurʼānu se, npr. kaže: „Propisuje vam se post!“ (kutiba alaykumu ṣ-ṣiyāmu)  - ali će nam obredni komentari Kurʼāna detaljno objasniti od čega se posti, od kada do kada, itd.

                Pravni komentari Kurʼāna su, naročito u doba velikih muslimanskih halifata, sultanata i emirata, objašnjavali i tumačili šerijat kao pozitivno pravo, ili dio pozitivnog prava, u  njihovim  državama. Poznata su i mnogobrojna “pravna kohabitiranja“  šerijata s jedne,  i običaja ili plemenskih kodeksa, ili pak građanskih zakona, s druge strane.  U doba Osmanske imperije qānūn je zaživio, praktički, kao veoma koristan dodatak prakticiranju šerijatskog prava.

        Ali, najveća vrijednost pravnih komentara počiva u tome što razbuđuju moralnu svijest kod ljudi, ili što podstiču na  nutarnje revnovanje i ćudoredno elaboriranje ulomaka Kurʼāna za koje se cijeni da su izvor za normativna izlaganja i tumačenja. 

    Na ovom mjestu je iznimno važno spomenuti fiqh (pravno kontempliranje), napose uṣūlu l-fiqh kao metodologiju šerijatsko-pravnih ekspozicija Kurʼāna. Na temelju čitanja pravnih komentara Kurʼāna dolazi se do zaključka da su svih onih  “deset zapovijedi“ (al-waṣāya al-ʻašru)   zajednička baština Biblije i Kurʼāna. Kurʼān objavljivanjem i oglašavanjem “deset zapovijedi“ sa svojih stranica pruža ruku prijateljstva jevrejima i kršćanima kao  “Narodima Knjige“ (ahlu l-Kitāb).

        Zaseban svijet Kurʼāna predstavljaju njegovi  dogmatski komentari, specifično usredotočeni na tumačenja (tj. na pravilna razumijevanja) načela islamskoga vjerovanja. Ukratko, komentari Kurʼāna ove vrste podučavaju nas kako je pravilno razumijevati Kurʼān sa stanovišta islamskog vjerovanja. Na primjer, kad se u Kurʼānu kaže Huwa l-awwalu (Bog je prvi), to znači da je On Prvi, ali bez početka! 

         Filozofski komentari Kurʼāna nastaju u doba susreta sa grčkom tradicijom, i unekoliko sa indijskim, kineskim i perzijskim nasljeđima. Vidljive su mnoge plodotvorne sinteze, Kurʼānski diskurs je svojom porukom proširen u nova duhovna prostranstva i iskustva, i tamo kontekstualiziran.

        Svi se komentari Kurʼāna dijele i granaju unutar mnogih tematskih, metodoloških, vremenskih ili drugih determinanti. Postoje  tradicionalni,   racionalni, ezoterički,   egzoterički,   sufijski,   poetski, narativni ili pripovjedni,  ćudoredni ili propovjedni... komentari Kurʼāna.

        Svjetovi komentiranja Kurʼāna se stalno šire, na način galaksija koje se roje u beskrajnom svemiru. Novo vrijeme donosi nove komentare Kurʼāna, svako vrijeme otkrije svoje razgovore sa Kurʼānom. Danas postoje tzv. naučni komentari Kurʼāna koji sebi stavljaju u zadaću svojevrsnu ocjenu ili evaluaciju naučnih teorija savremenog scijentizma, ali ima i naučnih komentara Kurʼāna koji iz Kurʼāna izvode cjelovite naučne teorije. Spram takvih ishitrenih i pomodnih tumačenja Kurʼāna treba imati veliki oprez, pa često i distancu. 

                               Š  t  o  v  a  nj  a

         Kurʼān, njegove riječi, sentence, kratke fraze, njegove blagodatne stranice – sve to je od prvog dana zemaljske pojave Kurʼāna, od prvog dana kako je ta knjiga iz Vječnosti počela stizati i “silaziti“ čovjeku,  i u čovjekovo vrijeme, postalo sastavni dio islamskih obreda. 

       Praktički, cijeli Kurʼān ima obrednu ravan,   učiti/recitirati Kurʼān je bogoštovno djelo (ʻibādat) najvišeg reda. 

        Samo sa učenjem/recitiranjem  sura i ulomaka  Kurʼāna na arapskom jeziku obligatni namaz ili salat (“islamska molitva“) vrijedi u svom punom kapacitetu.  

           Isto vrijedi i za strukturu dobrovoljnih namāza (nawāfil) ili ekstra-klanjanja koja nisu stroga dužnost, ali jesu lijepo i Bogu drago djelo. 

       Sam Kurʼān ima i veoma naglašeno značenje obreda. 

        Kurʼānske riječi wa qurʼāna l-fağr i same doslovno znače “učenje/recitiranje Kurʼāna zorom“, odnosno protumačene su u smislu obavljanja ranojutarnjeg namāza.  Ovo je važno mjesto u samom Kurʼānu, na kojem se Kurʼān, odnosno učenje/recitiranje Kurʼāna,  poistovjećuje sa obavljanjem namāza (ṣalāt).

         Kurʼān je, dakle, sam temelj i sama zgrada pet dnevnih islamskih namaza ili molitava, Kurʼān je uvjet bez koga se ne može održavati struktura bogatoga spektra islamskih obreda.

     Ne samo u namāzima,  već, uvjetno kazano,  i u cjelokupnoj “molitvenoj strukturi“ islama, u svim regijama islama na način bogoštovlja,  Kurʼān ima središnju i, zapravo, sržnu ulogu. 

        Štovanjem  Boga posredstvom intenzivnog korištenja Kurʼāna kao permanentno govorene riječi,  muslimani vrše jednu apstraktnu, umnogome nevidljivu sakralizaciju prostora.  

        K tome, mnogo toga drugog u tradicionalnoj muslimanskoj kulturi življenja preuzeto je sa stranica Kurʼāna. Na primjer, pozdrav as-salāmu alaykum (“Mir vama!“), osim samog čina pozdravljanja ima i popratnu svrhu razglašavanja kurʼānskih riječi, što je čin koji  je islamsko bogoštovlje detektiralo   bogougodnim.

        Sa stranica Kurʼāna su  mnoge riječi i fraze     ušle u rječnike svakodnevlja tradicionalnih muslimanskih naroda. El-Ḥamdu li-llāh (Hvala Bogu!),  In šāʼ-allāh (“Ako Bog da!“),  Ma šāʼ–allāh! (“Divno je!“ “Tako Bog želi!“),  i mnoge druge, jesu veoma frekventni ulomci Kurʼāna koji se čuju na ulicama, koriste se u medijima, u književnosti, itd. 

         Narodna bogoštovlja su sa svoje strane ili intenzivirala propisane upotrebe Kurʼānske riječi i u svrhe izvan strogih obreda, ili su, čak, ta popularna bogoštovlja multiplicirala upotrebu Kurʼāna i njegove riječi sasvim izvan onog opsega koji  je “zvanično propisan“. 

        Uzimajući uobzir i propisana obredna i  popularna posezanja za Kurʼānom, možemo kazati da se  Kurʼānska riječ koristi u svrhu izliječenja, blagoslova, uspjeha, obodrenja, čestitanja, osnaženja, davanja nade, okrijepljenja, utješenja, rastjerivanja straha, traženja Božanske zaštite, itd.

         U tradicionalnim islamskim sredinama Kurʼān je najvažniji svjedok mnogih svakodnevnih postupaka ili iznimnih ceremonija(la): rađanja djeteta, nadijevanja imena, vjenčanja, čišćenja, kupanja, oblačenja, uljepšavanja, objedovanja, polaženja na spavanje, buđenja iz postelje, itd.

    U zaključku ovog odjeljka treba reći da je obredna ravan Kurʼāna ono što je najintenzivnije, najraširenije  i najtrajnije do čega su ljudi muslimanskog čovječanstva, oni najširi slojevi naroda,  stizali i uspijevali recipirati na stranicama te knjige.  

                          Ž  i  v  lj  e  nj  a

         Iznova naglašavamo da je tokom ovih četrnaest stoljeća recipiranja Kurʼāna ljudski genij    na stranicama Kurʼāna raskrivao mnogolike svjetove Kurʼāna. 

        Ali, komentari Kurʼāna su najbolji dokumenti o načinima  duhovnog življenja,  kao i duhovnih raspoloženja vremena, i društvenih i kulturnih opredjeljenja u kojima su se našli  muslimani. 

        Pa ipak, uz obrednu ravan islama koja je velikim dijelom preuzeta u skladu sa uputama Kurʼāna, intenzivna pobožnost ne samo u ravni obreda, već i u ravni mišljenja i više duhovne prakse, jeste   veliki pečat intelektualnih postignuća mnogih komentatora Kurʼāna, slavnih osnivača pravnih škola, znamenitih sufija, mistika, duhovnjaka, putnika.

        Kao da je primarna zadaća Kurʼāna ta da kod čovjeka razbudi o Bogu makar i najmanju slutnju, namisao, strepnju, nadu, vjeru... Jer, naime, u islamu je štovanje dragoga Boga kao našeg Stvoritelja najviši cilj koji se stavlja pred čovjeka, pred ženu i muškarca.

        Komentari Kurʼāna su, naravno, bili i ostali veoma važni, ali su se trendovi komentiranja Kurʼāna mijenjali, neki su i izumrli.  Međutim, pobožnost  koju su muslimani uma i viših izraza duha tražili (i pronalazili) na stranicama Kurʼāna nadživjela je svaku školu tumačenja Kurʼāna, nadrasla je svako sektaško opredjeljenje među muslimanima, nadmašila je i svaku regionalno omeđenu i obilježenu kulturalizaciju islama.

        Pobožna ili obredna ravan koja nam pritječe iz Kurʼāna prožela je mnogolike svjetove Kurʼāna koje je raskrio čovjek i pronašao ih kao svoj duhovni zavičaj. Kao što je prožela i sama djela koja su sačinili i dali znameniti muslimanski umnici.

      Vidjeli smo iz prethodnih odjeljaka da je slušanje/recitiranja Kurʼāna prije svega pobožni čin, premda je za samo recitiranje potrebna temeljita specijalizaciju od mnogo godina marljiva rada. Također, pisanje Kurʼāna i kaligrafska tematiziranja ljepote njegovih riječi i maxima su, prije svega, smjerni pobožni čin, iako je taj čin,  naravno, popraćen iznimno važnim i temeljitim školovanjem u toj oblasti.  Na primjer, jedan od ḥāfiẓa Sabrihafizovića, imam Careve džamije tokom prve polovine XX stoljeća, bio je znamenit   i kao vrstan kaligraf. Svome kaligrafskom zanatu pristupao je pobožno, toliko intenzivno i snažno da je tokom dvadeset i više godina u posebnu vreću ostavljao piljevinu preostalu od zašiljivanja drvenih kalema i olovaka kojima je ispisivao nove primjerke Kurʼāna, i svojim sinovima oporučio da mu na toj piljevini zagriju vodu kojom će ga obredno okupati (ogasuliti) kad preseli na Onaj svijet! 

        Ovo je primjer jedne duboko prefinjene i življene vjere,  kao i primjer produhovljene intelektualne pobožnosti. 

        I  u muslimanskoj tradiciji komentiranja Kurʼāna, ne samo klasičnih epoha, već i dan-danas, postoji snažno uvjerenje da komentator Kurʼāna   u svome životu treba, pobožno i smjerno, proživjeti svoje komentatorske teorije,   i  egzistencijalno ih iskušati  ne samo u intenzivnim obredima vjere, npr. postovima i klanjanjima, već i u  istinitom besjeđenju, poštenom stavu, čednom i čestitom življenju, u skromnom stavu prema životnim prohtjevima, itd.

       Komentiranje Kurʼāna nije samo puka akademska stvar, domišljena u virtualnoj intelektualnosti uma, unutar teorijske akrobatike koja bi kao takva nužno morala biti daleko od osobnog života, i egzistencijalnog kušanja i življenja teorijskih pogleda  samoga komentatora.

         Naprotiv, iz života znamenitih komentatora Kurʼāna doznajemo kako su oni svojom osobnom životnom karijerom egzistencijalno proživjeli svoja komentatorska opredjeljenja. Ibn Džerir et-Taberi (Ibn Ğarīr aṭ-Ṭabarī) (umro 923. godine po ʻĪsāu, a.s.) je cijeli život proveo u pobožnom sabiranju predanja za svoj komentar Kurʼāna, putovao je u stanju obredne čistoće, upoznavao ljude-naratore, provodio duge dane u predanim klanjanjima, dovama i molitva, e da mu dragi Bog tako prosvijetli um pa da odabere prava predanja u kojima se istinonosno raskriva intencija (maʻnā)  Kurʼāna. 

       Znamenit je i primjer Abū Ḥāmida al-Gazālīja (umro 1111.), on  je svoja najpoznatija djela, npr. Iḥya ʻulūmi d-dīn  (Oživljavanje vjerskih nauka),  pisao uz dugotrajne postove u Damasku i Jerusalimu. 

        I danas se u vezi s njegovim pobožnim životom spominje centralna Emevijska ili Damašćanska džamija, al-Gazali je kao ṣūfīja i zāhid boravio u  jednoj od njenih velikih munara, kao i u Jerusalemu, u džamiji al-Aqṣā.  Poznate su vijesti o njegovoj intenzivnoj pobožnosti, postovima, namazima, u glavnim aulama i u dvorištima tih džamija. Al-Gazālī se izdržavao od pisanja knjiga,  živio je  od prodaje svojih rukopisa autografa cehovima prepisivača.

          I slavni komentator Kurʼāna Abū l-Qāsim ʻUmar az-Zamaẖšarī (umro 1144.)  isticao se svojom pobožnošću, svoj komentar je napisao gledajuću u Kaʻbu u Mekki, pisao ga je više od tri godine, te je zbog svoje pobožnosti (jer je volio klanjati kraj same Kaʻbe) prozvan “Božijim susjedom“ (Džārullāh - Ğārullāh). 

           Sam az-Zamaẖšarī kaže na kraju autografa svoga komentara Kurʼāna, zvanog al-Kaššāf, da je zadnje stranice ispisao “podižući ruku prema Kaʻbi“. Bio je uvjeren da je njegov komentar Kurʼāna sam po sebi čudotvoran, jer na kraju komentara kaže da ga je dobro iznijeti ili ponijeti sa sobom kad se moli za kišu!

            Životi ovih slavnih ljudi bili su inspirirani pobožnošću Božijega Poslanika Muhammeda, alejhis-selam, čiji je “moral“, čija je “narav“  i  “ćud“  bila sam Kurʼān  (Kāna ẖuluquhū l-qurʼānu).           

                       D  o  g  a  đ  a  nj a 

            Iz prethodnih redaka  može se  vidjeti   da se mnogoliki svjetovi Kurʼāna  u   ovih četrnaest stoljeća u životima ljudi događaju  u pobožnostima, nadama, mišljenjima, sakralnim umjetnostima,  običajima, normama. 

           Kurʼān se zbiva u duhovnim jednako kao i u materijalnim kulturama muslimanskog čovječanstva, kako u tradicionalnim sredinama islama tako  i u sredinama muslimanskih dijasporalnih zajednica. U svakoj dionici ovih hiljadu i četiri stotine godina Muslimanska zajednica (al-ummah) je bila svojevrsno ogledalo svojih islamskih pobožnosti, mišljenja, mnijenja,  običaja, te ogledalo svoga prakticiranja naputaka i normi koje, kao inspiracije, prispijevaju sa stranica Kurʼāna. 

     Od prvih desetljeća Kurʼāna muslimanski komentatorski genij je nastojao objasniti regije na kojima Riječ Kurʼāna ima posebne misije u životima ljudi.

                  Ismāʻīl  Ḥaqqī Burūsawī (umro 1725.), komentator Kurʼāna iz Burse, sabire klasična mišljenja o  sedam   velikih (eshatoloških) tema Kurʼāna koje se tiču čovjeka. To su: 1. Blagovijesti (al-waʻd), 2. Prijetnje (al-waʻīd), 3. Zapovijedi (al-amr), 4. Zabrane (an-nahy), 5. Nagrade (aṯ-ṯawāb), 6. Kazne (al-ʻiqāb), i 7. Poučna kazivanja (al-qaṣaṣ).                

                Ovih sedam planova je objašnjeno tako da ne žive samo na stranicama Kurʼāna već i u muslimanskim duhovnostima, štaviše tih sedam planova su živi u konkretnim životima ljudi.  

                S druge strane, jednu savremeniju kategorizaciju planova ili sektora Kurʼāna u odnosu na čovjeka ponudio je  Fazlur Rahman (umro 1988.), tvrdi da se cijeli Kurʼān usredsređuje na sljedećih osam tema:  1. Bog (God), 2. Čovjek kao pojedinac (Mas as Individual), 3. Čovjek u društvu (Man in Society), 4. Priroda (Nature), 5. Poslanstvo i Objava (Prophethood and Revelation), 6. Onaj/Budući svijet (Eschatology), 7. Šejtan i zlo (Satan and Evil), 8. Pojava muslimanske zajednice (Emergence of The Muslim Community).

 

                   Drugi su komentatori, ljudi duha i uma, sa svoje strane, dali mnoge druge klasifikacije Kurʼāna. Na primjer, Nerkez Smailagić (umro 1985.) smatra da Kurʼān ima i sljedeće planove: 1. Antropološki, 2. Kosmološki, 3. Etički, 4. Eshatološki. 

                   Ali, na ovom mjestu je veoma važno podsjetiti da ima jedna  iznimno značajna vrsta događanja   Kurʼāna i njegovih kazivanja, unutar  s e d a m    velikih planova prirode i ljudskog društva i njegove povijesti općenito. 

             Zato što Kurʼān o njima    intenzivno govori, ta su događanja Kurʼāna prihvaćena kao govor same sudbine sa njegovih stranica.   Naime,  u samom Kurʼānu se kaže: 

A tebi smo dali sedam āyāta/znakova koji se ponavljaju

i objavljujemo ti Kurʼān veličanstveni!

  Šta je smisao  “sabʻan mina l-maṯānī“ (sedam znakova koji se ponavljaju)? 

      Ima veliki, ako ne i prevalentno veliki, broj komentatora koji smatraju da se “ovih sedam znakova“ odnose na slavnu El-Fātiḥu  (Al-Fātiḥa), suru kojom se “otvara“, kojom počinje Kurʼān. Na tu se suru gleda  kao na jednu široku kapiju koja vodi u druge sure Kurʼāna. Al-Fātiḥa ima sedam znamenitih stavaka ili redaka, odatle je u komentarima Kurʼāna  nazvana sintagmom “sedam znakova/āyāta koji se ponavljaju“ (as-sabʻu  l-maṯānī). 

    Naravno, ovaj svečani povod navršetka 1400 godina od početka objavljivanja Kurʼāna ne dopušta nam da ovdje široko konsultiramo komentare Kurʼāna i njihova mišljenja o “sedam znakova koji se ponavljaju“. 

      Ali je dobro podsjetiti  i na mogućnost (ma koliko ona bila izdaleka)  da se ovim fenomenom “sedam znakova koji se ponavljaju“ ukazuje i na    “sedam vrsta događaja“ koji se stalno zbivaju na Zemlji, tu oko čovjeka i posred njega i njegovih društava, sve to diljem povijesti čovječanstva.  

          Svojim događanjem, još više svojim ponavljanjem, ti  događaji i ta zbivanja žestoko pogađaju čovječanstvo, odgajaju ga i “discipliniraju“. 

             Kurʼān se tako sa svojih stranica oglašava i kao permanentna  Opomena na ljudski nehaj spram “sedam kazivanja“, “sedam znakova“, “sedam kažnjavanja“  ili “sedam priča“ koje se opetovano događaju pa se baš zato o njima priča. To su:

  1. Zemljotresi (az-zilzāl, ar-rağfah), odroni, osiline, potresi različitih vrsta.
  2. Požari (al-iḥrāq) koje prouzrokuju sušni vjetrovi raznih vrsta    (al-iʻṣār), stradanja u vatrenim stihijama.
  3. Poplave (aṭ-ṭūfān), povodnji, cunamiji, nemirna mora i nemirne i uzavrele rijeke.
  4. Pljuskovi (al-imṭār), kiše, nevrijeme, led.
  5. Gromovi (ar-raʻd, aṣ-ṣayḥaḥ), vjetrovi (ar-riyāḥ), oluje, tornada, orkani.
  6. Zarazne bolesti (aḍ-ḍarrāʼu, al-amrāḍ), navale životinja, zvijeri, skakavaca, žaba, ušiju, krpelja, virusa.
  7. Ratovi (al-ḥurūb, al-qitāl), genocidi, progoni (iẖrāğ) i međuljudska trvenja.

       Kako se vidi, prednjače strašni udesi koji idu na čovjeka i čovječanstvo kažnjavanjem vodom, vatrom, zemljom, zrakom...,  odnosno, riječ je o kažnjavanju sa ona četiri praelementa o kojima su razmišljali stari Grci, stari Semiti, i drevni narodi općenito.

            Uglavnom, jedna trećina Kurʼāna jesu kazivanja o „sedam kazni“ koje permanentno pogađaju čovječanstvo.  Sura al-Ḥiğr (15. po redu u Kurʼānu) je jedan veoma veliki primjer bljeskovitog spominjanja  jednog broja tih kazni.

             Danas, u doba medijske slike svijeta, kad za nekoliko minuta vidimo velike elementarne katastrofe i njihove strašne razmjere, veoma je lahko pratiti  (i veoma teško objasniti!) sva  znamenja ove vrste Kurʼānskih svjetova.     

                    S  u  č  e  lj  a  v  a  nj  a

       Danas   svjetovi Kurʼāna, o kojima smo   govorili u ovom eseju, počinju sve više dijeliti   sudbinu samih muslimana današnjice. 

      U jednom kritičkom pogledu na muslimanski    Ummat  danas,   može se vidjeti da se ogromna većina današnjih muslimana nalazi na pola puta između svoje stare slavne tradicije, koja ih  svojom veličinom postiđuje iz dubina prošlosti, i modernog i sekularnog svijeta koji te iste muslimane razbješnjuje! 

        Kao što i mnoge među njima na različite načine, već više od dva stoljeća, razbješnjuje ovosvjetovni uspon Evrope i Zapada. 

         Nije potrebno posebno govoriti da    ih uspon Zapada,  njegova dominantna  moć,  tjera i na mnogolike ustupke u tumačenju vjere, u kreiranju programa obnove, inoviranju institucija, i slično.  

          Nikada se prije u povijesti islama nije desilo da je jedna muslimanima susjedna  ili konkurentna civilizacija predstavljala tako veliki rebus i izazov, kao što je to slučaj sa civilizacijom Zapada danas.

        Pitanje integriranja   obrazovnih obrazaca Zapada kod svoje muslimanske kuće,  obrazaca koji su se na Zapadu pokazali uspješnim, muslimanima predstavlja veliki problem.   

        To se reflektira na različitim područjima, duhovnim, kulturnim, naučnim i mnogim drugim.

          Prema tome, na jednoj strani se ovosvjetovno uzvisuje Zapad kojeg muslimani od XVIII. stoljeća naovamo ne (po)znaju, ili odbijaju da mu priđu,  i da ga - posredstvom dobroćudnih sinkretičkih prerada – prisvoje,   i  za sebe prilagode, kao što je nekada primljena,  prilagođena i protumačena perzijska, indijska, kineska i grčka tradicija.

         S druge pak strane, nekada raskošno i slobodno raskrivene svjetove Kurʼāna današnje muslimanske elite  reduciraju na puku političku ili ideologijsku pragmu, koja je kratkog daha i karikaturalnog izgleda, uzapćenu i  lišenu svoga istinskog društvenog konteksta. 

        Kurʼān pretvoren u političku parolu, u partijski program, u “petoljetku“, u državnu ideologiju, u ustav zemlje, u set rigidnih naredbi i zabrana koje se državnim aparatom  nameću na način implementacije bilo kojeg profanog štiva ili parlamentarnog dokumenta, takav Kurʼān nije onaj Kurʼān kojeg su raskrile one muslimanske epohe koje su osam i više stoljeća dale civilizacijski i kulturni pojas koji je poletom i otvorenošću obilježio velika prostranstva Azije, Afrike i Evrope.

    Kad god muslimani danas raspravljaju o Kurʼānu,  i o inspiracijama koje trebaju iz Kurʼāna dobiti ili ih iz njega derivirati, oni uvijek posežu za tim zlatnim dobom (na turskom asri seʻādet, na arapskom al-ʻaṣru aḏ-ḏahabiyyu).  Ni ovaj naš esej, sve i kad bi htjeli,  ne može izbjeći takvu matricu u mišljenju.

         Ali, od bavljenja zlatnim muslimanskim dobom jedino je važnije pitanje šta se pod tim dobom misli, kao i pitanje kako su ondašnji muslimani došli do takvog  uzornog  doba.

         U ovako prigodnom eseju nije moguće naznačiti mnoge odgovore, ali barem jedan, onaj glavni, jeste, a taj je sadržan u odgovoru na  pitanje cjelovitog, integralnog obrazovanja.

          Kreiranje sistema klasičnih muslimanskih univerzi i medresa bio je u samom vrhu prioriteta vladajućih slojeva. Neka nam bude dopušteno da kažemo da smo posjetili veliki broj tih učilišta u Fezu, Isfahanu, Kairu, Komu... koja su građena prije devet, osam ili šest stotina godina. I sada su to impozantna zdanja, njihove kupole dominiraju panoramama tih gradova, turisti iz cijeloga svijeta im se dive, a posebno vrijedi spomenuti da je, uglavnom, svaki student imao svoju zasebnu sobu. 

        Uz kreiranje integralnog sistema obrazovanja ide, ruku pod ruku, finansiranje tog obrazovanja. Sistem An-Niẓāmiyya univerziteta u Bagdadu, Naysabūru (Nīšāpūru) itd. imao  je  finansije koje se, preračunato u  aproksimativnim vrijednostima, mogu mjeriti sa najbolje finansiranim univerzitetima na današnjem Zapadu.

          A pogledamo li kritički, današnji muslimanski univerziteti su, uz veoma mali broj izuzetaka, stjecište sirotinje kako među studentima tako i među profesorima. Apsurdno je, ali i veoma logično, da je najčešća tema na tim sirotinjskim univerzitetima „zlatno doba islama“ (koje, naravno, više nigdje ne postoji, osim u knjigama koje su u njemu nekada napisane, ili postoji u jednoj izmišljenoj i karikaturalnoj formi, nad čijom se jadnom naravi treba jedino pošteno isplakati i izridati!)

         Nema sreće ni u jednoj zemlji koja dvadeset puta više novca izdvaja na svoj  (jedno)partijski sistem i njegove kadrovike, negoli na univerzitete, studente i profesore.

            Statistike govore da je takva po obrazovanje i prosvjetu nepoštena i bezobrazna distribucija nacionalnog dohotka  ne slučaj, već običaj, u većini zemalja koje se svrstavaju kao muslimanske ili islamske.

         U takvim akademskim sredinama, usred siromaštva i bijede,  cvjetaju priče o “zlatnome dobu islama“. 

         Također, na scenu stupaju i mnogobrojna proricanja u prošlost. Proriče se i ono  što nije bilo i ono  što je bilo, ali napola. To se vidi po izdavačkoj produkciji tih univerziteta. 

    I umjesto da   Zapad, u onim njegovim mnogobrojnim sektorima gdje mu i mnogi tradicionalni muslimanski autoriteti priznaju uspjeh i dobre strane  (na primjer na razvijanju koncepta univerziteta, ljudskih prava, razvoja nauka, itd.), umjesto, dakle, da takav Zapad muslimanima  bude pozitivan izazov za kreativno i inkluzivno mišljenje,  preovlađujuća ideologija istaknutog broja muslimanskih univerzi danas biva zasnovana   na odbacivanju onog što ima drugi samo zato što se vlastitim rukama ne može napraviti bolje.

          Nažalost, veoma su rijetki hrabri glasovi današnjih muslimanskih intelektualaca koji odlučno ustaju protiv rigidnih i vehementnih političkih i ideologijskih banalizacija Kurʼāna i islama. Dva imena i dva glasa navodimo kao iznimku, profesora Seyyeda Hosseina Nasra, porijeklom iz Irana, i profesora Abdu l-Ḥamīda Aḥmada Abū Sulaymāna, porijeklom iz Saudijske Arabije.

       Oba ova profesora imaju svoje knjige i studije u kojima su posve jasno izrekli temeljite kritike na račun  Zapada, naravno. 

          Ali, jedno je kritika Zapada kad se poznaje Zapad, a sasvim drugo ideologijska kritika Zapada, svega zapadnoga, bez ostatka.    

          Danas,  kad obilježavamo 1400 godina od objavljivanja Kurʼāna,    učini nam se da     iščezavaju i gotovo nestaju tradicionalni  svjetova Kurʼāna, učini nam se da je Kurʼān otet i otrgnut od njih, da je nasilno stavljen  usred ratova, ustanaka, borbi, sukoba i da je posve potčinjen ideološkim diskursima. 

 Učini nam se kako su sve međusobno zavađene muslimanske strane stavile Kurʼān na zastave iznad svojih glava i glasno viču: Evo, za njega se mi borimo!

Kažemo, tako nam se učini u časovima pesimizma.

 A onda se, srećom, jave   istinske i moćne slike tradicionalnog islama diljem današnjeg svijeta, islama koji traje u svojim vjerovanjima, pobožnostima, obredima, pamćenjima, tumačenjima, učenjima, nadanjima, lijepim diskursima. 

Takav islam će uvijek   pronalaziti u Kurʼānu mnogolike mlade stabalice muslimanske obnove.

Autor: Enes Karić