Komentator Kurtubi o 38. ajetu sure Eš-Šūrā: ...za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji namaz obavljaju navodi riječi Abdurrahmana b. Zejda koji kaže da su to ensarije u Medini koji su se odazvali vjerovanju u Poslanika, alejhi-s-selam, kada se dvanaest njihovih starješina susrelo s njime prije Hidžre. Kurtubi zatim pojašnjava da Uzvišeni Allah pohvaljuje dogovaranje tako što pohvaljuje ljude koji su ga prakticirali (El-Džami'..., 6/36).

U ajetima sure Eš-Šūrā dogovaranje je spomenuto poslije namaza, a prije zekata, što, također, ukazuje na važnost ovoga principa. Dakle, navedena svojstva su odlika vjernika kao pojedinca, ali i zajednice ili društva vjernika u cjelini, iako ovi ajeti, prema mišljenju nekih komentatora Kur'ana, imaju poseban povod objave: pohvalu ensarija u njihovom slijeđenju principa dogovaranja. No propisi koji se izvode iz ovih ajeta imaju općenito značenje, tj. odnose se na čitav muslimanski Ummet. Ovdje se ima na umu metodološko tefsirsko pravilo po kojem se prednost daje općenitosti značenja izraza, a ne posebnom povodu.

Šejh Muhammed Abduhu (u. 1905.) dodaje treći ajet koji, prema njegovome mišljenju, još više potvrđuje obavezu dogovaranja ili savjetovanja. Riječ je o ajetu: I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati - oni će šta žele postići (Alu Imran, 104). Zanimljivo tefsirsko mišljenje šejh Abduhu nudi u komentaru ovog ajeta: 

''Poznato je da se islamska vlast temelji na principu šūre (dogovaranja). To je ispravan stav kojeg dokazuje ovaj ajet. Značenje ovoga ajeta intenzivnije je od ajeta: i koji se o poslovima svojim dogovaraju (Eš-Šūrā, 38), koji opisuje stanje jedne posebne zajednice, kao i od ajeta: i dogovaraj se s njima (Alu Imran, 129), u kojem se dogovaranje kao obaveza naređuje vladaru. A što se tiče ovoga ajeta (Alu 'Imran, 104), njime se naređuje da među ljudima treba da postoje oni koji će pozivati dobru, naređivati dobro i sprječavati zlo. Ovo se općenito odnosi na vladare i na podanike. Nema većeg dobra od pravde, niti većeg zla od nepravde!'' (Tefsiru-l-Menar, 4/45)

Ovaj Abduhuov stav može se kritikovati, jer predmetni ajet naređuje obavezu pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, a prethodno navedene ajete koji direktno govore o šūri nema zapreke razumijevati u njihovom općem značenju.

I u drugim kur'anskim ajetima o dogovaranju se govori na jedan indirektan način, a iz kojih je moguće izvesti zaključak o obavezi šūre i nužnosti postupanja po njoj. Evo nekoliko ajeta u tom smislu: A ako njih dvoje na lijep način i sporazumno odluče da dijete odbiju (od dojenja), to nije grijeh (el-Bekare, 233); Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele da saznaju (En-Nisa', 83); Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Njegova Poslanika vjeruju, a koji se, kad su s njim na kakvom odgovornom sastanku, ne udaljuju dok od njega dopuštenje ne dobiju (En-Nur, 62).

Nejedinstvo muslimana – posljedica izostanka dogovaranja

Iz već navedenoga uočavamo da je Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, obavezu dogovaranja afirmirao svojim riječima i djelima i tako na najbolji način praktično potvrdio značenja kur'anskih ajeta, te posvjedočio važnost i nezaobilaznu ulogu ovog principa među vjernicima. U mnogim hadisima on podstiče vjernike na šūru i govori o njezinim prednostima. Istrajavao je u dogovaranju sa svojim ashabima (npr. pred bitke na Bedru, Uhudu, Hendeku…). 

Nažalost, posljedice ispuštanja ovog principa danas su očigledne u mnogim muslimanskim društvima i džematima na svim nivoima. Ako želimo postići tako željeno jedinstvo muslimana ili naših džemata, jedan od obaveznih prvih koraka svakako pripada principu šūre, u kome je selamet i bereket. Više dogovaranja znači više jedinstva, sloge i ljubavi među muslimanima. Ovim principom islam na jedan efikasan način liječi ljudsku oholost i umišljenost kojima nema mjesta u zajedničkim poslovima vjernika. 

 

Autor: Almir Fatić