Sunnet je nakon Božije knjige drugi izvor islamskog prava/jurisprudencije i zakonodavstva. Iz tog razloga nalazimo da je poglavlje o Sunnetu kao izvoru i dokazu šerijatsko-pravnih propisa jako opširno i podrobno obrađeno u knjigama metodologije islamskog prava u svim mezhebima, pravnim školama. Imam El-Evza'i (u. 157. po H.) je čak govorio: "Allahova knjiga više treba Sunnet nego što Sunnet treba Knjigu." A to iz razloga što Sunnet pojašnjava Knjigu i što je Sunnet taj koji detaljno razlaže (tufassil) sažete iskaze Kur'ana (mudžmel), ograničava (tuqajjid) apsolutne/ničim neuslovljene kur'anske iskaze (mutlaq), specifizira (tukhassis) ono što je opšte ('amm). Ovo je navelo neke da kažu: "Sunnet dominira nad Knjigom." tj. Sunnet pojašnjava ono što se kur'anskim tekstom htjelo reći. Međutim, imamu Ahmedu se nije dopadala ova izjava pa je rekao: "Ne mogu sebi dopustiti toliko smjelosti da tako što kažem, ali velim da Sunnet pojašnjava Knjigu."

Ova izreka upravo odražava pravo stanje stvari. S jedne strane Sunnet pojašnjava Kur'an, a s druge strane on kruži u orbiti Kur'ana i ne izlazi iz nje. Neosporno je da je Sunnet izvor zakonodavstva i u oblasti obreda ('ibadeta) i u oblasti međuljudskih pravnih odnosa (mu'amelat) koji se tiču pojedinca, porodice, društva i države. Imam Eš-Ševkani je rekao: "Zaključak je da je utvrđivanje i priznavanje autoritativnosti Suneta i njegove nezavisnosti kao izvora pravnih normi beskompromisni vjerski zahtjev oko čega se spori samo onaj s čijim islamom nešto nije u redu." Ko god je čitao djela islamskog prava u bilo kom mezhebu, našao je da su krcata pozivanjem na Sunnet, bilo onaj verbalni, praktični ili odobravajući. U tom pogledu nema razlike između pravnika koji su u historiji islamskog prava poznati kao pripadnici škole Hadisa (tradicionisti /medresetu-1-hadith) i pripadnika škole slobodnog mišljenja (medresetu-r-re'j). I jedni i drugi bezuvjetno priznaju načelo autoritativnosti Sunneta. Razlike su u detaljima i primjeni, i one su rezultat njihovih neslaganja oko uslova za prijem jednog hadisa i rada po njemu. Ko je čitao djela hanefijskog mezheba - koji reprezentuje školu slobodnog mišljenja - sigurno je našao da su pune hadisa na koje su se pozivali učenjaci te škole. Jedno pažljivo obraćanje na hadise sadržane u knjizi kao što je El-Ikhtijar: šerhu-1-Mukhtar od Ibn Mevdud el-Hanefija el-Mevsilija (u. 683. po H.), koja je bila udžbenik za nas učenike hanefijskog mezheba tokom srednjoškolskog obrazovanja na Azharovim koledžima, ili na El-Hidaju od El-Merginanija, koja je bila obavezni udžbenik za studente hanefijskog mezheba na šerijatskom fakultetu Azhara, ili na njen komentar Fethu-l-Qadir od hanefijskog učenjaka Kemaluddina Ibnu-l-Humama je dovoljno za utvrđivanje činjenice da se i pripadnici škole slobodnog mišljenja oslanjaju na Sunnet baš kao i tradicionisti/ sljedbenici škole Hadisa. Neki ljudi danas govore: "Ebu Hanife je za sahih, autentične, držao svega sedamnaest hadisa." Ovu tvrdnju ne može prihvatiti um čovjeka koji poznaje akademsku narav škola u to doba i način na koji su se u njima formirali učenjaci. Sam Ebu Hanife je svršenik kufanskeakademske škole na kojoj su se susreli pravo i Hadis još od dana kada ju je osnovao veliki ashab 'Abdullah ibn Mes'ud, r.a. Njen ugled i vrijednost su porasli sa dolaskom zapovjednika pravovjernih, Alije ibn Ebi Taliba, r.a., koji je rekao: "Neka se Allah smiluje sinu Ummi 'Abde (Ibn Mes'udu)! Zaista je ovaj grad napunio znanjem." Čudno je i to da se neki od njih u ovoj svojoj tvrdnji o Ebu Hanifi pozivaju na Ibn Khalduna. Ustvari su izvukli dio teksta iz konteksta, ne dočitavši sve što je rečeno na datu temu. To je ujedno i ispit na kome su pali mnogi ljudi. Ako se obratimo na Ibn Khalduna, naći ćemo da ovu predaju bilježi riječima koje govore o njenoj neutemeljenosti, te da on sam ne vjeruje u nju, već iza nje spominje činjenice koje je pobijaju. Evo šta on kaže u poglavlju 'Znanosti Hadisa' u svojoj Muqaddimi: Znaj, takođe, da postoje razlike između imama-mudžtehida, u pogledu većeg ili manjeg oslanjanja na Hadis. Tako se za Ebu Hanifu, r. a., kaže da je prenio svega sedamnaest hadisa ili nešto više. U svakom slučaju ne više od pedeset. Malik, rahimehullah, je za sahih u svome Muvetta'u prihvatio najviše tri stotine hadisa ili tako nešto, a Ahmed ibn Hanbel, rahimehullahu ta'ala, je u svom Musnedu sakupio 30 hiljada hadisa. Svaki je postupao po svome idžtihadu u tom smislu. Možda će neki pristrasni i nepromišljeni ljudi reći: "Neki od njih su slabo poznavali Hadis te su zbog toga malo hadisa i prenijeli." Neprihvatljiva je, međutim, jedna ovakva pretpostavka kad su veliki imami u pitanju, jer se Šerijat crpi iz Knjige i Sunneta, i svako onaj ko je slabo poznavao Hadis morao ga je učiti i prenositi s punim pregnućem i ozbiljnošću kako bi vjeru mogao uzeti iz njenih autentičnih izvora i pravne norme preuzimati od onoga koji ih je primio od Allaha. Stvarni razlog za neprenošenje mnoštva hadisa kod onih koji su tako postupali su bile slabosti i mahane koje su oni nalazili u njima, posebno iz razloga što je nepouzdanost, tj. držanje prenosioca hadisa nepouzdanim (džerh) kod većine njih polazišna pretpostavka. Tako se dešavalo da imama njegov idžtihad navede da odbaci svaki hadis i predaju u kome se pojavljuju takve mahane - čega je puno. Rezultat je bio da su neki od njih prenosili relativno malo hadisa zbog nepouzdanihputeva (turuq). Pa ipak, ulema Hidžaza prenosi više hadisa nego li ona iz Iraka jer je Medina bila mjesto gdje se Poslanik naselio i gdje su ashabi živjeli. Oni što su odselili u Irak, uglavnom su se posvetili džihadu. Sam Ebu Hanife prenosi malo hadisa zbog strogih kriterija koje je postavio za prenošenje i prijem hadisa, te zbog mišljenja da je hadis slab ako je suprotstavljen izvjesnoj/nepobitnoj racionalnoj spoznaji. Ti kriteriji su bili strogi pa je zbog toga malo hadisa prenio i samim tim rijetko se na njih pozivao. Tome nije bio razlog to što je on namjerno zapostavio prenošenje hadisa. A daleko je on od toga! Da je bio jedan od velikih mudžtehida u znanosti Hadisa, govori i činjenica da su muhaddisi priznali njegov mezheb, na njeg se obraćali i od njegovog mišljenja nešto uzimali, a nešto ostavljali. Što se tiče drugih imama koji su bili muhaddisi, a oni su u većini, oni su bili fleksibilniji po pitanju uvjeta autentičnosti hadisa te su stoga prenosili puno hadisa. A svaki je postupao po onome do čega ga je njegov idžtihad doveo. I Ebu Hanifini učenici su poslije njega imali blaže kriterije pa su stoga prenosili više hadisa. Et-Tahavi je prenio mnogo hadisa i zabilježio vrijedan musned, koji i pored svoje vrijednosti, nije ravan Sahihima el-Bukharija i Muslima, jer su kriteriji kojima su se vodili njih dvojica u svojim djelima prihvaćeni od čitavog Ummeta, dok Et-Tahavijevi nisu, kao što je npr. slučaj sa prenošenjem od ravije čije karakteristike nisu poznate (mesturu-1-hal)... To su, eto, riječi velikog Ibn Khalduna o Ebu Hanifi i njegovu mezhebu. To su riječi iskusnog i nepristrasnog povjesničara.
Svi pravnici se pozivaju na Sunnet Ovdje možemo sa punom sigurnošću ustvrditi da su svi muslimanski pravnici iz različitih krajeva i sljedbenici različitih škola, živih ili iščezlih, slijeđenih ili ne, obraćanje na Sunnet i pokoravanje njegovim autentičnim normama smatrali dijelom vjere. Držali su da niko nema pravo suprotno Sunnetu postupati. U tome su jedinstveni i sljedbenici škole slobodnog mišljenja i sljedbenici škole Hadisa. El-Bejheqi od 'Uthman ibn 'Umera bilježi da je rekao:Došao neki čovjek Maliku i pitao ga o nekom problemu, a Malik mu odgovori: 'Božiji Poslanik, s.a.v.s., je rekao tako i tako.' Ovaj čovjek ga upita: 'A šta ti misliš?' Malik mu tada prouči riječi Uzvišenog: "Neka se pripaze oni koji naredbi njegovoj suprotno postupaju da ih nevolja kakva ne snađe i patnja bolna zadesi." A od Ibn Vehba prenosi da je rekao: "Malik je kazao: 'Fetve prethodnika su bile takve da ih se nije moglo pitati: zašto si to rekao? Zadovoljavali su se predajom i nisu je prekoračivali." Od Jahja ibn Durejsa bilježi da je rekao: Bio sam kod Sufjana kad mu je došao čovjek i upitao: "Šta prigovaraš Ebu Hanifi?" (Sufjan odgovori:) A šta bi mu imao prigovoriti? Doista sam ga čuo kad kaže: 'Uzimam iz Allahove knjige, a ako u njoj ne nađem što tražim, onda iz Sunneta Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a ako ni u njemu ne nađem ništa, obraćam se na njegove ashabe, ali tada uzmem mišljenje od onoga od koga hoću, a ostavim mišljenje onoga koga hoću, i ne uzimam mišljenje nekoga drugog ako oni imaju svoje mišljenje. A kad stvar stigne do Ibrahima, Eš-Ša'bija, Ibn Sirina, El-Hasena, 'Ata'a, Ibnu-l-Musejjiba... - i nabrojao je nekoliko ljudi - kažem: To su ljudi koji su praktikovali idžtihad, pa ga i ja praktikujem kao i oni! Od Er-Rebi'a bilježi da je rekao: Šafija je jednog dana ispričao hadis pa ga neki čovjek upita: 'Hoćeš li to uzeti u obzir, Ebu 'Abdullah?" On mu odgovori: 'Onog dana kad budem prenosio sahih hadis od Resulullaha, s.a.v.s., a ne budem po njemu govorio i radio, evo ja vas pozivam za svjedoke da mi je u tom slučaju pamet otišla! Od Er-Rebi'a još bilježi i da je rekao: Čuo sam Šafiju da kaže: 'Kad u mojoj knjizi nađete nešto oprečno Sunnetu Božijeg Poslanika, s.a.v.s., postupite po Sunnetu Resulullaha, s.a.v.s., i ostavite ono što sam ja rekao!
Nužnost uporednog poznavanja hadisa i islamskog prava Kako je Sunnet temeljni izvor islamskog prava, to je onda obavezno za islamske pravnike da proniknu u dubinu znanosti Hadisa,kao što je obaveza za muhaddise da usavrše svoje poznavanje pravne nauke. Među akademskim jazovima koje treba premostiti jeste i jaz između poznavalaca Hadisa i poznavalaca islamskog prava. Na ovo sam upozorio prije dugo godina. Preovladavajuća je pojava da poznavaoci islamskog prava ne poznaju dovoljno znanosti Hadisa i ne udubljuju se u upoznavanje njegovih disciplina, a posebno u disciplinu o ocjeni prenosilaca hadisa (ilmu-l-džerhi ve-t-ta'dil) i rezultate poznavanja te discipline u smislu prihvatanja ili neprihvatanja prenosilaca za pouzdane. Zato ćeš kod pravnika naći hadise koji su neosnovani po mišljenju vrsnih poznavalaca ove hadiske discipline. Pravnici ih, i pored toga, navode u svojim djelima i uzimaju kao argumente za norme koje izdaju u smislu dozvole, zabrane, obaveze ili preporuke. Da sve bude crnje, ponekad se pozivaju i na takve hadise koji nemaju nikakvog pokrića i koji se u knjigama spominju a da im se ne zna ni za osnovu ni izvor! Takođe je raširena pojava da poznavaoci Hadisa slabo poznaju islamsko pravo i njegovu metodologiju. Njihova sposobnost korištenja njegovim riznicama i detaljima, njihovo poznavanje mišljenja imama, raznolikosti njihovih metodologija, uzroka njihova neslaganja i raznovrsnosti rezultata do kojih su došli su jako limitirani. Stanje je takvo uprkos činjenici da svaka skupina ima nasušnu potrebu za znanjem koje posjeduje ona druga kako bi nadopunila i upotpunila ono što sama ima. Dakle, islamski pravnik mora poznavati Hadis, jer je većina normi islamskog prava zasnovana na, i izvedena iz Sunneta. A takođe i muhaddis treba pravnu nauku kako bi razumio ono što je naučio i kako ne bi bio samo prenosilac ili shvatio hadis kako ne treba. Ovo su dobro primjetili naši prijašnji učenjaci pa su sasipali drvlje i kamenje na onog ko bi zanemario ovaj spoj nauka. Stvari su išle dotle da se od nekih velikana poput Sufjan ibn 'Ujejne prenosi da je govorio: "Da se mi pitamo, išibali bismo svakog muhaddisa koji se ne bavi islamskim pravom i svakog pravnika koji se ne bavi Hadisom!" Ono što je čudno u svemu tome jeste da su knjige islamskog prava krcate slabim hadisima iako je postignuta saglasnost da slab hadis ne može biti argumentom u oblasti definisanja pravnih normi, dok su ga mnogi prihvatili na polju kazivanja o vrijednostimaodređenih djela (feda'il), te u podsticanju i zastrašivanju (tergib ve terhib). Štaviše, u fikhskim djelima ima puno iznimno slabih i apokrifnih hadisa, kao i onih koji nemaju nikakve osnove. Ovo je podstaklo neke od velikih muhaddisa da napišu knjige o ocjeni hadisa (takhridž) na koje se pozivaju islamski pravnici. To je, recimo, uradio Ibnu-l-Dževzi u djelu Et-tahqiqu fi takhridži-t-ta'liq koga je kasnije pregledao i dotjerao Ibn 'Abdulhadi u svome djelu Tenqihu-t-tahqiq. Isto su uradili neki hafizi Hadisa sa hadisima fikhskih djela koja su jako poznata i raširena kao što je Nasbu-r-raje li ehadithi-1-Hidaje od Džemaluddina Ez-Zejle'ija (u. 762. po H.). Djelo je više puta štampano u četiri toma. Sažetak ovog djela je napravio hafiz Ibn Hadžer u svome djelu Ed-Diraje fi takhridži ehadithi-1-Hidaje. Ibn Hadžer je sa svoje strane dodao neke korisne napomene. Djelo je štampano u jednom tomu. Tu je zatim djelo Ibn Hadžera o hadisima djela Fethu-l-'Aziz fi šerhi-l-Vedžiz, što je ustvari veliki Er-Rafi'ijev komentar na El-Vedžiz od El-Gazalija. Njegove hadise je ocjenjivalo više učenjaka, a između ostalih i Ibn Hadžer u svom poznatom djelu Telkhisul-habir. Neki pravnici su se pozivali na hadise čija se slabost pokazala ulemi iza njih, tako da im se ne može zamjeriti. Međutim, nema nikakva opravdanja za one koji se uporno pozivaju na te hadise i nakon što su saznali za njihovu slabost. Nužno je da se pravna norma utemeljena na takvim hadisima odbaci ako ne postoje drugi argumenti među šerijatskim tekstovima, njenim generalnim principima ili intencijama. Ko je čitao knjige o pronalaženju i ocjeni hadisa (takhridžu-1-hadith) poznatih fikhskih djela u praktikovanim mezhebima - a koje smo malo prije spomenuli - to jasno uočava. To postaje jasno prilikom čitanja Ez-Zejle'ijeva djela Nasbu-r-raje li ehadithi-1-Hidaje, Ibn Hadžerova djela Telkhisu-l-habiri fi takhridži ehadithi šerhi-r-Rafi'i-l-kebir, El-Elbanijeva djela Irva'u-1-galil fi takhridži Menari-s-sebil, ili djela El-Hidaje fi takhridži ehadithi-l-Bidaje koje je napisao Ahmed ibn Es-Siddik ibn el-Gimari na Ibn Rušdovo djelo (iz komparativnog fikha: Bidajetu-l-mudžtehid ve nihajetu-l-muqtesid).Dok sam istraživao pravne norme vezane za zekat, našao sam nekoliko hadisa kojima se operira u danas praktikovanim mezhebima, a koji su odbačeni od strane imama u Hadisu. Takvi su: - Nema zekata na povrće. - Nema zekata ni na kakav imetak dok ne pregodini. - Ne mogu se sastaviti desetina i harač. - Nema izdvajanja iz imetka osim zekata. Posljednji hadis je bio jako poznat kod islamskih pravnika. Citirali su ga i najveći među njima, kao što je učinio El-Maverdi u El-Ahkamu-s-sultanijje, Eš-Širazi u El-Muhedhdheb-u i Ibn Qudame u El-Mugniju. Na drugoj strani nalazimo En-Nevevija koji za isti hadis u El-Medžmu'u veli: "Ovaj hadis je veoma slab i nepoznat". Još prije njega El-Bejheqi je u Es-Sunenu napisao: "Učenjaci našeg mezheba ga citiraju u komentarima, ali mu ja ne pamtim seneda". Originalni tekst hadisa kod Et-Tirmidhija, Ibn Madže i Et-Taberija u njegovu tefsiru glasi: "U imetku ima obaveza pored zekata!" A onda se desila greška kod prepisivanja Ibn Madžina Sunena u kome je na početku hadisa dodana riječ "nema" (lejse). Greška se raširila i tako ostala dugo vremena, na što je ukazao hafiz Ebu Zur'a ibnu-l-hafiz Zejnuddin el-'Iraqi u djelu Tarhu-t-tethrib fi šerhi-t-taqrib (4/18). Slučaj je dalje pojasnio i konačno razriješio veliki Ahmed Šakir u ocjeni hadisa Et-Taberijeva tefsira. U mnogim fikhskim djelima i poglavljima ima hadisa ove vrste kojima hafizi Hadisa ne poznaju osnove. Za ovakve hadise Ez-Zejle'i u Nasbu-r-rajetu koristi termin garib (čudan), što je termin karakterističan za njega, a kojim želi reći da mu nije našao seneda. O istoj vrsti hadisa Ibn Hadžer će u djelu Ed-Diraje reći: "Nisam ga našao sa senedom koji seže do Poslanika, a ni njemu sličnu predaju". Takvi hadisi su frekventni posebno u nekim poglavljima. Dok sam pregledao hadise o klanju životinja i dozvoljenim vrstama mesa u Ed-Diraje-tu, našao sam da poglavlje sadrži više od dvadeset hadisa. Neki su sahih, neki su slabi, dok za neke Ibn Hadžer nije čuo ili ih uopšte nije susreo. Takav je hadis: "Postupajte sa njima (medžusijama/vatropoklonicima) kao i sa Sljedbenicima Knjige (kršćanima i jevrejima), samo ne ženite njihovežene i ne jedite meso životinja koje zakolju!" Ibn Hadžer za ovaj hadis veli: "Nisam ga našao u ovoj formulaciji". I hadis: "Musliman kolje u ime Allaha proučio Bismillu ili ne!" Veli Ibn Hadžer: "Nisam ga našao u takvoj formi". Zatim hadis Ibn Mes'uda: "Ne spominjite 'Milostivi i Samilosni' kad učite Bismillu (kod klanja)." Hafiz (Ibn Hadžer) i za njeg veli: "Nisam ga našao". Potom: "Klanje je između gornjeg dijela prsa (lebbe) i čeljusti". Ibn Hadžer opet veli: "Nisam ga našao". Konačno: "Presijeci vratne žile čime god hoćeš!" Kaže Ibn Hadžer: "Nisam ga našao". Tu je i hadis da je Poslanik, s.a.v.s., rekao da se ovci ne dira moždina dok se kolje. Ibn Hadžer kaže: "Nisam ga našao", Te hadis: "Poslanik je zabranio Aiši da jede bodljorepog guštera (dabb) kad je pitala da li ga je dozvoljeno jesti". Ibn Hadžer i za njega veli da ga nije našao. Isto je i sa hadisima da je Alejhisselam zabranio da se prodaju rakovi, te drugim hadisima. Ovo nije pojava karakteristična samo za knjige sljedbenika slobodnog mišljenja (ehlu-r-re'j), kako ih se naziva, već je evidentna i u djelima ostalih mezheba. I u njima ima slabih i neutemeljenih predaja, iako se procenat razlikuje od mezheba do mezheba. Ko se obrati na Telkhisu-l-habir od hafiza Ibn Hadžera u kome je ovaj ocijenio hadise Er-Rafijeva komentara na El-Gazalijev El-Vedžiz (obojica su učenjaci šafijskoga mezheba), naći će očitu potvrdu za ono što smo ustvrdili. Ibn Hadžer je mnoge hadise navedene kao dokaze u tom komentaru ocijenio kao slabe. Iako je i sam bio sljedbenik šafijskog mezheba, smatrao je da je istina preča da bude slijeđena. O ovome je hafiz Ebu Bekr Ahmed ibn el-Husejn el-Bejheqi (u. 458. po H.) pisao imamu Ebu Muhammed 'Abdullah ibn Jusuf el-Džuvejniju, poznatijem po tituli Imamu-l-Haremejn (u. 438. po H.), uljudno ga kritikujući zbog nekih grešaka u pogledu hadisa koje su se potkrale u njegovom djelu El-Muhit. Od tih grešaka je i prvi hadis koji govori o zabrani kupanja vodom zagrijanom na suncu. Naime, riječ je o neautentičnom hadisu. El-Bejheqi je bio nepristrasan kad je zamjerio muhadisima svoga - šafijskog mezheba - njihovu popustljivost u neodvajanju predaja koje mogu biti pravni argument i onih koje to ne mogu, te nemarnost u prihvatanju hadisa od nepouzdanih i nepoznatih prenosilaca.Čudnija od svega ovoga jeste činjenica da ni knjige usuli fiqha (metodologije islamskog prava) nisu čiste od slabih, apokrifnih i neutemeljenih hadisa. Takvi su i hadisi: - "Moji su ashabi kao zvijezde; za kojom god se povedete bit ćete na pravom putu." - "Ono što muslimani drže za dobro to je i kod Boga dobro." - "Razilaženje/neslaganje moga Ummeta je milost", te drugi hadisi koji su dobro znani čitaocima poznatih djela usuli fikha.

Autor: Jusuf el-Karadavi, Razumijevanje sunneta: metodološke smjernice i pravila, (prijevod s arapskog: Ahmet Alibašić), Bemust, Sarajevo, 2001., str. 51-59.