U nastojanju da adekvatno odgovorimo na naslovljenu temu, u Karadavijevim djelima smo naročitu pažnju posvetili onim dijelovima koji tretiraju ulogu Sunneta u uspostavljanju ispravnog stava naspram različitih životnih i društvenih oblasti. Osim fikhskih djela koja čine glavninu Karadavijevog opusa, nemali je broj radova i članaka koji tretiraju teme iz polja misionarskog djelovanja, savremenog pristupa islamskim pitanjima, poimanja islamske tradicije, odgovora na izazove aktuelnog trenutka. Bez obzira na tematsku orijentaciju, u svim Karadavijevim djelima možemo pratiti nit Poslanikove, a.s., tradicije, bilo da je riječ o direktnom pozivanju na tekstove hadisa, bilo da je riječ o prakticiranju Poslanikove, s.a.v.s., metodologije u oblastima pravne nauke, ali i životnih pitanja koja se nameću islamskom ummetu.

 Prije integralnog dijela ovoga teksta kratko smo se osvrnuli na odnos prema Sunnetu kod nekih od najpoznatijih frakcija u povijesti islama u nastojanju da doprinesemo kompletnosti uvida u problematiku naše teme. S obzirom da bi detaljnije posvećivanje inače širokoj temi Karadavijevog poimanja Sunneta zahtijevalo daleko obimniji rad od ovdje predviđenog, ograničili smo se na najvažnija pitanja koja nam daju jasnu sliku o tome koje to mjesto Sunnet zauzima u Karadavijevom intelektualnom djelu. Ipak, nastojali smo da se u izboru tema kojih se dotičemo nađu najvažnija pitanja koja, svako napose, mogu poslužiti kao reprezentativan uzorak na osnovu kojeg možemo izvlačiti konačne zaključke o zadanoj temi.

Neke članke i intervjue koje smo konsultirali nismo naveli u literaturi s obzirom da su poslužili samo u svrhu formiranja šire slike o radu i djelu Jusufa El-Karadavija. Iz djela koja smo direktno koristili u ovom napisu, naveli smo nekoliko citata, neke ideje smo prenijeli po smislu, a one najvažnije parafrazirali da ne bismo izgubili na autentičnosti prevelikim razvodnjavanjem teksta. Izbjegli smo suvišne i bespotrebne elaboracije iz prostog razloga što je priroda zacrtane teme zahtijevala da se očuva konciznost i dosljedno praćenje onoga što izlaže Karadavi u svojim djelima.

 

  1. KRATAK OSVRT NA RAZLIČITE PRAKSE PRISTUPA SUNNETU U POVIJESTI ISLAMSKOG MIŠLJENJA

            Da bismo kvalitetno sagledali odnos Karadavija prema Sunnetu kao drugom temeljnom izvoru islama, neophodno je da se kratko osvrnemo na genezu pristupa Sunnetu kod različitih škola mišljenja u islamu, jer Karadavi, kao i ostala ulema našeg vremena, izrasta na zasadama generacija koje su mu prethodile. Stoljeća rasprava, razilaženja, neusaglašenih stavova i naknadnih usaglašavanja islamske uleme, profilirali su temeljna učenja islama kakvim ih danas poznajemo. Neka pitanja su, naravno, ostala otvorena i do našeg doba, neka su naprosto protokom vremena prevaziđena, a neka su predmet oštrih sporenja i dan danas.

Pitanje odnosa prema Sunnetu začeto je još u prvom stoljeću po Hidžri. Sam Božiji Poslanik, a.s., bio je autentični, živi tumač Božije objave i izgleda da će to zlatno doba islama ostati jedino u kojem nije bilo frakcija s neusaglašenim učenjima. Naime, imajući uz sebe živog Poslanika, ashabi nisu imali nikakve potrebe za raspravama kakve će uslijediti samo nekoliko decenija poslije. Po bilo kojem pitanju dovoljno je bilo da se obrate Poslaniku, a.s., imajući na umu njegov neosporan autoritet. Međutim, nedugo nakon smrti Božijeg Poslanika, a.s., pod utjecajem različitih, prije svega političkih faktora i gibanja na islamskoj sceni, doći će do prvih razilaženja unutar islamskog ummeta, a tako će se i pitanje odnosa prema sunnetu Božijeg Poslanika, a.s., početi usložnjavati.

Nakon ubistva Alije, r.a., a naročito Husejna, r.a., formirat će se unutar islamske zajednice jedna nova frakcija s posebnom vjerskom doktrinom, grupacija koja je sebe isprva nazivala ši'atu-l-Ali, a kasnije je poznata kao ši'ije. Nakon uvođenja institucuje imameta kao ključnog pitanja u svojoj doktrini, ši'ije će i svoj odnos prema Sunnetu u narednim stoljećima uveliko uobličiti prema smjernicama učenja o nepogrešivosti imama. Uspostavit će vlastite zbirke hadisa zasnovane na nizovima prenosilaca koje samo oni priznaju i koji su u uskoj vezi sa Ehli-bejtom. Smatrajući da su izostavljeni i zaobiđeni mnogi hadisi o hazreti Aliji i Ehli-bejtu čak će odbaciti temeljne hadiske zbirke ehli-sunneta ve-l-džema'ata.

Razlozi nesuglasica ranih muslimanskih generacija uglavnom su inicijalno bili političke prirode, ali su vremenom prerasli i u razilaženja u pitanjima vjere. U tom smislu zanimljivo je pratiti dvije suprotstavljene škole iz rane muslimanske povijesti - hardžijske i murdžijske - kako se i jedna i druga poziva na argumente i predaje od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., iako su im učenja bila apsolutno oprečna.

Haridžije su u svom buntovnom, revolucionarnom pozivu koji je sadržavao veliku dozu idealizma, iskoristili sve one predaje koje govore o naređivanju dobra i zabranjivanju zla da opravdaju svoja radikalna učenja. Nadalje, predaje koje govore o pogubnosti grijeha i potrebi strogog čuvanja takvaluka bit će iskorištene za učenje po kojem počinilac velikog grijeha prestaje biti musliman. S druge strane, bilježi se da je jedna grupa ashaba ostala po strani u sukobima koji su se dešavali u ranoj povijesti islama. Nazvani su murdžijama i često su prozivani i optuživani zbog činjenice da su odabrali put pasivizma i neutralnosti. Međutim, i oni su imali argumente na koje su se pozivali. Jedan broj predaja koje govore o suzdržanosti u vremenima smutnje oni su iskoristili  za obrazlaganje svojih stavova i doktrina. Iako su u pitanju dva dijametralno suprotna učenja, jedno s revolucionarnim pozivom na društveni aktivizam a drugo krajnje pasivističko, i jedni i drugi nalaze za shodno da se obrate na hadis kao uporište i argument.

Važnu prekretnicu u povijesti islamskog mišljenja označit će i pojava m'utezila na društvenoj i vjerskoj sceni - još jedne škole mišljenja izvan ehli-sunneta ve-l-džema'ata. U javnom diskursu, prilikom obrazlaganja svojih stavova oni uvode filozofiju kao „sluškinju vjere“ (slično skolastičarima u srednjem vijeku). Utirući put razumu kao izvoru vjerske spoznaje m'utezile su postali prvi koji su zanemarili ulogu hadisa u tumačenju Objave i uveli strogo gramatičku metodu tumačenja (et-tefsiru-n-nahvi). To je jasno uočljivo u tefsiru posljednjeg velikog m'utezilijskog teologa Zamahšerija (1144). Sve do istupanja Ebu Hasana El-Eš'arija iz m'utezilijskog kruga (912) m'utezilijama su se najviše odupirali tradicionalisti (ehlu-l-hadis) koji su duhovnu i intelektualnu snagu crpili iz učenja Ahmeda ibn Hanbela i sebe su smatrali najautentičnijim čuvarima Sunneta. Ipak, i oni su često kritizirani zbog doslovnih tumačenja i bukvalnog pristupa hadisu.

Spomenimo još dvije frakcije iz ranijih perioda islama nastale iz sličnih ideoloških suprotstavljenosti: Zahirije koji su tvrdo zagovarali vanjsko, doslovno iščitavanje vjerskih tekstova i batinije - zagovornici traganja za unutrašnjim značenjima teksta i figurativnim tumačenjima.

            Ovo su kratka podsjećanja na suprotstavljene škole mišljenja iz ranog perioda islama te kakve su stavove oni zauzeli naspram Sunneta. Smatramo važnim prisjetiti se ovih sljedbi i frakcija s obzirom na činjenicu da je na primjer šiizam još uvijek živo učenje, a nerijetko ćemo sresti neoharidžizam, neomurdžizam, neomutezilizam.

Što se pak tiče škola učenja novijeg datuma prisjetit ćemo se reformatorske škole skraja 19. i prve polovine 20. stoljeća na čelu sa Džemaludinom Afganijem (1897) i Muhammedom 'Abduhuom (1905).

            Insistirajući na tumačenju Kur'ana Kur'anom, uz istovremeno zanemarivanje i relativiziranje hadisa kao tradicionalnog tumača Objave, ova modernistička škola mišljenja nanovo otvara vrata razumu kao izvoru i tumaču vjere pretpostavljajući ga Sunnetu. Sunnetske koncepcije su odbacivane pod izgovorom odbacivanja taklida i zastarjelih formi, a nastalu prazninu popunilo je racionalno tumačenje vjere. Za kur'anski termin furkan koji je do tada tumačen u značenju Božijih objava, rečeno je da označava razum. Sam Sunnet je, kako vele modernisti, razrada Kur'ana u jednom vremenu - vremenu Božijeg Poslanika, ali svaka nova generacija ima zadatak da vlastitim umnim naporima protumači Kur'an u skladu sa zahtjevima svoga vremena.

   

  1. SUNNET U MIŠLJENJU I DJELIMA JUSUFA EL-KARADAVIJA

Kao što smo mogli vidjeti iz prethodnog poglavlja, čak ni prvo, zlatno doba islama nije bilo imuno na izazove vremena po pitanju očuvanja integriteta i čistote vjerskog učenja. Međutim, uvijek se kao protuteža različitim anomalijama pojavljivao neko ko će odgovoriti na sve te izazove, neko ko će balansirati između suprotstavljenih krajnosti čuvajući ispravnost učenja srednjeg puta. Takav je na primjer u svome vremenu bio Ebu Hasan El-Eš'ari koji je uspio pomiriti rigidno racionalističke stavove m'utezila i doslovna, bukvalna shvatanja tradicionalista (ehlu-l-hadis).

             Jedan od takvih alima u našem vremenu zasigurno je Jusuf El-Karadavi, a njegovo razumijevanje Sunneta i zagovaranje umjerenog srednjeg puta (tevesut) uveliko doprinosi pomirenju suprotstavljenih sljedbi u okvirima islama. Prateći Karadavijeva djela, intervjue i istupe primijetit ćemo da je cijela njegova životna misija pregnuće u tom smjeru - da se pomire sukobljene krajnosti i da se pomoću ispravnih argumenata uspostavi pravac srednjeg puta prihvatljiv svima. Argumenti kojima se Karadavi koristi uglavnom se naslanjaju na već utabane staze i zacrtane obrasce ehli-sunneta ve-l-džema'ata. Na prvom mjestu svakako je Kur'an kao temeljno i nezaobilazno vrelo islamskog učenja. Potom slijedi Sunnet kao najautentičnija interpretacija Božije objave koja se naslanja na Bogom dati autoritet Poslanika - živog tumača Objave koji ne govori po svome hiru već po Božijem nadahnuću i uputi. Svi ostali izvori na koje se može pozivati, kao što su:  idžma', kijas, el-maslehatu-l-mursele, istihsan, 'urf..., upotrijebit će se tek ako se Kur'an i Sunnet nisu decidno izjasnili o konkretnom problemu. Ovaj tradicionalni hijerarhijski poredak izvora islama koji Karadavi prati u svome radu najbolje možemo sagledavati u njegovom kapitalnom djelu Halal i haram u islamu, ali i u ostalim njegovim djelima u kojima iznalazi pravna rješenja.

            Što se tiče samoga Sunneta, Karadavi u svojoj argumentaciji izbjegava slabe (da'if) predaje da ne bi, kako sam veli na jednom mjestu, i sam počinio ono zbog čega druge kritizira, to jest da na klimavoj argumentaciji gradi proizvoljne stavove što kasnije postaje najvećim uzrokom fesada među muslimanima. Samo na sahih i hasen predajama može se zasnivati argumentacija određenog pravnog rješenja. Međutim, s obzirom da sahih i hasen predaje uprkos svojoj brojnosti i širini tema koje tretiraju, ipak ne pokrivaju sva područja ljudske djelatnosti, u takvim slučajevima Karadavi ne zazire od toga da se posluži i trećerazrednim izvorima. Tako će se on, na primjer, u područjima pravnih praznina pozvati na mišljenja i rješenja ranije uleme, posebno prvih generacija, s tim da često naglašava da se od svakog čovjeka uzima i ostavlja, izuzev bezgriješnog Poslanika, a.s. Sličan stav ima i o pitanjima u kojima je ulema postigla konsenzus (idžma'). Kada je u pitanju kijas (analogija) Karadavi ga koristi u područjima gdje njegovo korištenje uvidi uputnim, ali žestoko ustaje protiv proizvoljnih analogija kojima nema mjesta u zdravom prosuđivanju.

 Evo šta Karadavi kaže o Sunnetu kao izvoru vjere i tumaču Kur'ana:

            „Još od pojave islama na sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.s., pozivalo se kao što se poziva na Božiju knjigu, a u skladu i okvirima poznatih pravila koje su definirali imami muslimana i njihovi mudžtehidi. Svi muslimani, po diktatu razuma i intuitivno, znaju da su Poslanikove, a.s., izreke, djela i odobrenja vezana za dostavljanje Poruke, Zakon i njegovo pojašnjavanje autoritativni i da su dio same vjere. Niko ko vjeruje u Allaha i Njegove poslanike ne može tvrditi suprotno. A kako bi musliman i mogao tvrditi suprotno kada je Sunnet najčvršće vezan za Kur'an. Sunnet pojašnjava ono što je u Kur'anu sažeto (mudžmel), razlaže objašnjeno (tufassil mubejjenehu), pojašnjava kur'anske ajete i iskaze, primjenjuje njegove propise, specificira one kur'anske iskaze koji na prvi pogled izgledaju opći/univerzalni('amm), da bi ponekad suzio značenje (tuqajid) onih iskaza koji se čine da su apsolutni i bezuvjetni (mutlaq).“[1] Kako vidimo Karadavi ukazuje da je u Sunnetu razjašnjenje, šire obrazloženje smisleno zgusnutih kur'anskih stavaka kao i specifikacija njegovih općenitih iskaza. U djelu Razumijevanje Sunneta napisanom još 1989. godine, iz kojeg je naveden prethodni citat, Karadavi kao da je u začetku prepoznao deformacije koje će se, zbog nepoznavanja suštine hadiske nauke, pojaviti u naredne dvije decenije. Teme kao što su: „Razumijevanje hadisa u svjetlu njihovih povoda, intencija i okolnosti“, zatim „Razlikovanje promjenljivog sredstva od trajnog cilja u hadisu“ te „Razlikovanje doslovnog od prenesenog značenja pri razumijevanju hadisa“ pogađaju pravo u srž problema koji se javlja kao posljedica neispravnog razumijevanja Sunneta. Tretirajući ovakve teme i jasno ukazujući na probleme koji se nahode ako se ovim pitanjima ne pristupi s potpunom odgovornošću, Karadavi je već tada dijagnosticirao i ponudio rješenja za određene anomalije koje su tada bile tek u naznakama. Nažalost, danas ih vidimo u daleko širim razmjerama.

             Karadavi izričito naglašava važnost poznavanja povoda izricanja hadisa; s obzirom na povod izricanja određenog hadisa, propis koji proističe iz njega može izgledati opći/univerzalni, ali se nakon podrobnijeg razmišljanja uočava da je on vezan za razlog ('ille) pa tako i propis iščezava iščeznućem tog razloga, ali propis važi kagod i gdje god se nađe isti razlog (povod, uzrok). Karadavi se poziva na činjenicu da je islamska ulema u uvjete za tumačenje Kur'ana ubrojala i poznavanje povoda objave za određene kur'anske ajete da nam se na primjer ne bi desilo da upadnemo u zamku u koju su upali ekstremne haridžije koji su ajete objavljene o mnogobošcima primjenjivali na muslimane. Kad je ovakva situacija sa Kur'anom onda je potreba za poznavanjem povoda hadisa još veća, jer Kur'an je vječan i po svojoj prirodi univerzalan i ne bavi se mnogo detaljima, dok s druge strane Sunnet upravo tretira detaljna pitanja, specifične situacije i trenutne povode.

            Već u samoj sintagmi „promjenljivo sredstvo i trajni cilj hadisa“ Karadavi daje nagovještaj u kojem pravcu treba usmjeriti pažnju prilikom iščitavanja i razumijevanja hadisa; potrebno je napraviti jasnu distinkciju između intencija, to jest trajnih ciljeva Sunneta s jedne i privremenih metoda i sredstava s druge strane. Sredstvo ne može, niti smije biti postavljeno za cilj, a to je, upozorava Karadavi, zabluda u koju mnogi upadaju. Sunnet nas upućuje da je cilj ono što je suštinsko i bitno a da se sredstva mijenjaju promjenom sredine i protokom vremena. U prilog ovome Karadavi navodi nekoliko primjera. Po njegovom mišljenju hadisi koji govore o liječenju puštanjem krvi, ljekovitosti ćurekota i alojevog drveta te o korisnosti upotrebe surme nisu suština Poslanikove medicine. Suština Poslanikove medicine naprosto je očuvanje ljudskoga zdravlja, života, vitalnosti i snage; potom da pristupanje procesu liječenja ne negira vjerovanje u Božije određenje niti se suprotstavlja oslanjanju na Boga, te da ukaže da za svaku bolest ima lijeka. Kada hadis spominje određena sredstva za liječenje, on nam daje instrukcije za određenu životnu situaciju, ali nas nema namjeru ograničiti samo na ta sredstva i onemogućiti nam druga. U sličnom tonu Karadavi govori i o predajama koje spominju vrijednost opremanja konja za borbu i jasnom analogijom zaključuje da su „konji“ našega doba tenkovi, borna kola i druga savremena oruđa. Kroz istu prizmu treba gledati i izbor misvaka kao sredstva za održavanje higijene zuba. U određenom historijskom periodu misvak je bio sredstvo za higijenu do kojeg je bilo lahko doći u podneblju u kojem je živio Božiji Poslanik. Međutim, s obzirom da je cilj predaja koje govore o upotrebi misvaka čistoća zuba i oralna higijena, nema zapreke da se ovo sredstvo zamijeni drugim. U našem vremenu je to četkica za zube.

            Posebnu pažnju Karadavi posvećuje razlikovanju doslovnog i prenesenog značenja hadisa, naročito s obzirom na činjenicu da je arapski jezik u kojemu figurativno izražavanje zauzima značajno mjesto. Sam Božiji Poslanik, s.a.v.s., je najrječitiji čovjek a i njegova m'udžiza - Kur'an, između ostalih, sadrži i dimenziju jezičkog savršenstva. Kur'an je savršeni Božiji govor a Poslaniku, a.s., pripada čast da bude najpozvaniji tumač te riječi. Stoga je čitava lepeza retoričkih figura koje možemo pronaći u verbalnom naslijeđu Poslanikovog sunneta. I Kur'an i hadis naprosto vrve od stilskih figura. Karadavi u ovom kontekstu navodi primjer iz života Božijeg Poslanika:

            El-Buhari navodi od 'Adijj ibn Hatima da je rekao: „Kada je objavljen ajet Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite do noći... (El-Bekare, 187) uzeo sam dva konopca; jedan crni a drugi bijeli i stavio ih pod svoj jastuk, te sam pogledao u njih, i kada sam uspio razlikovati bijeli od crnog, zapostio sam. Pošto sam osvanuo, otišao sam Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu kako sam postupio. Tad mi je on rekao: 'Bit će da ti je jastuk dobro širok. Misli se na bjelinu dana i crninu noći.'“

            Tako ga je Poslanik, a.s., poučio da je u spomenutom ajetu na simboličan način opisano praskozorje u kojemu se dan razdvaja od noći. Na sličan način treba tumačiti i poznatu hadisi-kudsijju: „Kad Mi se Moj rob približi pedalj, Ja mu se približim koliko jedan lakat, a kad Mi se približi za jedan lakat, Ja mu se približim za hvat, a ako Mi dođe korakom, Ja mu se uputim trčeći.“ (Muttefekun alejhi)

            M'utezile, inače poznati kao žestoki protivnici antropomorfizama (tendencija da se Bogu pripisuju ljudske osobine), uputili su kritike na ovaj hadis. Na takve prigovore odgovorio je Ibn Kutejbe u svome djelu Te'vilu muhtelefi-l-hadis: „Ovdje se radi o poređenju i figurativnom predočavanju. Hadisom se želi reći: 'Ko Mi požuri svojom pokornošću, još brže ću mu odgovoriti Svojom nagradom', samo što je u hadisu spomenuto hodanje i trčanje.“

             Ipak, postojanje ovakvih suptilnih pitanja ostavilo je neodgovornim grupacijama dosta prostora za samovoljna i proizvoljna tumačenja. Tako su naprimjer batinije nastojali svakom kur'anskom ajetu i hadisu dati 'unutrašnje tumačenje'. Temeljno je tu pitanje da li postoji stvarni razlog koji bi sprečavao doslovno razumijevanje teksta. Zato Karadavi insistira na tome da je simbolično, figurativno tumačenje, koje nema valjanog razloga i povoda - naprosto nevažeće te da se kao takvo odbacuje! S druge strane, odbacuje se i svako doslovno tumačenje svetih tekstova ukoliko postoji racionalna, šerijatska ili naučna zapreka za to. Potreban je istančan smisao za prepoznavanje prenesenog značenja, kao što je potreban i za samo tumačenje. Neodgovorno je, smatra Karadavi, odbaciti vjerodostojnu predaju samo zato što je teška za razumijevanje, kad već postoji mogućnost figurativnog tumačenja, odnosno traganja za prenesenim značenjem. U mnogim Karadavijevim djelima provlači se teza o poremećenim sistemima vrijednosti u muslimanskoj zajednici; sekundarno se protura za primarno, marginalno za glavno, a propisi koji su očigledno sporedni zauzimaju mjesto onim temeljnim. Ovoj pojavi Karadavi je posvetio jedno od svojih najzapaženijih djela: Fikhu-l-evlevijjat, kod nas prevedeno kao Razumijevanje prioriteta. Iako se u ovom djelu prvenstveno bavi pitanjima iz područja fikha, a potom aktuelnim pitanjima iz svakodnevnog života muslimana, ovo djelo zanimljivo nam je u okviru naše teme utoliko što se služi Sunnetom kao izvorom i mjerilom pomoću kojeg razumijeva šta je to glavno, a šta sporedno. U tom smislu posebno interesantnom nam se učinila njegova rasprava o „najboljem djelu“. Naime, Božiji Poslanik, a.s., u svojim predajama mnoga je djela označio kao „najbolje djelo“ već ovisno o kontekstu u kojem je hadis izrečen. Ipak, to je odavalo prividnu kontradiktornost i stvaralo konfuziju kod onih koji su iščitavali hadisku građu, jer kako više djela može biti „najbolje“? Pojašnjavanje ove nejasnoće bilo je česta tema islamske uleme pa se i Karadavi dotakao ovoga pitanja. Evo šta on kaže: „Koja su to najbolja dunjalučka djela? Naša ulema se razišla po pitanju najboljih i kod Allaha najcjenjenijih djela. Je li to zemljoradnja, industrija ili trgovina? Na razilaženju su ih potakli i hadisi koji se navode o blagodati svakog od njih. O blagodati zemljoradnje navodi se hadis: „Nijedan musliman ne okalemi voćku i ne zasije sjemenke, pa da od toga jede ptica, čovjek ili životinja, a da mu se to ne ubroji u sadaku.“ O blagodati industrije navodi se hadis: „Niko ne može jesti bolju hranu od one koju stekne vlastitim rukama. Vjerovjesnik Davud, a.s., jeo je ono što je stjecao svojim rukama.“ O blagodati trgovine navodi se hadis: „Pošteni trgovac bit će proživljen sa vjerovjesnicima, iskrenima i šehidima.“ „[2]

             U daljem tekstu Karadavi obrazlaže da to čemu će se dati prednost ovisi od faktora vremena i mjesta, odnosno društvenog konteksta i prilika koje vladaju u društvu. Tako na primjer ako se količine hrane bez kojih bi bio ugrožen život u određenom društvu umanje, tada zemljoradnja postaje važnija od drugih djelatnosti. Kada hrane bude u izobilju i zemljoradnja postane razvijena, tada je muslimanima prioritet da razvijaju industriju kako ne bi ovisili o uvozu od nemuslimana, kako bi zaposlili svoje radnike te očuvali suverenitet ummeta i njegove granice. Kada, pak, uznapreduju i zemljoradnja i industrija i ukaže se potreba za prekograničnom trgovinom da bi se suzbili zelenaši i oni koji se poigravaju cijenama robe, tada trgovina postaje odabranim zanimanjem. Na tragu ove rasprave Karadavi još naglašava prijeku potrebu islamskog društva za ovladavanjem savremenim tehnologijama i znanostima savremenog doba kako bi išlo ukorak s vremenom. Neophodno je da se osavremene i unaprijede obrazovni sistemi kako bi ummet bio u stanju cijelom svijetu prenijeti poruku kojom ga je Uzvišeni Bog počastio te kako bi povratio nekadašnji sjaj i svjetski ugled kakav je nekada imao.

             Kada je u pitanju „najbolje djelo“ iz oblasti ibadeta, Karadavi se poziva na ono što je rekao Ibn Kajjim o toj temi, a to je da postoji razlika od jedne do druge osobe, od jednog vremena do drugog, od jednog mjesta do drugog, od jednog stanja do drugog... Na jednom dugom mjestu u Razumijevanju prioriteta Karadavi se dotiče negativne tendencije okupiranosti dosljednim izvršavanjem sunneta uz istovremeno zapostavljanje onoga što je prvostepena dužnost - farz. On navodi primjer osobe koja tokom noći dosta vremena provodi klanjajući kijamu-l-lejl, kradući od svoga sna, a potom ujutro nenaspavana odlazi na posao za koji dobija platu i ne obavlja ga kako treba. Kada bi znao, upozorava Karadavi, da je taj njegov posao farz, a samo njegovo zanemarivanje - pronevjera emaneta koji mu je ukazan, te da uzima platu na nepravedan način, ostavio bi kijamu-l-lejl, jer je on samo dobrovoljni ibadet (nafila), a ispunjenje emaneta je farz.

             Značajan segment djelovanja u intelektualnom i misionarskom radu Jusufa Karadavija zauzimaju njegove fetve. S obzirom da aktuelni životni tokovi uvijek zahtijevaju nova promišljanja i rješenja, on je kao originalan i kompletan mislilac ponudio ogroman broj pravnih rješenja iz svih oblasti života. Ondje gdje Sunnet nudi jasan stav po određenom pitanju, naročito u oblastima koja nisu podložna mijenama kao što su ibadat, bračno pravo i slično, Karadavi gotove sunnetske obrasce jednostavno prihvata i nastavlja dalje, dok u područjima koja imaju progresivan put i podložna su spoljnim utjecajima kao što su mu'amelat, naučna pitanja i medicina, on Sunnet koristi kao trasirani metodološki put. Tu su pravila i smjernice za rješavanje određenih dilema jasno definirani, a konkretizacija ovisi o datom vremenu i prostoru, odnosno društvenom kontekstu i prilikama. Svjestan da Kur'an i Sunnet uglavnom nude opće koncepte i pravila i da nije moguće pobrojati sve pojedinačno, Karadavi će se, naprimjer, po pitanju zabrane droga prikloniti onoj ulemi koja smatra da za drogu slijedi kazna kao i za alkohol kako je to definirano u hadisu (za onoga ko konzumira), dok kazna za rasturače, kao diskreciono pravo sudije, može biti čak i smrtna, iz razloga što trguju životima ljudi zarad sticanja kapitala.

             Kod Karadavija je primjetno čvrsto oslanjanje na stav ranijih generacija o autoritativnosti Sunneta (hudždžijetu-s-sunne). On žestoko kritizira neodgovorne tendencije određenih grupa iz kasnijih generacija da stave znak jednakosti između vijesti i predaja iz tradicije Božijeg Poslanika i običnih, historijskih predaja o istaknutim pojedincima i grupama iz prošlosti. Takvim pristupom Sunnetu doveli su u pitanje validnost Sunneta kao argumenta vjere, jer ako mu se pristupi kao običnoj tradiciji i historijskom kazivanju, onda to iz temelja devalvira autoritativnost Sunneta. U svojoj kritici Karadavi dalje obrazlaže da se takvi nisu obazirali ni na razlike u metodu kazivanja, ni na razlike u načinu prenošenja odnosno vjerodostojnosti niza prenosilaca, niti ono najvažnije - razlike u naravi između tradicije Poslanika, od Boga poslatog, i predaja o običnim historijskim ličnostima. Rezultat cijele ove zbrke koju su vještački izazvali i isforsirali bila je šira rasprava o autoritativnosti Sunneta kao izvora vjerskog učenja, a naročito validnosti ahad-predaja. Iz tih rasprava profilirale su se dvije skupine: već spomenuta skupina koja je pretjerala u odbacivanju Sunneta i druga koja je, nasuprot prvoj, pretjerala u njegovoj afirmaciji. I jedan i drugi pristup Karadavi smatra vidovima krajnosti u poimanju vjere što ih čini neprihvatljivim i pogrešnim. O prvima Karadavi kaže:

            „Kada je u pitanju odnos prema Poslanikovom sunnetu i njegovoj autentičnosti, primjet ćemo kako neki uobraženi, i ljudi koji su se uzdigli, odbacuju ahad-hadise, tvrdeći da ti hadisi ne ukazuju na relevantno znanje, već su samo u domenu pretpostavke (ez-zann). A pretpostavka, smatraju oni, istini ništa ne koristi. Neki od njih odbacuju autentične i poznate hadise samo zbog toga što su, po njihovom mišljenju 'nevjerovatni'.“[3] S druge strane, među onima iz druge grupacije bilo je dosta njih koji su daif-hadise bez ikakvih kritičkih mjerila koristili u kontekstu govora o vrijednostima nekih djela (feda'ilu-l-e'amal), zatim kada je riječ o omiljavanju vjere (tergib) ili zastrašivanju kaznom (terhib). Ove predaje mahom sadrže pretjeranosti i hiperbolične tonove što samo doprinosi destrukciji ideje vjere pred kritičkom sviješću savremenog čovjeka. Dok su se nadugo i naširoko vodile ove rasprave o autentičnosi seneda, u drugi plan je potisnuto bavljenje samim tekstom hadisa (metn).

 

 

  1. ZAKLJUČAK

            Kao što smo mogli vidjeti, Karadavi se u svome promišljanju Sunneta i njegovih koncepcija kreće uhodanom matricom izbjegavanja svake ekstremne krajnosti, afirmirajući pri tome stazu srednjeg puta (tevesut).

             Iako je vrlo širok dijapazon tema koje tretira u svojim djelima, Karadavi je ipak po vokaciji fakih pa i njegovo bavljenje Sunnetom treba posmatrati poglavito u tom kontekstu. On mu pristupa kao vjerskom vrelu pomoću kojeg treba razumjeti sveti tekst Objave, poziva se na njega u onim područjima gdje se decidno izjasnio i koristi njegovu metodologiju za rješavanje izazova savremenog doba. S ovakvim pristupom Sunnetu i temama kojima se bavio, Karadavi je osvojio naklonost najmnogobrojnije, tihe, umjerene većine islamskog ummeta. Posebno treba naglasiti da je Karadavi dao ogroman doprinos afirmaciji Sunneta stavljajući ga u svojim djelima na mjesto koje mu pripada, jer ne treba smetnuti s uma da je pozicija Sunneta kao izvora vjere, u dvadesetom stoljeću bila uzdrmana i degradirana, što zbog političkih faktora u islamskim zemljama, što zbog marginalne uloge koju su Sunnetu dodijelili modernisti dvadesetog stoljeća. Koristeći ga aktivno u svome misionarskom djelovanju i pisanoj riječi, Karadavi je uveliko doprinio oživljavanju Sunneta i aktueliziranju njegovih poruka, posebno zato što je uspijevao da sunnetske smjernice i učenja vješto iskoristi u aktuelnim pitanjima savremenog doba. Takvim pristupom je izgradio imidž učenjaka koji je uspio na najbolji način spojiti tradicionalno i moderno. Iz ovih razloga Karadavi s pravom slovi za jednog od najvećih islamskih mislilaca našeg doba.

Autor: Tarik Saliji 

Glasnik br. 1-2, 2015.

[1] Jusuf El-Kardavi, Razumijevanje Sunneta, (prijevod s arapskog: Ahmet Alibašić), Bemust, Sarajevo, 2001, str. 8.

[2] Jusuf El-Kardavi, Razumijevanje prioriteta, (prijevod s arapskog: Salih Haušić), Bemust, Sarajevo, 2000., str. 105.

[3] Jusuf El-Kardavi, “Islamski preporod i pravac olakšavanja i obveseljavanja”,Glasnik IZ, III-IV (mart-april,2003.) str. 258.