Teško je naći temu koja ozbiljnije zaokuplja savremenu teološku i islamološku misao kao što je to tema Muhammedove, alejhi-s-selam, poslaničke ortoprakse (Sunnet) koja, prema klasičnoj a i modernoj muslimanskoj teoriji mutatis mutandis, čini autentični oblik saznavanja i razumijevanja Kur'ana. Suodnosnost Kur'ana (Objava) i Sunneta (Predaja), ili Sunnet kao primijenjena hermeneutika i eksegeza Kur'ana, odnos Sunneta i rane muslimanske historije, Sunneta i predislamske kulture; sve su to teme za moguću gradnju raznolikih razmišljanja o ovome, zacijelo, sržnome segmentu pojedinačne i komunitarne muslimanske vjerske prakse. U ovome tekstu nemamo dakako namjeru baviti se svim tim pitanjima, jer ona podrazumijevaju sasvim izdvojena i specijalistička istraživanja. Ovdje ćemo se isključivo baviti pitanjem naravi Muhammedove (a.s.) poslaničke paradigme (usvetun hasenetun) i njenoga značaja za izvorno tumačenje Kur'ana. Dva su poglavita razloga koja su nas opredijelila da se bavimo time što postavljena pitanja imaju svoju punu znanstvenu relevantnost, s jedne strane, te što se tematski uklapaju u postavljene okvire same hrestomatije, s druge strane.

Tekst je podijeljen na dva dijela. U prvome dijelu napose govorimo o metapovijesnom suodnosu Objave i Predaje u islamu, jer se punovažnost Muhammedova (a.s.) Sunneta za samo tumačenje Kur'ana, već nekako tu izdvaja i pokazuje. U drugome dijelu teksta prelazimo na izlaganje našeg poglavitog problema, a to je značaj Sunneta kao primijenjene hermeneutike Kur'ana. Na kraju kažimo i to da nam nije namjera postavljenu temu šire istražiti, nego je naša namjera da samo u kratkim potezima, primjereno našemu nivou recepcije Poslanikova vjersko-moralnoga digniteta, prikažemo muslimansko naučavanje o tome, polazeći prije svega od primarnih islamskih izvora, a potom se služeći višestoljetnim muslimanskim teološkim nasljeđem.

METAPOVIJESNA SUODNOSNOST KUR'ANA I SUNNETA (unutarnja spregnutost Objave i Predaje)

Prije negoli se pripustimo u našu specifičnu temu, smatramo potrebnim prikazati unutarnju spregnutost Kur'ana i Sunneta. No, sada nam se postavlja pitanje u čemu se to iskazuje suodnosnost dvaju normativnih vrela islama? Prema mišljenju muslimanskih teologa, koji se dakle tom problematikom ex professo bave, njihova suodnosnost se mora promatrati kroz dva prividno razdvojena, ali bitno povezanaplana: kroz njihovu metapovijesnu odnosno povijesnu suodnosnost. Jer na povijesnoj razini spregnutost Kur'ana i Sunneta samo je daleka i analogna sličnost onome suodnosu koji postoji između Allaha (dž.š) i posljednjega Poslanika u njegovoj preegzistenciji. Kao što se metapovijesna dimenzija kur'anskoga vjerozakona (Šerijat) smješta u onu duhovnu činjenicu Saveza vjernosti (misak) između Allaha (dž.š.) i duša svijeta, jednako tako i metapovijesnost Muhammedova (a.s.) poslaničkog digniteta utemeljena je istinom njegove preegzistentnosti, kao općem i univerzalnom prijateljevanju čovjeka i Boga (velajet) što je položen u nukleusu objaviteljske mesijanske nade. Iz Poslanikova hadisa (pisanih informacija primjerenih dijelova ukupnoga poslaničkog iskustva) jasno se razabire takva činjenica: "Već bijah Poslanikom, dok Adem bijaše u rasponu duha i tijela". Zbog toga što korespondira kršćanskome naučavanju o Kristovoj preegzistenciji, zapadni orijentalisti će ovakvo naučavanje muslimanskih teologa ocijeniti pukim primjeravanjem islama kršćanskoj dogmi o utjelovljenju Isusa Krista i njegovoj preegzistenciji u kontekstu judeo-kršćanske ekonomije spasenja. Međutim, valja kazati da postoje dijametralne razlike u islamskome i kršćanskome poimanju Muhammedove (a.s.) i Kristove preegzistencije. Dok je Muhammed (a.s.) prvostvoreni od svih stvorenja, Isus Krist je prema kršćanskome naučavanju "oduvijek prvorođeni i jedinorođeni (primogenos i monogenos) sin Božiji (hio theoi). Poslanik islama je stvorenje čiji duhovni i moralni lik nosi puninu božanskoga dostojanstva (Medžd Allah), pa je on stoga i najljepše stvorenje, kako se to u jednome hadisu kaže: "Allahov Poslanik je čovjek najljepšega lika i morala". Takvo njegovo dostojanstvo izvire iz lijepog Božijega imena Allah, koje se ogleda u njegovom srcu (Mirat-ul-hak), zbog čega je Muhammed (a.s.) od Allaha (dž.š) dobio naslov koji niti ijedan poslanik prije njega nije ponio, tj. Abdullah što znači onaj koji se cijelim svojim bićem predaje Allahovoj (dž.š) volji. Stoga on u natpovijesnome liku kao i u povijesnoj pojavi, ostaje važiti kao slika Božija (suretullah), preko koga Bog stvara svijet i dovodi ga do njegove punine. Zapravo on se pojavljuje kao uzor ili pravolik preko koga Bog pokazuje putnasljedovanja vječnoga života u njegovoj potpunoj slavi i poslanička paradigma (usvetun hasenetun). Promatrani u toj ravni i Kur'an i Muhammedov (a.s.) Sunnet predstavljaju neospornu božansku kvalitetu. Kako se ima ovo razumjeti? Ovo se ima razumjeti u smislu da je Kur'an primarno Objava, na način nestvorene Božije riječi, dočim je Sunnet sekundarno objava ili nadahnuće pod vidom nepogrešivoga Poslanikova naučavanja. Prema tome, kako god Kur'an predstavlja paradigmu svake objave, jednako tako i Poslanikov Sunnet predstavlja paradignu svake druge poslaničke ortoprakse, jer svi poslanici prije njega samo su dio Kur'ana naviještali, kao dio punine objave, a njihova poslanička praksa je samo neke osobine njegova univerzalnoga Sunneta nasljedovala. U tom smislu će čuveni komentator Kur'ana Ismail Haki kazati da su se svojstva svih poslanika u savršenoj formi stekla u osobi i naravi Muhammeda (a.s.). Tako, primjerice, Poslanik u sebi obuhvata zahvalnost Nuhovu, predanost Ibrahimovu, iskrenost i pravičnost Ismailovu, strpljivost Jakubovu i Ejjubovu, čestitost Davudovu, skrušenost Sulejmanovu i Isaovu. Zbog toga njegove riječi imaju paradigmatično i univerzalno značenje, na analogan način, kao što Kur'an ima univerzalno važenje u odnosu na svaki drugi povijesni vid objave. Izraz toga je i navlastito specifična duhovna i jezična vokacija Poslanikova Hadisa (to su pisane Poslanikove izreke, koje se odnose na primjerene dijelove njegove ukupne poslaničke prakse). Ovdje se nećemo baviti jezičnom analizom sadržaja Hadisa, niti pak njegovim povijesnim i sociološkim kontekstom; naprosto želimo utvrditi da Muhammedov (a.s.) jezik, budući je izraz univerzalne poslaničke prakse, obuhvata puninu života. Primjer onoga što se u njemu prenosi seže do krajnje perifernih stvari (kako jesti za vrijeme objeda) pa do središta vjerskog života (vjerovanje u temeljne istine islama, i molitvene djelatnosti). Sa ovoga stanovišta nije moguća savremena kritika Poslanikova jezika; ni kulturna kritika čije je polazište relativnost i istrošenost jezika, ni društvena kritika koja je motivirana ideologičnošću i ograničenošću jezika, a ni znanstvena kritika pretpostavljena stanjem jezične znanosti. Jer jezik Poslanikove prakse nadilazi fragmentarne sociološke, psihološke, lingvističke, pa i teološke perspektive čovjekova mišljenja i govora. Jezik Poslanikoveprakse, dakle, obuhvaća puninu čovjekova života, te se, otuda, ta punina ne može izraziti ograničenim jezičnim formulacijama. I u našem jeziku su se, u posljednjih nekoliko godina, pojavila neka djela, u kojima se univerzalno važenje Poslanikova Sunneta, tretira kroz fragmentarne logičke, sociološke i teološke signature. Unatoč tome što je u svojim studijama o islamu ustvrdio da se islam u zapadnoj literaturi, uglavnom prezentira u jednostranim i kratkim signaturama, koje, van svake sumnje, nisu kadre izložiti i izraziti složena očitovanja i njegove osebujne aspekte, N. Smailagić će, govoreći o Poslaniku i njegovoj praksi, zapasti u neku vrstu profetološkoga naturalizma. Naravno, ovim ne umanjujemo od grandioznosti i važenja njegovih djela, koja, posigurno, predstavljaju najozbiljniju i najznačajniju kulturnu tematizaciju islama načinjenu u našemu jeziku. S druge, pak, strane, ima i takvih koji, u svojim raspravama o Poslaniku i njegovoj praksi, zapadaju u neku vrstu profetološkoga misticizma. Rezultat svega ovoga je, metodološki, pogrešno svođenje sveobuhvatnog poslaničkoga iskustva na samo jednu njegovu dimenziju. No, to je rezultat onoga traganja i nesmirenosti koja karakterizira modernog, znanstveno profiliranoga i angažiranog intelektualca. Moramo naglasiti da poslaničku praksu je moguće shvatiti samo onda ukoliko se promatra sa stanovišta njenoga najautentičnijeg smisla: drugim riječima, sa stanovišta odakle se može obuhvatiti u svoj njenoj širini. Baš zbog toga mislimo da nećemo biti netolerantni ako kažemo, da je samo vjernik kadar da i vjernicima a i nevjernicima objasni, šta se pod tom širinom i dubinom podrazumijeva i šta ona zapravo obuhvaća. No, o raznolikim tipovima redukcije Poslanikove prakse još ćemo govoriti u odjeljku o integrativnoj funkciji Muhammedove (a.s.) poslaničke prakse. Metapovijesna utemeljenost unutarnje spregnutosti Kur'ana i Sunneta, može se promatrati i na razini Riječi kao svojstva božanske i ljudske naravi. U toj ravni odnos Kur'ana i Sunneta dobrano podsjeća na odnos koji se prepoznaje u božanskome govoru, ukoliko ga se promatra pod vidom apofatičkoga i katafatičkog svojstva. Principijelno shvaćen, Božiji govor kao neizgovorena riječ Božija (kelima gajbija - logos endiathetos) spada na svojstvo ili kvalitet Božje biti, svojstvo koje je kao takvo neopisivo i ničemu prirecivo. Dočim isti taj govorshvaćen u smislu očitovane riječi (kelima zahirijja - logos proforikos) spada na pozitivno katafatičko svojstvo božanskoga bitka, koji više ne krije mudrost u sebi, nego ju obznanjuje. Ovdje se dakako ne radi o dvije odvojene komponente božanskoga govora, nego o jednoj komponenti, koja se pod jednim vidom pojavljuje u božanskoj biti, a pod drugim u božanskom bitku, s tim što njihovo jedinstvo potvrđuje činjenica da su u Bogu, za razliku od svakog drugog bića, bit i bitak jedno. Na temelju rečenoga, a što i sami Kur'an ističe, ima se zaključiti da se suodnosnost Kur'ana i Sunneta mora razumijevati po analogiji odnosa pozitivnog i negativnog božanskog svojstva govora. Budući da je Poslanik, kao najsavršenija paradigma, baštinik svih lijepih Božijih imena i atributa, o našem participiranju u Poslanikovome Sunnetu ovisi, zacijelo, i narav našega razumijevanja i prihvaćanja Objave, odnosno intenzitet našega odnosa prema Bogu, kao i karakter harizmatskih darova koji se neizmjerno izlijevaju na sve one koji se bezuvjetno podlažu Njegovoj božanskoj volji. Tu Poslanika nasljedujemo ne kao Resula već kao Abdullaha (onaj koji se podlaže uzvišenoj Božijoj volji), koji se ne treba shvatiti kao najniži stupanj njegova poslaničkoga digniteta. Dapače, on je najviši stupanj, jer se u njemu očitovala punina njegove preegzistentne i povijesne velaje (najtješnji mogući odnos Allaha, dž.š., i njegova Poslanika). To znači da se naše nasljedovanje poslaničke ortoprakse odvija na vjersko-moralnoj razini, a ne na egzistencijalnoj na kojoj se dešava susret kršćanskoga vjernika i teandričnoga Boga.

Autor: Adnan Silajdžić