Životni put i praksu Muhamedovu a. s. nazivamo Sunetom ili Hadisom. Ovamo spada sve što je Muhamed a. s. rekao, uradio i odobrio. U daljem tekstu mi ćemo za označavanje prakse Božijeg poslanika Muhameda a. s. radije upotrebljavati termin Hadis, jer je mnogo poznatiji i uobičajeniji.

U islamskom učenju Hadis predstavlja veoma važan izvor. Po svom značaju dolazi odmah iza Kur'ana. Taj značaj leži u tome što Hadis predstavlja autentičnu primjenu kur'anske misli. Hadis je u stvari Kur'an u praksi, primijenjen na ondašnje prilike. Kao što je poznato, Kur'an uglavnom sadrži opće principe i koncepcije, koje je trebalo razrađivati i primjenjivati u praktičnom životu. Bog je, na primjer, u Kur'anu samo općenito propisao namaz i zekat, ne ulazeći u vrlo važne detalje praktične primjene ovih ustanova. Kur'an kaže: klanjajte, dijelite zekat, klonite se alkohola itd. Ali, kako klanjati, koliko puta dnevno, kako dijeliti zekat, koji dio, koje vrste imovine potpada pod zekat, šta sve spada u zabranjena alkoholna pića, koja količina je zabranjena itd., sve su to detalji koji su veoma važni u primjeni i razradi pomenutih propisa, a koje je Hadis objasnio i dao im određeni oblik primjene. Muhamed a. s. je odredioformu, vrste i vrijeme namaza, pokazao kako se on praktično obavlja, propisao procenat zekata, način davanja itd. Kur'an i Hadis čine gotovo jednu cjelinu. Teško je odvojiti jedno od drugog, isto onako kao što je teško odvojiti praksu od teorije. Jedno drugo dopunjuje i kompletira.

Period Objave je u stvari period nastanka Hadisa. Dvadeset i tri godine Muhamed a. s. je primao Objavu, razrađivao je i praktično primjenjivao, izgrađujući novo društvo i rješavajući tekuće probleme toga društva. U toku više od dvije decenije, u jednom vrlo burnom, dinamičnom i revolucionarnom razvoju, primjenjujući principe i koncepcije Kur'ana, Muhamed a. s. je mnogo toga rekao, uradio i odobrio. U takvom periodu nastala je i razvila se veoma bogata praksa koja je obilovala neobično velikim brojem događaja, promjena, sukoba itd. Rađalo se novo društvo, koje je u svim svojim oblastima postavljeno na nove osnove. Trebalo se u potpunosti obračunati sa idolatrijom (širkom) i džahilijetom, a sa jevrejstvom i kršćanstvom pronaći modus vivendi i način koegzistencije. Kao nosilac Objave, njen tumač i primjenjivač, Muhamed a. s. je bio glavni akter svih ovih zbivanja. On je bio inspirator, pokretač i usmjerivač cjelokupnog zbivanja. Za najmanji detalj toga veoma bogatog i burnog zbivanja neposredno je vezano aktivno učešće Muhameda a. s., bilo putem riječi, djela ili saglasnosti. Aktivno učestvujući u svim događajima Muhamed a. s. je upućivao, izdavao direktive, držao govore, tumačio Božije riječi, pozivao druge u Islam, pisao poslanice, ugovore, povelje itd. Na taj način je, eto, nastala velika riznica ogromnog materijala kojeg nazivamo Hadis, a koji obuhvaća cjelokupni život Božijeg poslanika u periodu Objave. U izučavanju ovog materijala najveće poteškoće dolazile su otud što se ovo ogromno duhovno blago nije odmah bilježilo i sakupljalo. Tek u trećem stoljeću po Hidžri izvršena je kodifikacija, sakupljanje i popis Hadisa. Tada su nastale poznate hadiske zbirke, njih šest — Kutubi sitte.Bez obzira na određena opravdanja i razloge nebilježenja Hadisa za vrijeme Muhameda a. s., o čemu ćemo kasnije govoriti, mora se reći da je to omogućilo i stvorilo povoljne uslove za pojavu apokrifnih, lažnih hadisa. Podmetanje i izmišljanje apokrifnih hadisa čini se, počelo je još za života Muhameda a. s. Na to očito upućuje veoma vjerodostojni hadis »Ko svjesno i namjerno nalaže na mene i pripiše mi nešto što ja nisam rekao, neka se spremi, čeka ga mjesto u paklu.« Navodi se da je ovaj hadis Muhamed a. s. izrekao povodom jednog slučaja u kojem je ustanovljen jedan apokrifan hadis. Poslije smrti Muhameda a. s. mogućnosti širenja i izmišljanja lažnih hadisa bile su mnogo veće. Po nekim znacima ova pojava je nekada zauzimala zabrinjavajućeg maha, tako da je postala masovna. U tom smislu vrlo karakterističan je navod Muslima. On, naime, bilježi, da je Ibni Abas jednom prilikom rekao: »Mi smo ranije, kada se nije nalagivalo na Božijeg poslanika, vrlo rado prenosili njegove hadise. Međutim, kada su se na veliko pojavili lažni hadisi i prosto se više nije znalo koji je hadis vjerodostojan, a koji apokrifan, lažan, prestali smo sa predajom i prenošenjem, da bismo na taj način spriječili ili bar umanjili ovo zlo.« U jednom drugom podatku navodi se da je Bešir Adevi došao Ibni Abasu i počeo mu citirati hadis na što se Ibni Abas nije nimalo osvrtao niti tom prenošenju poklanjao bilo kakvu pažnju. Kada je Bešir takvom držanju prigovorio, Ibni Abas mu je rekao, da je ranije vrlo rado slušao takve priče, ali sada od toga prima samo ono u što je siguran, jer je pojava apokrifnih hadisa vrlo raširena.

Još povoljnija klima za lažne hadise nastala je osvajanjem raznih krajeva i naroda, kada je islamsko društvo predstavljalo konglomerat ljudi koji su pripadali raznim vjerama, narodima i pokrajinama. Brzina islamskih osvajanja i širenja Islama nije ostavljala dovoljno vremena da se Islam učvrsti u dušama ljudi. U prvoj islamskoj zajednici bilo je i takvih ljudi koji su samo prividno primili Islam i tako se kamuflirali. Takvi su koristili svaku priliku da na razne načine zadaju udarac Islamu. Kada to nisu mogli činiti otvoreno, nisu se ustezali od upotrebe najperfidnijih i najpodlijih metoda i sredstava, pokušavajući da u islamska učenja unesu svoja nakaradna shvaćanja i vlastite zablude. Činilo im se da im za to hadis pruža vrlo povoljnu šansu. Tu šansu onisu zaista i koristili. Zabilježeno je da je Abdulkerim Avdža, porijeklom Perzijanac, koji je bio osumnjičen kao manihejac, priznao da je namjerno lažno pripisao Muhamedu a. s. četiri hiljade apokrifnih hadisa koje je sam izmislio. Obim raširenosti apokrifnih hadisa najbolje će nam pokazati činjenica što Buharina zbirka hadisa sadrži, oko 7 hiljada hadisa, od čega ima 3 hiljade opetovanih, što znači da ona sadrži u stvari samo 4 hiljade hadisa. Navodi se da je Buharija odabrao ove hadise, između hadisa koji su se prenosili i prepričavali predajom u njegovo doba. Podvlačimo, iz 600 hiljada hadisa Buharija je odabrao 4 hiljade kao vjerodostojne za koje se može vjerovati da ih je izrekao Muhamed a. s. Sve druge je odbacio kao apokrifne, nevjerodostojne. Povoljnu klimu za apokrifne hadise stvarala su i politička neprijateljstva, najprije, između Alije i Ebu Bekira, Alije i Muavije, Abdulah Ibni Zubejra i Abdulmelika, zatim između Omejevića i Abasovića. Svaka strana je pokušavala da lažnim hadisima dokaže svoje pravo. Ne manje povoda za lažne hadise dale su razne apologetske i pravne škole u nastojanju da svaka od njih opravda svoje stanovište. U tome se išlo tako daleko, da su se u tu svrhu izmišljali hadisi sa lažnim, senedom i sadržajem. Ne smijemo zaboraviti da su rivalstva između pojedinih plemena, naroda, kao i između Arapa i nearapa, takođe, omogućila nastajanje i širenje lažnih hadisa. U takve povode možemo ubrojiti isticanje prednosti pojedinih mjesta, poglavlja i ajeta iz Kur'ana. Treba spomenuti da je bilo i takvih ljudi, koji su iz plemenitih pobuda izmišljali hadise u svrhu promicanja određenih korisnih ideja i podsticanja ljudi na dobra djela, odnosno, odvraćanja hrđavih djela (tergib i terhib). III Bilo je sasvim razumljivo što je ovakva situacija hadisa počela da izaziva osobitu zabrinutost kod odgovornih faktora, tim prije što se radi o jednom od osnovnih izvora islamskog učenja. Još ranije počelo se razmišljati o tome. Bilo je prijedloga da se sakupe i popišu hadisi i da se po jedan primjerak zbirke pošalje upojedine krajeve. Biće da se zbog poteškoća, koje su stajale na putu sakupljanja, nije lako odlučivalo na ovaj posao. Muhamed a. s. je ostavio iza sebe oko 114 hiljada ashaba koji su se razišli po raznim krajevima i prenosili ono što su čuli od Božijeg poslanika. Osim toga, zna se, da je Muhamed a. s. bio zabranio pisanje hadisa iz bojazni da ne bi ušlo u Kur'an nešto što nije Objava.

Zbog toga su se, poslije njegove smrti, ashabi ustručavali, da se odluče na takav posao, bojeći se da ne bi pojedini ljudi izjednačili Hadis sa Kur'anom. Navodi se, da je Omer, kada su mu predlagali popis hadisa, odgovorio, da to ne može prihvatiti, jer se boji da ne bi zbog toga Kur'an bio potisnut, kao što se dogodilo kod ranijih naroda koji su uz Božiju Objavu pisali i druge stvari, koje su kasnije potisnule u pozadinu i bacile u zaborav Božiju riječ. Međutim, s druge strane, postojala je opasnost da se Hadis ne izgubi i potpuno zaboravi izumiranjem generacija koje su ga nosile u pamćenju. Izgleda da je to najbolje shvatio Halifa Omer Ibni Abdulaziz početkom drugog stoljeća po Hidžri. On je izdao nalog svojim namjesnicima u pojedinim mjestima da izvrše popis hadisa, koji se tamo prenose i pamte. Od tog trenutka, uglavnom, počinje veoma složen i vanredno krupan proces sakupljanja i popisa hadisa. Ova akcija se razvila u niz naučnih disciplina, koje su iz raznih aspekata izučavale hadis. Trebalo je mnogo napora i smišljenog rada, da bi se pronašao način kako bi se moglo ustanoviti koji je hadis vjerodostojan, a koji nije. Bilo je dosta teško nakon dvije stotine godina poslije smrti Muhameda a. s., uz postojanje ogromnog broja lažnih hadisa, ustanoviti šta je stvarno Muhamedovo, a šta nije, a to se moralo ustanoviti, jer se radi o vjeri čiji propisi ne smiju biti temeljeni na nesigurnim izvorima. Ne dopušta nam ni vrijeme ni prostor jedne rasprave, kao što je ova, da se upuštamo u iznošenje bar osnovnih podataka o instrumentima za ustanovljenje i utvrđivanje vjerodostojnosti hadisa. To, kao što smo rekli, predstavlja posebnu granu znanosti.

Danas, u nekim zemljama, postoje visoki instituti, posebni fakulteti sa postdiplomskim studijama, na kojima se izučava hadis. I u našim krajevima ranije su postojale specijalne škole, koje su se bavile izučavanjem Hadisa — Darul-hadis.Reći ćemo samo to, da su muhadisi postavili vrlo stroge kriterijume kod ispitivanja vjerodostojnosti jedne predaje. Temeljito i vrlo kritički ispitani su i izučeni prenosioci predaje (ravije). Predaja (sened) i sadržajna (metn) vrijednost i vjerodostojnost svakog hadisa je najstrožije, uz svu naučnu i vjersku odgovornost, potpuno ispitana i istražena. Kod svakog hadisa označen je stepen njegove vjerodostojne vrijednosti. Na osnovu toga su hadisi razvrstani u odgovarajuće kategorije, o čemu se opširno govori u posebnoj hadiskoj naučnoj disciplini, »Mustalehul Hadisu«. Kao plod jednog veoma složenog i odgovornog naučnog rada nastale su poznate hadiske zbirke. Među njima su najpopularnije šest zbirki-kutubi sitte: Buharija, Muslim, Ebu Davud, Tirmizija, Nesaija i Ibni Madže. Postoje još dvije: Musned Imami Ahmeda Ibni Hanbela i Muvetta Malika. Prema stepenu vjerodostojnosti na prvo mjesto dolazi Buharijina zbirka, zatim Muslimova, pa onda Muvetta Imami Malika. To bi bila prva kategorija. U drugu kategoriju spadaju ostale zbirke. Uglavnom, sve su ove zbirke nastale u trećem stoljeću po Hidžri. To će se najbolje vidjeti ako spomenemo datume smrti njihovih autora. Buharija 256, Muslim 261, Tirmizija 279, Ebu Davud 275, Ibni Madže 275, Ahmed Ibni Hanbel 241. Najveći broj hadisa sadrži Hambelov Musned. Tvrdi se da njihov broj dostiže cifru od 40 hiljada. Kažu da je taj broj izabrao iz 750 hiljada hadisa koje je bio sakupio. Navode da je Sujutija pokušao da sakupi sve hadise. Umro je prije nego je završio sakupljanje. Ostavio je iza sebe oko 100 hiljada sakupljenih hadisa. Vjerovao je da ih je još toliki broj ostao, jer je govorio da bi moglo biti oko 200 hiljada hadisa. Buharijina zbirka je najvjerodostojniji i najvažniji izvor poslije Kur'ana. Sakupljene hadise slušao je pred hiljadu svojih učitelja i uzeo ih od oko 70 hiljada ravija. Buharija je, kako navode, znao napamet 100 hiljada hadisa i 200 hiljada lažnih. IV Da bismo bolje shvatili ulogu i značaj Hadisa kao izvora za islamske propise, neobično je važno rasvijetliti ličnost Muhameda a. s. Posve je potrebno saznati, kako Kur'an gleda na njegovu ličnost,njegovu ulogu i misiju, te kako je on sam gledao na sebe i kako se postavljao i ponašao. Kur'an je u tome posve jasan i određen. On kategorički odbacuje svaku pomisao da bi Muhamed a. s. posjedovao neku nadnaravnu moć.

Na bezbroj mjesta u Kur'anu se utvrđuje i potvrđuje njegovo ljudsko porijeklo i njegova ljudska priroda. Bog mu naređuje: »Reci, ja sam zaista samo čovjek kao i vi. Meni je objavljeno da je Bog jedan...» (Poglavlje Kehf, ajet 110)« I oni rekoše: »Mi ti nećemo vjerovati dok nam iz zemlje ne proizvedeš vrelo, ili dok ne budeš imao vrt od hurmi i grožđa, pa da kroz nj provedeš rijeke da teku, ili dok ne oboriš nebo kako ti tvrdiš na nas u komade, ili dok ne dovedeš Allaha i meleke kao jamce (za ono što tvrdiš), ili dok ne budeš imao kuću od zlata, ili dok se ne uspenješ na nebo. Mi nećemo vjerovati tvome uspinjanju dok nam ne spustiš jednu knjigu koju ćemo mi čitati. »Reci: Slava mome Gospodaru, jesam li ja išta drugo osim čovjek — poslanik«. Ljude ne sprečava da vjeruju kada im dođe uputa osim da kažu: »Zar je Bog poslao čovjeka poslanika«. Reci: »Da su na zemlji meleki koji hodaju smireni, Mi bismo njima spustili s neba meleka poslanika« (Isra, 90—95). Zna se da Muhamed a. s. nije nikada tvrdio da je neko više nadnaravno biće sa nadnaravnim moćima. Oštro je odbijao sve takve počasti. Veoma srdito je ukorio jednoga čovjeka koji je htio da klekne pred njim. Rekao mu je: »Ne smiješ to činiti. Ja sam čovjek, ja sam sin beduinke, koja se hranila osušenim mesom«. Ahmed Ibni Hanbel navodi u Musnedu, da je Muaz Ibni Džebel, kada se je povratio iz Jemena, jednom prilikom predložio Muhamedu a. s. da prihvati pozdrav ljudi u vidu sedžde, jer je vidio u Jemenu kako ljudi na taj način iskazuju poštovanje prema svojim velikanima. Kako prenosi Muaz, Muhamed a. s. je ovaj predlog kategorički odbio rekavši: »Ne smijete me obožavati kao što kršćani obožavaju sina Mejremina«. Islamska koncepcija o Bogu, isključuje svaku vrstu kulta. Bog je jedini, kome pripada svetost, obožavanje, savršenstvo i nepogrešivost. Između Boga i čovjeka nema posrednika. Neotuđivo je i neprikosnoveno pravo svakog čovjeka da se direktno obraća Bogu. Posredništvo Islam označava teškim grijehom — širkom.U tom pogledu veoma je značajno napomenuti da je Omer, kada su ga obavijestili, da se ljudi okupljaju oko drveta gdje su ashabi ponovo izrazili punu odanost Božijem poslaniku, naredio da se to drvo posiječe. On se pobojao, da se vremenom ne stvori kult oko toga drveta, da primitivni ljudi ne budu počeli pripisivati tome drvetu neke moći i ulogu posrednika. Karakteristično je njegovo držanje prema Hadžer-el-Esvedu. Kad je jednom prilikom prolazio pokraj njega rekao je: »Tako mi Boga, da nisam vidio Božijeg poslanika kako te ljubi, ja te nikada ne bih poljubio. Ti si kamen koji ne može sam od sebe ni koristiti, ni štetiti.« Omer je smatrao da je okupljanje oko drveta i ljubljenje kamena nespojivo sa islamskim vjerovanjem u Boga, koje oslobađa čovjeka od svih vrsta kultova i na taj način diže ljudsko dostojanstvo na jedan viši nivo. Još snažnije je potvrđena ljudska priroda Muhamed a. s. prilikom njegove smrti. Naime, u momentu kada je Muhamed a. s. umro bilo je ashaba koji su bili toliko šokirani i pogođeni teškim bolom, da nisu htjeli da prime ovu smrt kao činjenicu, jer Muhamed a. s. ne može i ne smije umrijeti.

Bili su počeli o tome javno govoriti i lansirati ovu tvrdnju među svijet. Vrlo lako se iz ovoga mogao stvoriti mit i kult o Muhamedovoj besmrtnosti. Međutim, intervencijom Ebu Bekira sve je postavljeno na svoje mjesto. Govorio je pred okupljenim svijetom i rekao: »Ljudi, ko je obožavao Muhameda, Muhamed je, eto, mrtav. Ko obožava Boga, Bog je živ i neće nikada umrijeti.« Zatim je citirao kur'ansko aje: »Muhamed je bio samo Božiji poslanik. Prije njega su bili i nestali Božiji poslanici. Zar ćete, ako on umre, ili bude ubijen, napustiti vjeru. Bogu time ne biste nanijeli nikakve štete.« Muhamed a. s. je, prema tome, čovjek. Nadnaravno u njegovoj ličnosti i njegovu životu svodi se isključivo na Objavu, što se na više mjesta u Kur'anu podvlači. To se jedino ubraja u njegova čuda. Samo se za Kur'an može sigurno tvrditi da predstavlja Muhamedovu mudžizu. Mislim da će nam sada biti mnogo lakše shvatiti prirodu i smisao Hadisa, njegov odnos prema Kuranu. Prije svega potrebno je odgovoriti na pitanje, da li je Hadis plod idžtihada ili Objave? Da li je Muhamed a. s. u onom što nazivamo hadisom postupao po svomrasuđivanju, i nahođenju i na osnovu svojih zaključaka, ili po nadahnuću, Objavi? Moramo odmah reći, da je bez osnova tvrdnja da je Hadis djelo jedne vrste objave i da se Muhamed u svemu upravljao nadahnućem i inspiracijom, dobijenom neposredno od Boga. Isto tako je bez osnova pozivanje u tome na ajet: »ve ma jantiku anil heva — »On ne govori proizvoljno, od sebe. To što govori je Objava, koja mu je objavljena.« Ovdje se misli na Kur'an, jer su Muhamedu a. s. protivnici prigovarali u vezi Kur'ana, koji im je dostavljao i tumačio, a za kojeg su oni tvrdili da ga on izmišlja. Očito, ni Muhamed a.s. nije pripisivao hadisima karakter objave. To se jasno vidi iz zabrane popisivanja hadisa. On je u tome polazio od činjenice da je Kur'an Božije djelo, a hadis ljudsko — njegovo. Da nije ovako gledano na Hadis sigurno bi bio naredio njegovo popisivanje, kao što je to učinio u odnosu na Kur'an. Muhamed a. s. je time jasno ukazao na to, da na njegovu praksu treba gledati kao na ljudsko djelo koje je nastalo u određenom vremenu i pod određenim uslovima, jer sve što je ljudsko podliježe zakonima ljudskog razvoja.

Čak se i objava prilagođavala stepenu društvenog razvoja... Otuda njeno objavljivanje u više izdanja. Svaka slijedeća objava predstavljala je novo prošireno izdanje prethodne. Tako su se smjenjivale objave sve do posljednje. Božija misao našla je svoj puni, savršeni i definitivni izraz u Kur'anu, kao posljednjem izdanju Objave. U razvoju Božije misli objavljivanjem Kur'ana otvoren je novi period. U predkuranskom periodu Božija misao prilagođavala se putem nove Objave. Međutim, sada, u eri koju je Kur'an otvorio vrši se to putem načina primjene koji se mijenja prema potrebama vremena. Kur'anski principi i koncepcije ostaju nepromjenjivi, jer sadrže apsolutne vrijednosti i istine, ali se njihova praktična primjena, naime, forme i instrumenti te primjene, mijenjaju, prema zahtjevu razvoja, jer je ljudsko društvo u stalnom dinamičnom kretanju. To kretanje se ne bi smjelo zaustaviti, svodeći njegove tokove u određene stalne i nepromenjive šablone. Zato je Muhamed a. s. nagovijestio da će se u svakom stoljeću morati pojaviti obnovitelj koji će kur'anskoj misli dati novu primjenu. U tom smislu u Islamu postoji vrlo značajna ustanovaidžtihad, čija je funkcija primjena islamske misli i istraživanje najprikladnije i najbolje odgovarajuće forme primjene u datom vremenu i datim uslovima života. Nesumnjivo, Muhamed a. s. je dao prvu i najautentičniju razradu i primjenu islamske misli. Ova razrada je upravo ono što mi nazivamo hadisom i što želimo da mu ovim napisom odredimo pravo mjesto i ulogu u razvoju kur'anske misli. Već smo rekli, da je hadis djelo Muhamedovo a. s. i da nije plod Objave. Imamo zbog toga dovoljno razloga vjerovati i tvrditi da je Muhamed a. s., razrađujući i primjenjujući kur'ansku misao, djelovao kao mudžtehid. Ako tu treba govoriti o nekom nadahnuću, onda je to samo nadahnuće kur'anskom mišlju koju je najsnažnije doživljavao i kojom je njegovo čitavo biće bilo prožeto. Čini nam se, da ne bismo pogriješili, ako bismo Hadisu dali status idžtihada. Pri tome se mora imati u vidu način predaje. Ova je činjenica vrlo važna u određivanju statusa Hadisa. Na nju se mora misliti, jer predstavlja veoma bitan elemenat u ovom pitanju. Ne smije se, kad je riječ o određivanju ovog statusa zanemariti činjenica da je izvršen popis hadisa tek u drugoj polovici trećeg stoljeća po hidžri, kao što smo to ranije naveli. Vidjeli smo, da je iz nekoliko stotina hiljada odabrano samo po nekoliko hiljada. Utvrđeno je u hadiskoj nauci, da samo mutevatir predaja daje stopostotnu sigurnost u vjerodostojnost Hadisa.

Međutim takvih hadisa gotovo, nema nikako. Navodi se, da bi Hadis »innemel a'malu bin nijjat« mogao biti mutevatir. Svi ostali su nam saopćeni pojedinačnom predajom (Ahad), što niukom slučaju ne isključuje mogućnost nevjerodostojnosti, a što, opet, s druge strane ne obavezuje na prihvaćanje. Ebu Hanifa je u tom pogledu bio vrlo oprezan. Prema ahad predaji bio je dosta kritičan. U mnogim slučajevima se nije služio ovakvim Hadisima. Radije je upotrebljavao analogiju. Postoji još jedan, mnogo važniji razlog, koji nas gotovo sili da Muhamedovoj praksi dademo obilježje idžtihada. Naime, ne može se nikako poreći, da Muhamedova razrada i primjena islamske misli nije bila uslovljena i determinisana potrebama, problemima i uslovima datog istorijskog trenutka. Muhamed a. s. je primjenjivao islamske koncepcije i principe na određenu sredinu uodređenom vremenu. Forme takve primjene morale su biti prilagođene takvoj sredini i odgovarati nivou društvenog razvoja. Inače, ne bi mogle biti sprovođene niti prihvaćene.

Muhamedova a. s. razrada postavljala je temelje jednom novom društvu u prvoj fazi svog razvoja, vodeći računa o svim okolnostima, u kojima se nalazilo to društvo. Upravo u tome i leži njegov velik uspjeh. Vanredno dobro je poznavao tokove i zakone razvoja, pa se znao u njih uključiti. Bio je pun realizma, svjestan da živi na zemlji da mora poštovati njene zakone. Njegovo ponašanje i njegov odnos prema životu najbolje potvrđuje njegovu ljudsku prirodu. Mislim, da ćemo se svi složiti u tome da ovako uslovljene i determinirane forme primjene islamske misli, ne mogu biti vječne i nepromjenjive. Moramo prihvatiti kao nepobitnu činjenicu da je primjena islamskih koncepcija i principa stvar idžtihada, naime, stvar ljudske ocjene. Oblici praktične primjene se mijenjaju i prilagođavaju stvarnim potrebama vremena i društvenog razvoja. To važi i za Muhamedovu primjenu, ukoliko se tiče oblasti života. Od ovoga se izuzimaju oblasti ibadeta i akaida. Ne može se nikako prihvatiti mišljenje da je razrada islamske misli pravo samo Božijeg poslanika. Islamska misao koja je u Kur'anu izražena i formulisana u vidu općih koncepcija i principa može biti valjana i savremena za sva vremena i sve prilike jedino putem njene razrade i primjene u svakom istorijskom trenutku. Pravo razrade ne može biti ograničeno na bilo koju generaciju, pa ni na Muhamedovu, jer je svaka primjena i razrada, kao što smo već napomenuli, uslovljena prilikama kaje su je izazvale i determinirale. To važi i za Muhamedovu a. s. razradu. Na to nas najbolje upućuje Omerov slučaj sa muellefetul kulubom. Kur'an je, naime, odredio da se zekat raspoređuje u osam fondova. Jedan od tih fondova jeste muellefetul kulub. Prema Fikhu u muellefetul kulub spadaju oni koje iz raznih razloga treba ojačati u Islamu i privući muslimanskoj zajednici. Muhamed a. s. je na osnovu ove kur'anske odredbe bio propisao i odredio izvjesna davanja iz pomenutog fonda većem, broju ljudi.

Oni su tu pomoć dobijali sve dok je bio živ Muhamed a. s. Poslije njegove smrti obratili su se Ebu Bekiru, kao halifi, da im potvrdi ovo pravo, i da im se i dalje isplaćuje pomoć. On ih je uputio Omeru, koji je kategorički odbio da takvupomoć dalje isplaćuje s motivacijom da Islamu više nisu potrebni takvi muslimani, koji se za pare kupuju. Dodao je da je Islam ojačao, da mu višu nisu potrebni takvi muslimani, upozoravajući tim povodom na kur'anske riječi:. »Reci, istina je od vašeg Gospodara. Ko hoće neka. vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje.« Halifa Ebu Bekir se saglasio sa ovim stavom, kao što su se kasnije saglasili Osman, Alija i svi drugi, ashabi. Ovo je eklatantan primjer jednog savršeno ispravnog shvaćanja primjene islamskih principa. Omer je veoma pravilno ocijenio, da ne postoji više nikakav opći, islamski interes koji bi zahtijevao dalje pomaganje ove vrste muslimana. Sasvim bi bilo pogrešno shvatiti ovaj Omerov postupak kao dezavuisanje i negiranje onog što je bio odredio Muhamed a. s., pa čak što je bio odredio i propisao Kur'an. Riječ je o izmjeni situacije. Pomoć u jednom određenom trenutku bila je sasvim opravdana i potrebna. U drugim izmijenjenim prilikama ona je izgubila opravdanje. Ovim dalekosežnim primjerom Omer je pokazao put kojim je trebalo ići u primjeni i razradi islamskih, principa. Njegov stav nam nedvosmisleno govori o tome da je Muhamedova a. s. primjena bila uslovljena datim okolnostima i da sve njegove takve odredbe mogu biti u drukčijim prilikama podvrgnute izmjenama, jer se radi o idžtihadu. Po našem dubokom uvjerenju ima još dosta odredaba iz prve primjene koje su silom prilika prevaziđene i koje je trebalo još ranije ponovo razmotriti. Mi smo već odavno postavili pitanje visine sadekai-fitre. Ne bez osnova, smatramo da raniji način određivanja ove visine ne odgovara potrebama našeg vremena. Neopravdano je uzimati pustinjski beduinski život iz sedmog stoljeća kao osnov za određivanje potrebe savremenog čovjeka. Ako je beduin u arapskoj pustinji prije 14 vijekova mogao podmiriti svoje dnevno izdržavanje iznosom od od 500 dinara, treba sasvim sigurno znati, da o tome osnovu danas ne može biti ni govora. V Ovaj način prilaza Muhamedovoj a. s. praksi ne bismo smjeli shvatiti kao umanjivanje vrijednosti i značaja Hadisa. Naprotiv, takavodnos prema Hadisu daje mu mnogo veću i trajniju vrijednost. Time on postaje živ i dinamičan mehanizam koji je u stalnom kretanju i razvoju. Kada bismo ga gledali u okoštanim. zatvorenim i prvobitnim, zaleđenim formama praktične primjene, tada bismo mu sigurno iskopali grob.

Najtragičnije je u današnjem razvoju što smo više gledali na riječi i slova nego na misao i duh, više smo vodili računa o formi nego o suštini. Kad govorimo o Hadisu ikao izvoru šerijatskih propisa, za nas je bitan način kako je Muhmaed a. s. prilazio primjeni i kako je razrađivao islamsku misao, a ne sama razrada i primjena. Za nas su bitne one osnovne intencije, duh, smisao, i krajnji cilj kojeg je Muhamed a. s. shvaćao i kojem je težio u primjeni nekog islamskog principa, a ne forma primjene, jer je ona promjenljiva. Ako se u određenim uslovima kroz konkretnu formu postiže cilj, ne znači to da se u drugim okolnostima taj cilj može ostvariti kroz istu formu. Neosporno je, da je Muhamed a. s. najdublje shvaćao i doživljavao kur'ansku misao, njene osnovne intencije, smisao i težnje. U svojoj primjeni pronašao je najadekvatnije forme koje osiguravaju najveće njena ostvarenje, koje su dozvoljavale ondašnje prilike. Mislimo da je svakome jasno da su forme praktične primjene u Muhamedovo a. s. doba morale biti drukčije nego danas. Hadis nas, prema tome, upućuje kako se primjenjuje islamska misao. Muhamed a. s. je u tom pogledu najveći naš učitelj.

Autor: Husein Đozo, Islam u vremenu