Bez obzira na činjenicu što su se životvornim sadržajima Poslanikova sunneta bavili mnogi istaknuti znanstvenici kako muslimanske tako i nemuslimanske duhovnosti, može se bez imalo sumnje ustvrditi da predmet Muhammedovog, alejhi-s-selam, sunneta do našega vremena nije u onolikoj mjeri istraživan i rasvjetljavan koliko on stvarno zavređuje. Budući da je Sunnet, po svojim unutrašnjim mogućnostima, višeznačan, istraživači su mu prilazili sa različitih aspekata istražujući najznačajnija pitanja vezana za njegovo porijeklo i razvoj. Otuda su, u proteklih nekoliko desetljeća, na evropskim jezicima napisane mnogobrojne studije o hadisu i hadiskoj znanosti. Ti radovi su, s obzirom na karakter zapadne istraživačke metodologije, sunnet uglavnom izučavali kao relevantnu pojavu za znanost i historiju, ne ulazeći u dublja razmatranja njegovoga stvarnog porijekla i istinskog važenja. Takvih autora je bilo više; od njih su najistaknutiji Hamilton Gibb, Louis Massignon i Alfred Guillaume. Međutim, rijetki su bili oni istraživači koji su Poslanikov sunnet izučavali ne samo kao historijsku činjenicu nego i kao fenomen koji svojom osebujnošću prevazilazi granice znanstvenog i historijskog entiteta, ili drugim riječima kazano, pojavu koja se pokazuje kao zasebni unutarduhovni medij islama. Među rijetke istraživače koji su se opredjelili za obuhvatnije razumijevanje sunneta spada Frithjof Schuon čija su djela, Understanding Islam i Islam and Perenial Philosophy, dugo vremena bila stalni izvor istinskog razumijevanja islama uopće a Muhammedovog, alejhi-s-selam, sunneta napose, i to ne samo nemuslimanskim čitaocima nego i onim muslimanima koji žive u onim zemljama u kojima preovladava moderno obrazovanje: primjerice u zemljama Amerike i Evrope.

Vrijednost pomenutih Šuonovih knjiga najjasnije se očituje u kompetentnoj i autoritativnoj kritici poznatog šiijskog i uopće muslimanskog teoretičara današnjice Sejida H. Nasra koji ustvrđuje da su Šuonovi radovi o islamu i njegovima najznačajnijim religijskim i spiritualnim značenjima do sada najistaknutiji i najvredniji radovi napisani na zapadnim jezicima. Poslanička praksa Muhammeda, alejhi-s-selam, (sunnet) u najužoj je vezi sa Božijom Knjigom (Kitab). Ovakva tvrdnja je nepobitna, budući da tekst Kur'ana govori o Sunnetu i njime označava načelne Božje principe ponašanja koji se odnose na ljude. U naročitom smislu, riječ sunnet označava poslanički život Muhammeda, alejhi-s-selam, koji obuhvata njegovo djelanje i ponašanje, zatim njegove navike i određene primjere iz njegova života. Svi ovi primjeri za muslimane sačinjavaju norme na svim nivoima života. Sunnet svojim sadržajem obuhvata nekoliko dimenzija: fizičku, moralnu, socijalnu, spiritualnu i druge. Fizička dimenzija sunneta odnosi se na pravila o valjanome i uljudnome ponašanju čovjeka koje proizlazi iz naravi samih okolnosti; primjerice, razgovarati tiho zavrijeme obroka, ili ne razgovarati dok se jede; isprati usta poslije objeda; ne jesti bijeli luk; pridržavati se svih propisa o čistoći, izuvati obuću pred vratima. Ova dimenzija sunneta podjednako se odnosi i na odijevanje muškaraca; da im bude glava pokrivena i da nose na glavama turban kada je to moguće, zatim, da im je zabranjeno nositi svilu i zlato. Drugi propisi zabranjuju miješanje muškaraca i žena na javnim skupovima, zatim, da žena ne može predvoditi muškarce u molitvama; neki, međutim, smatraju da ona ne može predvoditi ni žene u molitvama i da ne može učiti Kur'an.

Ova dva posljednja suda nemaju osnova u prethodnoj tradiciji. Konačno, postoji i elementarno islamsko odnošenje koje svaki musliman sigurno dobro poznaje; primjerice, pozdravljanje, izražavanje zahvalnosti itd. Bez imalo sumnje se može ustvrditi da su se sva navedena pravila i propisi praktikovali bez izuzetka i to gotovo u svim prilikama u kojima su muslimani živjeli. Postoji takođe nešto što je iznad svega u hijerarhiji vrijednosti; duhovni sunnet koji se tiče »spominjanja Allaha« (dhikr) i principi »putovanja« (suluk); međutim, ovakav sunnet, u njegovom istinskom i stvarnom značenju, veoma je rijedak. U osnovi on obuhvata sve tradicije koje govore o relaciji između Boga i čovjeka — a koja može biti odvojena ili unitarna, isključiva ili vezujuća, distingvirajuća ili participirajuća. Postoji i druga oblast koja se mora strogo razlikovati od spiritualnoga sunneta (premda se ponekad čini da se prožimaju); radi se zapravo o moralnome sunnetu koji pokriva dosta kompleksnu oblast socijalnih međurelacija sa svim njihovim psihološkim i simboličkim uvjetovanostima. I pored nesumnjivo jasnih koincidencija, ova dimenzija sunneta ne ulazi unutar; preciznije kaza-no, u ezoteričku dimenziju stvarnosti; ona ne može a da ne zloupotrijebi terminologiju, formirati dio mudrosne perspektive jer ona je nesumnjivo oprečna promatranju i kontemplaciji esencije i kon-centraciji na Jednoj i Jedinoj Realnosti. Ovaj posredujući sunnet, naprotiv, ide takorekuć ruku pod ruku sa osobito pobožnom i dužnosnom perspektivom, i to u velikoj mjeri, i on je konsekventno tome ezoterički i otuda njegovo slobodovoljno i individualističko pojavljivanje.

Činjenica da su neki od njegovih elemenata protivurječni jedni drugima pokazuje, štaviše, da čovjek može i mora pronaći svoj vlastiti izbor. Faqir (duhovni isposnik) neće podržavati u tolikoj mjeri tehniku ili način ponašanja koliko će obratiti pažnju na njihove osnovne namjere kojima su privatno pokrenuta, tj. duhovne stavove i osnovne karakteristike koje se vezuju za prirodnost čovjekova bića (fitrah) iskonsko savršenstvo čovjeka i konsekventno tome naravi (uswah) Poslanika (sunneta ili života) kao norme ponašanja. Svaki čovjek nužno posjeduje osobinu velikodušnosti jer je ona dio božanske prirode smještene u čovjeku. Ali plemenitost duše je jedno, dok je posebno izražavanje plemenitosti, koje je tipično beduinskome svijetu, nešto sasvim drugo. Tako se, bez sumnje, može kazati da svaki gest izražava određeni simbol; sa ovim se slažemo pod pretpostavkom da će biti ispunjena dva uvjeta: prvo, da takvo izražavanje ne bi trebalo biti podržavano iz konvencionalnih navika, neosjetljivo prema mogućoj apsurdnosti takvoga odnošenja; i drugo, da izražavanje ne bi trebalo biti medijator ili potporanj religiozne sentimentalnosti koja je kao takva inkompatibilna sa perspektivom Intelekta i Esencije. U osnovi, moralni ili socijalni sunnet jeste direktno ili indirektno ekvivalentan potrebi za društvenom ili ljudskom normom ponašanja. Njegova namjera je da ostvari, a ne da ograničava, našu pozitivnu horizontalnu prirodu; ali ako je on usmjeren na cjelinu, on nužno u sebe uključuje elemente koji su ograničavajući kada se posmatraju sa stanovišta vertikalne perfekcije. Ovaj horizontalni i ukupni kolektivni karakter sunneta nužno pokazuje da je on neka vrsta maya ili paya, ili drugim riječima kazano i po-tporanj i zapreka, i da se on može pretvoriti u istinski shirk i veza nečega sa Bogom, nesumnjivo, ne za običnoga vjernika nego za duhovnoga »putnika« (salik). Posredujući sunnet sprečava čovjeka da bude zvijer i od gubljenja njegove duše; ali on takođe može sprečavati čovjeka od isticanja duhovnih darova u transcendentnim formama i realizovanje Esencije. Takođe, posredujući Sunnet može favorizirati vertikalnu realizaciju kao što može istovremeno zadržavati čovjeka na horizontalnoj dimenziji; to je faktor koji kod oboga pokazuje i određenu ravnotežu i težinu.

On daje prednost duhovnome uzdizanju, ali ga pri tome ne uslovljava; on jednostavno podstiče stanja potrebna za duhovna usavršavanja svojim unutrašnjim i neformalnim sadržajima koji su u bitnome nezavisni od formalnih stavova. Posmatrano sa stanovišta religio perennis/trojnost religije Sunnet iznosi probleme sa određenim veoma delikatnim implikacijama, pošto je pitanje važnosti posredujućeg i socijalnog sunneta usko povezano sa naročitim religijskim psihizmom, koji po samoj svojoj definiciji isključuje druge jednako moguće religijske psihizme, a koji izgrađuju, kao što to sami pokazuju, naročito duhovno ustrojstvo koje, sasvim izvjesno, nije od bitnoga značaja za islamske spoznaje. Iako prilično izdvojeno iz ovoga aspekta ne bi trebalo zaboraviti činjenicu da je Poslanik bio prisiljen, poput svakoga čovjeka, da izvršava određene radnje u svome životu; i da ih je on izvršavao na je-dan poseban način ne drugačije, na neke različite načine zavisno od vanjskih i unutrašnjih okolnosti. Bio je potpuno obuzet željom da posluži kao univerzalni model čovjeka.

Međutim, on nije uvijek određivao da li je ili nije određena radnja, striktno kazano, u skladu sa propisom. Poslanik je davao različita tumačenja za različite ljude, međutim, on nije odgovoran za činjenicu da su njegovi drugovi - od raznovrsnih darova — kasnije prenosili, sve ono što su čuli i vidjeli, ponekad na tako različite načine, zavisno od individualnih zapažanja i naglašavanja. Zaključak koji bi se mogao izvesti iz ovoga bi bio da svaki elemenat sunneta (Hadisa) nije proizišao na isti način i sa istom tačnošću i da se u mnogim slučajevima tumačenje zasniva na namjeri više nego na formi. Postoji jedna opšta istina koju ne treba izgubiti iz vida, a to je da je suština djela sama po sebi ljudska, a neprestano naglašavanje mnoštva formi ovih djela, pripada nužno jednom posebnom stilu koji posjeduje Karama-yoga (put utemeljen na radnjama), a koja nema ništa što bi zahtijevalo metafizičko razumijevanje i kreaciju na Jednome. Poslanikova ličnost obuhvata sve ono što je i jednostavno i složeno, dok ljudi imaju veoma različite sposobnosti. On nužno personificira, religioznu — pa onda ljudsku — prirodu posebnih osobi-na; on je takođe personificiran, polazeći sa stanovišta različitosti njegova poštovanja, samu Istinu i Put, kao takav.

Postoji takođe jedno razumijevanje Poslanika zasnovano na religijskim iluzijama da je on sam bolji od svih ostalih poslanika, uključujući tu i Isaa, a. s., a takođe postoji i drugo shvatanje zasnovano na samoj poslaničkoj osobini čiji je najviši stupanj kada Logos postaje čovjek. Ovo posljednje shvatanje je istinitije, utemeljenije i, konsekventno tome, manje formalističko od prvog; ono je manje usredsređeno na vanjske radnje nego na razmišljanja o Božjim Imenima u duši ljudskoga Logosa. Niffari koji ovaploćuje ezoterizam u najistinskijem značenju te riječi i koji nije pristalica voluntarističkoga shvatanja svijeta i još šire egzoteričkoga koje prethodi ezoterizmu, prenio je: »Allah mi je rekao: »Moli mi se ili obraćaj Mi se na ovaj način: »O Gospodaru, kako da se najčvršće vezujem za Tebe da bi bio lišen Tvoje kazne i da ne bi Ti okretao svoje lice od mene na danu Suda?

Onda ću Ja (Allah) odgovoriti ovim riječima: »Vezuj se za sunnet u tvom životu i praksi i vezuj svoju dušu za Spoznaje koje sam ti poklonio; i znaj da kada Ja stvaram i ti si o tome upoznat. I Ja neću prihvatiti od tvojega sunneta išta izuzev moje Spoznaje koju ti donosiš, jer ti si jedan od onih kojima Ja govorim: »Ti slušaš Mene i najbolje znaš da Me čuješ i ti primjećuješ da sam Ja izvor svega postojećega«. Komentator ovoga poglavlja primjećuje da sunnet zahtijeva jednu općenitiju primjenu i da on ne pravi razliku između istražitelja koji očekuje nagradu i istražitelja Esencije, i da on sadržava sve ono što je jednome čovjeku potrebno. Druge riječi Niffara glase: »I On mi reče: Moja egzoterička objava ne podržava moju ezoteričku objavu«. I još nešto puno simbolizma koji zahtijeva razumijevanje: »Dobra djela pobožnih ljudi su loša djela odabranih ljudi«, što ukazuje na najveću moguću jasnoću relativnosti nekih elemenata sunneta i relativnosti kulta središnjega sunneta. Adab tradicionalna učtivost na poseban je način problematičan sektor Sunneta iz dva razloga: uske interpretacije i slijepe konvencionalnosti. Adab bi mogao biti time pretvoren u formalizam koji bi bio tako daleko od njegovih istinskih značenja, ili drugačije kazano formalni stavovi bi istisnuli njegovu unutrašnju snagu i djelotvornost, koje su njihova krajnja tačka. Pogrešno shvaćen adab može dovesti i do dvoličnosti, nervoznosti, neistinitosti i prostodušnosti; na osnovu toga niko ne smije proturiječiti izvjesnoj osobi koja govori niti joj reći nešto neprijatno, što bi je odvelo u ubitačnu zabludu, ili pak da mu priredi stanja posve nepoželjna raspoloženja. U svakom slučaju nužno je znati i to razumjeti da adab, čak kada je i najbolje shvaćen, ima svoje granice.

Na taj način, tradicija preporučuje prikrivanje mana drugog muslimana, pod uslovom da ne šteti zajednici i pod prepostavkom da će mu neko, tajno, uputiti ozbiljnu kritiku, bez obzira na adab, ako postoji šansa da će takva kritika biti prihvaćena. Isto tako, adab ne smije sprečavati prokazivanje mana javno u slučaju da bi one mogle potresti druge. Ako se pođe od relativnosti adaba, onda bi se mogli podsjetiti da je Shaykh Darqawi i drugi obavezivali svoje učenike da prekše neke propise, pri svemu tome bez idenja protiv zakona (Šerijata); u ovom slučaju to nije pitanje malamatiyyah, koji zahtijeva njihovo vlastito unižavanje, nego jednostavno princip »raskidanja sa navikama« u namjeri da bi bili iskreni (sidq) i skrušeni (fakr) pred Bogom.

Kao općenito načelo za objašnjenje posebnosti Sunneta treba, za ovo pitanje navesti, relevantne iskaze Shaykha, a koje prenosi Ibn 'Ajbah: »Sistemsko postizanje valjanih djela i povećavanje neobaveznih praksa su običaji koji se pojavljuju među drugima; oni zadržavaju svoje srce u svim mogućim propisima ili direktivama; pusti čovjeka, zbog toga, da se postojano drži svoga jedinoga zikra i svoje vlastite akcije, zavisno od toga šta mu odgovara.« Sa nešto drugačijeg stanovišta, moglo bi se prigovoriti da, bitno i konsekventno tome, preslobodna interpretacija sunneta važi samo za uži krug suflja a ne i za salikine, »putnike«. Kažemo radije da je nezavisnost, vezana za sufije, stupanj koji je rezultiran prelaskom s onu stranu svijeta formi, međutim, to se takođe može ticati i salikina, utoliko ukoliko oni idu putem Spoznaje, a ovo samo po sebi znači da njihova polazišna tačka je nadahnuće u perspektivi koja je saobrazna ovome putu; ili, još dalje, po prirodi stvari oni kreću sa sviješću o rela-tivnosti formi, tako da se društveni formalizam sa sentimentalnim prigušenim glasovima ne bi mogao njima naturiti. Relativnost određenog sunneta, u perspektivi koja nije karama-yoga, a još manje ezoterizam, za civilizaciju ne poništava, važnost estetičke integracije formi uključivši tu sve predmete koji nas okružuju.

Izbjegavati simboličku radnju nije zabluda, po sebi; međutim, prisustvo obmanjujućih formi je trajna zabluda; moderne crkve i duhovnjaci u civilnim odorama su nepobitna očevidnost ovoga. Čak ni osoba koja je sama nezavisna od njih (formi) ne može poreći da one nisu zabluda i, štaviše, elemenat koji je u osnovi suprotan duševnome zdravlju i neizmjernoj milosti (barakah). Dekadencija tradicionalnih znanosti ide paralelno sa opadanjem čovjekove duhovitosti. U Amidismu i japa-yogi, posvećenik mora napustiti sve druge religijske radnje (čine) i predati se u bitnome samotnoj molitvi. Ovo je izražavanje, ne shvaćeno kao samovoljno mišljenje nego posmatrano sa aspekta prirode stvari; i ovaj aspekt, štaviše postaje osnova u slučaju ljudi koji, pored ograničavanja na posebni metod izdvojenosti, utemeljuju sebe na čistoj i totalnoj metafizici.

Sem toga, poznavanje raznolikosti tradicionalnih svjetova i takođe relativnosti doktrinamih formi izražavanja i formalnih perspektiva, pojačava potrebu za suštastvenošću na jednoj strani i uni-verzalnošću na drugoj; i suštastvenost i univerzalnost su svima nama zadaća, budući da živimo u svijetu filozofijske prezasićenosti i duhovne raslojenosti. Perspektiva koja dopušta da neko zaima svijest o relativnosti pojmovnih i moralnih formi vječno je prisutna u islamu; potvrda tome su kur'anski ajeti koji govore o Musau, a. s., i Khidru, kao i određeni hadisi koji reduciraju uslove spasenja na pojedinačne slučajeve i pojedinačna stanja. Ova perspektiva je isto tako primordijalna i univerzalna, a takođe je i fitrah. Ovo je Jalal ad-din Rumi izrazio ovim riječima: »Ja nisam ni kršćanin ni jevrej, ni Perzijanac ni musliman. Ja nisam ni na Istoku niti na Zapadu, niti na zemlji niti na moru... Odbacio sam dvojnost. Spoznao sam da dva svijeta čine Jedan; ja težim Jednome, Ja znam Jednoga, Ja vidim Jednoga, Ja prizivam Jednoga! On je Prvi, On je Posljednji, On je Vanjski, On je Unutrašnji...«

Preveo: Adnan Silajdžić