Ne može se izvesti nijedan opći zaključak da se Kurʼānom  čovječanstvo nagovara na muke, na pesimizam, nihilizam ili na bilo kakvo čovjekovo beznađe, skapavanje i stradanje koji bi bili ideali kojima treba težiti ili ih, štaviše, poželjeti. 

Zapravo, prema Kurʼānu, život sam po sebi donosi kako radosti tako i muke, ne u jednoj manihejski profiliranoj sudbini i slici svijeta (ili zlo ili dobro!),  već na način mnogih uzastopnih  “mijena vremena“ (ṣurūfu d-dahr – صُروُفُ الدَّهْرِ) u kojima  “uz muku dolazi i olakšanje“ - inna maʻa l-usri yusrā (Kurʼān, 94:5-6).  U izlaganju svojih savjeta,  opća pozicija Kurʼāna je u nuđenju ako ne uvijek novih, a ono drukčijih perspektiva. Čovjeku se poručuje: Nakon bolesti doći će ozdravljenje (26:80), nakon progona iseljenje (8:72), nakon smrti proživljenje (22:5)... Ukratko, ima nade, ima izlaza, “radujte se Raju koji vam je obećan!“ (“...и радуйтесь раю, который вам обещан!“)  (41:30)  -   poruka je Kurʼāna čovječanstvu na kraju svega.

Pa ipak, osim o stradalničkim narodima, pokoljenjima i civilizacijama (o kojima treba biti zasebna crtica), Kurʼān s vremena na vrijeme govori i o pojedincima, muškarcima i ženama, stradalnicima i stradalnicama. U ovakvom svemiru i na ovakvoj Zemlji, sve čovjekovo je prolazno, tu prolaznost kao nedaću iskusili su dosad mnogi muškarci i žene koje Kurʼān spominje. Stubokom drukčija sudbina ne čeka ni muškarce ni žene koji će doći kasnije, i živjeti svoje živote.

Krenemo li pomno listati stranice Kurʼāna, vidimo mnoge stradalnike i stradalnice, neke od njih Božanska Riječ Kurʼāna imenuje, druge spominje samo u vezi sa drugim ljudima, njihovim takmacima i progoniteljima, ili pak, njihovim porodicama, očevima ili muževima... Sam Ādam i njegova žena postradali su kad su izgubili Raj (2:30-39). Također, i sām Iblīs (Diabolos) je stradalnik, jer i on je degradiran sa svoga bivšeg položaja, i on je izgubio Raj, i on je sa čovjekom morao na zemlju (usp. 2:34-38). Nisu rijetki komentatori Kurʼāna koji kažu da je riječ/ime Iblīs izvedena iz riječi iblās – strašno očajanje, tuga, potištenost.  

Ādamovu djecu odmah je zadesilo stradanje, jedan njegov sin stradao je od svoga brata, drugog Ādamova sina, bio je ubijen iz religijskih razloga (5:27-31). Majka Mūsāova postradala je teško jer je morala svoga Mūsāa kao novorođenče, u tabutiću, pustiti niz rijeku (28:7). “Srce Mūsāove majke postade prazno“ (wa aṣbaḥa fuʼādu ummi mūsā fārigā; И наутро сердце матери Мусы оказалось пустым; Und das Herz der Mutter Moses war leer), veli se u sūri Kazivanje/al-Qaṣaṣ (28:10).  

Plijevimo li i druge stranice Kurʼāna, nailazimo da je Božiji poslanik Jūsuf/Yūsuf silno postradao od svoje braće koji su ga bacili na dno tamne čatrnje (12:13-18). Stradanje Yūsufovo u vezi je sa stradanjem njegova oca Yaʻqūba (Jākūb). Naime, Yaʻqūbova tuga spominje se u nekoliko navrata u 12. suri Kurʼāna. 

K tome, u vrijeme velikog potopa (aṭ-ṭufān) postradalo je, bezmalo, cijelo čovječanstvo, a slovo Kurʼāna posebno izdvaja Nūḥova sina (11:42-47), njega je jedan potopni val rastavio od oca Nūḥa i odnio ga sa lica zemlje. Lūṭova žena stradala je u uništenju “Prevrnutih ili Ispreturanih naselja“ (Sodome i Gomore, usp. 29:32), bila je među onima koja je “ostala zatrpana zemljom/prašinom“: kānat mina l-gābirīn!  

Čovjek velikih stradanja i kušnji bio je i Ibrāhīm/Abraham, Božiji poslanik. U lancima i okovima, sa katapulta,  prebrodio je posmatranje kako se u svrhu njegova spaljivanja pripravlja lomača! Naime,  zbog širenja vijesti o monoteizmu, i zagovaranja jednoboštva, bio je osuđen na spaljivanje (21:68).  “Povikaše [sudije]: ʼSpalite ga!ʼ“ (Burn him!).  Tako je Ibrāhīm bačen na lomaču, pa ga je Bog spasio!

Ibrāhīm je imao i drugih teških kušnji, sūra 37:89., donosi Ibrāhīmove riječi: “Zbilja, ja sam bolestan!“ (I am indeed sick /atheart/), ovdje se, vjerovatno, ukazuje na njegovu potištenost kad je vidio kako ljudi obožavaju kumire. Strašna Ibrāhīmova kušnja vidi se i iz 37:102-107., to je ujedno kušnja njegova sina Ismāʻīla koji je trebao biti žrtvovan (qurbān) rukama svoga oca. 

Božanska Riječ Kurʼāna posebno snažnim riječima opisuje faraonovo potapanje, npr. u 10:91: “Kad faraonu voda dođe do grla, on reče: ʼJa doista vjerujem da nema boga drugog osim Onoga u Kojeg vjeruju sinovi Israilovi...ʼ“ (...when overwhelmed with the flood, he said: ʼI believe that there is no god except Him Whom the Children of Israel believe in...ʼ). 

U neočekivanim obrtima kurʼānskih kazivanja, faraonova kušnja vodom i utapanjem (kao događaj na zloj i pobunjeničkoj strani čovječanstva!), ima svoja dva pandana na dobroj strani čovječanstva, oba sa sretnim završetkom. Naime, već smo spomenuli da je Mūsā, a.s., kao novorođenče, pušten u tabutiću niz rijeku, bila je to kušnja vodom, ako ne njemu kao još nesvjesnom tek rođenom djetetu, a onda njegovoj majci (28:10). Drugi primjer je stradanje Božijeg poslanika Jūnusa/Yūnus, on se u 21:87., oslovljava kao Ḏā n-Nūn (ʼČovjek Ajkuleʼ, ʼOnaj koga je progutao kitʼ). Uz pomoć kurʼānskog teksta, kao i komentatorskih djela iz egzegeze Kurʼāna, doznajemo da su Yūnusova stradanja bila strašna. 

Prema Kurʼānu (21:87), Yūnus je srdit otišao od svoga naroda kojem je bio poslan da ga poziva monoteizmu, također, sūra Redovi/aṣ-Ṣāffāt (37:139-148) svjedoči da je Yūnus odbjegao od svoga naroda na jednu krcatu lađu, prijetila je opasnost da lađa potone, bacali su kocku ko da sa lađe bude bačen u more (e da se lađa liši tovara koji je višak), kocka je pala na Yūnusa, bačen je u morske valove, progutala ga je riba (kit), u njoj je ostao nekoliko vremena, riba ga je potom izbacila na jedno pusto mjesto, bio je bolestan, Bog je dao da poviše Yūnusa iznikne vriježa tikve, e da bi se prehranio. Sūra 21:87., spominje tmine (aẓ-ẓulumāt; the depths of darkness,  Und er rief in der Firnsternis, И воззвал он во мраке) kroz koje je Yūnus dozivao: “Nema božanstva osim Tebe! Slavljen si Ti! Ja sam bio od onih koji su se prema sebi ogriješili!“ Prema tumačenjima, tmine su bile trostruke, jedna je bila tmina u ribi, druga tmina u dubinama mora (kud je riba plovila), a treća tmina je bila sama mrkla noć iznad mora... Muke i stradanja Božijeg poslanika Yūnusa su bile strašne.

U Kurʼānu se, uz malo riječi, ukazuje i na muke Božijeg poslanika Ayyūba (Ejjūb). Sūra Vjerovjesnici/al-Anbiyā (21:83) stavlja do znanja da je Ayyūb bio bolestan i da je zavapio svome Gospodaru: “Doista me nevolja zadesi, a od svih samilosnih Ti si Najsamilosniji!“ Nevolja (aḍ-ḍurr) jeste teška i dugotrajna bolest. (Prevoditelji Kurʼāna daju sljedeće prijevode riječi aḍ-ḍurr:  Abdullah Yusuf Ali: distress; Rudi Paret: Not (und Unheil); Крачковский: беда). Komentari Kurʼāna donose u pravom obilju kazivanja i priče o Ayyūbovim mukama među kojima je bolest bila ona posljednja. Hvali se Ayyūbova strpljivost i iskrena vjera u Boga.

Kurʼān ne daje bliže podatke o stradanju ʻĪsāʼa, a.s. Ali se iz činjenice da ga je Bog  “uzdigao Sebi“ (4:158) može pretpostaviti zlostavljanje koje je imao od jednog dijela svojih sunarodnika. 

Komentari Kurʼāna sa poštovanjem spominju faraonovu ženu (daju joj ime Asiya) kao spasiteljicu Mūsāovu, kao onu koja je od faraona bila izvrgnuta strašnim zlostavljanjima i mukama. Ona je je jedna od žena “slavnih stradalnica“ o kojima se govori u komentarima Kurʼāna. Tvrde da je još za svoga života  “vidjela svoju kuću u Raju“. 

U Kurʼānu postoje kazivanja o stradanjima naroda i civilizacija (to sve potrebno je osloviti u zasebnoj crtici), ali Kurʼān oslovljava i ona, rekli bismo, tipska stradanja. Stradanje “žive zakopane ženske djece“ (81:8-9) posebno je spomenuto na dirljiv i duboko emotivan način, kao i stradanje ljudi koji su bacani u rovove ispunjene vatrom (ovdje se proklinju “gospodari tih rovova“ (aṣḥābu l-uḫdūd). 

 

Autor: Enes Karić