I zato da bi spoznali oni koji znanje imaju kako Istina je od Gospodara tvoga pa da u Njega povjeruju i da im srca budu sklona Njemu, a Allah će, sigurno, povesti na Put ispravni one koji vjeruju. Krivovjerni neprestano u Njega sumnjaju, sve dok im Čas sudnji ne stigne u hipu, ili dok ih ne stigne stradanje u jednom strahot- nome danu. (El-Hadždž, 54-55)

Kad je tako, a istina je, onda je, pogotovo, obavezniji svaki musliman i muslimanka postići stepen spoznaje svoga Stvoritelja sredstvima koja su mu darovana, jer se time vjernik određuje na­spram Boga, negativno i pozitivno.

Negativno je (selben) u smislu da musliman raspolaže sredstvi­ma kojima bi mogao doseći spoznaju Allaha, ali tome, uopće, ne posvećuje pažnju, ili mu je potpuno nepoznata ta potreba ili on to, bukvalno, ne razumije.

Pozitivno je (tdžaben) da koristi sva raspoloživa sredstva dosezanja spoznaje Uzvišenog Stvoritelja kao što su: logičko rasu­đivanje i razmišljanje koje ima svoje izvorište i uporište u Kur’anu i sunnetu, kao što se to naznačuje u kur’anskome ajetu:

.. pa ko za Mojom Uputom krene, neće zalutati ni zlo- patit se! (Ta-Ha, 123)

Uputa Božija otkriva ono što je iza zastora, te se tako vjernik pomjera iz udaljenosti u Blizinu, iz sfera neznanja u sfere Znanja, iz siromaštva u Imanje, kao što je rečeno u Kur’anu:

...i niko te neće izvijestiti kao Onaj Koji je predobro Obaviješteni. Ljudi! Vi ste u odnosu na Allaha siro­masi, a Allah je Prebogat i Hvaledostojni! (Fatir, 15)

Ovaj uspon, prelazak i napredak može da bude sa uzrokom ili bez njega, ali svakako događa se sa milošću, voljom i odlukom Božijom. Svakako, stanje čovjeka koji traga, želi i hoće da svo­jom poslušnošću i pokornošću pronađe Cilj postaje biće kome se usmjerava Uputa, kao što stoji u ajetima:

...Takva pouka se daje onome ko vjeruje u Allaha i u Dan posljednji; Allaha ko se boji, On će mu naći izlaz neki; I odakle se ne nada, On će ga opskrbiti; onome ko se na Allaha osloni, i dovoljan mu je On jedini - Allah je Taj što izvrši ono što odredi; Allah svemu sudbinu utvrdi. (El-Insan, 2-3)

Tragalac svjestan bezizlaza u tminama svoga neznanja o Allahu uočava tajnu vlastite udaljenosti od Njega i usmjerava Mu se onim potencijalima kojima raspolaže da bi spoznao od Onoga

Koji Spoznaji upućuje... (El-A‘raf, 2)

Onaj ko ne zna ima sasvim ispravno opredjeljenje ako se okrene Znalcu moleći uputu, te posmatranjem (mušaheda) stekne stabil­nost o ispravnosti svoga puta: posmatra Kosmos - i zaključuje da nije nastao slučajno; gledanjem sebe - uvjeren je da nije sam sebe stvorio itd.

U pogledu spoznaje i procesa rasuđivanja, veliki mutekellim Imam Fahruddin er-Razi smatra da razum niti je uzrok čija je po­sljedica spoznaja niti je izvor spoznaje. Između toga dvoga postoji ininteligibilni slijed: Bog stvara rasuđivanje iz kojeg nužno slijedi spoznaja. On usklađuje konačnu vrijednost prema racionalnoj sposobnosti. On je težio tome da u razumijevanju ovih teških pi­tanja dođe do usklađivanja akla i Nakla - razuma i Objave. Ta integracija je veoma značajna. Teolozi prije njega mislili su, ugla­vnom, da je odnos između razuma i spoznaje navika (‘ada), ali je on odbacio takvo stajalište kao neproduktivno.1

Čovjek postaje vjernik na temelju svoje spoznaje, tvrde teoreti­čari akaidske nauke. Mnogi od njih kažu: vjerovanje je spoznaja! Ne može se saznati nešto o nečemu bez spoznaje o njegovoj egzi­stenciji. Neki predstavnici akaidske nauke iskreno vjerovanje (et- tasdik) poistovjećuju sa spoznajom (el-marifa), a drugi smatraju da je et-tasdik moguć tek nakon el-marife i ističu da se ne može ispravno vjerovati bez valjane spoznaje. Tako učene eš‘arije naginju murdži ijskom2 poimanju vjerovanja (el-iman) i u mnogim njiho­vim akaidskim pitanjima potpuno su identičnih stavova, posebice u onima kojima se svojim akaidskim mišljenjem opredjeljuju za dovoljnost unutrašnjeg doživljaja (en-nefsi) bez vanjske manife­stacije, npr. riječima ili djelima. U tom smislu oni će iman shvatiti kao marifu ili tasdik, zanemarujući javni iskaz o pristanku u vje­ru (el-ikrar), ili djelo kao manifestaciju vjerovanja.3 Šejhu’l-islam Ibn Tejmijje, r.t., i mnogi drugi učeni autoriteti islamskog ummeta osporava ispravnost ovakvih stavova.4

Neosporno, svaki je čovjek dužan iskoristiti sve svoje spoznaj­ne mogućnosti, duhovni i intelektualni potencijal, koji mu je dao Allah, dž.š., kako bi došao do istinskog suda o jednosti Allahovoj (et-tevhid) i iskrenog vjerovanja u Njega (et-tasdik).5 Vjerovanje zahtijeva stabilnu i čvrstu osnovu, fundament koji traje vječno. Bo­šnjački učenjak iz 17. stoljeća, Ahmed Bejadi-zade, r.t., porodično mu stablo korijen vuče iz Nevesinja, u svojoj izvanrednoj analizi pet Ebu Hanifinih, r.t., akaidskih traktata, klasificirajući njegovo akaidsko mišljenje, spoznaju (el-ma‘rifa) svrstava neposredno iza et-tasdika, u njoj videći najvišu vrijednost i uvjet ispravnog islam­skog vjerovanja. Tako Imam Ebu Hanife, r.t., u svome traktatu Kita- bu’l-Alimu kaže: “Iman je tasdik, spoznaja, uvjerenje u vjerovanju i izjava pripadanja islamu.”6

Islam je objasnio pitanje vjerovanja Allaha u što nema ni naj­manje sumnje, ni najmanje dileme, ni neodlučnosti. Teška pitanja koja su u vezi sa vjerovanjem predmet su rasprava u različitim re­ligijama, sljedbama i sektama. Oni ovim problemima nisu pristu­pali odgovorno i temeljito, pa im je i rezultat bio daleko od isti­ne, a njihovi različiti putevi mišljenja vodili su pravcima koji ne podastiru istinu, zapravo bili su potpuno na suprotnoj strani od nje, npr. opisivali su Stvoritelja na sliku i priliku stvorenja i govorili da se na Njega odnosi isto ono što i na stvorenja. Neki od njih su pak ustvrdili da je Allaha sasvim izvjesno promatrati slabim i ogra­ničenim ljudskim razumom. Jedni od tih idu još dalje i smatraju da se Bog utjelovljuje u likove stvorenja i na taj način se svijetu otkriva i pokazuje. Ima ih koji podržavaju ideju “jedinstva Boga i svijeta” (ittihdd) i kažu da su stvorenja različite manifestacije Boga, nazivajući ih “manifestacijama Ljepote”. Da bi se osvrnuli na ovo dovoljno će biti Ibnu’l-Kajjimovo, r.t., tumačenje Poslanikovog, s.a., hadisa: “Allah je, uistinu, lijep i voli ljepotu.”7 Ovaj časni alim kaže da taj hadis otkriva dva velika principa u Vjeri. Prvi govori o na­činu spoznaje Allaha, dž.š., a drugi je praktične prirode. Prvi nas podučava da spoznajemo Allaha Uzvišenog kroz Njegovu ljepotu, po kojoj Mu niko nije ravan, a drugi nas upućuje da Ga obožavamo putem ljepote koju voli u riječima, djelima i osobinama/karakteru. Na taj način će obožavatelj spoznati svoga Gospodara kroz ljepotu, jednu od Njegovih osobina/atributa, i obožavaće Ga putem ljepote, suštine Njegove vjere i Vjerozakona. Tako je ovaj poslanički hadis obuhvatio principe spoznaje i prakse.8

Islam je zatvorio takve puteve iskrivljenih vjerozakona, sekti i sljedbi a koji vode trajnoj zabludi. Omogućio je korištenje isprav­nih sredstva i metode u raspravama i istraživanju. Dao je velike počasti razumu i na visoke vrijednosti podigao one koji se žrtvu na putevima spoznaje.9

Uzvišeni Allah je rekao:

On zna šta je pred njima a šta iza njih je, a oni Njega ne mogu da znanjem obujme. (Ta-Ha, 110)

I rekao je:

...On zna šta pred ljudima je a šta iza njih je, i oni mogu spoznati iz Njegova znanja samo što On hoće... (Al-Bekara, 255)

U jednoj Poslanikovoj, s.a., predaji stoji da je on kazao: “Allah je zaklonjen i od razuma kao što je nedostižan očnome vidu. Nje­ga žudno traže najuzvišeniji meleki kao što ga i vi tražite!”10

To znači da najčasniji meleki u uzvišenom duhovnom svijetu i svjesni ljudi priželjkuju znanje kojim bi dostigli spoznaju o Alla­hu. U tome nema razlike između meleka i ljudi. U izvjesnosti toga znanja su jednaki. Razlika je samo u posjedovanju raspoloživih sredstava i njihovom korištenju. Također, čovjekove smetnje su goleme i zbog zabavljenosti drugim stvarima, pa mu je kontinui­tet u tom traganju i čežnji minimalan.

Meleki nemaju sputanosti kakvu imaju ljudi, nikakvi izazovi ih ne odvlače od Cilja, pa njihove spoznaje mogu biti ograničene de- terminiranošću, slabošću i ograničenošću samog njihovog bića, a Allah najbolje zna. Čovjeku su, na jednoj strani, ograničenja mno­gobrojna, a na drugoj strani su mu otvorene neslućene mogućnosti dolaska do Cilja. Velikani u islamskoj nauci i nesumnjivi autoriteti gnoze, govoreći o tim čovjekovim spoznajnim mogućnostima, npr., vele da je jedna od najuzvišenijih stepenica marife na tome putu, spoznaja Allaha kroz Njegovu ljepotu, te da to postižu najodabra- niji tragaoci Cilja. Oni koji su Ga spoznali, spoznali su Ga preko nekog od Njegovih svojstava, međutim, kažu oni, najpotpunija je spoznaja onih koji su Ga upoznali preko Njegovog savršenstva, ve­ličine i ljepote. Ni kod koga Mu nema sličnosti u Njegovim svojstvi­ma i osobinama. Sva ljepota svih bića zajedno, a svako od njih ima određeni oblik ljepote, ne može se usporediti sa Njegovom ljepo­tom. Ni primjer, kažu znalci, usporedbe svjetla slabašne svijeće sa žarkim suncem nije adekvatan toj razlici. “Za predočavanje Njego­ve ljepote dovoljno je kazati da bi blistavost Njegovog lica, u slučaju podizanja zastora (hidždb), spalila sve stvoreno do čega bi dopro Njegov pogled”, kaže učeni Ibnu’l-Kajjim. Ni Musau, s.a., na Turi Sinau, ni Muhammedu, s.a., na Mi‘radžu, kada su bili u bližoj blizini Njemu od najodabranijih meleka, to nije bilo darovano. Taj dar On čuva da ga na Sudnjem danu pokloni onima koji će biti obradovani najvećom nagradom, a oni će biti osposobljeni sredstvima i mogu­ćnostima da to viđenje budu mogli doživjeti. O ovom viđenju se govori u Kur’anu.

Upravo zbog ograničenosti raspoloživih instrumenata i sred­stava spoznaje, čovjek je nemoćan u davanju odgovora na mnoga bitna pitanja. Jedno od njih je Allahovo Biće i Njegova svojstva. Na ta nerješiva pitanja čovjek zdravog razuma i odgovoran za svoje sta­vove, zaključke, tvrdnje i riječi jedino može kazati: “Nemoćan sam, ne znam, poznato mi je samo onoliko koliko mi je Allah otkrio i čemu me je On poučio!” Ovi problemi se ne mogu podvrgnuti opi­tima niti inteligenciji bilo kojeg čovjeka. Svjetlo ove vrste znanja dostupno je do tačke otkrivenosti koju određuje samo Allah. To može biti samo darovano. Iskustvena nauka nema nikakvu metafi­zičku vrijednost, već samo naučnu i pomaže čoveku u ovladavnju prirodom i njezinim resursima. Već je klasičnim apologetičarima (mutekellimun) bilo jasno da se naučni zaključci ne mogu postaviti kao metafizički temelj života i imaju se “svezane ruke” u odgovoru na ta pitanja, naročito na eshatološke činjenice (gajb) i druga meta­fizička i nužna bitna pitanja duhovnog života čovjeka.

Imam Fahruddin er-Razi drži opravdanim raspravu i diskusiju o Božijem Biću i Njegovim svojstvima. Kaže da Allahova svojstva i imena treba interpretirati simbolički (te’vil) da bi bili pravilno shva­ćeni. On u tome slijedi metod Imamu’l-Haremejna el-Džuvejnija u primjeni te’vila na Kur’an, naročito na ajete kojima se Allah opi­suje svojstvima vida i sluha. Dakle, on pokušava nadići racionalne teškoće nekih principa vjerovanja te’vilom, što je bio običaj većine folozofa.11

Nemogućnost u spoznaji Allahovog Bića, osim onoga što je On otkrio, dio je islamskoga vjerovanja. Mnogi velikani akaidske nauke kazali su da je spoznaja Allaha dio vjerovanja. Do spoznaje se pak dolazi razmišljanjem o Njegovim stvorenjima i savršenstvu Njegovog stvaranja. Ashab ‘Abdullah ibn ‘Abbas, r.a., kaže: “Svojim osobinama prekrio je Svoje Biće, a Svoje osobine prekrio je Svojim djelima.” Među pročelnicima ovoga stava je bio Ebu Hanife, r.t.

Za Imama Alija, k.v., veže se sljedeća misao: “U zabludi su oni koji Tebi traže ravnoga. Oni lažu upoređujući Te sa idolima. Daju Ti osobine stvorenja, kakve li laži i potvore! U njihovim umovima pobrojane su osobine pripisane Allahu kao kakvome predmetu. Ocijenili su Te, svojom potvorom i bolesnim umovima, na krajnje pogrešan način. Ja svjedočim jasnom izjavom: Ko Te god uspo­redi sa stvorenjima - nevjernik je! U tome se oslanjam na jasne ajete! I kafir je po jasnim dokazima! Ti si Allah! Do Tebe ljudski razum ne može doseći, ne može preći granicu koju si Ti odredio! Ko to tvrdi da može, čini ružnu stvar, pa Ti onda u svojoj slobodi određuje kakvoću po sudu svoga razuma. Međutim, istina je da Tebe ništa i niko ne može ograničiti niti Te opisati a da to bude istina!”12

Izvorno islamsko vjerovanje je, da ljudskome razumu nije mo­guće doseći do Allaha, dž.š., i da

Njemu nije ništa nalik; On je Taj Koji veoma dobro čuje i vidi. (Eš-Šura, 11)

To je učenje Ehl-i sunneta ve’l-džema‘ata.

Ko misli o ovoj temi da je Allahu u Njegovoj veličini, uzviše- nosti, nedokučivosti, u lijepim imenima i nadnaravnosti Njegovih svojstava ijedno stvorenje slično i da je bilo kakva usporedba sa Njim moguća, nazivom ili imenovanjem, po samom slovu kur’an- skoga ajeta takva usporedba Stvoritelja i stvorenja je nemoguća i nedopustiva je. Bogu pripada Njegovo, a ljudsko je čovjekovo.13

Nazivi mogu biti isti, ali je suština različita i nema nikakve sličnosti. Božija svojstva su oduvijek i istovjetnost naziva ih ne može učiniti jednakim sa svojstvima stvorenja. Svojstva stvorenja su nastala, beznačajna i kvarljiva u svome trajanju, nisu vječna, podložna su tumačenju - što je dozvoljeno, imaju svoju svrhu i prethodio im je uzrok. Allah Uzvišeni i Njegova savršena svoj­stva ne podliježu tome, On je sa Svojim svojstvima nedostižan, ne može Mu se pripisati nedostatak ili bilo kakva mahana. Sasvim bi bilo dovoljno na tu temu reći kur’ansku istinu:

Njemu nije ništa nalik! (Eš-Šura, 11)

Učeni islamski autoriteti vele: “Tevhid je vjerovati da je Allaho- vo Biće neuporedivo sa drugim bićima i da Mu se ništa ne ospora­va od Njegovih svojstava (mu attala).” Fizički ili duhovni opis Boga sa stvorenjima i njihovim stanjima je opredjeljenje nevjernika i krivovjernika, ili je stvar nasilja prema istini ili neznanje onih koji tako govore.14

El-Vasiti na navedenu misao dodaje svoje pojašnjenje: “Kao što Njegovom Biću nije ravno, niti slično drugo biće, tako isto Nje­govom imenu nema ravnog drugog imena. Ničije djelo nije kao kreacija Njegovog djela. Također, Njegovim svojstvima neuspore­diva su svojstva drugih bića. Sličnost je moguća samo u nazivu ili imenovanju. Njegovo uzvišeno Biće je oduvijek (Ez-Zatu’l-ka- dtmetu), pa je nemoguće da Allah dobije stvoreno/novo svojstvo, kao što je, isto tako, stvorenom/novom biću (ez-zatu’l-muhdesetu) nemoguće da dobije svojstvo koje je oduvijek (sifetun kadtmetun). Navedeno što je kazano jeste vjerovanje i učenje Škole sljedbenika Istine - Ehl-i sunneta ve’l-džema‘ata, neka je s njima Allah zado­voljan!”15

Ibn Haldun je u svojoj Mukaddimi, u poglavlju “Ilmu’l-kelam”, problematizirao pitanje uzroka u raspravama pojedinih mutekelli- ma.16 To je isto učinio Imam Muhammed ‘Abduhu u svome Risale- tut-Tevhidu. U ovim izvorima je kazano da ima autora koji odbija­ju i pomisao utjecaja uzročnosti od strane uzroka osim Uzroka, jer bi davanje mogućnosti u takvo što vodilo vjerovanju u stvaralačku silu drugih uzročnika osim Allaha, dž.š. Međutim oba ova autora drugim uzrocima, kao i autori koji su to zastupali, nisu davali esen­cijalnu neovisnost. Ko bi tako nešto vjerovao, a bilo je frakcijskih zastranjivanja u tome pravcu, to bi vodilo nekoj vrsti esencijalnog širka. Svaki utjecaj, prirodni i natprirodni, esencijalno je ovisan i neodvojiv od Božije volje i kreacije, vezan za Njegova svojstva Bića i stvaranja:

On stvara šta hoće! (Eš-Šura, 49)

Mi sve s mjerom stvaramo, i naređenje Naše je samo jedna riječ - sve bude u tren oka. (El-Kamer, 49-50)

Sve je vezano za Njegovu Volju i bilo šta što se događa nije mimo Njega niti je odvojeno od Njega. Dakle, i prirodni i natprirodni utjecaj u skladu je sa Allahovim iradetom i put je kojim se ostvaruje ono što je samo On odredio.

Zastupanje esencijalne neovisnosti uzroka i esencijalne samo­stalnosti prirodnih činilaca, shodno učenju o tevhidu Allaha i Nje­govih svojstava jeste širk, jer se pojednačuje djelovanje Stvoritelja i stvorenja i određuje ravan Njegovog - natprirodnog i njihovog - prirodnog opsega. Podjela aktivnosti između Boga i stvorenja je nemoguća. Zagovaranje takvog stava vodi širku. Prema Kur’anu to je apsurdan zaključak:

...sve je od Gospodara našeg! (Alu ‘Imran, 7)

... Ako ih stigne kakvo dobro, oni vele: “Ovo je od Al­laha!”, a snađe li ih kakvo zlo, govore: “Ovo je zbog tebe!” Reci: “Sve je od Allaha!”Pa šta je tim ljudima?! - oni kao da ne razumiju ono što im se govori! Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio... (En-Nisa, 78-79)

Allah vam daje da se morem koristite da bi lađe, vo­ljom Njegovom, po njemu plovile, da biste mogli traži­ti blagodati Njegove i da biste bili zahvalni. I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju. (El-Džasija, 12-13)

 

Ljude zavede poznat utjecaj više nego nepoznat, pa poznat utjecaj pripisuju sebi ili drugome sličnome sebi misleći da je jasan i prirodan, a nepoznat utjecaj smatraju da je Allahov zbog toga što je obavijen tajnom i daju mu karakter natprirodnoga. Među­tim u skladu sa izvornim tumačenjem tevhida, takvo stanovište je pogrešno. Stoga su u akaidskoj nauci važni znalci jer rijetki mogu jasno razlikovati granice imana i širka, a na što je upozorio Posla­nik, s.a., ukazujući da je jednako teško raspoznavanje nijansi širka kao hod crnoga mrava u mrkloj noći na crnome kamenu.

Musliman je dužan dostignuti znanje uvjerenja (‘ilmu’l-jektn), a to znanje je spoznaja da je Allahovo Biće neusporedivo sa dru­gim bićima. Isto tako, znanje da su Njegova svojstva drugačija u odnosu na svojstva stvorenja i da isti ili slični nazivi ne daju po­voda pomisli o njihovoj istovjetnosti.

Da bi se razmišljalo o različitosti, o kojoj je naprijed bila riječ, treba promotriti pitanje o dva života i o dva svojstva kako su to diskutirali časni učenjaci imam i Šejh Muhammed Abduhu i Šejh Rešid Rida: “Uzvišeni Allah je Živ po Sebi, a čovjeku je život stvorio Allah. Allahov život je vječan (ezelijjetun), a čovjekov život je na­stao (hadisetun). Allahov život je neodvojiv od Njega - vječan je, dok čovjek bude odvojen od života kada umre - prolazan je. Alla­hov život je takav da on postaje Izvor života svemu živome, a život čovjekov je samo njegov. Tako se mogu promatrati i druga svojstva: znanje, kreacija, volja, uspostava reda u svijetu, sva su ona u čovjeka manjkava, a Allah nedostataka nema, On je apsolutno savršen (el- kemalu’l-mutlak), po Svome Biću i po Svojim svojstvima.”17

Razlika Božanskoga Bića u odnosu na druga bića koja su na­stala je očita. Logično je da je pozicija stvorenih bića neusporedivo ispod Božanskog nivoa. Jasno je da je Božanskome neusporedivo ma šta od Njegovih stvorenja, bilo da se radi o Njegovom Biću ili o Njegovim svojstvima. Kad se, npr., kaže: Allah čuje, treba kazati, i da to bude jasno, kao zora da Njegovo čuvenje nije kao naše slušanje, Njegovo je slušanje po svojstvu Bića Njegova, a ljudsko je putem organa koje je stvorio Allah. Isto tako, ako bi spomenuli svojstvo vida, Allah vidi Svojim vječnim vidom, a ljudi vide po­sredstvom svojih organa vida - očima, Njegovo svojstvo vida i naše svojstvo vida nisu ista i ne mogu se uspoređivati niti istovje­tni naziv daje opravdanog povoda za takav zaključak. Ljudsko je sve nastalo, stvoreno i sa prolaznim tokom vremenskog trajanja, a Allahovo je sve vječno, oduvijek i neprolazno. Uzvišenost Boga i naša pozicija naspram Njega ukazuje da je On nedokučiv, da je On Iznad, te da je ljudski razum slab i nemoćan da odgonetne nebrojene zapitanosti naše koje se odnose na Njegovo Biće i na Njegova savršena svojstva.18

Kao što možemo čitati u klasičnim djelima ‘ilmu’l-kelama, već u osmom stoljeću po Isau, s.a., razvijala se ekstenzivna upotreba razuma u tumačenju akaidskih problema, posebno najvažnijih sre­dišnjih pitanja kao što su: značenje Božijeg tevhida, mogućnosti spoznaje, sastav imana, tajna Božijeg Bića, svojstava i imena, odnos vjerovanja i djela u ljudskome spasenju u vječnome svijetu, pre­destinacija i slobodna volja, Objava i razum, odnos između Božije Milosti i Njegove Pravde, eshatološka pitanja... Tumačenja nekih autora su izazivala jake otpore, posebno mu‘tezilijske tendencije, u kojoj su se očitovali sjajni autori. Njihova pozicija koju su u tim tumačenjima postavili bila je suprotstavljena ehl-i sunnetskim akaidskim školama koje su, posebno raspravu o Biću, Njegovim svojstvima i imenima te pitanja gajba, interpretirali po doslovnom slovu Kur’ana i sunneta. Škole eš‘arizma, maturidizma i tahavizma su nastavile svoje puteve razvijanja diskusija o mnogobrojnim te­ološkim pitanjima na platformi ehl-i sunneta i to traje do našega doba. Imam Abduhu je bio na tragu mišljenja ovih škola i dao je sjajna tumačenja na mnoga akaidska pitanja, pa nekada i slobodni­je od njegovih prethodnika, zbog čega je optuživan za oživljavanje neomu‘tezilizma.

Imam Šejh Muhammed Abduhu kaže: “Kada odmjerimo mogućnosti ljudskoga razuma, ustanovit ćemo da je krajnji do­met njegovog poimanja spoznaja formi nekih pojava koje čovjek opaža čulima, intuicijom ili raciom; zatim spoznaja njihovog neposrednog uzroka, njihovo grupisanje u vrste i rodove, kao i obuhvatanje nekih zakonitosti koje određuju međusobne odnose tih pojava. Što se tiče prodiranja u suštinu stvari, ljudski razum nema snagu da dosegne njihovu bit, odnosno supstanciju, budući da se spoznaja složenih pojava postiže poznavanjem elemenata, što vodi do spoznaje njihovog počela. Međutim ne postoji mo­gućnost da se dođe do te spoznaje. Krajnji domet spoznaje koja je razumu moguća su forme objekata i njihovi učinci...”19

Vjerovanje kakvo jeste kod kršćana, npr., obavezuje njihove mislioce na Zapadu, da ponovo razmisle o trojstvu, srčiki svoga vjerovanja i učenja, čemu je priklonjena većina njihovih suna­rodnjaka u ovom našem dobu. Negativno se, svojevremeno, o kršćanskim dogmama izjasnilo sedam istaknutih engleskih teo­loških mislilaca u svojoj knjizi Podvale o utjelovljenom bogu, tako­đer dr. Mariette Stanly, članica Američkog prirodno-znanstvenog instituta, koja je napisala: “Nema sumnje, potrebno nam je da bi opisivali Boga i spoznali božanske osobine da nam je neophodna drugačija terminologija i definicija koja se potpuno razlikuje od one koju smo do sada koristili i kojom opisujemo fenomene ma­terijalnog svijeta, možda tek njegove polovice kojom se koristimo, posebno nakon toga što smo vidjeli da Univerzum ne održava samo fizička zakonitost već još nešto, gdje se udružuje materijal­no podstaknuto duhovnim, ili materijalno i nematerijalno, a mi nismo u stanju da opišemo osim onog što je materijalno, a nikako i ono što je nematerijalno, ali i to, opet, samo bukvalnim ili mate­rijalnim opisom.”20

Kako čovjek onda može opisati Allaha, dž.š.? Generacije zalu- talih kada su govorili o Uzvišenom Allahu, ograničavali su svoja mišljenja samo na ono što znaju, a imali su malo znanja, nezna­tno, ljudskog za za veliku Temu, pa su istim sredstvima istraživali o Allahu kao i materijalnim stvarima, zbog čega su pali u veliku zabludu opisujući Ga na način kako Ga opisuju obožavaoci kipova, koji vjeruju u inkarnaciju, čak Ga potpuno negirajući i sl., a to sve zbog toga što je ljudsko znanje ograničeno i okrenuto od nebeske Objave.

Islam odbija takav pristup i poziva da se sve stavi na svoje mjesto, uvjetno rečeno. Ova vjera je donijela pravu istinu o Bogu i demantira sve zastranjenosti, dileme i sumnje koje se iznose o vjerovanju u Allaha, dž.š.

Islam dokazuje da je Stvoritelj Univerzuma jedan, opisan svoj­stvima koja su savršena. Kur’an-i kerim poziva čovjeka da ne go­vori o Allahu jezikom poistovjećivanja ili utjelovljivanja, ili bilo kojim svojstvom Božijih stvorenja. Ehl-i kitabije, Židovi i kršća­nin, grubo krše zabranu poistovjećivanja i utjelovljivanja Boga u svome opisivanju Njega. Njihovi opisi Boga ne govore ispravno o Njegovom savršenstvu. Zapravo, govore o Njemu kao da je stvo­renje. Subhanallah! Zorno se vidi u mnogim kur’anskim ajetima opisivanje Allaha svojstvima savršenstva koja takva više niko osim Njega nema, npr.

U Njega pogled ne proniče, dok On proniče i u pogle­de; On je Dobrostivi i Sveznajući je. (El-Enam, 103)

Vjerovjesnik Muhammed, s.a., traži od ljudi da razmišljaju o Božijem stvaranju i stvorenjima, ali zabranjuje da se razmišlja o Allahovom Biću, pa veli:

“Razmišljajte o Allahovim dokazima, a ne razmišljajte o Nje­govom Biću.”21

“Razmišljajte o čemu god želite, samo ne razmišljajte o Alla- hovom Biću.”22

Razumnom čovjeku pružena je nepregledna galerija stvore­nja i likova za razmišljanje. Raznolike odlike stvorenja i njihova različitost upućuju na volju i htijenje njihovog Stvoritelja i činje­nicu da Njegovo stvaranje nije ograničeno na jednoličnost, pa da to bude samo jedna vrsta pored koje ne može stvoriti drugu. Te raznolikosti stvorenja u izgledu, vrsti, ponašanju i naravi jasan je dokaz svrhovitosti stvaranja i dokaz mudrosti Tvorca. Upotpu­njenje osobina stvorenja, koje bi bez upotpunjenja bile manjkave i bezvrijedne, upućuje na činjenicu da Onaj Koji ih je upotpunio posjeduje veće pravo da bude potpun i savršen. Zato su Allahova stvorenja dokaz Allahovih savršenih svojstava/osobina (es-sifat) i potvrda istinitosti onoga što su Njegovi poslanici i vjerovjesnici, s.a., govorili o Njemu. Stvorenja svjedoče i potvrđuju objavljene, čujne ajete i podsjećaju na dokazivanje istine kosmičkim, vizuel- nim ajetima.

Uzvišeni je rekao:

Dokaze Svoje ćemo im pokazati na obzorjima i u njima samima, da bi im bilo jasno kako je Kur’an Istina; a zar nije dovoljno to što Gospodar tvoj o svemu svjedoči?! (Fussilet, 53)

Ovim On obavještava da je nužno da im putem kosmičkih vi- zuelnih znakova dokaže istinitost objavljenih, čujnih ajeta. Njego­vi znakovi svjedoče o istinitosti Njegovih riječi, a On preko Svojih znakova svjedoči o istinitosti Poslanika Muhammeda, s.a. Allah je Svjedok i Njega sve svjedoči. On ukazuje na sve stvoreno i sve ukazuje na Njega. On dokazuje Sebe Sobom.

O tome neki islamski mudraci, oni kojima je Allah otkrio spoz­naju (‘arifinj, kažu: “Kako da tražim dokaz za Onoga Koji je Do­kaz svakoga drugoga? Kakav dokaz tražiti za Onoga Koji je Dokaz svega drugoga? Kakav dokaz tražiti o Njegovom postojanju, kad je Njegovo postojanje jasnije od svakog dokaza!” Zato su Allahovi poslanici, s.a., govorili svojim narodima kojima su bili upućeni:

Zar možete sumnjati u Allaha? (Ibrahim, 10)

On je poznatiji od svega poznatoga i jasniji od bilo kojeg znaka i dokaza. U zbilji su sve stvari Njime poznate i otkrivene, iako smo, kroz promatranje i dedukciju, kroz stvari i Njegovo djelovanje na njih, upoznali Njega.23

Ono što islam uči o Allahovom savršenstvu, o Njemu kao Stvo­ritelju Univerzuma, to nije iznjedrilo razmišljenje ni jednog velikog filozofa do dolaska kur’anske objave. Tek se takva razmišljanja po­javljuju dugo nakon pojave islama. Početak korištenja takvih doka­za na Arabijskom poluotoku dogodio se vrlo davno. I to je dokaz o Kur’anu kao Allahovoj objavi. Nema onoga koji bi bilo kakvim suprotnim argumentima to mogao pobiti.24

Autor: Muharem Omerdić

Takvim 2007.

 

Bilješke

1 M.M. Sharif, Historija islamske filozofije, A. Cesarec, Zagreb, 1988., II, 62. 

2 Vidi: Šerîf Jahja el-Amin,“Al-Murdži‘a”, Mu‘džemu’l-fireki’l-islâmijja, Daru’l-adva’, Bejrut 
1986., 219. 
3 Sa‘duddin al-Taftazâni, Šerhu’l-mekâsid, II, Daru’t-taba‘ati’l-‘âmira, Istanbul 1227. h., 

4 Dr. ‘Abdurrahmân al-Mahmud, Mevkifu Ibn Teymijja mine’l-ešâ‘ira, III, Mektebetu’rrušd, 
Rijad, 1995., 1349. 
5 Ahmed Bejadi-zade, Išarâtu’l-merâm min ‘ibârâti’l-Imâm, Gazi Husrev-begova biblioteka, 
Sarajevo, rukopis br. R-3999, folija 32b 
6 Ahmed Bejadi-zade, El-Usulu’l-munîfa li’l-Imâm Ebu Hanifa, Süleymaniye kütüp-hanesi, 
Şehid Ali Paşa, Istanbul, No. 1705, fol. 8b 
7 Zabilježio Muslim od ‘Abdullaha ibn Mes‘uda, hadis br. 91. 
8 Ibnu’l-Kajjim el-Dževzi, Riznica znanja, Bookline, Sarajevo, 2006., 21-22. 
9 Muhammed Ferid Vedždi, El-Islâmu dînu’l-hidâjeti ve’l-islâhi..., 23. 
10 El-Ezher, LXIII/1990., 5, 513. 
11 M.M. Sharif, Historija islamske filozofije, ibid., II, 61-62. 
12 Vedždi, ibid., 24-25. 

13 ‘Ali ibn Sultân Muhammed el-Kârî, Minehu’r-Revdi’l-ezher fî Šerhi el-Fikhi’l-ekber, Dâru’l-
bešâ’iri’l-islâmijja, Bejrut, 1998., 120. 
14 Eš-Šejh Vehbî Sulejman Gavdžî, Et-Ta‘lîku’l-mesir ‘alâ Šerhi’l-Fikhi’l-ekber, Bejrut, 
1998., 117-120. 

15 Tefsîru’l-Kurtubî, Komentar Suretu’š-Šura, VII, 828. 

16 ‘Abdurrahmân ibn Muhammed ibn Haldun, Mukaddima, Ihâja’u’t-turâs el-‘arebî,  Bejrut, 458-467. Vidjeti naš prijevod na bosanski jezik: Ibni Haldun, ‘Ilmu ’l-kelam,Islamska misao, IV/1982., 39, 42-48. 

17 Tefsîru’l-Menâr, III, El-Hej’etu’l-misrijje el-‘âmmeh li’l-kitâb, Kairo, 1973., 24 
18 ‘Afîf Tabbâre, Ruhu’d-Dîn el-islâmî, Dâru’l-‘ilm li’l-melâjîn, Bejrut, 1985., 109. 
19 Muhammed Abduhu, Risale et-Tevhid, El-Kalem, Sarajevo, 1989., 60. Prijevod na bosanski: Muharem Omerdić. 
20 Izvadak prema: Ruhu’d-Dîn el-islâmî, ibid., 109. 
21 Et-Taberânî. 
22 El-Bejhekî. 
23 Ibnu’l-Kajjim el-Dževzi, Riznica znanja, ibid., 12-13. 
24 Ruhu’d-Dîn el-islâmî, ibid., 110.