Mudrost, lijepo savjetovanje i umijeće komuniciranja na koje nas Uzvišeni poziva u procesu pozivanja Njegovoj vjeri, bile su, u metodu njegovog pozivanja, zastupljene do krajnjih  granica. Mudrost pozivanja ogleda se pored ostalog u blagom postupku, skromnosti, odlučnom nastupu, ali i u sklonosti ka praštanju. Po uzoru na Vjerovjesnika, odgajatelj bi trebalo da bude, pored ostalog, oštrouman kako bi uočavao individualne razlike kod odgajenika i kako ne bi nastupao prema svima jednako. Jer svaki čovjek je priroda za sebe i putevi do njegovog srca su različiti. Osobine o kojima ćemo ovdje govoriti, imaju univerzalno značenje i uglavnom su dobro došle svim odgajateljima.

Skromnost

Sromnost je jedna od bitnih odlika svakog odgajatelja. Suprotna njoj je oholost koja u procesu odgajanja povlači za sobom nesgledive posljedice. Ona je ponajviše štetna zbog toga što pravi jaz između odgajatelje i odgajenika, odnosno što odgajenik postaje nepristupačan odgajatelju. Skromnošću odgajatelj svjedoči svoju želju za bliskošću s ljudima, stavljanje na raspolaganje njihovim potrebama i eliminaciju želje za pokazivanjem bilo kavog ovosvjetskog interesa. Primjer potrebne skromnosti na najslikovitiji način demonstrirao nam je Allahov Poslanik, svojom riječju i djelom. Jednom je rekao: “Allah mi je objavio: ‘Budite skromni, tako da se niko ni nad kime ne oholi i da se niko ni nad kime ne uzdiže.”[1] Uzvišeni je, obraćajući se Vjerovjesniku, s.a.v.s., rekao: “I budi ponizan prema vjernicima koji te slijede.”[2]

Poslanik, s.a.v.s., bio je odgajatelj prvak, dotle da ga je skromnost činila spremnim da pozdravlja i djecu kad pored njih prolazi, da ga je jedna robinja u gradu mogla uzeti za ruku i voditi ga dokle hoće. Kada bi se s nekim rukovao, ruku pruženu za pozdrav nije puštao sve dok čovjek s kim se rukovao ne pusti ruku, a pogled s čovjeka nije skidao sve dok taj čovjek svoj pogled ne bi skinuo s njega.[3]

Kao vođa svoga naroda i šef mlade islamske države, Muhammed, s.a.v.s., mogao je sebi priuštiti luksuz po uzoru na tadašnje vladare drugih država. Međutim jedna od njegovih osnovnih vrlina bijaše skromnost koju je u svim prilikama prakticirao i drugima preporučivao. Sam je svoju odjeću ušivao i krpio, a nerijetko je ukućanima pomagao u njihovim svakodnevnim poslovima. Zbog gladi bi na stomak privezivao kamen. Jeo bi ono što se zadesi. Ako bi mimo hljeba bilo datula, jeo bi te datule. Ako bi bilo pečenja jeo bi ga. Ako bi se zateklo nešto slatka ili meda, također bi jeo. Nije jeo oslonjen, niti za stolom. Nikad se do sitosti, uzastopno tri dana, nije najeo, sve do preseljenja na ahiret, ne zbog siromaštva ili škrtosti, već zbog nesebičnosti, jer je volio više drugima nego sebi.

Jahao bi ono čime je raspolagao; ponekad konja ili devu, a ponekad mazgu ili magarca. Iza sebe bi posađivao slugu ili bilo koga drugog kada bi jahao. Nerijetko je išao pješke, bos, bez ogrtača, bez turbana ili kape. Imao je nekoliko muznih deva i ovaca čijim su se mlijekom prehranjivali i on i njegova porodica. Imao je nekoliko sluga i sluškinja, i nije se nad njima izdizao niti u hrani niti u odijevanju. Nije omalovažavao siromaha zbog siromaštva i nemoći, niti je cijenio bogataša zbog njegovog imanja. Prema obojici jednako se ponašao i obojicu je na isti način pozivao Uzvišenom Allahu. Uzvišenog je molio da ga u Džennetu proživi u društvu siromaha, a u životu na ovom svijetu molio Ga je da mu poveća ljubav prema njima:

اللَّهُمَّ إِنِّي أَسْأَلُكَ فِعْلَ الْخَيْرَاتِ وَتَرْكَ الْمُنْكَرَاتِ وَحُبَّ الْمَسَاكِينِ وَإِذَا أَرَدْتَ فِي النَّاسِ فِتْنَةً   فَاقْبِضْنِي إِلَيْكَ غَيْرَ مَفْتُونٍ*

„Gospodaru moj, ja Te molim, da mi pomogneš da radim dobra djela, da se klonim ružnih djela, da volim siromahe, a kada htjedneš, da svijet u kušnju baciš, da me sebi bez kušnje primiš.“[4]

Sjedio je među ashabima kao da je jedan od njih. Ako bi došao neki stranac, ne bi znao ko je Poslanik dok ne upita. Kasnije mu sagradiše glinenu klupu na kojoj je sjedio kako bi ga gosti raspoznavali. Niko od ashaba ga nije zovnuo a da nije odgovorio Lebbejke (odazivam ti se). Obilazio je bolesnike, pratio dženaze, odzivao se pozivu siromašnih. Nije zanemarivao ni djecu. Prolazeći pored njih redovno im je nazivao selam.

 

Dvije vrste skromnosti

Rečeno je da su dvije vrste skromnosti: pohvalna i pokuđena. Pohvalna je ne uzdizati se nad Allahovim robovima i ne ponižavati ih. Pokuđena skromnost jeste ponižavanje pred bogatim čovjekom radi njegovog bogatstva.

Najbolji je čovjek onaj koji je skroman kada je moćan, ko se odriče u imućstvu i ko je pravedan u snazi. Čovjek napušta skromnost samo onda kada ga oholost savlada, a oholi se samo onaj ko je zadivljen sobom. Nisam video nikoga ko se oholi nad drugim, a da ga Allah nije iskušao ponižavanjem pred nekim ko je viši od njega.[5]

Ako u tom svjetlu promatramo životopis Allahova Poslanika, s.a.v.s., onda ćemo vidjeti kako je on bio autentičan, nije tražio popularnost, nije se uzdizao ni igrao s narodom i njegovim raspoloženjem, s njegovim osjećajima, nego je vjerodostojno živio i svjedočio savršeni moral utemeljen na božanskoj objavi. Muhammed, s.a.v.s., bio je osoba, dosljedan do kraja, on traži i od nas da budemo autentični njegovi sljedbenici, a ne da se vladamo prema okolnostima i situacijama, da budemo uobraženi, dvolični ili bezlični.

Naši dobri prethodnici su govorili: “Ko bude Allahu zahvalan na blagodati koju mu je podario i skromno se ponaša u njoj, Allah će mu dati korist u toj blagodati na ovom svijetu i podići će mu stepen na ahiretu. A ko ne bude zahvalan na Allahovoj blagodati i ne bude skroman u njoj, Allah će ga lišiti koristi od te blagodati na ovom svijetu i otvorit će mu put prema vatri kojom će ga kazniti – ako bude htio – ili će mu oprostiti.[6]

 

Sklonost prašatanju

Praštanje je svojstveno naravi Poslanika, s.a.v.s., koja je do izražaja dolazila kada ga neko povrijedi. Navodila ga je da počiniocu uvrede prašta i započne s njim novi oblik komunikacije. Plod njegove dobrote i blagosti je sklonost ka prašatanju, čak i onda kada je bio u prilici da kazni. Ako u Poslanikovom, s.a.v.s., životopisu tragamo za prilikama u kojima je praštao, vidjet ćemo da su one skoro neizbrojive. Oprostio je židovu koji mu je sihir napravio. Oprostio je stanovnicima Mekke nakon svih zlostavljanja zbog kojih se morao iseliti u Medinu, rekavši im: “Danas vas ni koriti neću, idite, slobodni ste!”

Evo još par konkretnih primjera. U jednoj od bitaka neprijatelj iskoristi neopreznost muslimana i jedan čovjek priđe Vjerovjesniku, diže svoju sablju iznad njegove glave i reče mu: „Ko će te sad spasiti od mene?“ Poslanik, s.a.v.s., reče: „Allah!“ Čovjeku u trenutku ispade sablja, Allahov Poslanik, s.a.v.s., zgrabi je i reče: „A ko će sad tebe spasiti od mene?“ On mu na to reče: „Ti budi bolji od mene!“ Poslanik, a.s., reče: „Reci, svjedočim da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik.“ Čovjek odgovori: „Mogu samo reći kako se više neću protiv tebe boriti, ali ni biti uz tebe niti uz one koji se bore protiv tebe.“ Nakon toga ga Pejgamber, a.s., pusti. Čovjek ode svojima i reče im: „Dolazim vam od najboljeg čovjeka.“[7]

Enes, r.a., prenosi da je neka jevrejka donijela Poslaniku, s.a.v.s., otrovano ovčije meso. Kada se to otkrilo, priveli su je Poslaniku, s.a.v.s., i on ju je upitao zašto je to uradila, a ona odgovori: „Htjela sam da te ubijem.“ Na to Poslanik, a.s., reče: „Allah ti to nije omogućio.“ Prisutni ashabi zatražiše da je smaknu, a on im reče: „Ne!“[8]

Odlučnost

Šta, zapravo, znači odlučno odgajati. Je li to krutost koja ne poznaje milosrđe, ili je to pedagoški čin koji ljubavlju, pa makar se činila i teškom, odgajatelj odgaja, kori sina, odgajenika koga voli. Da bi shvatili i ovu dimenziju odgoja opet posegnimo za životopisom Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji je neiscrpna riznica svih ljudskih situacija, i u kojoj možemo crpiti snagu za odgoj. Jedno od obilježja njegovog odgojnog djelovanja koje se, počesto zanemaruje u savremenom pedagoškom razmišljanju, barem u svakodnevnoj praksi, jeste odlučnost. Odlučnost je jedna od neizostavnih osobina koja treba da krasi odgajatelja. Da bi ostvario utjecaj na odgajenika on ne smije biti kolebljiv i prevrtljiv.

Ono što ovdje želimo kazati jeste to da odgajatelj musliman treba da kritikuje devijantne pojave u ponašanju ljudi i da se hrabro bori protiv njih. Ne smije se bojati velikih, stidjeti bliskih niti osvrtati na eventualne zamjerke. Islam zamjera pronositelju islamskih moralnih vrijednosti slabost i neodlučnost pred nepokornim uglednim ljudima. On je izricanje istine u lice, vladaru silniku, okarkterizirao najvećim stepenom džihada, a kada su mekanski prvaci posredovali kod njega radi ublaženja kazne ženi koja je je bila pred izvršenjem kazne zbog krađe rekao je: “Tako mi Uzdržaoca moje duše, kada bi na njenom mjestu bila moja kći Fatima, pravdi bi se udovoljilo.”

Vidimo da se Vjerovjesnik u misiji “izbavljenja iz tmina na svjetlo dana” pokazuje "odlučnim" odgojiteljem. Bez obzira na kompliciranost životnih situacija on nije mlitav ili popustljiv, nije pomiren sa postojećim stanjem, nego je angažiran, odlučan, čak spreman koriti i kazniti. Ako odgajati znači pomoći svakomu da pronađe svoj put, potrebno je postaviti pitanje: Znamo li mi danas odgajati? Znamo li se ispravno postaviti u situacijama koje od nas traže odlučno reagiranje? Među nama je ukorijenjeno mišljenje da je dovoljno nekoga upozoriti da ide krivim putem, prepuštajući mu zatim da sam otkrije kobne posljedice svoga puta. Iako je danas doista teško odgajati, ipak je nedovoljno samo upozorenje da se korača krivim putem. Odgajatelj treba pomoći odgajeniku da shvati da je to krivi put? Je li odgoj pustiti nekoga da sam "lupi glavom" ili mu moraš, ma koliko to bilo teško, odlučno pokazati da je to što bira doista krivo?
Jedan od najgorih neprijatelja u procesu islamskog odgoja je neodlučnost i mlakost, hramanje na dvije noge, pokušaj služiti dinu i ovom svijetu sa svim njegovim ukrasima. Tako neki kažu; “Ne treba pretjerivati.” “Ne treba biti fanatik.” Sve sa svijetom”. “Kud svačija tud’ i moja djeca” itd.

Vjerski zanos, ili bolje rečeno principijelnost u vjeri, za takve je vjernike pretjerivanje, fanatizam, nešto staromodno. Svima daju pravo, nikoga ne osuđuju, pa tako odveć razblaženom i isplakanom vjerom sve kvare i upropaštavaju. Ništa ne uzimaju ozbiljno. To je smrt duhovnog života. Misle da su već savršeni i da im ne treba povratak izvornim načelima islama niti korigovanje. Rečeno je da su mlakost i ravnodušnost dalje od ljubavi nego mržnja. A mlak si ako Božije stvari obavljaš tromo i mrzovoljno, ako tražiš način kako ćeš što jeftinije proći u svojim dužnostima, ako misliš samo na sebe i svoju udobnost, ako su ti razgovori površni i isprazni, ako ti nisu mrski grijesi, pa i oni koje zovemo mali, ako ono što radiš, radiš iz ljudskih obzira.
Suprotstavljati se devijantnim pojavama pojedinca i društva u cjelini, može samo osoba iz čije odlučnosti izvire dostojanstvo, odvažnost i samouvjerenje. Jer koriti i ispravljati ne znači mrziti. Naprotiv, ovdje ukori izviru iz ljubavi. Možemo li kazati za roditelja koji energično kori svoje dijete da ga mrzi. Dakako da ne možemo, jer on ga kori zato što mu želi dobro i što ga voli. Kada bi smo, primjerice, primanje injekcije prepustili volji djeteta, ono je nikada ne bi prihvatilo i, možda, bi umrlo zbog toga, ali ga zbog ljubavi prema njemu i zbog toga što mu želimo dobro primoramo i tako ga spasimo od posljedica određene bolesti.

Nije li danas izraz nedostatka ljubavi stvaranje određenog protivljenja prema prijekoru? Kad se malo voli, ne zna se istinski koriti: jadikuje se, postaje se zajedljivim, kažnjava se šutnjom, odnosno prkosnim uzajamnim optuživanjem i ravnodušnošću. Nema neposrednog otvorenog i jasnog prijekora, jer je srce mlitavo ili je pak i ono samo opterećeno osjećajem krivnje. Kako, naime, roditelji, odgajatelji, mogu ozbiljno opominjati djecu zbog stvari koje ni oni sami, na kraju krajeva, nisu sposobni izbjegavati u svom životu. Kako roditelj može pravilno odgajati svoju djecu ako je sve dozvoljeno, ako se djetetu pristupa s obrazloženjem: mlad je, mora se provesti, kad će ako ne sada?, ja nisam imao hoću da moje dijete ima sve itd., itd.

Kako koreći odgajati?

Koriti ne znači, jednostavno, krivnju baciti u lice, skoro kao da se oslobađamo nekog tereta. Lakše je reći nego učiniti. Koriti ne znači imati oštar jezik, sjekiru koja siječe bez milosti. Ne sudimo. Odgajati ne znači osuđivati. Jedan od najvećih odgajatelja prošlog stoljeća, šehid, Hasan el-Benna, Allah mu se smilovao, savjetovao je svoje sljedbenike: “Mi nismo sudije, mi smo promotori Božije riječi, mi smo odgajatelji.”

Odgajati, također, ne znači baciti kamen zavezanih očiju. Možda i ne slutiš koliku si štetu nanio bacajući nekoliko nepromišljenih primjedbi. Ali koriti znači raskrinkati lažne sigurnosti, pobiti nevaljale razloge, osporavati neprilična opravdanja, koja se kriju iza pogrešnog ponašanja. Potrebno je mnogo ljubavi, mnogo razumijevanja, mnogo razmišljanja i mnogo obraćanja našem Gospodaru, da bi prijekor imao odgovarajuću toplinu, ljubav, pouku, da bi postigao cilj.
Dakako da je nužno imati na umu, isprobanu istinu da je samo vlastita pamet loš savjetnik i nepouzdan vodič kad dušu treba provesti kroz olujne vjetrove i grebene nutarnjeg života. Stalno treba imati na umu da je odgoj stvar srca. Onaj ko zna da je voljen, voli, a onaj ko je voljen, postiže sve, posebno kod mladih. Srca se otvaraju, očituju svoje potrebe i otkrivaju svoje nedostatke samo onima prema kojima osjete ljubav i naklonost. Dželaluddin Rumi kazao je: “Ti od svog srca načini Kabu i ne boj se za hadžije.” Djelotvorna ljubav, očinsko srce, ljubaznost, zahtijevaju prije svega poznavanje dubokih potreba odgajanika. Bez shvaćanja njihovih potreba ne može se uspostavljati odgojni dijalog. No da bi to postigli potrebno je puno ljubavi i strpljenja, puno kresanja i rada na toj zahtjevnoj i zapuštenoj njivi koja se zove čovjek.
Odgajati ne znači uvijek zadovoljiti, uvijek popustiti. Treba imati hrabrosti da se odgajanika suoči s trpljenjem, s pogreškama. Popustljivost je siguran znak da čovjek ne posjeduje istinu. Kada je neko popustljiv u svojim idealima, u poštenju i vjeri, onda je takav čovjek - čovjek bez ideala, bez poštenja i bez vjere. A onda, svakako, i čovjek koji ne može i ne bi smio odgajati. Treba biti nepopustljiv u naučavanju i vladanju. Treba biti nepopustljiv, ali ne i tvrdoglav.

Odgajati ne znači uvijek odobravati, prešutjeti nezadovoljstvo, samo poticati. Odgajati ponekad znači i protiviti se. Dopustiti, ili još gore, doprinositi rastu negativnih sklonosti neke osobe, ne obuzdati hirove, rušilačku agresivnost i mahane koje je dehumaniziraju, ne ispravljati njezine nedostatke i sebične poticaje, znači odreći se njezina odgoja. Prekoravanje u prikladno vrijeme na prikladan način, s očinskom i majčinskom ljubavi rađa mudrost i polučuje pozitivne rezultate. Možda će nekada na tom putu dolaziti do razočarenja i malaksalosti, ali unatoč tome, treba imati na umu da nas naš Gospodar voli i da je zadovoljan našim pregnućem.
Braćo i sestre odgajatelji! Kao što se, uveliko, trudite pronaći i primijeniti što bolju metodu da svojim učenicima prenesete znanje, jednakim žarom, i sami, otkrivajte i primjenjujte islamske etičke vrijednosti; to je, zasigurno, jedina metoda da postajete bolji i vi i oni.

Autor: hfz. Halil Mehtić 

Glasnik br. 7-8, 2016

[1] Bilježi Muslim

[2] Eš-Šu’ara’, 215

[3] Muhammed Rewwas Qal’adži, Ličnost posljednjeg Allahovog Poslanika, El-Kalem – Islamski pedagoški fakultet, Sarajevo – Zenica, 2006., str. 242.

[4] Bilježe: Tirmizi i Malik

[5] Ahmed Muaz Hakki, Moral muslimana, Bookline – El-Kelimeh, Sarajevo, 2004., str.122.

[6] Isto, str. 123.

[7] Hadis, u nešto drugačijoj formi, bilježi Buhari u Sahihu, poglavlje o vojnim pohodima, hadis br. 3834.

[8] Bilježi Bejheki u Es-sunenu-l-kubra, 8/46