Cijeli svoj život je provela u Basri, najprije kao čuvena sviračica na flauti, a potom kao veliki sufijski lik čije iskušavanje žive gnoze sufizma će ostaviti neizbrisiva traga u potonjoj povijesti sufijske litera-ture. Njena kazivanja o bezuvjetnoj i čistoj Božanskoj Ljubavi bitće neiscrpiva duhovna osnovica za cijelo jedno duhovno bratstvo, školu i gibanje koje će promicati u različitim razdobljima, unutar različitih du-hovnih obzorja i geografskih zemljovida sufije sa posve autentičnim i prepoznatljivim naslovom fedeli d'amore (Ashab al-'Ašiqin) kome će krunski duhovni dragulj i zasvodnica biti slavni sufijski pjesnik i meta-fizičar Ruzbehan Baqli iz Širaza.

Ova istaknuta žena-sufija je živjela nešto manje od osamdeset godina života, a svoj život je okončala u Basri 185/801. godine. Jedinu sadržinsku osnovu njenom prenabujalom sufijskom geniju i živo vrelo njenog sufijskog nadahnuća predstavljao je qur'anski tekst, osobito oni njegovi dijelovi koji najizričitije govore o Božanskoj ljubavi i milosti. Odmišljajući neke temeljne qur'anske tekstove u srcu svome, koji sa skrivenom ili otvorenom aluzijom ukazuju na gornju temu, Rabija al-'Adawiyya svoje doživljeno iskustvo, s tim u vezi, bez zazora nastoji iskazati u pojmovlju vlastitog sufijskog jezika, tako da joj ništa ne smeta da za Božansku ljubav upotrijebi arapsku riječ hubb, koja može u prvome redu asocirati na putenu, manje duhovnu ljubav. Za nju je lju-bav, kao i vjera, nadnaravni ne dugovani dar, dar koji se ne daje na mjeru niti se na njega uzvraća bilo kojom vrstom zasluge, jer samo takve ljubavi je dostojan Duh Božiji, samo takva ljubav doseže tajnovito Lice Božije i samu nišu svjetlosti u duhovnim prostorima ljudskoga srca (fuad, sirr). Duhovni geni Rabijinog sufijskog iskustva su se iz Basre razlili sve do Sirije i Damaska, blagodareći njenom učeniku 'Abd al-Wahid Daraniju i njegovom učeniku Ibn Abi al- Hawwariju.

Neke Rabijine stihove, koji pjevaju o čistoj Bozanskoj ljubavi, izabrao je i Kalabadi u svome Traktafu o sufizmu (Kitab at-Ta'arruf), kao i neke simboličke čine koji su vezani uz nju i koji u sebi sukusiraju višestruke obzire sufijske gnoze. Ti simbolički čini su kasnije ostali da žive u sufijskom predanju kao stanovite anegdote koje svjedče o du-hovnim stanjima koja je osvojila Rabija u svom uspenju ka izvorištu žive mudrosti. Tako se u svjedočanstvima o Rabiji kazuje i o tome da je grupa sufija srela Rabiju kako trči noseći u jednoj ruci žeravicu a u drugoj vodu. Gospo budućeg svijeta, pitali su je, gdje to žuriš, i šta sve to znaši?" Odgovorila je: Idem da spalim Raj i potopim Pakao, tako da ovo dvoje sasvim iščezne pred očma duhovnih hodočasnika, da im cilj bude poznat, da sluge Božije mogu vidjeti Boga bez posredovanja bilo kojeg motiva za nadu i za strah. Šta će biti kad nada u Raj i strah od Pakla nestanu? Avaj, niko neće poželiti štovati svog Gospodara ili Mu podložan biti! Dogmatska određenja Raja i Pakla Rabija je smatrala egzistencijalnim zastorima koji priječe pogled hodočasnički da gleda Boga živoga. S razloga tih zastora ljubav/Ljubav kao ne dugovani dar je rascijepljena na onu koju interes giba, to jest želja da se zadobije Raj i bojazan da se ne zapadne u Pakao, i na onu drugu, bezinteresnu lju-bav koja svoj istinski smiraj nalazi samo u kraljevstvu Duha Božijeg. Ovo načelo, kao jedno od temeljnih u Rabijinim sufijskim iskustvima, predstavlja duhovni teatar u kojemu se sukobljuju dvije rečene ljubavi, ljubav za Boga i ljubav za predodžbu o Bogu posredovanom vizijom Raja ili Pakla. Ne treba bezglavo težiti za boravištem (Raj), a prije toga ne upoznati susjeda (Bog), često je izvikivala Rabija. Koliko je ovaj njen sufijski poučak ljubavi imao snažnog duhovnog upliva vidi se po sličnoj izreci o Ljubavi, koju je iskazao Bistami, a u kojoj tako prepo-znatljivo ječe gornje Rabijine rijeci: Kad bih morao biti lišen, u Raju, susreta s Njim sam za jedan tren, smatrao bih nesnošljivim život u njemu za one odabrane.

Vrhunac blaženstva, naime, nije Raj i rajske ljepote, koje u Ra-bijinom sufijskom nazoru izgledaju kao neka vrsta egzistencijalnog otuđenja od Boga živoga, nego je Bog navlastito punina i vrhunac du-hovne radosti, sreće, zadovoljstva i blaženosti. Ljubav koja žeđa samo za Bogom jest jedina ljubav kojoj nije primjerena nikoja vrsta sapi-jenciljalnog niti egzistencijalnog pričina. Samo snagom čiste ljubavi mistikovo srce prevladava svaku vrstu duhovne razrokosti. To Rabijino istrajavanje na čistoj, bezinteresnoj ljubavi spram Boga ima potpnu dogmatsku potporu, barem kad je islam u pitanju, što se lijepo razabire iz teološkog gledišta Abu Hasana al-'Aš'arija, službenog učitelja sunnijskog islama, koji je do posljednjeg daha istrajavao na vjeri i viđenje Božanskog (ru'yat Allah). Vjerovanje u viđenje Boga na dru gom svijetu predstavija članak muslimanskog vjerovanja, a njegovanje čistoj ljubavi spram Boga samo je duhovna staza koja vodi do susreta s Bogom licem u Lice. To će reći da Rabijino učenje o čisto ljubavi, kao i slična učenja koja će o toj temi razvijati kasnije sufije islamu: Bista-mi, Haillag, dva brata al-Gazali, čitava plejada sufija iz duhovnvog bratstva onih što se zovu fedeli d'amore, to učenje, dakle predstavlja samo srce onog čanka muslimanskog vjerovanja u viđenje Boga u budućem, vječnom životu.

Autor: Rešid Hafizović