Kada sukusiramo, naime, rano sufijsko iskustvo, provođeno pod vidom strogog isposništva od strane prvih i najuglednijih Ijudi okupljenih oko Poslanika islama, nedvojbeno ćemo stići do zaključka da su njihova pojedinačna duhovna pregnuća i samotna traganja za nepristupnim vrletnim staništima u kojima se ušatoruje i konačari otkrivena Istina unutar svog svetogeografskog, silaznoozbiljujućeg razlijevanja, tek pripravila stazu glasovitom Ashabu Poslanika islama i, ujedno, jednom gotovo najvećem mističkom liku prva dva hidžretska stoljeća (VII i VIII) Hasanu Basriju. Svoje sufijsko iskustvo ovaj "sugrađanin Poslanika islama" je ozbiljivao neovisno od svih onih strašnih događa-nja koja su se sručila na mladu muslimansku državu. Ovdje najprije mislimo na ono prvo veliko iskušenje kojemu je bilo izvrgnuto to rano muslimansko bratstvo, iskušenje koje se ogleda u onom bratoubilač-kom ratu među samim muslimanima, kojemu je uzročnik i izravni pro-tagonist bio sirijski namjesnik Muawija. iskušenje je tim više tragično odjeknulo u duhu ovog istinskog "apostola" sufijske gnoze, jer je bio beskompromisni zagovornik očuvanja i njegovanja nerazoriva jedin-stva muslimanske Umme. Pored ovog velikog iskušenja, Hasanu Basriju je bilo suđeno da preživi još jedno iskušenje, ali iskušenje u kojemu je bilo mnogo više blagoslova i koje nije tako razorno djelovalo na jedinstvo muslimanske Umme, premda će neki potonji autori, osobito oni koji se ubrajaju među doktore

Zakona (Fuqaha', Mutakallimun) unutar sunnijske religijske tradicije, to smatrati uzrokom razbijanja duhovnog jedinstva ili duhov-nog bitka muslimanske zajednice. Pošto je Hasan Basri, naime, bio najveći živući duhovni autoritet čijoj egzoterijskoj i ezoterijskoj reli-gijskoj pravovjernosti se nije imalo šta prigovoriti, to se u ono vrijeme tim prije u njemu gledalo jamca i čvrstu duhovnu nit koja će povezati uznemirena muslimanska srca i muslimanske pameti onoga vremena. Međutim, desilo se to da baš od njega, kao simbola i sukusa sve dotad ozbiljene sufijske gnoze, sufijskog i teološkog iskustva, jednodobno, odvrgne jedan od najumnijih njegovih učenika Wasil Ibn 'Ata, istaknu-ti isposnik i sufija-praktičar, koji je javno iznosio svoje neslaganje sa učiteljem Hasanom Basrijem i, stoga, osnovao vlastito duhovno brat-stvo koje je više revnovalo "radikalnom, slobodoumnom" negoli sufij-skom iskustvu. To će reći da se u vrijeme Hasana Basrija iz dotad je-dinstvenog sufijskog čokota izvijaju dva različita duhovna mladarka: sufizam i mu'tazilizam, čija etimologija kazuje da se i u kontekstu mu'-tazilijskog iskustva duhovni rezultati dosežu iz osame i pojedinačnog nastojanja, s tim što mu'tazilijsko iskustvo bitno računa sa krajnjim liberalizmom, prenaglašenim racionalizmom i bezuvjetnim ljudskim rasuđivanjem o svim pitanjima. No, razlika između gornja dva iskuše-nja je u tome što je ovo potonje Poslanik islama blagoslovio tako što je različitost u odmišljanju vječnog duhovnog poklada islamske vjere označio osobitim znakom Božanske milosti, dočim je ono prvo isku-šenje, to jest bratoubilački, međumuslimanski rat posljedica neprovo-đenja onoga što je Poslanik islama oslovio "velikim džihadom" ili samosavladivanjem, borbom protiv gordosti, poroka i sujete vlastitoga "ega". Umjesto da je Muawija objavio rat svome vlastitom "sopstvu", on je mač osobne vjere okrenuo protiv muslimana koji su smatrali nedostojnim da se njegov politički "ego" i onaj njegovih kasnijih poto-maka prelije preko cijelog muslimanskog carstva čiji život je "taj namjesnik iz Damaska" želio podvrgnuti ritmu vlastita srca.

Pored provođenja strogo isposničkog života, Hasan Basri se u svom teorijskom iskustvu osobito isticao razvijanjem kur'anske egzegeze, koju nikako nije želio svoditi i zatvarati u okvire strogo racionalis-tičkih vrijednosti i pokazatelja, u ruhu doslovnog smisla i značenja, kako su to činili mu'taziliti, "prvi teolozi islama." Tumačeći duhovni događaj noćnog uznesenja Poslanika islama na nebo (isra' i mi'rag), Hasan Basri svjedoči da je riječ o eminentno duhovnom uzdignuću kod kojega je Poslanik islama bio u takvom duhovnom stanju da je mogao motriti samu bit Božanskog koja ga je vodila na tom nesvakidašnjem putovanju, a nikako to nije bio melek-posrednik (buraq). U svojim razmatranjima nekih eshatoloških činjenica svjedočio je da će stanovnici Raja, i to oni najodabraniji, čija je duša smirena, zadovoljna sa Gospodarom svjetova a i On zadovoljan s njom, vidjeti posve razgolićeno Lice Božije. Za učenje Qur'ana je svjedočio da predstavlja čin koji istinski oživljuje svaku razinu i svaki obzir bića onoga koji takvo učenje provodi.

Svoje isposničko iskustvo Hasan Basri je uokvirio u nekoliko strogih pravila, a samo to iskustvo učinio polazišnom tačkom svakidaš-njeg života svake pojedinačne muslimanske duše. Prvo i, ujedno, te-meljno pravilo njegovog isposničkog života jest ono koje preporu-čuje prijeziran odnos spram ovdašnjega svijeta. Često je znao govoriti:" Budi sa ovim svijetom tako kao da u njemu nikada nisi prebivao, a pre-ma Drugom svijetu se odnosi kao da ga nikada nećeš napustiti; ljudi, prodajte sadašnji život za onaj budući, pa ćete oba života zadobiti, a ne prodajite svoj bući život za ovaj sadašnji, jer ćete oba života izgubiti." Preporučivao je optrajavanje u stanju ožalošćenosti i iz tog stanja zagovarao bezrezervno otvaranje prema Božanskom snagom njegova-nja strahopoštovanja (hawf) i pozornog osluškivanja unutrašnje orljave Riječi Božije. Takvo osluškivanje nije moguće dovesti do savršenstva bez jasnog samorazgraničavanja u sebi stanja fizičke i stanja duhovne egzistencije (ahwal), a rečeno savršenstvo, opet, nije moguće ozbiljiti bez ustrajnog umskog samousredotočenja (fikr). Baš ovo potonje je smatrao zrcalom u kome se jasno odražava dobra i loša strana ljudske osobnosti. U to zrcalo nije moguće jasno gledati uravnoteženog drža-nja vlastita srca s kojim stalno treba biti u i govoru, i bez ukroćenja putene duše s kojom treba stalno očijukati i njenu duhovnu sljepoću razbistravati i iscjeljivati sjajem dvobridnog mača viteza sa srčane Kerbele, mačem stamenog uma/Uma u sebi koji u sebi sukusira oštrinu mudrosti i blaženstvo ljubavi (ma'rifa i mahabba). Za ovakve duhovne propovijedi, kojima se na sebi svojstven način razmetao Hasan Basri, mnogi teoretičari sufijske književnosti kažu da su, nakon Poslanikovih, najljepše koje su duhovno ječale u prostorima muslimanske Umme. To i jest jedan od temeljnih razloga njegova moćnog duhovnog utjecanja na potonja razdoblja sufijske književnosti i literature.

Autor: Rešid Hafizović