Husayn Ibn Mansur al-Hallag (umro 309/922.) tragično oličenje sudbine kroz koju je prolazilo sufijso iskustvo islama uopće,a napose ono razvijano kod najboljih duhovnih izdanaka bagdadske škole sufiz-ma. Njegovo prebrzo ventranje vlastitom sufijskom okomicom i dodir zemlje Nepristupne (nako-ja-abad), samoga kraljevstva Duha Božijeg ('Alam ad-dat), čiju vječnu tišinu je narušio svojim i nesavladivim ekstatičkim vapajima (al-šatahat), označilo je prerani noćni pjev koji je u samu ponoć najavio zoru, zbog čega je morao biti naprasno ušut-kan oporim sječivom čuvara Grada. On je bio znak prenog sazrijeva-nja bagdadske sufijske gnoze, čiji je nježni duhovni plije neminovno spržilo podnevsko sunce usijanog bagdadskog neba.

Rođen je u mjestu al-Madina al-Bayda (Bijeli Grad) na jugu Irana 244/888. godine. U svojim venama je smirivao gene zoroasterskog rodoslovija, jer povjesničari tvrde da je njegov djed pripadao zoro-asterskoj duhovnoj tradiciji. Svoje djetinjstvo je proveo u mjestu Wasit u Iraku, mjestu pretežno naseljenom arapskim življem. Jedan od njegovih duhovnih učitelja bio je Sahl Tustari iz mjesta Tustar u Ahwzu, koga je Hallag pratio u njegovu egzilu u Basru. Već 87. god. se obreo u Bagdadu, gradu koji je vrvio od stotina sufija različitog duhovnog stupnja i profila i, mijenjajući svoje duhovne mentore, vrlo brzo se, napokon, smirio u sufijskoj skoli al-Gunayda. U tili čas se odjenuo u vunenu odoru (hirqa), stavljajući do znanja svome okolišu da se sav posvetio strogom isposničkom životu i opredijelio za tegobni put posvemašnjeg duhovnog ozbiljenja. Godine 895. se odlučio hodočastiti Mekku. Na hodočasću je proveo jednu godinu dana, provodeći život u osami i najokrutnijem isposničkom životu. Vrativši se s hodočašća u Bagdad, dolazi u oštar sukob sa najistaknutijim sufijama ovoga grada, sporeći se s njima oko pitanja razumijevanja sufijskog iskustva, oko ideje unio mystica s Bogom, i, naročito, oko poimanja duhovnog poslanja svejedno da li se ono ticalo najstrožije sufiske gnoze i slijeđenja puta duhovno najposvećenijih, ili se odnosilo na poslanje u promicanju univerzalnog duhovnog poklada islamskoga vjerovanja, što ga je muslimanima u trajnu baštinu ostavio na čuvanje i promicanje sam Poslanik islama. Uvažavajući svaki, i najsićušniji ob-zir univerzalne duhovne tradicije islama, al-Hallag je smatrao svojom obavezom, kao i obavezom svih drugih učitelja u islamu, osobito onih duhovno najnjegovanijih, da sva ljudska srca privede Jedinomu Bogu, duhovnoj poruci islama i duhovnoj ravnoteži u kojoj su živjeli predrajski preci ademovske zemaljske civilizacije. Toliko se skrbio za besprijekornu čistotu ljudskih srca, da je u svako od njih želio bez-uvjetno prodrijeti i u njega posaditi vječno sjemenje metapovijesnog islamskog monoteizma, zbog čega i jest dobio pridjevak al-hallag (uljezni lutalac ljudskim srcima). U nastojanju da ispuni svoj nesva-kidašnji sufijski apostolat, neumorno je krstario i prošao cijeli Horasan i Fars.

U svom svakidašnjem misionarenju perzijskim pokrajinama i provincijama, kao i svaki veliki sufijski učitelj snažno se i nepretrgnuto pozivao na predaje Poslanika islama, ne osvrćući se previše na lanac njihovih prenosilaca, što su mu oštro zamjerali njegovi učitelji. No, najsnažniji otpor protiv sebe al-Hallag je izazivao nastojanjem da sva-ku predaju Poslanika islama razumijeva na način neposrednog Božan-skog nagovora i savjeta, i da svaku od njih dovede u neposrednu vezu sa preegzistentnom idejom i predodžbom o Bogu kojeg na ovaj ili onaj način najavljuju simboli i raškosne qur'anske metafore i alegorije. Želio je snagom tih predaja dosegnuti Deusa absconditusa, samu meta-fizičku samoću Božanskog . Takovrsno njegovo duhovno nastojanje je bilo razlogom da je ubrzo prekinuo svaku vezu sa sufijskim krugovi-ma, odbacio vunenu odoru (hirqa) i zamijenio je monaškom odorom (qaba), koju su nosili vitezi, ili ju je zamijenio muraqqaom, koju su nosili pravi isposnici. Kidajući veze sa onima koji su, barem po izvanj-skom izgledu, bili predani duhovnom bdijenju nad svetim pokladom vjere, al-Hallag se, s druge strane, usko povezao sa ljudima od ovoga svijeta, sa laicima u nastojanju da njihova srca pridobije za ljubav Bo-žiju, ne remeteći njihov svakidašnji životni okoliš, njihovo cjelodnev-no profesionalno opredjeljenje i ne vodeći računa da li su u pitanju naučnici, siromasi, lučki radnici ili prosjaci.

Čak je i svoj sufijski vokabular, način propovijedanja i svoje držanje primjerio cjelodnevnom habitusu ljudi sa kojima je dolazio u neposrednu vezu i razgovor, što je u dodatnoj mjeri pobuđivalo po-dozrenje i većna narastajuću osudu kako ljudi iz derviških zavija, jed-nako tako i predstavnika političke vlasti u državi. Javni prijezir kojeg je očitovao prema svojoj dojučerašnjoj duhovnoj subraći i javno demonstriranje čudesa (mu'gizat) i duhovnih predstava (karamat) na trgovima, raskrsnicama i čaršijskim četvrtima, pred ljudima raznoga soja i različite izobrazbe, doveli su ga u situaciju da je postao nepo-željan u svakome mjestu u koje bi došao, barem za duhovnu i svjetov-nu elitu gradova koji su njegova mistička čudesa doživljavali, ne kao "znakove Božanskog poslanja, kako je to Hallag svjedočio, već kao prigode koje su unosile metež, neposluh i pobunu puka protiv vladaju-ćih struktura u zemlji.

No, ništa nije do te mjere zblanulo ljude, osobito doktore Za-kona, a pod, njihovim pritiskom, i ljude iz politike i državne uprave kao što je to učinilo njegovo propovijedanje mističkog transsupstanci-jalnog sjedinjenja s Božanskim pri kojem mistik biva posve upijen onim Božanskim (fi 'ayn al-gam'). Pojedinačna osobnost svakog sufije, učio je on, biva egzistencijalno usavršena, posvećena i do te mjere divinizirana da u njemu, jednostavno, počinje pulsirati sami božanski flud. Takovrsno propovijedanje mu je priskrbilo trostruki front najlju-ćih neprijatelja među misticima, političarima i pravnicima. Naporedo s tim on je sebi priskrbio tri temeljne optužbe koje su, vremenom, svaka na svoj način neumoljivo zazivale skidanje njegove glave. Političari su ga sudili jer je uzurpirao najviše Božanske ovlasti; doktori Zakona tražili njegovu glavu jer je uzurpirao tri temeljne duhovne vlasti po-slanstva, a mistici su ga tužakali stoga što je smatrao da je posve dosta-tan štovati Boga snagom mističke ljubavi, bez pretjeranog osvrtanja na vjerozakonsko obredoslovlje, zbog čega su ga izjednačavali sa poklonicima manihejskog vjerovanja (zanadiqa). Pošto je vrlo brzo obznanjena neka vrsta javne potjernice za njegovom glavom, al-Hallag se počeo skrivati po raznim mjestima u provinciji Kuzistan. Kada je ipak, prvi put bio uhvaćen, 909 godine, bilo mu je suđeno u prisustvu dobroćudnog vezira" Ibn Ise, a optužnica ga je teretila da je bio misio-nar (da'i) heterodoksnog mesijanskog gibanja, iz vremena abasijske vladavine, te da je promicao alegorijsko tumačenje najstrožijih i naj-doslovnijih naloga islamskoga vjerozakona. Kroz osam godina svog tamnovanja u Bagdadu u narodu su porasle velike simpatije prema njemu i velika podrška, tako da su vlasti bile prinuđene obnoviti sudski proces 922. godine. Suđenje je trajalo sedam mjeseci, a Hallag je ovo-ga puta optužen za stvari koje je morao platiti svojim životom. Prije definitivnog smaknuća bio je bičevan, sakaćen odsijecanjem jednog po jednog dijela tijela, prikivan na sramni stup križnog drveta i, najzad, posječen. Tijelo mu je spaljeno a pepeo bačen u Tigris. Odbacivsi tajnost sufijske discipline povlačenja u osamu (arcanum), pozivajući se na ljubav Božiju bez ustezanja i bez zadrške i obznanjujući javno mogućnost sjedinjenja s Bogom snagom mistične ljubavi, naglas opje-vavajući tu vrstu duhovne epopeje sve dok ne bi pao u najviši zanos mističke opijenosti i dok ne bi zabuncao: "Ja sam stvaralačka Istina (ana al-Haqq)," al-Hallag je neodoljivo izazvao nesavladivu i predu-boku "krizu svijesti" unutar muslimanske zajednice, koja nije imala drugog izbora već da njegovo mističko propovijedanje proglasi klasič-nom blasfemijom, a oni koji počine blasfemiju, pravdali su se sveti i svjetovni ribari ljudskih duša, ne mru smrću običnih ljudi, već mu na sramotnom križnom drvetu. I al-Hallag je svoj život završio na križu. Kasnija sufijska literatura ga oslovljava osobitim mističkim mučeni-kom koji je život svoj položio, kao pravi apostol božanske Ljubavi, ljubavi Božije radi. Njegov smrtni čas povijesničari sufijske literature oslovljavaju vremenom utemeljenja "mistične religije križa", ali ne da bi na izravan ili neizravan način ukazali na kršćanstvo, već da bi označili produžetak trajanja "borbe za opstanak jednog posebnog du-hovnog fenomena u globalnoj duhovnoj tradiciji islama, fenomena koji se zove sufizmom, i da bi jasno stavili do znanja da će put sufijske gnoze i u narednim vijekovima biti ozbiljivan u znaku "religije trplje-nja" na koju jasno ukazuje i sam Hallag u svojim stihovima.

Mistička ljubav koju je al-Hallag promicao kao krunski dar sveg mističkog nastojanje ne predstavija pasivno stanje mističkog duha, već izražava živo, dinamičko i nepretrgnuto međuprožimanje dviju zbilja: one mističkog zaljubljenika i one mistički vazda Ljubljenog. Uzajamno zazivanje ljudske i božanske ljubavi predstavlja najodlučniju borbu na život i smrt, gloženje u kojem redovito ima jedna od dvije rečene lju-bavi da umre i u kojemu, slijedno tome, jedna od dvije zbilje ima da iščezne, ili ona koja je zbilja-pričin, ili ona koja jest jedina, vječna, nadosobna Zbilja. Al-Hallag uvijek nastoji pokazati želju da Božanska ljubav ima prevladati, a s njom i Božanska Zbilja, jer bogoduha ljubav jedino takve plodove daje, dočim svaki drugi plod i duhovni ishod do-lazi snagom sotonske ljubavi koja nastoji da zbilja pričin zavlada svijetom i da ljubav traje kao beskrajno ludovanje svijeta, a ne kao zalog prokletstvu i stradanju bez kojeg mističke transsupstancijacije ne može biti. I Zbilja, uostalom, veli al-Hallag, vrhunac svoje ljubavi prema mistiku odčituje na način pregnuća da Viastito Lice učini doka-zom Božanske ljubavi spram mističkog zaljubljenika.

"Želim Te,

ali ne radosti radi,

već zbog prokletstva.

Sva potrebna mi dobra,

da, sva sam ih primio,

ali bez Onoga koji bi digao moj zanos

do zazivne punine. "

Punina duhovne radosti izazvane snagom konsupstancijalne mistične ljubavi za Hallaga nije u činu definitivnog metafizičkog razgolićenja vlastitog ega ili vlastite duše (tafrid), ili u metafizičkom pijanstvu pri kojem on do potpune različitosti motri metafizičku igru preplitanja i mijenjanja svog i Božanskog ega, Ega na sliku miješanja vina i vode, nego je rečena punina u činu potpunog metafizičkog razgolićenja božanskog Ega (infirad), univerzalne Božanske Duše u kojoj potpuno nestaje i utapa se metafizička obnaženost njegova sopstva. Takva je Božanska Ljubav koja jednodobno izaziva radost i bol, blaženstvo i trpnju, jer se ne prisvaja, već se na dar prima i na dar daje, uzima i gubi, a to nužno izaziva uzastopnu smjenu stanja bola i stanja blaženstva. Kada se prima, ona život znači, kada se gubi, njen gubitak je bolniji od umiranja.

"Ubijte me, vjerni drugovi moji,

jer u mojoj pogibiji je Život moj!

Smrt moja je (pro)življenje,

a Život moj je umiranje!

Osjećam da nestajanje moga bića

najbolji je dar što mi se dariva.

Život moj kakav jeste,

najgori je od svega.

Život moj je proćerdao moju dušu

među tolikim starudijama trošnim,

stoga me ubijte, i spalite me

u ovim kostima gnjilim!

A onda, kad pristupite počivalištu mome,

među humkama brojnim,

naći ćete tajnu Prijatelja moga

u stovarištu prežvjelih (duša)..."

Tajna o kojoj govori al-Hallag u pretposljednjem stihu je Božanska Ljubav koja u srcu ostavlja neizbrisiv trag i svjedoči za vijeke ozbiljenu mističku transsupstancijaciju habiba i Mahbuba.

" On je već utisnuo ljubav u srce moje,

na usijanoj plohi čežnje otisak je njen. '