U prvim stoljećima razvoja sufijske literature bilo je moguće prepoznavati određena duhovna središta u muslimanskome svijetu u kojima su se javljali istaknuti sufijski likovi islama. Po imenu tih duhovnih središta, geografskih pojmova, oslovljavana je i stanovita škola sufizma. Tako danas iz povijesti sufijske literature znamo da je neko-liko prvih stoljeća egzistirala sufijska škola u Bagdadu i Horasanu, i to su, zacijelo, dva najčešće spominjana duhovna središta ranog razvoja sufijske literature. Međutim, kada nešto kasnije sufizam postaje posve-mašnja duhovna pojava u muslimanskome svijetu, tad više nije mogu-će govoriti o ovim ili onim duhovnim središtima sufijske gnoze, jer cijeli muslimanski svijet postaje rasadnikom takovrsne gnoze i panora-mom raznovrsnih sufijskih ideja i promišljanja. Ukoliko se, uopće, i pokuša govoriti o pojedinačnim gradovima u kojima na snažniji način cvjeta sufijska literatura, tad pored Bagdada i Horasana takvim grado-vima postaje i Herat, Balh, Kairo, Murcija, grad na zapadnoj granici velike islamske imperije, to jest u nekadašnjem Andalusu itd.

U najnovije vrijeme se radije počinje govoriti o određenim geografskim oblastima koje su naročito ozračene duhovnim svjetlom sufijske literature, kao što je Irak, Iran, Indija, Egipat, Sirija, Maroko i Španija. U tom slučaju kod nekih geografskih toposa u kojima se raz-vijao sufizam, kao što je Iran, naprimjer, treba imati na pameti činje-nicu da se granice tog geografskog toposa ima da motre u znatno širim razmjerama od današnjih, ukijučujući tu još više od polovine današ-njeg Pakistana, Afganistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Azerbejdžan, tako da povjesničari sufijske literature najradije govore o duhovnim granicama iranskog, iračkog, egipatskog ili nekog drugog sufijskog zemljovida.

Da bismo u prvi mah bili svjesni temeljnih razlika među sufij-skim školama Irana, Indije i arapskih zemalja, nije dostatno znati samo predstavnike tih škola ili pojedinačne sufijske likove koji pripadaju svakoj od rečenih škola sufizma, nego je nužno uočiti osnovne doktri-narne razlike među njima. U tom smislu je moguće uočiti sljedećih ne-koliko razlika:

1. Postojali su mistici koji su vodili komunitarni način života u posebnim zdanjima za autentičan sufijski život zvanim Hanekah ili Hanikah. Takvih zdanja je osobito bilo puno u Iranu, gdje se sufijski život, općenito uzev, uglavnom odvijao u njima. Ta pojava će se očitovati i u arapskom svijetu, ali u znatno manjem opsegu. Ondje se nisu nasumično rađale velike ideje sufizma, nego su se one rađale iz strogo discipliniranog duhovnog života koji se temeljio na precizno definiranim načelima življenja unutar jednog Hanekaha ili unutar jedne škole sufizma. Na čelu te duhovne zajednice stajao je Šayh, Pir ili Muršid, duhovno najizraslija osoba i osoba sa najzrelijim sufijskm iskustvom. Nije u pitanju samo duhovni naslov ili autoritet kojeg obnaša pojedinačni sufija, nego će rečeni naslovi postati nekom vrstom duhovne institucije i postaje (maqam) kroz koju nužno ima proći svaki Salik na svom vrletnom duhovnom putovanju do vrha mističnog Sina-ja, to jest svaki onaj ko se duhovno posveti i odjene u Hirqu ili Mura-qa'-u, dervišku ili sufijsku odoru od vunenog tkanja po kojoj se prepoznaje sljedbenik i zaljubljenik u sufijsku mudrost. Samo primanje gornjeg vunenog ogrtača pretpostavlja složen duhovni čin i proces kojemu se prethodno ima podvrgnuti svaki pojedinačni Salik - duhovni putnik svetogeografskim prostranstvima domovine sufijske gnoze.

2. Druga važna odlika teorijskog i praktičnog sufizma jest sama' ili duhovno muziciranje, uprezanje muzičkog eha i muzičke razigra-nosti u sufijsku meditaciju. To je osobito bilo popularno među sufija-ma horasanske škole, a kasnije i kod pristalica mevlevijskog sufijskog bratstva i nekih drugih duhovnih bratstava. U mevlevijskom bratstvu to neće biti samo neka vrsta duhovnog obreda, neodvojivi dio derviškog dikra, nego će sama' ondje predstavljati jedno oo najuzvišenijih i najraskošnijih načela sufijske kozmologije i epistemologike, o čemu će riječi biti niže. I među iranskim sufijama sama' će biti uzdignuta na razini izvornog duhovnog stanja (hal), nezaobilaznog egzistencijalnog i epistemološkog toposa duhovnog samoozbiljenja Salika koji teži svom potpunom preobraženju u 'Arifa par excellance na vrhu mistič-nog Sinaja, u duhovnog pola (qutb), u Imama svoga bića rekli bi šiij-ske sufije koje sufijsku gnozu nastoje upregnuti u epistemološku vertikalu walayata/imamata.

3. Fatyan ili duhovno viteštvo (djavan-mardan) predstavlja treću odliku i treću razliku koja postoji među različitim školama sufizma. Makar to za dobar dio teoretičara sufizma predstavlja neku vrstu sufij-ske heterodoksije, duhovnog odvrgnuća od sufijskog bratstva, ukoliko se taj fenomen motri isključivo u svjetlu sociološke činjenice, treba ipak reći da je u pitanju jedan profinjeni princip sufijske epistemolo-gije i sufijske prakse uopće, princip koji očituje žestinu duhovnog boja kojeg stalno mora voditi Salik na putu svog posvemašnjeg duhovnog ozbiljenja. Fatyan ili djavan-mard, napokon, predstavlja posebnu književnu vrstu sufijske gnoze, o čemu ćemo govoriti na predstojećim stranicama.

4. Najznačajnija i najrazuđenija odlika i razlika među školama sufizma očituje se u njegovanju jedne posebne ideje, ideje koja će kas-nije poprimiti smisao veličanstvenog sufijskog nauka i nesvakidašnje raskošnog religijskog načela. Riječ je o ideji transcendentnog jedinstva

Bitka (wahda al-wugud). Makar je ona bila osobito uvriježena kod sufija horasanske škole, desit će se to da će ona u kasnijim razdob-ljima sufizma ozračiti gotovo cijeli duhovni zemljovid domovine sufij-ske gnoze, koji se razlijeva cijelim geografskim prostorom musliman-skoga svijeta, i poprimiće raznovrsne epistemološke i egzistencijalne naglaske kod mnogih sufijskih likova i kod mnogih škola sufizma.

No, prije negoli temeljitije progovorimo o odlikama svake škole sufizma i njihovim glavnim predstavnicima, valja napomenuti da reče-ne škole nisu nastale najednom, u jednom vremenskom hipu bez pret-hodne priprave i prethodnog sadržinskog utemeljenja. Treba reći da je između vremena ranog sufijskog iskustva u islamu, ozbiljivanog uglavnom pod vidom isposništva, i vremena uspostave prepoznatljivih škola sufizma u islamu, postojalo vrijeme u kome je živjelo nekoliko prvotnih sufijskih likova, koji su jednodobno razvijali isposničku praksu i autentičnu sufijsku meditaciju, a bez kojih se ne bi mogla uspostaviti nepretrgnuta linija duhovnog rodoslovlja sufijske gnoze.

Autor: Rešid Hafizović