Sjena, sjenka, hlad i hladovina (zill) je snažan motiv u Kur'anu, na sjenu, hlad i hladovinu ukazuje se ne samo kao na prirodne fenomene, već su te riječi također posjednice duhovnog značenja i važenja.

Al-Isfahani (324-325) tvrdi da je u arapskom az-zill (sjena, sjenka, hlad) sve ono što je suprotno ad-dahhu.    Ad-dahhu  je sunčeva svjetlost (ili svjetlost inače). U arapskom se kaže  zillu l-layl,  “sjena  (tama)   noći“, odnosno  zillu l-džannati,  “sjena vrta/dženneta“.  Prema al-Isfahaniju, u arapskom se  zill-om označava svako mjesto  do koga ne doseže svjetlost sunca (Wa yuqalu likulli mawdi'in lam tasil ilayhi š-šamsu  zillun).

  I Ismail Haqqi Burusawi (VI:396) objašnjava riječ  zill  slijedeći al-Isfahanija: Zill je sve ono na šta ne padaju sunčevi zraci...

 U prenesenom smislu, tvrdi al-Isfahani,  zill-om (hlad, sjena, hladovina) se u arapskom označava (ili ukazuje na)  “čast“,   “moć“, “čvrstinu“,  “udoban život“,  kao i na “raskoš“.  

Ovim al-Isfahani posredno ukazuje na dvorce ispunjene hladovinom u vrelim predjelima Bliskog i Srednjeg istoka. Tom hladovinom (zilal) zaštićeni su oni najmoćniji: vladari, veziri, vladajući slojevi društva, itd. 

 Pretežno pozitivno i blagodatno  spominjanje  hladovine, hlada, sjene, sjenke... u Kur'anu potrebno je dovoditi u vezu sa  zavičajem Hidžaza u kojem je Kur'an objavljen. Odjek ovog blagonaklonog odnosa prema hladu, hladovini, sjeni i sjenki iz Kur'ana  prešao je i u cjelokupnu arabljansku i potom islamsku tradiciju, u književnost, u svakodnevni razgovorni saobraćaj. 

 Zill   ili sjena (ili hlad, hladovina) u Kur'anu se spominje uglavnom na  četiri važna plana. Prvo, Bog upravlja oblacima u svrhu darivanja velikog hlada, prirodne hladovine. Drugo, prirodna hlad(ovina) ili sjena pod drvećem. Treće, kretanje hlada ili sjene, odnosno pomicanje sjenke kao očitog i opažljivog znaka Božije sveprisutnosti u svijetu. Četvrto, rajska hladovina, eshatološka simbolika džennetskog hlada i obilja kao zadivnoga okrilja.

Brojni engleski prijevodi Kur'ana, kao i arapsko-engleski rječnici Kur'ana,   riječ zill   prevode kao shade ili shadow (hlad(ovina), sjena, sjenka). Tako postupaju Badawi i Abdel Haleem u velikom Brillovom  “Dictionary of Qur'anic Usage“ (584).  Henning (388) prevodi riječ zill   njemačkom riječju der Schatten (sjena, hlad). Kračkovski (249) prevodi riječ  zill na ruski riječju ТЕНЬ.

Blagodat prirodnog hlada

Krenemo li u pobliže upoznavanje riječi  zill   kroz tekstualnu evidenciju Kur'ana, zapažamo da se već u suri  al-Baqarah  (II: 57) kaže:   wa zallalna...  -  “I hladovinu smo vam oblacima napravili“. Hladovina je ovdje čudo ili mu'džiza koja je od Boga darovana jevrejskom narodu. Ovaj spomen hladovine vezuje se za Sinajsku goru ili pustinju, za trpljenje jevrejskog naroda posred pustinje, na vrelini, pripeci i žegi. Božijom milošću, oblaci su se nad njih natkrilili i napravili im hlad. Ovaj motiv lebdećih oblaka iznad jevrejskog naroda na Sinajskoj Gori ponavlja se u Kur'anu. Također, povezano s ovom vrstom prirodnog hlada kao osvježenja i blagodati, javlja se i čudo  “uzdizanja brda“, gore  ili Tura iznad jevrejskog naroda. Kur'an to brdo koje je pravilo hlad, također, opisuje kao zullah, što znači, između ostalog, i oblak. Prema az-Zamahšariju (II:165) riječ zullah   jeste sve ono što “ti pruži sjenu, što ti pravi hlad, bilo to krov/streha ili oblak“.

Da su sjena i hlad velika blagodat na koju se ukazuje u Kur'anu vidi se i po snažnom insistiranju na tome da nisu isto  “hladovina i vjetar žežući“ -     (Fatir, XXXV:21 – wa la  z-zillu wa la l-harur).

Jedan znameniti ovosvjetski hlad, koji se spominje u Kur’ānu, u vezi je sa Božijim poslanikom Musaom (Mojsijem). Naime, on se  bio zaputio u Medjen, idući kroz pustinju naišao je na  izvor vode, vidio je mnoštvo pastira i dvije pastirice, svi su napajali svoja stada. Scena koju Kur'an snažno izdvaja je Musaova pomoć koju je pružio dvjema pastiricama da napoje svoje stado:  

“I kada (Musa) doprije do vode medjenske, kod nje jednu zajednicu ljudi kako stoku napajaju nađe, a nađe iza njih, kako stoku odbijaju, i žene dvije, i upita: “Šta radite vas dvije?“ “Mi ne napajamo sve dok pastiri ne odstupe, a otac naš je vrlo star!“ – njih dvije odgovoriše. Pa im on (Musa) napoji stoku, a potom se okrenu jednom hladu...“

Burusawi (VI:396) tvrdi da je hlad u koji se sklonio  Musa bio  “hlad akacije“ (zillu samurah). Ovaj komentator tvrdi da se Musa, a.s., tamo sklonio “od velike vrućine, gladan“ (fe dželese fi zilliha min šiddati l-harri wa huwa dža'iun).

Kretanje sjene kao znak Božijeg činjenja

 “Bog vam hladove (zilalen) dariva od onog što stvara!“ - kaže se u  suri an-Nahl (XVI:81). Ali,   hladovi nisu samo darovi, oni su i izvanredni znakovi   da ima Bog! U suri  al-Furqan (XXV:45) jasno se kaže da je kretanje sjene u svijetu po stalnoj Božijoj odredbi i činjenju. 

“Vidi kako Gospodar tvoj sjenu rasprostire!

-a da hoće nepokretnom učinio bi je –

i vidi još kako smo njoj Sunce vodičem učinili!“

Tajna ove zapovijedi dijelom se skriva i u tome što se cijelim postojanjem, svim nebesima i po svemu  što je na Zemlji,   neprestano odvija rasprostiranje sjena, na mirijade njih! Praktički, u ovom  “pokretnom dijelu vječnosti“ sve svjetlosti su u izravnoj vezi sa sjenama od predmeta koje osvjetljavaju, sve je to u neprestanom kretanju, u mijeni, kolanju  i smjeni, noć odmjenjuje dan, a dan odmjenjuje noć, i tako sve teče u predanosti Božijoj volji. Ovaj stavak:  “Pogledaj kako Gospodar Tvoj sjenu rasprostire...!“ – potrebno je čitati u saodnosu sa 35. stavkom   sure an-Nur (XXIV:35):   “Bog je svjetlost nebesa i Zemlje!“

Burusawí (VI:219) u svome komentaru uočava da je sjena tek drugotna u odnosu na svjetlost.   “A sjena jeste to što nastaje od onoga što svijetli samo, kao sunce, ili svijetli pomoću drugoga, kao mjesec.“

Burusawi (VI:219-220) potom objašnjava kako sunce briše sjenu i uklanja je malo po malo sve do podneva, a potom sjena uklanja sunčevu svjetlost i briše je sve od podneva do zalaska sunca... I tako se odvija vrijeme na Zemlji... 

Ajet (XXV:45) posve jasno ukazuje da je sjena posljedica kretanja svjetlosti  svijetlih nebeskih tijela. Stoga ovaj  ajet iznosi jednu izdaleku Božansku prijetnju: wa law šae le dže'alehu sakinen    -  “a da Bog hoće, nepokretnom učinio bi je!“ Naravno, Bog je milostiv, ne dolazi do realiziranja ove strašne prijetnje, jer bi svijet tada stao, prestao bi život na njemu koji je, sam po sebi, jedno neprestano kretanje. 

U vezi sa Božanskim  “rasprostiranjem sjene“,  na nekim mjestima se u Kur’ānu ističe da se i same sjene klanjaju pred Bogom, jer, naime,   “sve što je Bog stvorio  to sjene svoje rasprostire, sad sa desne, sad sa lijeve strane, padajući Bogu ničice i predano!“ (an-Nahl, XVI:48). 

Isto se tvrdi i u suri Grmljavina (ar-Ra'd, XIII:15):  

“Bogu se klanja sve što je na nebesima i na Zemlji, i to milom ili silom čini, a i sjene njihove jutrom i navečer (wa zilaluha bi l-guduwwi wa l-asal)!“

 

Džennetska svježina i rajski hladovi

Eshatološke dimenzije sjene, hlada i hladovine snažno se potcrtavaju u Kur'anu. U Kur'anskom pogledu na svijet Raja često se ističu vrtni i biljni (floralni) predjeli puni hladovine, npr. u suri al-Waqia (LVI:28-30) kaže se da će rajski stanovnici boraviti: “među drvećem, bez bodlji, lotosovim, i bananama plodova nanizanih, i hladom prostranim (wa zillin mamdudin...)“

Kako vidimo, motivi obilnih sjena i hladova su gotovo neodvojivi od rajskog pejzaža. U suri an-Nisa  (IV:57) obećava se da će dobročinitelji u Džennetu biti nagrađeni, između ostalih blagodati, i uvođenjem u obilnu hladovinu (zillan zalila): “i uvešćemo ih u hladovinu obilnu“. 

U suri al-Ra'd (XIII:35) jasno se kaže da je Raj ili Džennet mjesto gdje hladovina ne jenjava (ukuluha daimun wa  zilluha):   

“Evo primjera dženneta koji je obećan bogobojaznima: bašče kroz koje teku rijeke, s plodovima kojih uvijek ima, i hladovinom koja ne jenjava!“

Povezivanje tekuće vode i hladovine nalazi se i u  al-Mursalat (LXXVII:41):       “A bogobojazni će biti zbilja u hladovima i među izvorima!“ Sura Ja Sin (XXXVI:56) podsjeća da će rajski stanovnici,  “muškarci i žene njihove biti u hladovima (fi zilalin), na naslonjačima naslonjeni!“ 

Također, u al-Insan (LXXVI:14) rajska hladovina opisuje se kao ugoda blizu, tik stanovnika Raja, plodovi rajski će se lagodno ubirati!  

Radi isticanja kontrasta spram rajske hladovine, u Kur'anu se rijetko, ali ipak, navodi i  “hladovina od dima“ (wa  zillin min yahmum). Također je karakteristično i mjesto u suri al-Mursalat (LXXVII:30)  gdje se riječ zill spominje u značenju tmine koja se sastoji od tri kraka (intaliqu  ila zillin  zi selasi šu'ab).

Ali, posve su rijetka ova mjesta u Kur’ānu gdje se riječ  sjena ili hladovina (zill) spominje u značenju dima ili tmine. Opći ton Kur'ana blagonaklon je prema sjenama i hladovima, ljudima se hladovi navode kao znak ugode i svježine koju im Bog dariva kako na Ovom, tako i na Budućem Svijetu.

 I Z V O R I

Ayoub, Mahmoud M., The Qur’ān and its Interpreters, vol. I,  State University of  New York Press, Albany, 1984.

Burusawí, Ismail   Haqqi  Burusawi, Ruhu l-bayan, Istanbul, 1421 (H.)

Henning Max, Der Koran (arabisch-deutsch), Istanbul, 2009.

Ibn 'Arabi, Muõyuddin Ibn 'Arabi, Tafsiru Ibn 'Arabi,   Kairo/Bejrut (?), 1968.

Isfahani, ar-Ragib al-Isfahani, Mu'džemu mufradati alfazi l-qur'an, Bejrut, 1972.   

Kračkovski, I. J.,  ,   Dušanbej, 1990.

Zamahšari, Umar az-Zamahšari, al-Kaššafu 'an haqaiqi tanzili wa 'uyuni l-aqawili fiwudžuhi t-ta'wili, Bejrut, 2001.

Autor: Enes Karić