U prethodnim smo poglavljima pokušali pokazati kako su se ra-cionalizam i misticizam trudili da jednostavnu riječ Kur'an stave pod svoju vlast. Razmatranje, kojim ćemo se dalje baviti, tiče se jednog trećeg faktora tendenciozne egzegeze Kur'an: sektaškog interesa:

Poimence ćemo morati razmotriti: na koji su način sektaški interesi ši'itske stranke i njena raspoznavajuća načela uneseni u Kur'an. Teolozi te sekte nisu prezali ni od kakvog napora da bi karakteristične principe svog vjerskog i političkog uvjerenja našli afirmativno i politički potvrđene u Svetoj knjizi. Pri tom se, ponajprije, radi o odbijanju sunnitskog halifata; o odbacivanju i osudi njegova formiranja pod vlašću historijske dinastije 'Umayyada i 'Abbasida; nadalje, radi se o njihovu kultu 'Ali-ja i imama; o njihovoj vjeri da su Bogom pozvani i da imaju nadljudske sposobnosti; o njihovoj dogmatskoj nadi u pojavljivanje nestalog imama Mahdi-ja, koji na latentan način dalje živi i koji će se na koncu opet objaviti kao izbavitelj svijeta.

Ni jednom pravovjernom muslimanu neće se činiti upadljivim ili besmislenim što Kur'an ukazuje na kasnije događaje u historiji Islama, ta on i sam saopćava da uključuje Božje znanje o prošlom, sadašnjem i budućem. Riječ Svemogućeg prikladna je stoga osobito za to da pravo-vjernoj zajednici stvori uvid u buduće događaje i njihovu sudbinu.

Važi kao da je samo po sebi razumljivo, da Kur'an govori i o stvarima koje ne sežu predaleko u budućnost...

Pored takvih odnosa, po kojima su neprijateljski raspoloženi pre-ma 'Umayyadima, javljaju se u pravovjernim krugovima vrlo rano pokušaji koji pozitivno, naklono ocjenjuju 'Ali-jevo tumačenje Kur-'anskih tekstova. Uz s. 13,7: "Ti si samo opominjač. A svaki narod ima upućivača", saopćava Sa'id b. Gubair (umro 713), kojeg je lbn 'Abbas hvalio kao najmjerodavnije teološko proricanje, u ime ovog posljed-njeg ovaj izvještaj: kad su poslaniku objavljene riječi: "Ti si opo-minjač", stavio je ruku na grudi i rekao: "Zaista, ja sam opominjač", a za riječi "Svaki narod ima upućivača", pokazao je rukom na 'Ali-ja i rekao: "O, 'Ali-ja, ti si upućivač; poslije mene, ti ćeš upućivati one koji će slijediti".

To se, naravno, odnosi samo na 'Ali-jev učiteljski autoritet, a ne na političke težnje njega i njegovih nasljednika. Ipak su rano počeli tražiti u Kur'anu prave osnove za te zahtjeve. Strančarska 'Ali-jina tendencija se, kako se čini, najprije zakačila za s. 17,26, gdje obaveza vjernika, da potpomognu siromašnu i potrebitu subraću, započinje ri-ječima: "Podaj bližnjemu (rođaku) njegovo pravo". Iz kruga humanog ispunjavanja dužnosti, ši'iti ovu opomenu prenose na područje držav-nog prava i tumače političkim težnjama Poslanikovu obitelji. Po jednoj tradiciji, koju navodi Tabari, Poslanikov praunuk, 'Ali, Husein-ov sin, htio je jednom Sirijcu (to će reći pristalici 'Umayyada), kojem se, da-kako, takva primjena stavka učinila neobičnom, takvo tumačenje pri-kazati kao jedino ispravno. A moguće je da su se upotrijebile i takve primjene Kur'ana, za koje su uzeti drugi stavci u kojima se na simpati-čan način govori o rodbini (qurba), i to u onim ranim vremenima, da se podrži krugove 'alida i pristaša u pogledu njihovih državnih zahtjeva.

To htijenje ide još i dalje, preko političkog stava - da je već Kur'an navijestio opravdanje za 'Ali-jev vjerski kult. 'Ali se s Poslanikom postavio gotovo na istu liniju, iznad domašaja ostalih ljudi. Početak toga veže se već u rano doba za s. 16,38: "I oni (nevjernici) se kunu Bogom, najjačom svojom zakletvom: "Bog neće proživiti onoga koji umre". Naprotiv (to proživljavanje) je istinsko obećanje, ali većina svijeta neće da zna". O tomu piše Qatada (umro 735): "Netko je pripovijedao Ibn 'Abbas-u da ljudi u tom Iraku vjeruju da će 'Ali-ja biti probuđen prije općeg proživljenja i da oni taj stavak Kur'ana tumače u tom smislu. Na to je odgovorio ibn 'Abbas: "Ti ljudi lažu, taj stavak Kur'ana se odnosi općenito na ljude. Života mi! Kad bi 'Ali-ja bio pro-buđen prije vremena određenog za proživljenja, ne bismo mogli pou-dati njegove žene, a njegovu zaostavštinu ne bismo mogli podijeliti nasljednicima". Ovaj prigovor znači da su 'Ali-jine pristalice tada vjerovale da je 'Ali-jeva smrt bila samo prividna, i da ponovno Ali-jevo proživljenje među živima treba smatrati pojavljivanjem, rag'a, što nema veze s općim buđenjem mrtvih.

To su začeci ši'itske pristrane egzegeze, koja se ubrzo snažno razbuktala. Ni na kojem području tendencioznog tumačenja Kur'ana nisu radili tako nezasitno i s tako pretjeranim rezultatima kao na tom području.

Da bismo ih historijski potpuno razumjeli, treba znati slijedeću činjenicu: odnos ši'ita prema kanonskom tekstu Kur'ana, s kojim raspo-lažemo, što ga je halifa 'Utman dao konačno sabrati i redigirati. Kakav stav zauzima šizmatski ši'izam prema toj Kur'anskoj redakciji ostva-renoj od uzurpatora koji se mrzi neukroćenim fanatizmom? Važi li to njima kao vjerodostojan tekst Božje objave posredstvom Muhammeda?

Kako su u ši'itskoj sekti odbili nauk jedne svoje ekstremne sekte, po kojoj tradicionalni Kur'an, zbog sumnje u svoju vjerodostojnost i cjelovitost, ne može biti priznat ni kao izvor religije, ipak je od naj-ranijih vremena svoga života uglavnom sumnjičila cjelovitost 'utman-skog oblikovanja teksta. Ovaj, tvrde ši'iti, sadrži, u odnosu na pravi Muhammedov Kur'an, dodatke i bitne tekstovne promjene; u drugu ruku, važni su dijelovi pravog Kur'ana izostavljanjem nestali.

Suprotstavljaju li oni ovome s njihove strane bezuvjetno priznati, pravi i cjeloviti tekst Kur'an? Istina, oni pretpostavljaju postojanje takvog teksta; bilo je i pokušaja da se takav tekst rekonstruira i - kao što ćemo vidjeti - u pojedinim slučajevima su proizašle i predajom prenijete tendenciozne popravke. Na ši'itskoj su strani općenito skloni pretpostaviti da je potpuni Kur'an, koji je Bog objavio, bio mnogo opsežnji nego što je taj koji se nalazi kod svih, pa i onaj koji kola među njima. Npr., u pravoj pred-'utmanskoj redakciji nije navodno 33. sure (al-ahzab), koje u običnom tekstu ima 73 stavka, kraće od drugog (al-baqara) sa svojih 286 stavaka; 24 (al-nur), koje sada ima 64 stavka, u onoj je imala više od 100; 15 (al-hagar) s 99 stavaka prvobitno je imalo 190. Dakako, ništa se tekstovno ne kaže o dijelovima koji nedo-staju. Nasuprot tomu, ši'iti kažu da u 'utmanskam Kur'anu neka sureta uopće nedostaju, da su ih njegovi redakcijski organi zlonamjerno zadržali, ona koja veličaju 'Ali-ja. Jedno takvo sure, koje kola među ši'itima najranije su 1842. g. objavili Garcin de Tassy i Mirza Ka-zembeg u Journal asiatique-u. Nedavno su u jednom primjerku Kur'ana u biblioteci u Bankipor-u (Indija) pronašli da, osim tog sureta o "dva svjetla" (s 41 stavkom), postoji još i drugo ši'itsko sure (sa 7 stavaka), "al-walaya", tj. pristajanje (uz 'Ali-ja i imame) i da to sure sadrži mnogobrojne tendenciozne umetke u zajedničkim suretima. Sve je te ši'itke dodatke objavio W. St. Clair Tisdall, zasad samo u engleskom prijevodu. Sve su to dokazi za trajnu ši'itsku pretpostavku, da postoji neznatan manjak u 'utmanskom Kur'anu u odnosu na prvo-bitni pravi kodeks.

Već se u rano doba ši'itske šizme upozoravalo na pogreške službenoga Kur'ana, budući da postoji nepovezanost pojedinih stavaka koji slijede jedan za drugim, a razlog tomu može biti samo što su izostavljene rečenice koje povezuju tekst.

Sa ši'itske strane nisu nedostajali pokušaji koji žele predočiti pravi tekst Kur'an; takav su pokušaj poduzeli, 398 god. po H, = l007-8 god. n. e., bagdadski ši'iti jednim, navodno, pravim tekstom Kur'ana, koji su izdali, kao verziju 'Abdallah b. Mas'ud-a koji je osvojio simpatije ši'ita, jer ga je 'Utman zlostavljao. Ne možemo znati da li je tu samo riječ o tendencioznim varijantama ili i o opsežnim umecima i radikalnim izmjenama. Sud pravovjernih teologa, kojem je predsjedao znameniti šafi'it Abu Hamid al-Isfarayini, stavio je to djelo na lomaču.

Određenog dogovora o odnosu predajom nastalog Kur'anskog teksta prema pravom tekstu te Božje Knjige, izgleda da među ši'itima nikada nije bilo. Ni jedna ponovna uspostava, pokušana u njihovu kru-gu, nije zadobila kanonsku važnost. Za njih je sigurna samo pret-postavka da je tekst 'utmanskog Kur'ana nepotpun. Kakva je među nji-ma neizvjesnost o tom pitanju, pokazuje i činjenica da često stavljaju težište samo na promijenjeni redoslijed sureta. 'Ali-jeva redakcija, najranija zbirka kur'anskih tekstova, navodno je načinjena prema redoslijedu objava ('ala tanzilihi). Prema jednoj izvještačenoj ši'itskoj tradiciji, 'Ali je, nakon Poslanikove smrti, cjelokupni sadržaj Kur'ana poredao u sedam skupina. Na čelu pojedinih skupina stoje: I. skupina - sure 2; II. skupina - sure 3; III. skupina - sure 4; IV. skupina - sure 5; V. skupina - sure 6; VI skupina - sure 7; VII skupina - sure 8. Suretima što stoje na čelu pojedinih skupina pridružuju se druga po drugačijem, 'utmanskom redoslijedu, tako da, u prvoj skupini, sureta slijede ovim redoslijedom: 2, 12, 29, 30, 31, 41, 51, 76, 32, 79, 81, 82, 84, 87, 98, a isto je tako i u ostalim skupinama. Sedma završava suretom 113-114. Neobično je da fatiha nema mjesta u ovakvom nabrajanju.

Međutim, i na ne-'alidskoj strani je riječ o redoslijedu kur'anskog teksta koji se razlikuje od 'utmanskog. O'Uqba b.'Amir al-Guhani-ju izvješćuju, da je bio aktivan Poslanikov sljedbenik, vjeran 'Utman-u i, na kraju, pod Mu'awiya-om I. namjesnik u Egiptu (umro 678) i da je, a slavljen je i kao qari'-a, vlastoručno kopirao Kur'an koji se ne slaže s 'utmanskim redoslijedom ('ala gayr ta'lif mashaf 'Utman), a time treba dokazivati potvrđenu kasniju Knjigu. To kazuju ljudi koji su taj primjerak navodno vidjeli u posjedu Ibn Qudeida-a (umro 925).

Kao što sljedbenici sunnitskog Islama vjeruju da posjeduju navodne 'utmanske Kur'ane, kao časne relikvije, sve do danas, od Damaska do Samarkanda na različitim mjestima, tako i ši'iti vjeruju za stare primjerke Kur'ana da potječu iz 'Ali-jeve ruke, što, uostalom, vjeruju i za mnoge neKur'anske rukopise. Sastavljač Fihrist-a, koji na mnogim mjestima u tom djelu pokazuje svoje simpatije prema 'Ali-ju, kaže da je, navodno, vidio 'Ali-jev Kur'anski autograf, a to se sačuvalo u jednoj 'Ali-ju vjernoj obitelji i nasljeđuje se s koljena na koljeno. Ibn'Innaba (umro 1425), i sam 'alidskog porijekla, u svom djelu o rodoslovlju 'alidskog plemena nabraja popis takvih Kur'anskih 'ali-jevskih autografa. Među ostalim, kazuje za jedan da je, u mašhad al-garawi (iz Gari-ja) a mnogi za to mjesto drže da je 'Ali-jev grob, pri požaru tog mjesta (1352), bio žrtva vatrene stihije. Jedan 'Ali-jev Kur'an, koji također pokazuje spomenuti redoslijed sureta, a taj pore-dak nam je dostupan zbog jedne praznine u fihri-tekstu, navodno je sačuvan do dana današnjeg u Nedžefu kod halifova groba; razumljivo je, da je taj Kur'an predmet pobožnog štovanja lahkovjernih ši'itskih hodočasnika. Neobičnost poretka sureta u ovom ši'itskom nadomjestku za sunnitske 'utmanske Kur'ane nema značenja za praktičnu upotrebu.

Ši'iti su i sami uvdjeli problematični karakter takvih pokušaja i radije nisu više istupali sa sumnjivim rekonstrukcijama prave "ali-jevske redakcije Kur'ana. I ona gore spomenuta, Kur'anska sureta, po-tisnuta sa strane sunnita, nisu pridometnuta tekućem tekstu. To su, sigurno, indivdualni proizvodi kasnijeg vremena i ši'itska cjelokupna javnost ne pridaje im praktične važnosti...

To je općeniti stav ši'ita o pitanju Kur'ana. Treba se zadovoljiti nepotpunim 'utmanskim tekstom i ići za ispravnim (tj. ši'itski ispravnim) objašnjenjem.

Po 'Ali-ju napisana, cjelovita i vjerodostojna redakcija, kao i mnogi drugi Poslanikov dragulj, predajom je prešla s imama na imama i tako došla do posljednjeg, Skrivenog imama. Sada se nalazi - ta mas-haf Fatima, kojeg je Poslanik prije svoje smrti predao svojoj kćeri, a opsegom prelazi trostruko sadašnji Kur'an, skrivena kod "Očekivanog" imama; u vrijeme kad će se pojaviti, on će ovaj pravi Kur'an, zajedno s jedino ispravnim tumačenjem, predati vjernicima; do onda, vjernik mora strpljivo čekati.

U smislu tog stajališta, Kur'anski tekst, koji je zajednički sa sunni-tima, tvori temelj ši'itske teologije, koja se mora sa što više žara brinuti oko njegovog tendencioznog, tj. isključivo ispravnog tumačenja.

Samom Poslaniku stavljaju u usta riječi da se borio za prizna-vanje objave (tanzil), a 'Ali za objašnjenje Kur'ana (ta'wil). Cilj ši'it-skog tumačenja Kur'ana je da ovo "ispravno objašnjenje" suprotstavi (krivom) tumačenju sunnita, a to je započelo već u prvom stoljeću Hidžre; već se, u njegovim počecima, očitovala široka samovolja, koja joj je sve do najnovijeg vremena ostala karakteristikom. Od egzeget-skog sabiranja bilježaka postupno se razvija sistematska ši'itska tafsir-literatura.

Svakako se dopušta da, u prvom redu, sami imami daju ispravno objašnjenje Kur'an; u egzegetskim bilješkama ši'ita, oni se pojavljuju uvijek kao prvenstveni izvor. Za drugo sure postoji s tim u vezi komentar (pristupačan u jednom objavljenom izdanju). Autorom se smatra jedanaesti, dakle posljednji vidljivi imam, al-Hasan al-'Askari (umro 260/873 g.). Ne možemo prihvatiti da bi imam biou vezi s tim djelom. Kao temeljno ši'itsko tafsir-djelo spominje ši'itska povijest književnosti komentar Kur'ana iz II. st. po H. fanatičkog istomišljenika Gabir al-Gu'fl-ja (umro 128/745). Tog djela, međutim, nema i znamo ga samo iz citata. Nasuprot tomu, iz III-IV st. po H. postoje cjelovita ši'itska tafsir-djela: najstarije od njih je "Razjašnjenje blaženstva o mjestu službe Božje" (Bayan al-sa'ada fi maqam al-'ibada) od al-Sultan Muhammed b. Haydar al-Baidahti-ja, a završetak djela datiran je s god. 311/923; tiskano je i izdano u Teheranu 1314/1896. Isto je tako iz IV st. po H. tafsir-djelo Abu-l-Hasan 'Ali b. Ibrahim al-Qummi-ja (litogr. u Teheranu 1311-13/1893-95), što smo ga koris-tili za navođenje primjera u našem prikazu. Otada je pisanje tafsir-a plodno polje rada za ši'itske teologe.

Osim sistematskog objašnjenja Kur'ana, svako je ši'itsko teološ-ko djelo prepuno primjene Kur'ansko-egzegetičke metode ove sekte, nasilnog podešavanja Kur'ana njihovoj dogmatici i mitologiji, koji su izgrađeni na području predodžaba o imamima i njihovim nadljudskim kvalitetama. Slijedeće je obilježje svih tih djela, koje karakterizira ši'it-sku religioznu literaturu uopće, a temeljno je za njihovu tradicionalnu metodiku. Dok se sunniti u svojim religioznim spoznajama, a s tim u vezi i u odnosu na razumijevanje Kur'ana, pozivaju kao na posljednji izvor na nekog Poslanikova druga, za ši'ite važi kao jedini način ispravne i autoritativne potvrde da se određena pouka može u lancu pouzdanih (po njihovu mišljenju su to 'Ali-ju vjernih) instancija natrag dovesti do nekog "člana Poslanikove obitelji" (ahl al-beyt), tj. 'Ali-jeva potomka, a po mogućnosti do nekog od imama. Samo su oni naj-pouzdaniji, nevarljivi tumači Istine, Božjih i Poslanikovih namjera. Tako ćemo na čelu nekog objašnjenja Kur'ana ponajčešće naći nekog imama. Danas nam je oko dosta izoštreno da takvim potvrdama na području kako sunnitske, tako i ši'itske tradicionalne tehnike ne poklanjamo mnogo pažnje, iako se predočavaju često s mnogo svečanog tona.

Prema svemu što smo čuli, općenito kao osnova služi 'utmanski Kur'an, a samo se u utvrđivanju načina čitanja, kao i u objašnjenju i primjeni tekstova, stalno se pozivajući na upravo označeni način potvrđivanja, odstupa od pravovjernog tumačenja, naravno u interesu ši'itske tendencije. Dakako, tašta je iluzija ako se polazi sa stajališta priznavanja textus receptus-a. Svakako je napuštena misao da se ispune goleme praznine koje ima ovaj spomenuti tekst. S tim se čeka dok se ne pojavi latentni Imam-Mahdi, u čijim rukama se skriva vjerodostojni cjeloviti 'Ali-jev Kur'an. Slobodu, koju čak i sunnitski učeni ljudi, kako smo to vidjeli u našem prvom poglavlju, pri povezivanju tekstovnih varijanti misle da smiju sasvim ograničeno upotrebljavati, ši'itska obrada Kur'ana zahtijeva ju neograničeno. Taj tekst Kur'ana je u sunnitskim rukama krivotvoren (tahrif); od ove pretpostavke ne odstupaju, a, kada se ovo krivotvorenje tiče načina čitanja pojedinih riječi, ši'itski tumači, hrabro nastupaju da uspostave pravilni način, i to ne ex conjectura, nego u vezi s nepogrešivim auto-ritetom imama, misleći da je to jedino pravilno. Upravo je neobično da ove popravljene, navodno prave izvorne načine čitanja Kur'ana ne ko-riste pri obredima. U smislu gore navedenog načela, ši'it, pri obredima, čita svoj Kur'an istim tekstom kojim ga čita i sunnit. Predložene vari-jante služe samo kao uzorak za tekst koji se, zasad, u praksi me može prevesti, tek će Mahdi konačno objaviti pratekst, kako su ga prenijeli imami.

Ovo ocjenjivanje njihove tendenciozne variae lectiones vidi se, npr., iz slijedeće pojedinosti uz s. 45,28-29, gdje stoji o Posljednjem sudu: „ I vidjet ćeš sve narode gdje sjede na koljenima. Svaki narod će se pozivati svojoj knjizi. Danas ćete biti nagrađeni za ono što ste radili, (st. 29). Ovo je naša knjiga koja će pravedno (istinito) svjedočiti o nama. Mi smo naredili da se piše (sve) što ste radili". Uz to se slijedeća primjedba svodi na velikog imama Abu'Abdallah-a (to je Ga'far al-Sadiq, peti od dvanaesterice imama, po kojem su i nazvani: Ga'fariyya): "Naša knjiga govori", ali knjiga ne može govoriti i ne možemo je potaći da govori. Dakle, ne govori knjiga, već Poslanik govori putem knjige. Bog je tako objavio: "On (tj. Poslanik) govori putem naše knjige (ne kitabuna, nego bi-kitabina) protiv vas uistinu". Abu Basir, neposredni izvjestilac, reče na to Imamu: "Ta mi ne čitamo tako"; a na to će Imam: "Tako mi boga, tako je Džibril prenio Poslaniku; ali to spada među stvari koje su u Božjoj knjizi krivotvorili" (Qummi 619). Dakle: tako je objavljeno, ali mi to ne čitamo tako. Vjerojatno je to uputa da bi prema njoj praktički postupili kad treba ispraviti navodne riječi Kur'ana koje su sunniti iskrivili.

Upravo spomenuta promjena teksta nije tendenciozno izazvana i ne možemo shvatiti na što se veliki Imam spotaknuo u retoričkoj meta-fori da bi ju protumačio kao zlonamjerno krivotvorenje. Većina se popravki tiče principijelnih momenata i treba poslužiti sektaškom interesu. To se najjasnije pokazuje gdje se u Kur'anski tekst uvuklo spominjanje imama i pohvala njima u čast. Npr. u s. 3,110.: "Vi ste najbolji, narod koji se pojavio među ljudima (hairu ummatin): nare-đujete dobro, a sprečavate zlo i vjerujete Boga." Kada je ova rečenica, smatrana kao vrlo važno načelo islamskog života, čitana u lmamovoj prisutnosti, primijetio je: "Lijep, najbolji narod", pa ipak ne ljudi koji su ubili vladara pravovjernih ('Ali) i njegova oba sina Hasan-a i Husein-a! Kad su ga pitali kako je taj tekst drukčije bio objavljen, poučio ih je: "Slavnim riječima (naređujete... i vjerujete Boga") slijedi da treba čitati: hairu a'immatin, "vi ste najbolji od imama" - (jer na njih se mogu, dakako, odnositi riječi pohvale, a ne na zajednicu koja je ubila svete ljude (Q.99). Mala grafička promjena koju bi inače zahti-jevali u danoj prilici; npr. 2,43. "Tako smo Mi vas učinili pravednim (tj. odličnim) narodom, da budete vi svjedoci protiv svijeta i da bude Božji poslanik svjedok Vaš". Ovdje također ummatan wasatan: Imam ne želi da zajednica bude na taj način pohvaljena, i ovdje je objavljen tekst: "a'immaian", imami; nalazat kadalika, "tako je sišlo, tj. objav-ljeno bilo" (Q.54). Bog ovdje ne govori narodu, nego imamima; dokaz za to je s. 22,78 , gdje Bog, po ši'itskom tumačenju, također govori imamima: "da Poslanik bude svjedokom vama, a da vi budete svjedoci ljudima.".

Budući da se riječ ummatun tako neobično često u pohvalnom pogledu ponavlja u Kur'anu, Imamu je često dana mogućnost da pro-vede svoj popravak te rijeći u a'immatun.

Ovi primjeri ujedno potkrepljuju principijelno zapažanje koje je moglo biti učinjeno uspoređujući osnovna stajališta sunnita s jedne strane i ona ši'ita s druge strane Dok se kod onih stavlja težište poli-tičkog i vjerskog oblikovanja na ummu, na cjelokupnu zajednicu, na Consensus ecclesiae, dotle se u ovoj težište stavlja jedino na riječ i učenje, na autoritet Imama. Dogovor naroda može biti neispravan; u povijesti se čak pokazao pogrešan i nepravedan. Imami su čisti, bez nedostatka i ne griješe. Njihov individualni autoritet je mjerilo vrijed-nosti sve istine, a ne faktor kolektivnosti. Ovo je gledište motiv da, pri svakoj danoj prilici, mijenjaju slova umma u a'imma, što se ponekad čini sitnicom.

Da bi se sačuvala ispravna predodžba o imamima, služi ova izmjena, s. 25,74; "I oni koji govore: "Naš Gospodaru, pokloni nam od naših bračnih drugova i našeg potomstva izvor radosti i učini nas vođom bogobojaznima (imaman, vođa)!" To imam Ga'far ne može razumjeti: ljude, koji tu govore, neka Bog učini uzorima, a imame da učini bogobojaznima? Nije tako objavljeno, nego u ovom tekstu: "postavi nam za imama od bogobojaznih" (umjesto waga'alna lil-muttaqina: waga'alna min al-mutt).

Ponekad izmjena treba poslužiti tomu da bi ponovo kao neka vrsta tikqyn soferim zamijenila pogodnijima izraze koji su naoko nezgodni, a koji se odnose na Boga i poslanike...

Ši'iti su dogmu o Poslanikovoj nepogrešivosti i bezgriješnosti izveli do krajnjih posljedica i, pozivajući se na imama Hasan b. 'All-ja, potaknuti su kod rečenice (93,7) "... i našao te da nisi upućen pa te (je) uputio", iz čega bi moglo slijediti Poslanika kao da nije upućen, misliti na ispravak riječi (dallan), koja označava neupućenost, u oblik (dallun i promjenu aktivnog glagola fahada u pasivni oblik fahudiya; ovim blagim promjenama, rečenica dobiva ovaj smisao: našao te jedan koji nije upućen i po tebi je vođen (ti si ga vodio).

Zanimljivi su neki primjeri u kojima, ovaj put ne zbog sektaških tendencija nego iz općih obzira, mijenjaju rječcu illa (osim) u wala. Na pr. s. 2,150: "...kako svijet ne bi imao protiv vas dokaza, osim (illa) onih koji su činili nasilje", čitaj: pa ni (wala) prema onima koji su činili nasilje. S.4.92: "Nijednom vjerniku nije dozvoljeno ubiti nevjernika osim (illa) nehotice", čitaj: pa niti (walla) nehotice.

Ši'itski prenosioci dopuštaju svojim imamima da, pored blagih ispravaka slova i riječi, zadru i dublje u tekst. Ponajprije nespretno tendencioznim umetanjem, gdje se, po njihovu mišljenju, ispravlja zlonamjerno nepominjanje 'Ali-ja i njegova roda. Rečeno je, npr., u s.4,166: "Bog svjedoči za ono što ti je objavio", a oni domeću: "u odnosu na 'Ali'ja"; iste se riječi umeću u s. 5,71: "O Poslaniče, dostavi ono što je tebi objavio tvoj Gospodar (fi'Ali), a ako ne učiniš, onda nisi saopćio svoje poslanstvo".

S.26,228: "I Bog će znati one koji su činili nepravdu (umetni: Muhammedovu rodu), kud god se oni okrenuli". I u s. 6,93: "A da ti je vidjeti kada nasilnici (umetni: protiv Muhammedova roda u njihovu pra-vu)..." - itd. na mnogo mjesta govori o zločincima, nasilnicima općenito; svagdje umetak koji je nepravdu uperio na oduzimanje prava "obitelji".

Nadalje, još jednom radikalni zahvat u Kur'anski textus receptus. Bez sumnje, u namjeri da dokaže kako se neodgovorno i površno poni-jela 'utmanska redakcija Kur'ana, kako je, na mnogim mjestima, prouz-ročila nerazumljivost teksta u Kur'anu, teško oštetivši nenadmašivu ljepotu dikcije Svete knjige, što svaki musliman dogmatski mora prizna-ti, oni su uveli radikalne metode obrade Kur'ana. Oni daju dokaze o tomu da je u tekućem tekstu sve porazbacano, da ga tek treba dovesti u red; da prirodni nastavak jednog stavka ne možemo naći u nastavku koji neposredno za njim slijedi, nego se taj zaturio nekuda na mjesto daleko iza toga; da čak u jednom te istom stavku nema povezanosti; da se ordo naturalis uspostavlja tek pošto nastavak jedne polovine stavka potražimo na vrlo odaljenom mjestu od ovoga i da dijelove, koji spadaju jedan uz drugi, moramo složiti iz dijelova koji su vrlo daleko. Kritičke misli, a slične se nameću ponekad i znanstvenom razmatranju, iako ne u tako besmislenom opsegu.

Već spomenuti stari ši'itski tumač Kur'ana iz IV st, al-Qummi, osobito se voli služiti tom metodom sastavljanja rastavljenih dijelova u Kur'anu; "Oni (utmanski urednici) rascjepkali su Kur'an i nisu ga sastavili onim redoslijedom, kako ga je Bog poslao: st. 4,3 nastavak je tek kasnijega st. 4,126; stvari, naime, treba prirodno ovako sastaviti: "Oni od tebe traže fetvu o pitanju žena. Reci: "Bog vam daje fetvu o njima, i o onome što vam se čita u knjizi o sirotim ženama kojima ne dajete ono što je propisano, a želite da ih vjenčate"; onda slijedi kao nastavak st. 3: "Ako se bojite da nećete biti pravedni prema siročadi, vjenčavajte žene koje vam se sviđaju po dvije, tri i po četiri, a ako se budete plašili da nećete biti pravedni, jednu". Tako se slažu stihovi po prirodnome redu.

Na isti se način dokazuje slično premještanje i razbijanje teksta, kako u zakonodavnom, tako i u pripovjedačkom dijelu Kur'ana, a i u onom koji opominje. S. 4,105 i 16,127 imaju svoje mjesto u trećem suretu i povezani su s opisivanjem bitke kod Uhuda; 26,47 treba da je nastavak za 25,6; 32,28 treba uslijediti iza 32,21. Dokazuju se i kratki predasi i smetnje u povezanosti. S.29,15 treba neposredno priključiti st.23; ono što je između toga, ima negdje drugdje svoje mjesto, a dos-pjelo je ovamo samo zbog nemarnog uređivanja; isto tako treba nepo-sredno iza s. 31,12 doći st.15. Ono što je između toga, neprirodni je prekid Luqman-ove opomene upućene njegovu sinu.

Sve to, u najmanju ruku, dokazuje kako ši'itski egzegeti Kur'ana imaju malo povjerenja u predajom sačinjeni tekst Kur'ana, usprkos tomu što ga, u praksi vjerskog života, koriste u ovom obliku.

Njihova se glavna optužba protiv sunnitizma usredotočuje na tumačenje Kur'ana. Nećemo se ovdje baviti zaključcima o zakonu, gdje ši'iti izvlače iz teksta druge rezultate nego što to čini sunnitski Islam. Naša se pažnja upravlja, štoviše, uglavnom na veze, koje ši'iti unose u kur'anske izreke, u kojima, u tonu proklinjanja, unaprijed navještavaju nepravedno potiskivanje 'Alida sa strane prvih halifa, a onda i 'Abbasida. Isto se tako u Kur'anu nedvosmisleno nalazi veliča-nje imama i ukazivanje na ponovno pojavljivanje skrivenog, dvana-estog Imama. Treba samo ispravno tumačiti. - Oni kažu, da četvrtina Kur'ana govori o stvari 'Alida; jedna četvrtina odnosi se na njihove neprijatelje, jedna četvrtina sadrži zakonske odredbe, a četvrta četvrti-na na priče i poredbe. Na samog se 'Ali-ja odnosi sedamdeset stavaka u Kur'anu. Prema njihovom ukusu, Kur'an bi bio, zapravo, velikim dije-lom djelo ši'itske stranke.

Sure o "sedam spavača" (18) i pouke, koje Hadir daje Mojsiju (Musa), u svom je pravom smislu prikaz povijesti prave religije; poči-nje sa Muhammedovom pojavom, da nastavi s njegovim borbama pro-tiv nevjernika, navještavajući proganjanje uzurpatora koja će njegov rod morati pretrpjeti. Sve je to Hadir pričao Mojsiju (Musa), a pri tom su obojica prolijevali gorke suze (Qumm! 456).

Tumačenje Kur'ana, koje nam se ovdje prikazuje, potaknuto je beskrajnom srdžbom i fanatičkim bijesom. Gdje god u Kur'anu postoji nešto prijezirno, pronalaze da je povezano s uzurpatorima, ne'alidskim halifama i njihovim pomoćnicima. Ponekad pri tomu idu putevima alegorije. Kad se u s.5,93 kazuje da su "vino, kockanje... nečista djela šejtanova. Klonite se toga da biste se spasili!", to su oba odvratna djela odmah pseudonimi za Abu Bekr-a i 'Umar-a. A pod kumirima Gibt-om i Tagut-om, Allah je prokleo one koji im se klanjaju (4,55,56) - i opet treba podrazumijevati halife-uzurpatore, Mu'awija-u i 'Amr b. al-'Asi-ja. „Bog vam zaista naređuje da zakoljete kravu“ (2,67); pod tim se može misliti samo na 'Ayišu, Poslanikovu suprugu, 'Ali-jevu protivnicu; a Talha-u i Zubeira-u (st.73) treba shvatiti: kad je naređeno da mrtvoga, čiji je ubojica nepoznat, udaraju jednim dijelom tijela one krave.

Trebalo bi u potpunosti prepisati ši'itski komentar da bismo iscr-pli opsežnost te fanatičke pristrane egzegeze. Tu se moramo zadovo-ljiti samo općenitim podacima i malim brojem primjera...

Autor: Nerkez Smailagić

Uvod u Kur´an, Mladinska naklada - Zagreb, Zagreb, 1975. str. 175-183.