Objavljena je u Mekki i stoga jê karakterizira brzina, eksplozivnost i rima. Kao i druge mekkanske sure, ona govori o Allahu, dž.š., monoteizmu, prijašnjim narodima i poslanicima, vjerovanju te pozitivnom i negativnom ponašanju. Svi njeni harfovi, riječi i ajeti su skladni, harmonični te savršeno i precizno odabrani. Iako mekkanska, ritmična, ona ima svoj uvod (zakletve), vrhunac (objašnjenje vrsta duše i primjeri dobre i loše duše) te kraj (svršetak loše duše). Njeni likovi su poslanik Salih, a.s., nesretnik iz plemena Semud i pleme Semud u cjelini.   

Sura Eš-Šems

Sura Eš-Šems jedna je od mekkanskih sura. Mekkanske sure su one sure koje su objavljene Muhammedu, s.a.v.s., prije Hidžre, pa makar to bilo u nekom drugome mjestu osim Mekke, dok su medinske sure objavljene nakon Hidžre, makar i u drugome mjestu osim Medine. Mekkanskih sura je osamdeset i pet, a medinskih dvadeset i devet. Mekkanske sure većinom govore o vjerovanju, Božijem opstojanju i jedinosti, a opovrgavaju višeboštvo i spominju vijesti o prošlim događajima. Medinske sure uglavnom  govore o vjerskim propisima, uređenju muslimanske zajednice itd. Mekkanske sure su po stilu ritmične, jake, snažno djeluju na ljudska osjećanja, njihovo recitiranje kod pobožnih izaziva plač, i sl. Upravo je sura Eš-Šems sjajan primjer mekkanske sure, s obzirom da u njoj opažamo jačinu, eksplozivnost i rimu, jer se svaki ajet završava na dugo a, odnosno zamjenicom ženskog roda u trećem licu (ها ha). Sura govori o Jedinom Stvoritelju, vjerovanju te jednom od prijašnjih poslanika i njegovom narodu. Ona sadrži potpuno jezgrovita značenja i koncizna uputstva. Na početku sure Uzvišeni Allah se zaklinje sedam puta da je spas za onoga koji sebe očisti, a gubitak je za onoga koji slijedi svoje strasti i prohtjeve. Samo nemarnost može uništiti čovjeka. Semud je bio grješan i nasilnički narod, pa kakv im je bio kraj? Omrkli su porušeni i smrvljeni! 

Semantika sure

Prvi ajet: وَالشَّمْسِ وَضُحَاهَا Tako Mi Sunca i svjetla njegova. Pojam شمس šems predstavlja Sunce kao nebesko tijelo i svjetlost koja se širi sa njega. I mi u bosanskome jeziku pojam Sunce upotrebljavamo na isti način: kao nebesko tijelo i kao njegovu svjetlost, pa kažemo: ”Skloni se sa sunca,” tj. sa Sunčeve svjetlosti.

 Zamahšeri smatra da pojam ضحى duha označava sunčevu svjetlost kad Sunce zasija i ponovo oživi njegova sila i žestina. Ovo vrijeme traje do polovine dana. Ibn Kesir navodi mišljenje Mudžahida koji pojam ضحى duha razumijeva identično našem Korkutu, tj. I svjetla njegova. Isti autor spominje da je Katade ovu riječ protumačio kao dan u cjelini, kao i Ibn Džerir, koji kaže da je sunčeva svjetlost vidljiva cijeli dan te se Svevišnji kune Suncem i njegovim danom, sunčevim danom. Ragib Isfahani kaže da duha označava protezanje Sunca i dana te se to vrijeme naziva duha. To je vrijeme u kojem se prinosi žrtva, kurban (اضحية udhijje), riječ istoga korjena kao duha. Stoga je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko prinese žrtvu prije namaza (bajramskog), neka to ponovi.” Dakle, postoji razilaženje oko toga da li duha označava dan u cjelini ili vrijeme od trenutka kad se Sunce jasno ukaže do polovine dana. Sada ćemo se osvrnuti na druge kur’anske ajete koji spominju ovaj pojam. U suri Ta-Ha stoji: وَأَنَّكَ لَا تَظْمَأُ فِيهَا وَلَا تَضْحَى U njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti, tj. u Džennetu. Jasno je da je najveća žega oko podne. Sljedeći ajeti ukazuju da duha označava dan:أَفَأَمِنَ أَهْلُ الْقُرَى أَن يَأْتِيَهُمْ بَأْسُنَا بَيَاتاً وَهُمْ نَآئِمُونَ أَوَ أَمِنَ أَهْلُ الْقُرَى أَن يَأْتِيَهُمْ بَأْسُنَا ضُحًى وَهُمْ يَلْعَبُونَ A zar su stanovnici sélā i gradova sigurni da ih Naša kazna neće snaći noću dok budu spavali? Ili su stanovnici sélā i gradova sigurni da ih Naša kazna neće stići danju dok se budu zabavljali? Ovdje pojam duha stoji nasuprot pojma noć, što će reći da je posrijedi dan. I ovaj ajet nudi isto značenje: وَأَغْطَشَ لَيْلَهَا وَأَخْرَجَ ضُحَاهَا Noći njegove mračnim, a dane svijetlim učinio. Sljedeći primjeri govore da je riječ o jutru: قَالَ مَوْعِدُكُمْ يَوْمُ الزِّينَةِ وَأَن يُحْشَرَ النَّاسُ ضُحًى ”Neka ročište bude za praznik” – reče Musa – ”i nek se narod izjutra sakupi.” Musa, a.s., poziva da ročište bude ujutro. كَأَنَّهُمْ يَوْمَ يَرَوْنَهَا لَمْ يَلْبَثُوا إِلَّا عَشِيَّةً أَوْ ضُحَاهَا A njima će se učiniti, onoga Dana kada ga dožive, da su samo jednu večer ili jedno jutro njezino ostali. I ovdje pojam duha stoji nasuprot pojma večeri, tj. riječ je o jutru. Dakle, vidjeli smo da Kur’an pojam duha nekada upotrebljava za dan u cjelini, a nekada za jutro. Možemo zaključiti da se Uzvišeni u suri Eš-Šems kune Suncem i danom općenito, a jutrom posebno. Naime, dan je velika blagodat s obzirom da ljudi u njemu rade, uče i druže se, a i sva priroda pod okriljem Sunca, dok je jutro najproduktivniji, najkorisniji i najljepši dio dana. 

Drugi ajet: وَالْقَمَرِ إِذَا تَلَاهَا I Mjeseca kada ga prati. Zanimljiv je prijevod Muhammeda Asada koji ovaj ajet prevodi na sljedeći način: Razmišljaj o Mjesecu dok ga odražava, tj. Sunce. Naime, smisao ovoga je u tome što Mjesec dobiva svoju svjetlost od Sunca. Mjesec se na arapskom kaže قمر qamer, što dolazi od glagola قمر – يقمر sa dammom na srednjem konsonantu, u značnju oteti, oduzeti. Naravno, Mjesec otima i oduzima svjetlost od zvijezda.

Zamahšeri navodi da pojam تلاها telaha podrazumijeva pojavu Mjeseca kad nestane Sunca i preuzimanje svjetla od Sunca, što se dešava u prvoj polovini mjeseca. Kur’an je ovdje vrlo precizno i znakovito odabrao pojama telaha, a ne neki drugi glagol koji označava slijeđenje, poput تبع tebi’a, تعقب te’aqqabe ili قلد qallede. Naime, spomenuti glagoli nas više upućuju na slijepo slijeđenje i oponašanje, dok glagol تلى – يتلو znači čitanje s razumijevanjem,  kazivanje i slijeđenje. Kur’an uglavnom upotrebljava ovaj glagol kada govori o čitanju i kazivanju nebeskih Objava od strane Allahovih, dž.š., poslanika ili običnih ljudi. To je čitanje iz koga slijedi razumijevanje i slijeđenje onoga što se čita i kazuje. Dakle, kao što se Allahovi, dž.š., poslanici i Njegove Knjige čitaju, kazuju i slušaju kako bi se slijedilo ono što je u njima i kako bi se ljudi okoristili, isto tako Mjesec slijedi Sunce jer je Sunce važnije i vrjednije od Mjeseca s obzirom da mu daje svoju svjetlost. Još nešto, kao što slijedimo Allahove, dž.š., poslanike i Objave, slušamo ih i koristimo se njima te i na druge prenosimo sve to, tako i Mjesec slijedi Sunce, preuzima njegovu svjetlost i reflektuje je na nas.   

Treći ajet: وَالنَّهَارِ إِذَا جَلَّاهَا I dana kada ga vidljivim učini, tj. kada dan poodmakne i rastegne se, jer se Sunce u tom vremenu u potpunosti ukaže i otkrije. Ova vrsta glagola spomenuta je još samo na jednome mjestu u Kur’anu i to u ajetu:يَسْأَلُونَكَ عَنِ السَّاعَةِ أَيَّانَ مُرْسَاهَا قُلْ إِنَّمَا عِلْمُهَا عِندَ رَبِّي لاَ يُجَلِّيهَا لِوَقْتِهَا إِلاَّ هُوَ Pitaju te o Smaku svijeta kada će se zbiti. Reci: ”To zna jedino Gospodar moj, On će ga u njegovo vrijeme otkriti.” Allah, dž.š., će otkriti Sudnji dan tako da će sve biti jasno i očito, kao što dan jasno i očito otkriva i pokazuje Sunce. Oba puta je upotrijebljen glagol جلى džella, pa možemo zaključiti da se Allah, dž.š., zaklinje danom u kojem nema nimalo oblaka. Glagol تجلى tedžella istog je korijena, ali proširen i snažniji, također se spominje dva puta u Kur’anu. On sada ne označava samo otkrivanje, već pojavljivanje. U prvom primjeru se kaže: فَلَمَّا تَجَلَّى رَبُّهُ لِلْجَبَلِ جَعَلَهُ دَكًّا I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni. Dakle, Allah, dž.š., se pokazao, pojavio i brdo je sravljeno jer to nije moglo podnijeti. Na drugome mjestu je rečeno: وَالنَّهَارِ إِذَا تَجَلَّى Tako mi dana kad svane. Ovdje je u prvom planu dan i njegovo pojavljivanje, dok je u suri Eš-Šems Sunce u prvom planu, jer ga dan otkriva i čini vidljivim. Glagol جلى džella je prijelazni i on u jednom primjeru označava trenutak kada dan čini vidljivim Sunce, a u drugom kad Allah, dž.š., otkrije Sudnji dan. S druge strane, glagol تجلى tedžella je neprelazan s obzirom da se u prvom primjeru otkriva Allah, dž.š., a u drugom dan.

Četvrti ajet: وَاللَّيْلِ إِذَا يَغْشَاهَا I noći kada ga zakloni. Glagol غشي – يغشى gašije – jagša znači prekriti, snaći, zadesiti, obuzeti, iznenaditi. Dakle, Sunce u potpunosti biva prekriveno, zadešeno i obuzeto. Koliko je to zaklanjanje i prekrivanje potpuno i apsolutno ukazuju drugi kur’anski primjeri gdje je upotrijebljen isti glagol:فَأَتْبَعَهُمْ فِرْعَوْنُ بِجُنُودِهِ فَغَشِيَهُم مِّنَ الْيَمِّ مَا غَشِيَهُمْ A Faraon je za njima s vojskama svojim krenuo, ali su ih talasi mora prekrili. Talasi su ih obuhvatili i prekrili sa svih strana tako da nisu imali apsolutno nikakvu šansu da se spase, kao što Sunce u potpunosti nestaje tokom noći. أَوْ كَظُلُمَاتٍ فِي بَحْرٍ لُّجِّيٍّ يَغْشَاهُ مَوْجٌ مِّن فَوْقِهِ مَوْجٌ مِّن فَوْقِهِ سَحَابٌ ظُلُمَاتٌ بَعْضُهَا فَوْقَ بَعْضٍ إِذَا أَخْرَجَ يَدَهُ لَمْ يَكَدْ يَرَاهَا Ili su kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedne iznad drugih, prst se pred okom ne vidi. Dakle, ovaj glagol upućuje na totalni mrak gdje se prst pred okom ne vidi. خَتَمَ اللّهُ عَلَى قُلُوبِهمْ وَعَلَى سَمْعِهِمْ وَعَلَى أَبْصَارِهِمْ غِشَاوَةٌ Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena. Oni ništa ne vide i njihov život je mrak i tama. Spomenutim primjerima smo pokazali kako je Kur’an i u četvrtom ajetu sure Eš-Šems upotrijebio najodabraniji i najprecizniji termin za noć.

Peti ajet: وَالسَّمَاء وَمَا بَنَاهَا I neba i Onoga koji ga sazda. Izraz sama’, nebo, označava sve što je iznad. Istoga korijena je riječ سمو sumuvv, što znači: visina, uzvišenost, visost, visočanstvo, kao i riječ اسم ism, što označava ime, a ime predstavlja uzdizanje, veličanje i poštovanje. 

Glagol بنى – يبنى bena – jebni znači: sagraditi, sazidati, podići, osnovati, utemeljiti, i Kur’an ga uvijek koristi kada želi ukazati na podizanje i građenje nečeg visokog, velikog i uzvišenog, kao što je nebo. Osim za nebo, Kur’an upotrebljava ovaj glagol i u sljedećim primjerima:لاَ يَزَالُ بُنْيَانُهُمُ الَّذِي بَنَوْاْ رِيبَةً فِي قُلُوبِهِمْ  Zgrada koju su oni sagradili stalno će unositi nemir u srca njihova. Zgrada sama o sebi upućuje na nešto visoko, veliko i čvrsto.أَتَبْنُونَ بِكُلِّ رِيعٍ آيَةً تَعْبَثُونَ Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući? Dakle, palate koje je pravio narod Ad bile su na uzvišicama, a i same su bile visoke, kako bi druge ljude, slabije od njih, ismijavali. Ovdje smo htjeli pokazati kako Uzvišeni precizno odabire glagol kojim opisuje stvaranje neba, glagol koji uvijek upućuje na nešto visoko, a nije upotrijebio neki drugi glagol koji označava stvaranje, kao što je خلق haleqa, jer on označava stvaranje i onoga što je malo.

Šesti ajet: وَالْأَرْضِ وَمَا طَحَاهَا I Zemlje i Onoga koji je ravnom učini. Muhammed Asad bi ovaj ajet preveo na sljedeći način: Razmišljaj o Zemlji i onome što ju je razastrlo. Ibn Kesir u svom tefsiru navodi mišljenje Mudžahida, Katadea, Dahhaka, Sevrija i još nekih učenjaka da pojam طحاها tahaha znači: raširio je, razmotao, zaravnao, spljoštio itd. Inače, ovo je jedini primjer upotrebe spomenutoga glagola u Kur’anu. Znameniti jezikoslovac Ragib Isfahani kaže da riječ الطحو et-tahv znači isto što i الدحو ed-dehv, tj. širenje nečega i njegovo nestajanje, iščeznuće. On citira riječi pjesnika: طحا بك قلب في الحسان طروب Srce ti je otišlo za ljepotama, razdragano. Dakle, Uzvišeni se zaklinje Zemljom i Onim koji ju je raširio i učinio da ona nestaje u daljini, gubi se. Upravo se ovaj glagol savršeno uklapa u suru Eš-Šems i pomaže u ostvarenju preciznog ritma koga pratimo sve vrijeme: ضحاها duhaha, تلاها telaha, جلاها džellaha, يغشاها jagšaha, بناها benaha, طحاها tahaha. Da je ovdje došao bilo koji drugi glagol koga Kur’an dovodi u vezu sa Zemljom (جعل dže’ale, خلق haleqa, مد medde i sl.), izgubila bi se spomenuta rima, brzina i eksplozivnost, što su svojstva mekanskih sura. 

Sedmi ajet: وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا I duše i Onoga koji jê stvori. Uzvišeni Allah se zaklinje Onim koji je stvorio dušu, tj. zaklinje se Sâm Sobom da je Gospodar duše koju je stvorio. Muhammed Asad razumijeva ovaj ajet na sljedeći način: Razmišljaj o ljudskoj osobnosti, - kako je oblikovana u skladu s onim što je namijenjeno da bude. Isti autor kaže da riječ نفس nefs ima vrlo širok spektar značenja i da ovdje označava ljudsko ja ili osobnost kao cjelinu, tj. biće sastavljeno od fizičkog tijela i one životne biti neodređeno opisane kao ”duša”. Ragib Isfahani ovaj ajet shvata kao zakletvu dušom i njenim nebrojenim mogućnostima i sposobnostima. Dakle, te sposobnosti su ovdje pripisane duši, a ne Stvoritelju, jer je uobičajeno da se radnja nekada ne pripisuje subjektu, uzroku, već instrumentu koji je u njegovim rukama. Važno je spomenuti da Kur’an u različitim formama upotrebljava riječ nefs za čovjeka u cjelini i za čovjekovu dušu posebno. U ovom slučaju je riječ o ljudskoj duši, jer se u nastavku sure kaže da joj je Gospodar put dobra i put zla shvatljivim učinio.

Ovdje ćemo se zaustaviti kod glagola سواها sevvaha – stvorio jê. Osim stvaranja, on ima sljedeća značenja: ispraviti, zaravnati, nivelirati, oblikovati, izblanjati, izbrusiti, uglačati i sl. Name, ostali glagoli koji upućuju na stvaranje, a koje Kur’an često upotrebljava, ne bi se ovdje savršeno uklopili kao سواها sevvaha, jer nisu dovoljno značenjski precizni, a narušila bi se i rima sure Eš-Šems. Na primjer, izraz صور savvere također znači oblikovati, ali ga Kur’an uvijek upotrebljava samo za oblikovanje čovjeka u fizičkom smislu, a ne za oblikovanje duše, o čemu je ovdje riječ. Potom, glagol خلق haleqa označava stvaranje, ali i on se odnosi na stvaranje čovjeka u fizičkom smislu, stvaranje svega što je na Zemlji i, naravno, stvaranje nebesa i Zemlje. Isto tako, pojam فطر fetare znači stvoriti i oblikovati. Međutim, Kur’an ga isključivo koristi za stvaranje nebesa i Zemlje. Dakle, za ljudsku dušu se koristi poseban glagol koji označava niveliranje, blanjanje, brušenje, glačanje i sl., jer je riječ o nečem kompleksnom, jedinstvenom, posebnom i jedinom što ima slobodu izbora.

Osmi ajet:فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا  Pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini. Ajet se sastoji od tri riječi: فالهمها fe elhemeha, فجورها fudžureha i تقواها taqvaha. Znameniti jezikoslovac El-Ferra’ komentariše ovaj ajet i kaže da je Allah, dž.š., upoznao dušu sa putem dobra i putem zla, što je u skladu sa Njegovim riječima u jednoj drugoj suri:وَهَدَيْنَاهُ النَّجْدَيْنِ I dobro i zlo mu objasnili. 

Pojam الهام ilham označava ubacivanje, stavljane nečega u srce ili razum, što je svojstveno Allahu, dž.š., i melecima. Osnova ove riječi je التهام iltiham, što znači odjednom progutati, popiti sve. Dakle, svakom razumnom čovjeku je, na osnovi ovog nadahnuća, jasno šta je dobro, a šta zlo. Ibn Menzur se slaže sa Isfahanijem i kaže da ilham podrazumijeva stavljanje u dušu naredbe da se nešto učini ili ostavi, što je vrsta objave koju Allah, dž.š., daruje kome hoće od Svojih robova. Ovaj ajet znači da je Allah, dž.š., razjasnio i uputio dušu šta je dobro, a šta zlo te joj omogućio da odabere šta želi. U ovom kontekstu je zanimljiv sljedeći hadis Muhammeda, s.a.v.s. Naime, jedan čovjek je došao kod njega te mu Poslanik, s.a.v.s. reče: ”Došao si da pitaš o dobročinstvu?” Ovaj reče: ”Da!” Onda mu on reče: ”Priupitaj svoje srce; dobročinstvo je ono što donosi duševni mir i smiraj u srcu, a grijeh je ono što se koleba u duši i kruži u grudima. (To ti je grijeh) pa makar ti to ljudi odobrili i dozvolili.” Dakle, čovjekov razum, srce i duša znaju šta je dobro, a šta loše. 

Pojam فجور fudžur Korkut prevodi kao put zla, a Asad kao moralne slabosti. Različite izvedenice iz korijena ف ج ر F DŽ R u Kur’anu upućuju na pucanje, cijepanje, eksploziju, šikljanje i sl., kao što put zla i moralne slabosti razlamaju i probijaju pokrivač vjere. Suprotno tome je pojam تقوى taqva, takvaluk, što je prevedeno kao put dobra. Asad će kazati da takvaluk predstavlja svijest o Bogu. Korijen ove riječi jeو ق ي  V Q J i Kur’an vrlo često upotrebljava različite izvedenice iz ovoga korijena, u značenju: sačuvati se, grijeha kloniti, bojati se Boga, itd. Dakle, ako fudžur cijepa i razlama vjeru griješenjem i nemoralom, onda taqva štiti i čuva vjeru tako što se čovjek, iz straha od Boga, kloni grijeha i nemorala.  

Deveti ajet: قَدْ أَفْلَحَ مَن زَكَّاهَا Uspjet će samo onaj ko jê očisti. Sve prethodne zakletve se odnose na ovaj i sljedeći ajet. Ovdje odmah primjećujemo česticu قد qad, koja predstavlja pojačanje perfekta i služi da se ukaže na nešto što se sigurno dogodilo u prošlosti, a u Kur’anu uvijek ide ispred ovoga glagola. Kur’an jê upotrebljava i za nešto što će se sigurno dogoditi u budućnosti i u što nema nikakve sumnje. Sličan primjer je i početak sure El-Mu’minun:قَدْ أَفْلَحَ الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ هُمْ فِي صَلَاتِهِمْ خَاشِعُونَ وَالَّذِينَ هُمْ عَنِ اللَّغْوِ مُعْرِضُونَ  Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju... Dakle, ono što se obećava u budućnosti toliko je sigurno kao da se već davno dogodilo te je upotrijebljen u davnom prošlom vremenu. Pojam افلح efleha, uspjet će, podrazumijeva i dunjalučki i ahiretski uspjeh. Dunjalučki uspjeh jeste sreća, lijep život, opstojnost, nezavisnost i ponos, dok je ahiretski uspjeh vječnost bez prestanka, bogatstvo bez siromaštva, ponos bez poniženja i korisno znanje. زكاها zekkaha – znaj ko jê očisti podrazumijeva da se duša unaprijedi i uzdigne takvalukom, putem dobra, upotrijebljenim u osmom ajetu. Čišćenje duše na koje se ukazuje ovim glagolom nekada vrši sam čovjek, kao u ovom primjeru, nekada Allah, dž.š., nekada Poslanik, s.a.v.s., a nekada i čovjekov ibadet kao alat. Ovo čišćenje, تزكية tezkija, pohvalno je kad se čini djelima, na što ukazuje ovaj ajet, ali može biti i zabranjeno kad se čini riječima, tj. kad čovjek sâm sebe hvali. Dokaz je sljedeći ajet: فَلَا تُزَكُّوا أَنفُسَكُمْ Zato se ne hvališite bezgrješnošću svojom!

Deseti ajet: وَقَدْ خَابَ مَن دَسَّاهَا A bit će izgubljen onaj ko jê na stranputicu odvodi! I ovdje nalazimo česticu قد qad, o kojoj smo govorili u komentaru prethodnog ajeta. Čuveni Zamahšeri kaže da će biti izgubljen onaj ko svoju dušu okrnji i spusti putem zla, fudžur, upotrijebljenim u osmom ajetu. Zakletve s početka sure se odnose i na ovaj ajet, kao i na prethodni. Glagol خاب habe, izgubljen, u osnovi označava glad i žeđ zbog toga što ne pada kiša. Drugi glagol je دساها dessaha, što je Korkut preveo kao onaj ko jê na stranputicu odvodi. Ovo je njegova jedina upotreba u Kur’anu, a znači: zavesti, pokvariti, prevariti. Ragib Isfahani kaže da ovo znači da je svoju dušu zakopao grijesima i tvrdi da slično značenje sadrže i ovi ajeti:وَإِذَا بُشِّرَ أَحَدُهُمْ بِالأُنثَى ظَلَّ وَجْهُهُ مُسْوَدًّا وَهُوَ كَظِيمٌ يَتَوَارَى مِنَ الْقَوْمِ مِن سُوءِ مَا بُشِّرَ بِهِ أَيُمْسِكُهُ عَلَى هُونٍ أَمْ يَدُسُّهُ فِي التُّرَابِ أَلاَ سَاء مَا يَحْكُمُونَ I kad se nekome od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena; da li ovako prezren da jê zadrži ili da jê u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju! Naime, čovjek iz ovih ajeta je izuzetno nesretan i hoće svoju živu kćer da zakopa u zemlju. Zapravo, ako nedostatak kiše znači stradanje i smrt u fizičkom smislu (خوبة havba), onda do smrti i stradanja u duhovnom smilu (خاب habe) dolazi kada dušu toliko ponizimo i spustimo na zemlju, čak i ispod zemlje (دس dess). Stoga bi doslovan i precizan prijevod ovog ajeta bio: U duhovnom smislu će biti gladan i žedan, tj. nastradat će, onaj ko svoju dušu toliko nisko, čak ispod zemlje, spusti i ponizi. 

Jedanaesti ajet: كَذَّبَتْ ثَمُودُ بِطَغْوَاهَا Semud je zbog obijesti svoje poricao. Nakon što je Kur’an pojasnio dvije vrste duše, sada nam nudi primjer dobre duše u liku poslanika Saliha, a.s., i loše koju predstavlja njegovo pleme Semud. Semud je ime arapskog plemena kome je poslan poslanik Salih, a.s., također Arap. Osnova ove riječi jeste ثمد semed, što označava malo vode od koje nema koristi. Oni su poricali poslanike, opomene i Smak svijeta. Ovdje je rečeno da su poricali iz obijesti svoje, بطغواها bitagvaha. Osnova ovog pojma je طغيان tugjan, a znači prelaženje svih granca u griješenju, jer oni nisu povjerovali Salihu, a.s., da će biti kažnjeni zbog prelaženja granica u griješenju te su ga poricali i izazivali. Ovaj pojam se najčešće u Kur’anu vezuje za Faraona iz Musaovog, a.s., vremena, koji je u griješenju otišao najdalje i za sebe tvrdio da je Bog. 

Dvanaesti ajet: إِذِ انبَعَثَ أَشْقَاهَا Kad se jedan nesretnik između njih podigao. Ibn Menzur spominje da glagol انبعث inbease znači nadolazak bujice, žurbu, jurnjavu, ali i buđenje iz sna. Dakle, ovaj čovjek je žurio i jurio poput nadolazeće bujice. Ibn Kesir navodi da je to bio najbjedniji čovjek u plemenu, Kudar b. Salif, koji je zaklao kamilu. 

Trinaesti ajet: فَقَالَ لَهُمْ رَسُولُ اللَّهِ نَاقَةَ اللَّهِ وَسُقْيَاهَا Allahov poslanik im je doviknuo: ”Brinite se o Allahovoj kamili i vremenu kada treba da pije!” tj. čuvajte se i pazite da jê ne uznemirite. Zamahšeri kaže da je ovdje upotrijebljen akuzativ jer se na taj način neko opominje i upozorava, kao kad se glasno kaže: ”Lav, lav!”, tj. čuvaj se lava, ili: ”Dijete, dijete!”, tj. pazi, dijete je na putu. Dakle, ne smijete jê nikako zaklati niti joj onemogućiti da pije. U drugim surama se detaljnije govori o ovoj kamili, pa se kaže da je ona znak i znamenje za pleme Semud i prijeti im se nesnosnom i bliskom patnjom ako je budu zlostavljali, a spominje se također da su bili određeni dani kada oni piju, a kada kamila. Dakle, ono što je na drugim mjestima u Kur’anu spomenuto detaljno, opširno i podrobno, ovdje je rečeno u dvije riječi:نَاقَةَ اللَّهِ وَسُقْيَاهَا ”Brinite se o Allahovoj kamili i vremenu kad treba da pije!” Brzina i rima ove sure je zahtijevala takvo nešto. 

Četrnaesti ajet: فَكَذَّبُوهُ فَعَقَرُوهَا فَدَمْدَمَ عَلَيْهِمْ رَبُّهُم بِذَنبِهِمْ فَسَوَّاهَا Ali mu oni nisu povjerovali, već su jê zaklali – i Gospodar njihov ih je zbog grijeha njihovih uništio i do posljednjeg istrijebio. Opomenu Saliha, a.s., smatrali su lažnom i nisu mu povjerovali te su zaklali kamilu. Dio ajeta: Pa su je zaklali nastavak je rječi Uzvišenog: Kad se jedan nesretnik između njih podigao. Kad je riječ o klanju krave, Kur’an koristi glagol ذبح zebeha, a za klanje kamile عقر aqare. Nije kikakvo čudo što je Kur’an tako precizan kad se ima u vidu da pojedne izvedenice iz glagola aqare označavaju ranu na leđima od sedla i premaranje kamila, tako da im zbog toga pucaju nožne tetive. Nakon što su zaklali devu, Gospodar ih je zbog njihovoga grijeha uništio i uznemirio (دمدم demdeme), što još znači režanje, zujanje i grmljevina. Ova kazna se spominje i u drugim ajetima i to kao strašan potres, strašan glas i munja. Dakle, to je bio strašan potres i strašan glas u isto vrijeme, što je zamelo trag i njima i njihovim nastambama. Ako bi neko i preživio potres, nije se mogao spasiti od strašnoga glasa! Ajet završava glagolom سواها sevvaha, što, između ostalog, znači ispraviti, zaravnati, uglačati, kao što smo naprijed kazali. Poravnati su sa zemljom kao da nikad nisu ni postojali.

Petnaesti ajet:  وَلَا يَخَافُ عُقْبَاهَاI ne strahujući zbog toga od odgovornosti. Asad prevodi ovaj ajet na sljedeći način: Jer niko od njih nije imao nimalo straha od onoga što bi ih moglo zadesiti. Dakle, ove se riječi, prema njemu, odnose na pleme Semud. On dalje kaže da je kod njih potpuno nestalo samilosti za Božija stvorenja i pokazalo se da se oni ne boje Njegove kazne i, prema tome, stvarno ne vjeruju u Njega. Ibn Kesir spominje da Ibn Abbas, Mudžahid, Hasan i Bekr b. Abdullah el-Muzeni kažu da ovo znači da Allah, dž.š., ne strahuje od bilo čijeg prigovora, a Dahhak i Suddi da se ove riječi odnose na one koji su zaklali kamilu. Ipak, Ibn Kesir preferira prvo mišljenje i to zbog konteksta. I Zamahšeri navodi ove dvije mogućnosti. Uočavamo da je naš Korkut preveo ajet u skladu sa mišljenjem Ibn Abbasa, Ibn Kesira i drugih, tj. u skladu sa kontekstom te se ajet odnosi na Allaha, dž.š. 

Zaključak 

Sura Eš-Šems jeste sjajan primjer značenjski i općenito stilski preciznog i savršenoga govora. Svaki harf je posebno odabran i on je u harmoniji sa susjednim harfovima, po ishodištu, ritmu i eksplozivnosti. Ista je stvar i sa riječima. Svaka riječ je savršeno odabrana te se po svojoj snazi i značenjima apsolutno uklapa u dotični ajet. Također, sura u cjelini predstavlja kompaktnu strukturu u kojoj se na njenom početku pažnja čitaoca usmjerava ka očitim i nezamjenljivim fenomenima, kao što su Sunce, Mjesec, dan, noć, nebo i Zemlja. Kao da se hoće upozoriti na moć i mudrost Stvoritelja spomenutog. Potom se lagahno i biranim riječima težište stavlja na čovjeka, preciznije njegovu dušu, to malo stvorenje u odnosu na pobrojane fenomene. Ipak, to je jedino stvorenje koje ima razum i slobodu izbora. Ta sloboda izbora se čini jasnom u kazivanju o Salihu, a.s., i njegovom narodu Semudu. Ipak, sura završava onako kako je i počela – stavljanjem do znanja da je Gospodar silan i moćan. Na početku se ukazuje na Njegova veličanstvena stvorenja, a na kraju na Njegovu apsolutnu moć i silu. Rima sure je izuzetno privlačna i ugodna za slušanje.