Uzvišeni Allah nam u suri el-Qasas pripovijeda kazivanje o Musau, a.s., kada je došao u Medjen i tamo našao Šu’ajbove, a.s., kćeri koje iz stida ne htjedoše napojiti stoku na bunaru dok sa njega ne odu pastiri. Musa im tada napoji stoku, a Šu’ajb ga, kada saznade šta se desilo, pozva k sebi i nagradi za njegovo djelo. Kur’an Časni nam također spominje i savjet jedne od kćeri njenome ocu da unajmi Musaa, što je argumentirala njegovom snagom i pouzdanošću (قوة موسى و أمانته).  Komentatori Kur'ana spominju da su njene riječi zasmetale Šu'ajbu pa je ljutito upitao: A šta ti znaš o njegovoj snazi i pouzdanosti? Odgovorila je da je Musa, a.s., prenio veliki kamen preko bunara što obično čine samo najjači ljudi, i da je u tome vidjela njegovu snagu. Također je kazala da je prilikom njihova susreta Musa stidljivo pogeo glavu i oborio pogled. Čak joj je kazao da prođe iza njega kako ne bio osjetio ni miris njene odjeće, strahujući da bi mogao i pomisliti na ono što mu je zabranjeno. To je njegova pouzdanost.

Njena procjena je bila tačna jer je vidjela jednog od odabranih Allahovih vjerovjesnika, koje je Allah zadužio emanetom objave i obdario velikom snagom. Neko je rekao: „Najpronicljiviji ljudi su: Šu'ajbova, a.s. kći, upravitelj Egipta koji je zadržao Jusufa, a.s., kada je rekao:  'Učini mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti...' (Jusuf 21) i hazreti Ebu Bekr, r.a., kada je izabrao hazreti Omera, r.a., za halifu. (EL-Keššaf, III tom, str. 163)

Ovdje je Šu'ajbova kći u dvije riječi (snaga i pouzdanost) sažela većinu osobina kompletne ličnosti.

Pouzdanost (emanet) je ovdje samo simbol svega što podrazumijeva i zahtijeva vjera u Allaha, dž.š.: iskrenosti, zahvalnosti, povjerljivosti, istinoljubivosti, strpljivosti, hrabrosti, izvrašavanja naređenog i čuvanja zabranjenog itd. Tako komentatori Kur'ana ajet koji govori o emanetu tumače na sljedeći način. 

إِنَّا عَرَضْنَا الْأَمَانَةَ عَلَى السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَن يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الْإِنسَانُ  إِنَّهُ كَانَ ظَلُومًا جَهُولًا

Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen. (El-Ahzab, 72.)

Pod emanetom se ovdje misli na općenito šerijatom propisane obaveze. Tako je i Šu'ajbova kći Musaa opisala emanetom zbog njegova imana – oborio je pogled i prošao ispred nje.

Snaga (quwwe) je simbol svih fizičkih, intelektualnih i svakih drugih mogućnosti jedne osobe.

Osoba koja posjeduje snagu ne mora biti i pouzdana, i obrnuto. Međutim često se ove dvije osobine prožimaju. Naprimjer, strpljivost (sabur) je značajan dio pouzdanosti (emaneta), jer je jedna od pohvalnih vrijednosti. U isto vrijeme sabur je oblik duhovne snage čovjeka, snage volje i htijenja. Također, znanje je vrsta snage koja kod čovjeka budi strahopoštovanje prema Allahu, što je opet dio emaneta. Uzvišeni Allah kaže: A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. (Fatir, 28.) Vjerovanje (iman) je najuzvišenija islamska vrijednost sadržana u značenju riječi emanet. Pored toga iman čovjeku daje duhovnu snagu da čvrsto i postojano podnosi životna iskušenja i nedaće.  Ovo međusobno prožimanje emaneta i snage predstavlja plodno tlo za saradnju između pouzdanih i povjerljivih i s druge strane snažnih i sposobnih ljudi. 

Rijetki su ljudi koje karakterišu obje ove vrijednosti. Najmanje je onih kod kojih su one u savršenom skladu. Obično osoba koja je snažna i sposobna nije povjerljiva, a povjerljiva je nemoćna i nesposobna. Mnogo je i onih koji su malo sposobni i malo povjerljivi. Prenosi se da je Omer, r.a., rekao: „Pojadao sam se Allahu na snagu i ustrajnost razvratnika i nemoć i nesposobnost vjernika.“

Prenosi se također da je hazreti Omer došao među skupinu ashaba koji su razgovarali i zamišljali bogatstvo koje bi udjelili na Allahovu putu (govorili su kako bi voljeli imati pune kuće srebra i zlata koje bi udjelili da pomognu islamsku misiju), a Omer je na to rekao: „Ja bih volio imati punu kuću sposobnih i povjerljivih ljudi, kakav je Seid ibn 'Amir el-Džemhi, da mi pomažu u vođenju države.“

Općenito gledajući prema islamskim mjerilima, da bi određeno djelo bilo primljeno kod Allaha mora biti iskreno, u ime Allaha učinjeno, (ihlas) i ispravno (savab). Iskrenost je dio emaneta, a ispravnost – koja ovdje znači saglasnost sa šerijatskim propisima – vid snage. Međutim, često je jedno važnije i preče od drugog. Ako govorimo o ahiretskoj nagradi (sevab) ona više zavisi od iskrenosti nego li od ispravnosti. Primjerice, kompetentan mudžtehid koji iscrpi sva svoja znanja u rješavanju određenog pitanja ima nagradu, makar njegov idžtihad i ne bio tačan. S druge strane, nema nagrade za djelo koje nije učinjeno u ime Allaha ma kakvo ono bilo.

Uspjeh i ostvarivanje zacrtanih ciljeva na dunjaluku su opet više vezani za ispravnost i kvalitet nego li iskrenost. Koliko je firmi koje vode kvalifikovani i sposobni, nimalo povjerljivi ljudi, koje su u potpunosti ostvarile svoje materijalne ciljeve. A koliko je firmi kojima su upravljali dobri, ali nesposobni ljudi, pa su proglasile bankrot. 

Ibn Haldun spominje da u povjeravanju poslova između kvalifikovanih sposobnih a nepovjerljivih i, s druge strane, nesposobnih a povjerljivih, prednsot daje prvima. Postoji mehanizmi da se prvi spriječe da, naprimjer, kradu, ali šta uraditi sa onima koji ništa ne doprinose?

Poslanik, s.a.v.s., vojne poslove povjerava najstručnijim i najsposobnijim ljudima oko sebe iako je bilo bogobojaznijih i iskrenijih ashaba, jer je za te poslove odvažnost i sposobnost  strateškog planiranja rata važnija od povjerljivost. Također se bilježi da su neki ashabi, poznati po svojoj bogobojaznosti i skromnosti, tražili da vode određene poslove, ali ih je Poslanik, s.a.v.s.,  odbio jer su bili nedovoljno stručni i sposobni da ih obavljaju.

Kada preispitujemo svoje greške obično razlog neuspjeha tražimo u nedostatku takvaluka, slijeđenju strasti i sl. Rijetko se pitamo da li smo određeni posao odradili dovoljno kvalitetno. Kada doživimo neuspjeh najčešće kažemo: Moram biti iskreniji i odlučniji u čuvanju od grijeha, to je pravi razlog mog neuspjeha. Nema sumnje da su iskrenost i takvaluk ključ uspjeha, ali da li možemo tačno izmjeriti stepen takvaluka i iskrenosti u našim djelima? Koliko precizno može izračunati da li je uzrok neuspjeha grijeh ili loša procjena? Sve je to nemoguće precizirati i definisati, a ono što se ne može definisati nije dobro postavljati kao cilj.

Kada ljudi za svaki neuspjeh kažu: „Slijedimo strasti, mnogo griješimo, Allah takvima ne daje uspjeh!“, ne ostavljaju nikakvu mogućnost da pronađu konkretan i precizan odgovor šta treba popraviti. U isto vrijeme kvalitet urađenog posla je mjerljiv i propuste te vrste možemo jasno vidjeti, definisati ih i popraviti. Tu je ključ uspjeha.

Primjerice, kada ratnu strategiju pravi čovjek koji nije stručan i sposoban za taj posao, ili politiku zajednice vodi čovjek koji ne poznaje stvarne potrebe građana, niti je sposoban da ih riješi, propuste nije potrebno pojašnjavati i na njih ukazivati. Rezultati njihova posla će sve kazati. Ili kada se u tamačenje fikhskih propisa i donošenje pravnih mišljenja, naročito kada se radi o osjetljivim pitanjima, upusti osoba koja ne posjeduje ni minimum znanja potrebnih za taj posao, proizvest će katastrofalne posljedice, gore od bilo kakvog zločina.

Došlo je vrijeme da stvari mijenjamo u korijenu. Moramo stručno usavršavati i osposobljavati ljude za posao koji im povjeravamo, a ne uporno isti povjeravti nesposobnima pa poslije tražiti način da ispravimo greške. 

Islamski svijet je primjer velike potencijalne snage i moći. Imamo ljude, prirodna bogatstva i resurse. Možda je Allahova mudrost što se ta snaga i moć još nije ostvarila, jer bi za muslimane bilo mnogo štetnije da svoj potencijal koriste pogrešno prije nego se u potpunosti osvijeste i jasno definišu svoj put. Ta neiskorištena snaga ostaće pukotina u sjeni svjetskih nadmetanja na polju kulture i ekonomije. Ova potencijalana snaga treba da se rodi i ostvari u sasvim novom obliku. Za to nam je prije svega potrebna jaka država, ali i intelektualna i duhovna elita čiji pogled seže dublje i dalje od pogleda običnih ljudi. Oni treba da donesu nove ideje i iznađu nova sredtsva kako bi se na najbolji način iskoristio potencijal ummeta. 

Jevreji su „učitelji svijeta“ u stvaranju moći i kontroli materijalnih resursa. Od njih na tome polju možemo mnogo naučiti. Istina je da naša vjera ne dozvoljava  korištenje svih sredstava koji jevreji koriste, ali sam uvjeren da na ovom svijetu još uvijek postoji dovoljno prostora za čisti i dalekovidni muslimanski um. Činjenica je da ummet polahko skuplja snagu, „uspavani div“ se budi, vraća osjećaj za sve dijelove svoga tijela i uči hodati po užarenoj zemaljskoj kugli. Međutim, neki muslimani još uvijek sliče djetetu koje udara nogama i prije nego otvori oči i razumije okolinu u kojoj se nalazi, pokušava se boriti sa neprijateljem i prije nego stane na noge. Razumijevanje savremenog života je uslov koji mora ispuniti svako ko njime želi upravlajti i na njega utjecati.

Autor: Abdul-Aziz Drkić