Da bi Sunnet bio pravilno shvaćen, daleko od iskrivljavanja, krivog tumačenja i imputiranja (“učitavanja”), nužno je da bude shvaćen u svjetlu Kur’ana i u okvirima njegovih božanskih uputa, u čiju istinitost i pravednost nema sumnje. Kaže Allah dž.š: ”Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna.” (En-Nisa’, 115.). Kur’an je srž islamskoga zdanja, njegov temelj, i on je u rangu vrhovnog zakona, ustava, na koga se pozivaju svi propisi i zakoni islama. On je njihov izvor i utok.
Poslanikov sunnet je objašnjenje ovog ustava i njegov komentar. On je teoretska razrada Kur’ana i njegova praktična izvedba/primjena. Poslanikova zadaća je bila da ljudima objasni ono što im se objavljuje.
Neshvatljivo je da objašnjenje proturiječi objašnjenom i nelogično je da detalji kontriraju osnovi, jer Poslanikovo objašnjenje zauvijek ostaje u okvirima časne Knjige i ne izlazi iz njenih okvira. Stoga ne nalazimo ni jednu vjerodostojnu predaju od Poslanika koja bi bila u koliziji sa eksplicitnim iskazima Kur’ana i njegovim jasnim ajetima.

Ako neki misle da tako što postoji, onda je ili hadis neautentičan, ili smo ga mi pogrešno shvatili, ili je proturiječnost prividna, a ne stvarna. Prema tome, Sunnet je nužno razumijevati u svjetlu Kur’ana.
Iz tog razloga je navodna predaja o događaju el-gârânîk, bez ikakve sumnje, neprihvatljiva, jer je suprotna Kur’anu i jer je nepojmljivo da se takvo što desi u kontekstu kur’anskih napada na lažna božanstva gdje Allah kaže: ”Šta kažete o Lâtu i ‘Uzzâu i Menâtu, trećoj najmanje cijenjenoj? - Zar su za vas sinovi, a za njega kćeri?! To bi tada bila podjela nepravedna. To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli; Allah o njima nikakav dokaz nije poslao; oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa.” (En-Nedžm, 19-23)
Je li moguće pojmiti da u kontekstu poricanja i negiranja idola budu ubačene riječi koje kažu: ”To su božanstva najveća i posredovanje njihovo će uslišano biti.”42
Iz istog razloga tvrdimo i za hadis “Konsultujte ih (žene), a onda postupajte suprotno njima”, da je lažan i neosnovan jer proturiječi riječima uzvišenog Allaha upućenim roditeljima po pitanju njihove dojenčadi: ”Ako njih dvoje na lijep način i sporazumno odluče da dijete odbiju, to nije grijeh...” (El-Bekare, 233.)
U slučaju kad su mišljenja pravnika podijeljena ili tumačenja komentatora različita, najpreče je odabrati ono koje podržava Kur’an.
Pogledajte Božije riječi: ”On je taj koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različita okusa, i masline i šipke, slične i različite, - jedite plodove kad plod dadu i podajte na dan žetve ono na što drugi pravo imaju.” (El-En‘âm, 141.)
Ovaj časni mekanski ajet svojim opštim i preciznim instrukcijama nije ostavio ništa što raste iz zemlje a da u njemu nije dao pravo drugima i naredio da im se to pravo da. Ovo pravo koje je samo uopšteno spomenuto ovdje jeste isto ono pravo koje su Kur’an i Sunnet kasnije detaljno razradili pod imenom zekat.Pa ipak, nalazimo pravnike koji drže da je zekat obavezno dati samo iz četiri vrste plodova i žitarica, ili samo na plodove koji u normalnim uvjetima služe kao osnovni prehrambeni artikli, ili samo na one koje se suše, vagaju ili skladište... Po njima se zekat ne daje na ostalo voće i povrće, na plantaže kahve, čaja, jabuka, manga, pamuka, šećerne trske i ostalih usjeva što njihovim posjednicima donosi hiljade i milione. Za vrijeme posjete jednoj azijskoj zemlji sam čuo da komunisti optužuju islamsko pravo da teret zekata obara samo na sitne ratare i zemljoradnike - koji možda i ne posjeduju zemlju već je uzimaju pod kiriju - a koji siju kukuruz, pšenicu i ječam, dok te obaveze oslobađa zemljoposjednike i vlasnike plantaža kokosa, čaja, kaučuka i sl.
Zato se divimo i odajemo dužno poštovanje imamu Ebû Bekr Ibnu-l-‘Arebîju, najeminentnijem malikijskom pravniku svoga vremena. Naime, nakon što je prokomentarisao ovaj ajet u svome tefsiru Ahkâmu-l-Kur’ân, iznio je mišljenje trojice imama, Mâlika, Ahmeda i Šâfije o vrstama plodova na koje se mora ili ne mora dati zekat. Nakon što je završio iznošenje tih mišljenja, a među njima i mišljenja svoga, malikijskog mezheba, sve ih je zbog svoje nepristrasnosti i ispravnog razumijevanja proglasio slabima, da bi onda rekao:
Ebû Hanîfe je uzeo sebi za vodiča ajet, i nije pogriješio put. Odredio je da se zekat ima odvajati iz svega što se jede, svejedno bile to osnovne žitarice ili nešto drugo. Ovo mišljenje je u skladu i sa Poslanikovim s.a.v.s. objašnjenjem: ‘Iz onog što je nebo zalijevalo neka se izdvoji desetina.’ Što se tiče Ahmedova stava da je zekat obavezno izdvojiti samo iz prinosa što se mjere tovarom (vesekom), koji taj stav temelji na riječima Poslanika s.a.v.s.: ”Nema zekata u prinosima ispod pet tovara”, mislimo da je slab, jer jedino na što hadis upućuje jeste uslovljenost zekata na plodove i žitarice postojanjem nisâba. Hadis ničim ne implicira skidanje obaveze zekata sa ostalih prinosa. Što se tiče mišljenja da se zekat ima izdvojiti samo iz živežnih namirnica (stav šafijskih pravnika), i to je tvrdnja i mišljenje bez osnova na koga bi se naslonilo, a značenja podrazumjevaju propise samo u slučaju da se oslanjaju na odgovarajući šerijatski izvor, kako smo to pojasnili u Kitâbu-l-kijâsu.
Uzvišeni Allah spominje postojanje blagodati kako u živežnim namirnicama tako i u voću i povrću, te je stoga propisao zekat i u jednima i u drugima; u voću različitih stanja zrelosti i u usjevima različitih kultura. Ako se zekat mora davati na ono što jedemo iz nužde i potrebe, onda ga je preče davati na ono što jedemo iz slasti i čime se oko i duša naslađuju.
Ibnu-l-‘Arebî zatim nastavlja:
Može neko pitati: ‘Zašto se onda ne prenosi od Vjerovjesnika s.a.v.s. da je uzeo zekat na zelen/povrće Medine i Khajbera?’ Velimo da su na isti način rezonovali i naši pravnici. Istina je, međutim, da ne postoji dokaz da je to uradio, ali ni dokaz da nije. Ako neko prigovori: ‘Zašto nam nije prenijeta vijest o tome ako ga je uzeo?’ Mi ga pitamo: ‘A zašto bi i bilo prenijeto kad je Kur’an u potpunosti nadomiješta...
Hadis koji se prenosi od Poslanika s.a.v.s. da je rekao: ”Nema zekata na povrće/zelen”, je slab i ne može biti argumentom, a kamoli da se njime specificira generalni izraz Kur’ana i brojni mešhûr hadisi.
Nakon što je zabilježio ovaj hadis, Et-Tirmidhî primjećuje: ”Sened ovog hadisa nije vjerodostojan (sahîh), kao što ništa vjerodostojno od Poslanika nije preneseno na ovu temu.”
Pravo je svakog muslimana da ispita i odmah ne postupi po svakom ovom hadisu za koga smatra da je oprečan jasnim kur’anskim odredbama ako mu ne nađe zadovoljavajuće tumačenje.
(...)
Takav je slučaj sa hadisom koga prenosi Muslim od Enesa: ”Moj i tvoj otac su u vatri.”
Bio je to Poslanikov odgovor čovjeku koji ga je upitao o sudbini svoga oca na ahiretu.
Pitao sam se: Šta je zgriješio ‘Abdullâh b. ‘Abdulmuttalib pa da skonča u vatri kad je živio u vremenu bez vjerovjesnika? Ispravno je mišljenje da su takvi spašeni.
Naumpalo mi je da je Poslanik, kada je rekao “moj otac”, možda mislio na svoga amidžu Ebû Tâliba koji ga je štitio, othranio i skrbnik mu bio nakon smrti Poslanikova djeda ‘Abdulmuttaliba. Ni uarapskom, ni u Kur’anu nije nepoznata upotreba riječi ‘eb’ (otac) za amidžu. Tako sinovi Ja‘kûba a.s. u Kur’anu ovu riječ koriste za amidžu: ”...Odgovorili su: Klanjat ćemo se Bogu tvome, Bogu tvojih očeva Ibrâhîma i Ismâ’îla i Ishâka, Bogu jednome! I mi se njemu pokoravamo.” (El-Bekare, 133) Ismail je bio amidža Ja‘kûbu ali ga je Kur’an nazvao ”ocem” (eb).
A nije nikakvo čudo da Ebû Tâlib bude od stanovnika vatre kad je sve do smrti odbijao da izgovori svjedočanstvo o Božijem jedinstvu. Postoji, takođe, više hadisa koji govore da će biti izložen najlakšoj kazni.
Međutim, ovakvo me objašnjenje nije zadovoljilo jer je pomalo “nategnuto”. To jedno, a drugo: Šta je zgriješio otac čovjeka koji je pitao? A po svemu sudeći je i on umro prije pojave islama.
Zbog svega ovoga, nisam htio zauzimati bilo kakav određen stav po ovom hadisu dok ne nađem neko uvjerljivo rješenje.
No, šejh Muhammed el-Gazâlî je odlučno odbacio hadis jer proturiječi brojnim kur’anskim ajetima, kao što su: ”A Mi ni jedan narod nismo kaznili dok mu Poslanika nismo poslali.” (El-Isrâ’, 15); “A da smo ih kakvom kaznom prije njega uništili sigurno bi rekli: ’Gospodaru naš, zašto nam nisi poslanika poslao, pa bismo riječi Tvoje slijedili prije nego što smo poniženi i osramoćeni postali.” (Tâ Hâ, 134); “...da ne biste rekli: ’Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti, ni onaj koji opominje’; pa, došao vam je, eto, onaj koji donosi radosne vijesti i koji opominje...” (El-Mâ’ide, 19)
A Arapima prije Muhammeda a.s. nije poslan ni poslanik, ni onaj ko bi ih opomenuo kako svjedoči više ajeta Allahove knjige. ”Da opominješ narod čiji preci nisu bili opominjani, pa je ravnodušan!” (Jâ Sîn, 6) “Da opominješ narod kojemu prije tebe nije došao niko da ga opominje, da bi išao pravim putem.” (Es-Sedžde, 3) “...I mi im, prije tebe, nismo poslali nikoga ko bi ih opominjao.” (Sebe’, 44)
Pa ipak, ja više volim ostati suzdržan kad su u pitanju problematični vjerodostojni hadisi, i ne odbacujem ih nakon kratkog razmišljanja bojeći se da nemaju neko značenje koje još nisam dokučio.
Sreća je bila pa sam se obratio na druge komentare Sahîh Muslima, pored onog En-Nevevîjevog, mislim na velikane El-Ubbijja iEs-Senûsîja. Naime, obojica njih ne prihvataju vanjsko značenje hadisa.
En-Nevevî je ovim riječima prokomentarisao hadis:
Poslanik s.a.v.s. je ovo rekao iz njegovog visokog morala da bi utješio čovjeka, time što i on učestvuje u istoj nevolji. Neki vele da je Poslanik s.a.v.s. ovim htio reći da onaj ko umre kao kafir odlazi u vatru i da mu neće biti od koristi rodbinske veze.
Na ovo El-Ubbijj veli:
Pogledaj ovu generalizaciju! A Es-Suhejlî je kazao: ”Nemamo pravo tako nešto reći, jer je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Ne vrijeđajte žive grdeći mrtve!”, a Allah dž.š. veli: ”One koji Allaha i Poslanika njegova budu vrijeđali Allah će ih i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti.” (El-Ahzâb, 67.) A Poslanik je ovo rekao da bi utješio čovjeka. U jednoj predaji se kaže da je čovjek upitao: ”A ti? Gdje je tvoj otac?” Poslanik je tada izrekao ove riječi.
En-Nevevi još kaže:
Drugi vele da hadis znači da će u vatru svako onaj ko u periodu bez poslanika umre kao idolopoklonik, kao što je bio slučaj s Arapima. Po ovom mišljenju ova njihova kazna se ne može svrstati u period prije dostave objave jer je do njih dopro poziv Ibrâhîma a.s. i drugih poslanika.
El-Ubbijj se ne slaže, pa veli:
Zamisli se nad protivrječjem u ovom njegovom iskazu. Oni do kojih je dopro poziv nekog od poslanika se ne smatraju narodom bez vjere (ehlu fetre), što ćeš saznati iz narednog objašnjenja. Narodi bez vjerovjesnika su oni koji su živjeli u vremenu između dva vjerovjesnika; njima nije bio poslan niko, niti su zatekli koga od vjerovjesnika, kao Arapi kojima nije poslan Isa a.s., niti su doživjeli poslanstvo Muhammeda a.s. Po ovom tumačenju, dakle, pod period bez poslanika (fetre) se misli na razdoblje između bilo koja dva poslanika.
Međutim, kad pravnici govore o razdoblju bez poslanika obično misle na period između ’Isâ a.s. i Muhammeda s.a.v.s. A El-Bukhârî od Selmâna prenosi da je ono trajalo šest stotina godina.Obzirom, dakle, da postoje nepobitni dokazi da Bog ne kažnjava dok ne pošalje poslanika i tako ne podigne argument protiv dotičnog naroda, znamo da oni neće biti kažnjeni. Možda će biti primijećeno da postoje vjerodostojni hadisi o kazni nekih pojedinaca koji su živjeli u periodu između dva poslanika kao što je ovaj hadis u kome se kaže: "Vidio sam ‘Amr b. Luhajja kako vuče svoju utrobu u vatri."
Treba reći da je na ovo pitanje ‘Uqajl b. Ebî Tâlib dao tri moguća odgovora.
1. da se radi o âhâd (singularnim) hadisima koje prenose pojedinci i da oni nisu dovoljno jaki da bi opovrgli ono u što smo sigurni (Kur’an),
2. da se kazna odnosi samo na hadisom imenovane pojedince, a Allah najbolje zna zašto je tako,
3. da se kažnjavanje odnosi samo na one koji su u razdoblju bez poslanika napravili takve grijehe i izmjene tadašnje vjerske prakse da im se ne može naći opravdanje...43
Opreznost pri proglašavanju kontradiktornosti hadisa Kur’anu
Ovdje moramo upozoriti na brzopletost u proglašavanju protivrječnosti nekog hadisa Kur’anu, bez da za to postoji valjana osnova.
Mu‘tezile su otišle u krajnost kad su se usudili zanijekati mnogobrojne vjerodostojne hadise koji potvrđuju da će se na ahiretu Poslanik s.a.v.s., njegova braća - vjerovjesnici, meleki i dobri Allahovi robovi zauzimati kod Allaha (šefâ‘at činiti) za griješne vjernike, pa će Allah iz svoje neizmjerne milosti i dobrote uslišiti njihovo zauzimanje, te oni za koje su se zauzimali neće nikako ući u vatru ili će u njoj proboraviti neko vrijeme, nakon čega će izaći i završiti u džennetu.
Bit će to počast Uzvišenog i Svemilosnog Gospodara koju ćeukazati svojim robovima; počast od Gospodara čija milost nadilazi Njegovu pravdu; Koji za jedno dobro nagrađuje desetorostruko ili sedamsto ili više puta, a griješnika kažnjava samo onoliko koliko je zgriješio ili mu oprašta, i koji je odredio da se grijesi mogu iskupiti na mnogo načina: dnevnim namazima, džumom, postom ramazana i noćnim namazom u njemu, milostinjom, zekatom, hadždžom, ‘umrom, tesbihom, tehlilom, tekbirom, tahmidom i drugim zikrovima i dovama, kao i strpljivim podnošenjem nedaća, bolesti, žalosti, brige, napora koji zadese vjernika pa čak i strpljenjem na ubod trna. Za sve ovo Allah briše grijehe Svojih robova.
Tako je odredio da vjerniku budu od koristi i dove koje vjernici - bili mu oni rođaci ili ne - upućuju za njega.
Nije onda nemoguće da Allah počasti Svoje odabrane robove tako što će im omogućiti da se zauzimaju kod Njega za one koji su umrli sa šehadetom i vjerom u srcu.
A puno je hadisa na ovu temu. Kaže Muhammed, a.s.:
“Bit će izvedena skupina ljudi iz vatre na zauzimanje Muhammeda s.a.v.s. pa će ući u džennet i zvat će ih džehennemije.”
“Iz vatre će, zahvaljujući zauzimanju, biti izvedeni ljudi poput biljke šparoge/špargle.”
“Zahvaljujući šefâ‘atu u džennet će od moga ummeta ući više ljudi nego što ih broji pleme Benu Temim.”
“Šehîd će se zalagati za sedamdeset članova svoje familije.” “Mome će se šefâ‘atu na kijametskom danu najviše radovati onaj ko je iskreno i iz srca rekao: ‘Nema božanstva sem Boga’.”
“Svaki vjerovjesnik je imao pravo na molbu koja mu je uslišena. Ja želim, ako Bog da, da je sačuvam do kijametskog dana pa da se zauzmem za svoj ummet.”
“Svaki je vjerovjesnik imao dovu koja mu je bila uslišena, a ja sam svoju molbu ostavio da bude šefa‘at mome ummetu na sudnjem danu.”
U hadisu koga bilježe El-Bukhârî i Muslim od Ebû Se‘îda el-Khudrija se kaže:
Zauzimaće se vjerovjesnici i meleki i vjernici, a onda će Moćni reći: ‘Ostao je Moj šefâ‘at’, pa će iz vatre zahvatiti i izvesti ljude koji su već bili izgorjeli. Oni će biti bačeni u rijeku zvanu Rijekaživota “mâ’u-l-hajâh”...”
“Svaki vjerovjesnik je imao jednu molbu kojoj je bilo udovoljeno. I svaki je vjerovjesnik požurio sa svojom dovom, a ja sam svoju ostavio da bude šefâ‘at mome ummetu na Kijametskom danu i ona će - ako Bog da - stići svakog člana moga ummeta koji umre a ne bude činio širka Bogu.
Mu‘tezile su zbog davanja prednosti prijetnji nad obećanjem, pravdi nad milošću i razumu nad tekstom zanemarili ove hadise uprkos izvijesnosti njihove vjerodostojnosti i njihovoj izričitosti.
Razlog zbog koga su ih odbacili je bila njihova sumnja da protuslove Kur’anu koji je zanijekao posjedovanje posrednika. A ko je čitao Kur’an u njemu nije našao negaciju nikakva šefâ‘ata osim ”mnogobožačkog posredovanja” u koje su vjerovali i arapski mnogobošci i oni što su izmijenili izvornu poruku drugih nebeskih knjiga. Tvrdili su da će se njihova božanstva koja su prizivali umjesto, ili uz Boga, za njih zauzeti kod Boga i zaštiti ih od kazne. Kur’an opisuje to njihovo vjerovanje pa kaže: ”Oni se, pored Allaha, klanjaju onima koji im ne mogu nauditi niti im kakvu korist pribaviti, i govore: ‘Ovo su naši zagovornici kod Allaha...” (Jûnus, 18.)
Kur’an je, međutim, zanijekao ovo njihovo tobožnje zagovorništvo i jasno im dao do znanja da im njihova božanstva pred Bogom od koristi neće biti. Kaže Allah dž.š.: ”Reci: Niko ne može bez Njegove volje posredovati. Vlast na nebesima i Zemlji Njegova je. A na koncu će te se Njemu vratiti.” (Ez-Zumer, 44.) “Oni kao zagovornike nekakva božanstva, a ne Allaha uzimaju. A ne valja tako! Božanstva će poreći da su im se klanjali i bit će im protivnici.” (Merjem, 41-82.)
Da! Kur’an je porekao da će se lažna božanstva i za koga zauzimati i da će mnogobošci i idolopoklonici imati posrednika čije će zauzimanje uslišeno biti. Allah kaže: ”I upozori ih na sudnji dan kada će srca do grkljana doprijeti i popriječiti se, kad nasilnici ni prisna prijatelja ni posrednika neće imati koji će uslišen biti.” (El-Mu’min, 18.)
A Kur’an često govori o širku kao o nasilju i o mnogobošcima kao nasilnicima i nepravednicima. “A smatrati druge Bogu ravnim je nepravda velika.” (Lukmân, 13.)Na drugoj strani Kur’an potvrđuje postojanje šefâ‘ata uz dva uvjeta.
1. Da zauzimanje bude nakon što Allah dozvoli zagovorniku da posreduje, jer niko Boga ne može ni na šta obavezati, ma ko bio. Kaže Allah dž.š. u ajetu-l-kursiji: ”Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?!...” (El-Bekare, 255.)
2. Da zauzimanje bude za one koji su vjerovali u Božije jedinstvo. Kaže Allah dž.š. za meleke: ”...Oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati...” (El-Enbijâ’, 28.)
A za one koji su proživljenje zanijekali kaže: ”Njima posredovanje posrednika neće biti od koristi.” (El-Muddeththir, 48.)
Iz ovoga se ajeta da razumjeti da će biti onih koji će posredovati kod Boga i da će drugim ljudima, tj. onim koji su umrli kao vjernici, posredovanje i zauzimanje njihovo od koristi biti.
Kur’an, dakle, nije zanijekao postojanje šefâ‘ata uopšte, kao što to neki tvrde. On samo demantira postojanje posredništva za koje su mnogobošci i zalutali tvrdili da postoji, a koje je bilo i ostalo jednim od razloga razvrata sljedbenika mnogih vjera koji čine velike grijehe oslanjajući se na posredovanje njihovih zagovornika za koje tvrde da će ih spasiti patnje, kako se ponašaju zulumćari i silnici među vladarima i kraljevima na Zemlji.

Autor: Jusuf el-Karadavi, Razumijevanje sunneta: metodološke smjernice i pravila, (prijevod s arapskog: Ahmet Alibašić)