Ako pogledamo literaturu o tumačenju Kur'ana koja se razvila u takvom obliku, bit će nam teško odmah razumjeti da smo pred vrstom literature, čiji počeci u religioznim krugovima staroga Islama ne samo da nisu naišli na ohrabrenje, nego su pobožni branitelji religioznih interesa pred nju stavili ploču s opomenom.

Sve do drugog stoljeća n. e. imamo dokaze da se bavljenje tafsirom smatralo opasnim, a ozbiljan se um s odbojnošću i bojazni povlačio pred tim. O Qāsim-u, unuku halifa Abu Bekra i Sālimu, 'Umarovu unuku, kažu da su se ustručavali dati objašnjenja o Kur‘anu.

Takav način mišljenja često susrećemo kod strogih predstavnika islamske pobožnosti u umayyadskom razdoblju.

Šaqiq b. Salama Abu Wa'il, Ziyad b. Abihiov i Haggagov suvremenik, kaže zaobilazno ljudima koji bi ga pitali o smislu nekih mjesta u Kur'anu: "Bog je svoju misao sigurno pravilno rekao," a to će reći, neću dalje objašnjavati smisao. Kufijac 'Ablda b. Qais (u. 691), koji je još pripadao 'Abdallah b. Mas'udovoj školi, odbijao bi svako obavještavanje o povodima kur'anskih objava sa opomenom: "Budi samo bogobojazan i čvrst u vjeri; nema više ljudi koji bi znali što su bili povodi da se objave izreke Kur'ana." U istoj generaciji čujemo od pobožnog Sa'id b. Gubaira (753),koji je pao žrtvom Haggagova mača,da je rekao nekom čovjeku koji je od njega tražio da mu objasni Kur'an: "Bilo bi mi milije da se mrtav srušim nego da to učinim". Veliki jezikoslovac al-Asma' i (u. oko 831) držao se daleko od tafsir al-Qur'ana zbog pobožnosti. Ahmad b.Hanbal daje slijedeću ocjenu o tafsiru: Tri stvari nemaju obrazloženja: tafsir , malahim (apokalip-tičke tradicije o posljednjim stvarima) i magazi (priče-legende o prvim ratovima Islama).

Skupina u kojoj se javlja tafsir koji treba izbjegavati, može nam objasniti krug na koji se odnosi ovo odbijanje, kao i motiv samoga od-bijanja. Trebalo je radije unaprijed sve pretpostaviti nego dati objašnje-nje Kur'ana, što su pobožni smatrali djelatnošću koja se sama po sebi ne može odobravati i koju treba izbjegavati.

Tafsir, od kojeg su ozbiljni ljudi odustajali, javlja se u onoj opomeni Ibn Hanbala u jednoj skupini s apokaliptičkim legendama i pričama o ratovima, poprištima samovoljnih, fantastičnih predodžaba, što su lišeni potvrde koju islamska teologija već u svom ranom dobu zahtijeva kao uvjet vjerodostojnog znanja.

U objašnjavanju Kur'ana došla je do izražaja "želja za pričanjem" osobito u jednom krugu. Tu su bile razne biblijske legende što ih je sam Muhammed kompendijski sabrao i sažeo. Vjernici su htjeli o tome nešto pobliže saznati. To je njihovu radoznalost i želju za znanjem si-gurno više potaklo nego precizno shvaćanje zakonskih odredbi. Po-tražnji je uveliko odgovarala i ponuda. Našlo se mnoštvo znatiželjnih učenjaka koji su u saobraćaju sa Židovima i kršćanima ispunjavali praznine u Kur'anu i koji su od njih dobivene priče, često krivo shva-ćene, dopunjavali još i vlastitom maštom, pa to onda izdavali kao objašnjenje Kur'ana; bili su to ljudi kova Muqatil b. Sulejmana (u. 772), a karakterizira ih da su "znanost o Kur'anu" pokupili od Židova i kršćana a onda ju usklađivali sa svojim knjigama.

Na to se odnose opomene protiv naučavanja onih koji "imaju spise". Tim pripovijedanjem pretjerava osobito grupa pobožnih pripo-vjedača (qussas, jed. qass) kod kojih preteže fantastičnost. Nenaklo-njenost 'Umarova unuka objašnjenjima Kur'ana u stvari se povezuje s time da on nije želio prisustvovati predavanjima takvih javnih pripo-vjedača legendi (qass al-gama'a), usprkos tada još hvale vrijednoj namjeri njihova poziva. Ovi samovoljni tumači Kur'ana, koje nikakva disciplina nije sputavala, protegli su i područje magazija na kasnije težnje Islama i tumačili njihovo ispunjenje kao proročanstvo u Kur'anu. . .

Toj vrsti mitološkog tafsira već stari 'Abdallah b. Mas'ud prigovara boreći se protiv samovoljnih tumača Kur'ana koji se ne žele zadovoljiti s tim da stvari koje nitko ne može znati završe s jednim Allahu a'lamu ("Bog to zna"). A da čovjek, koji navodno tačno poznaje okolnosti katastrofe najavljene u s. 44, 10. ("Pa sačekaj dan, kad će s neba spustiti jasan dim, koji će poklopiti svijet. Ovo je bolna kazna") i koji ih svojim slušaocima u svim pojedinostima prikazuje, biva označen kao qass, to može služiti kao dokaz za procjenu takvih priča koje se nadovezuju na Kur'an.

Konačno se strogo zabranjuje tafsir koji se usuđuje na područje zaključaka koji se tiču temeljnih vjerskih istina, a takvi su se pojavili u doba 'Umayyada. Prerana pitanja Ibn Sabiga u 'Umerovo doba zacijelo se kreću u tom krugu.

Kur'an nije tu da se na njega nadovezuju spekulativne smicalice, da se jedan njegov dio pobija drugim.

Na takve se, sigurno, odnosi kao hadit dana Poslanikova izreka u kojoj se boji za budućnost svoje zajednice zbog tri stvari; jedna od njih je: pojava ljudi koji bi Kur'an drukčije tumačili nego što to zahtijeva pravilno tumačenje (rigal yata'awwaluna-l-Qur'ana 'ala gayri ta'wilihi).

Ako opominju zbog tafsira, ako se pripovijeda da su se stari razumni učitelji Islama odvraćali od njega s odbojnošću, ponajprije su to ovi pravci koji su predmet njihova stroga odbijanja. Kur'an se ne bi smio tumačiti bil-ra'y, po subjektivnom mišljenju, ili bil-hawa (samovoljno); jedino je pravilno tumačenje Svete knjige ono koje se vrši kao bi-'ilmin (znanstveno). Man fassara al-qur'an bil-ra'y (ili bil-hawa), tj. bi-gayri 'ilmin (bez znanosti) faqad kafara. "Tko Kur'an tumači po svom uvjerenju, bezvjerac je"; već Abu Bekru pripisuju izreku: "Kako bi me zemlja mogla nositi, a nebo na me bacati sjenu, ako bih o Kur'anu govorio po svom mišljenju (bi-ra'yl) ili o onom o čemu ništa ne znam (bi-ma la a'lamu)", tj. bez 'ilma. Pod "znanošću" islamski teolog nikada ne podrazumijeva rezultate vlastitog mišljenja ili obavijest dobivenu čak sa nestručne strane, nego isključivo mjerodavne izvore znanja, rezultate koji se mogu tradi-cionalno svesti, na poduke samoga Poslanika ili njegovih drugova. Samo onaj koji svoja tvrđenja može svesti na ove izvore, posjeduje 'ilm, znanost; sve je drugo ra'y, samovoljno mišljenje, nahođenje i nema pravo nazivati se znanost.

Drži se sumnjivim označeni hadit, kada čak pravilna ra'y - tumačenja treba smatrati zabludama (man qala fi-l-qur'an bi-ra'yihi fa'asaba faqad ahta'a).

Tako se u teološkom životu Islama kao pravi 'ilm smatra samo ono što se u obliku pravog tradicionalnog lanca može svesti na naj-starije pouzdane ljude koji su bili sposobni naučavati. I u drugim granama znanosti važio je, u staro doba, samo taj oblik tradicije kao mjerilo sigurnosti. Osobito u povijesti. Znanje o nekom historijskom događaju može biti vjerodostojno samo hadit-lancem, putem vjero-dostojnog očevica. Samo se na taj način moglo zahtijevali da se nešto uzme u obzir. . .

Zahtjev hadit-oblika na teološkom području dolazi do izražaja osobito u vrednovanju tafsira. Opravdani tafsir, koji se temelji na "znanosti", jest ono što se može opravdati kao tumačenje koje je sam Poslanik ili njegovi drugovi, koji pripadaju njegovu krugu naučavanja, izrekao o smislu i značenju riječi u Kur'anu (at-tafasir al-manqula). Samo je po sebi razumljivo da se sam Poslanik izjasnio o svrsi poje-dinih riječi i izreka u Kur'anu kada su ga o tomu pitali. I on nije sam od sebe dao tumačenje stavaka, nego ih je dobio od Džibrila koji ih je predao u ime Božje (bi-riwayatin 'an Allah). Gotovo svaka veća zbirka tradicije, svrstana po građi, sadržat će jedan bab tafsir al-qur'an, tj. zbirku egzegetskih saopćenja samoga Poslanika. Tomu se pridružuju tumačenja koja se svode na njegove "drugove". . .

Broj "drugova", na čiji autoritet možemo svesti "znanje" o tuma-čenju Kur'ana, gotovo da je nepregledan. Pobožni istraživalac Kur'an ne treba vježbati svoj vlastiti duh da bi se upustio u tafsir bil-ra'y. Ako se potrudi oko prenesenog, naći će tradicionalno objašnjenje pu-tem predaje, koju je muslimanska kritika odobrila kao vjerodostojnu, a koja vodi unatrag u doba Poslanikovih drugova.

Među svim "drugovima", među koje se ubrajaju i prvi halifi, 'Ayiša i druge Poslanikove supruge, ističe se, po mišljenju muslimana, kao najznačajniji autoritet tumačenja Kur'ana, Poslanikov bratić, 'Abdallah b. 'Abbas, sin praoca dinastije 'Abbasida. On važi kao nad-čovjek tafsira, kao "more", al-bahr, (znanosti), kao "pismoznanac", (habr), ove zajednice, a naročito kao od Poslanika i Džibrila posvećeni "tumač Božje riječi". 'Ali b. abi Talib kažu da je bio jači u shvaćanju znanja o Kur'anu. Kao mladiću, halif 'Umar mu je dao prednost pred najstarijim i najprokušanijim "drugovima". Njegovo više posvećenje za zvanje tumača Kur'ana izražava se sjajnim odbljeskom koji se na njemu vidio kad god je tumačio neko mjesto Svete knjige. Ta se izjava pripisuje jednom od njegovih učenika, Mugahid-u.

lako takvo veličanje odražava divljenje kasnijih generacija, ipak Ibn 'Abbas, već u doba pjesnika Ibn Qais al Ruqayyat-a (sredina I g. po H.), koji ga navodi pod slavnim nazivima Ouraiš-plemena, važi kao "Božji učenjak (habr), čije učenje uvijek može pomoći kada su znalci u neprilici zbog prave obavijesti". . .

I obrazovanijim ljudima u zajednici bili su neobični izrazi Kur-'anskog jezika katkada nerazumljivi, a njihovo su zračenje dobivali od upućenijih. U takvim nejasnim slučajevima običavao je Ibn 'Abbas ukazivati na stare pjesnike smatrajući njihovu jezičnu upotrebu mjero-davnom za egzegezu. Prigodom tumačenja riječi hareg (22, 77) izriče načelo: "Ako se u Kur'anu pojavljuje nešto kao strano (ida ta'agama šey'un min al-Our'ani), potražite to u pjesništvu; jer ono je pravo arapsko". Naravno, na njega se nadovezuju i glose, u kojima se kur'anske riječi tumače kao posuđenice iz stranih jezika; sudeći po tim izvještajima, njemu se čini, da ne bi bilo neumjesno ako se u Kur'anu pretpostavi i postojanje nearapskog jezičnog blaga.

Ovom Ibn 'Abbasu pripisanom metodskom načelu pridružila se na arapski način poučna školska legenda koja je ušla u veliki kanon tradicija Tabaranija (str. 971). Vođa Harigita - Nafi' b. al-Azraq pitao je Ibn-'Abbasa za veliki broj Kur'anskih tuđica s pozivom da potkrijepi njihovo značenje u starom pjesništvu. Tumačenje otprilike 200 predloženih mu riječi u odgovorima na te Nafi-jeva pitanja (masa'il N.) Ibn 'Abbas potkrijepljuje citatima iz neznabožačkog pjesništva. To je hvalospjev kasnije filološke generacije filološkoj metodi tumačenja Kur'ana, koju je unaprijedio otac tafsira. Hvale ga da je, osim vjerskog i zakonskog znanja, pružao i poduke o historijskoj tradiciji (magazi, ayyam al-'arab), o starom pjesništvu i o sličnome s kompetencijom filološkog autoriteta. Tek u generaciji koja je uskoro došla, počeli su pobožni teolozi pokazivati mržnju prema toj poeziji. No, Ibn 'Abbas će mnogu kaplju iz „mora“ svoje znanosti zadržati za sebe, i, ako smi-jemo povjerovati tradicionalnim obavijestima o njegovim egzegetskim poukama, poznavanje mu nisu u svakom spornom slučaju odricali. Izlaganje kur'anske izreke o "duhu" (al-ruh) koji "dolazi po Božjoj zapovijedi", (17, 86), on je zadržao kao ezoteričko (yaktumuhu).

Ovo je pitanje ostalo i za kasnija vremena "Božja tajna čije otkri-vanje nije dopušteno", a izmiče istraživanju.

Ovom se sveznadaru u tumačenju Kur'ana obraćaju svi – na-ravno, prepričavam islamske obavijesti - znanja željni suvremenici sa svim svojim sumnjama. . .

U svim egzegetićkim poteškoćama, Ibn 'Abbas se pojavljuje kao predskazivanje.

Pravovjerni stoje bespomoćno pred 2, 266: "Želi li netko od vas da ima vrt palmi i grožđa kroz koji teku rijeke, u kojemu on ima svakovrs-nih plodova, (želi li) da doživi duboku starost s nejakim potomstvom, a da (taj vrt) pogodi vatreni orkan i spali (sve u vrtu)? Tako vam Allah objašnjava znakove da biste razmišljali." 'Umar je sav svijet pitao o značenju ovog zagonetnog stavka i nikoga nije našao, čiji bi ga odgovor zadovoljio. (Druga verzija: Oni su rekli: "Bog to zna"; tada se 'Umar razljuti i reče: recite "Mi znamo" ili "Mi to ne znamo"!), sve dok se Ibn 'Abbas, koji je skromno za njega stajao, nije javio za riječ: "O, vladaru pravovjernih", rekao je - "osjećam da o tomu mogu nešto reći." Tada 'Umar dopusti da pristupi bliže i reče: "Ne drži se sam tako sićušnim (da se povlačiš u pozadinu)". Na to izjavi Ibn 'Abbas: "To je tajna koju postavlja Bog; ona znači: da li bi netko od vas želio da čitav svoj život vrši djela krijeposnih i blaženstva dostojnih ljudi, a onda, kada bi mu najpotrebnije bilo da završi dobrim djelima, kad mu se život bliži kraju i kad je blizu svom cilju, da završi djelima ljudi koji su dostojni pro-kletstva, pa time čitavo svoje životno djelo uništi i spali, upravo kad mu je ono najpotrebnije." Na ovaj je način Ibn 'Abbas rado istican, kada se radilo o vjerojatnom objašnjenju neke sumnjive ili višesmislene riječi ili rečenice Kur'ana. Za ljude, koji se bave literaturom, odavno je izvan svake sumnje da je išta ili, u najboljem slučaju, malo toga što zaista potječe od Ibn 'Abbasa, a što su učenjaci kasnijeg doba okružili nim-busom njegova imena. Sama je islamska kritika razlikovala između vje-rodostojnosti mnogo razgranate isnade, na čijem je čelu Ibn 'Abbasovo ime; jedan tradicionalni lanac koji vodi do njega označuju upravo silsilat al-kadib (lažni lanac) - dokaz da već i muslimanska kritika ne odbacuje pretpostavku da se htjelo kasnije proizvode u formalno korek-tnom obliku zaodjenuti autoritetom njegove neporecive nadležnosti. . .

Neobičan autoritet, koji okružuje tog vrlo uvaženog svjedoka starog tumačenja Kur'ana, prouzročio je da ga istaknu kao zadnje vrelo i za kasnije tendenciozno objašnjavanje Kur'ana.

U djelu ši'ita Hasan b. al-Mulahhar al-Hilli-ja o 'Ali-jevim odlikama, on se navodi isto tako često kao praautoritet, kao i u sufijskom komentaru Sahl al-Tustari-ja (v. četvrti odsjek) 'Ikrima-a, gdje fingira kao vrhovni izvor mističkog objašnjenja. Njegovo je ime svim slojevima islamskog razvoja važilo kao dokaz religiozne istine. Najvjerodostojnijom se smatra zbirka, čiji je sadržaj kao predaja u ime Ibn 'Abbas-a dao neki 'Ali ibn abi Talha al-Hašimi i o kojoj Ahmad ibn Hanbal ovako sudi: "U Egiptu postoji tafsir-spis koji počiva na predanju 'Ali b. a. T. Isplatilo bi se kad bi netko samo zbog toga otpu-tovao u Egipat da ga usvoji". Ova zbirka zahvaljuje svoje širenje jed-noj kopiji koju je napravio Ibn Salih, jedan od pisara egipatskog učenjaka Leyt b. Sa'd-a (712—791). Iz ove su zbirke crpili Buhari, Tabari i drugi prenosioci koji su od njih koristili Ibn 'Abbas-ovu egzegezu. No i sami muslimanski kritičari tradicije misle za 'Ali b. abi Talha-a da egzegetska saopćenja, koja se nalaze u spisima što od njega potječu, nije čuo od Ibn 'Abbas-a kao njegovo neposredno poučavanje.

Tako stvar stoji po sudu muslimanskih kritičara oko same vjerodostojnosti najpovoljnije procijenjenog dijela egzegetske masovne proizvodnje, za čijeg stvaraoca prikazuju velikog Ibn 'Abbas-a.

Uostalom, mnoštvo prenesenog materijala olakšava zadatak da se prema njemu odnosimo kritički. Usprkos svoj pljevi, kojom su prot-kana ta saopćenja, ne možemo dosta pohvaliti žar kojim su pisci pre-daje najneobičnije stvari, pune protuslovlja, sasvim bezbrižno sačuvali. Na tom području najviše pada u oči neobična pojava da se s najviše uvjerenja podržavaju Ibn 'Abbas-ove poduke, koje su međusobno u oštroj suprotnosti i koje se ne mogu povezati i međusobno pomiriti.

Jedan se primjer za to ukazuje u proturječnosti nekada mnogo sporenog pitanja: "Koji to bijaše Ibrahimov sin koga je taj na Božju zapovijed htio dobrovoljno žrtvovati. Muhammed je u jednoj propo-vijedi u Meki (37, 100—110) prenio tu starozavjetnu priču, a da nije označio ime sina određenog za žrtvovanje. On sam, u vezi sa židovima i kršćanima, zacijelo nije mislio na drugoga nego na Isaka (lshaq) kao dabih-a (za žrtvu predviđenog). U to, izgleda, u prvom stoljeću Islama, nisu sumnjali; pa i najstariji tumači Kur'ana, s kojima se slažu kasniji učenjaci, zastupaju to mišljenje. No, kako to i Tabari izvješćuje, neki je preobraćenik, koji je bio uslužan, došao pred haifa 'Umara b. 'Abdal'aziz-a i uvjerio ga da su židovi, zbog zavisti prema Arapima, Ismaila, praoca ovih potonjih, zamijenili sa svojim Isakom (lshaq). To bi, naime, bilo jedno od krivotvorenja koja su učinili sljedbenici Knjige u svojoj nauci o objavi. Ova je pretpostavljena krivotvorina postala vidljiva i po tomu što biblijski tekst (Geneza 22,2) citiraju na slijedeći način: "Bog je rekao Ibrahimu: Žrtvuj svoga prvorođenoga (umjesto: jednoga) sina (ibnaka bikraka) lshaqa"- Pod prvorođenim se, prema kasnije rođenom Isaku (lshaq) može podrazumijevati samo Ismael (Ismail). Ime Isak (Ishaq), koje je s prethodnim u proturječ-nosti, navodno su židovi, pored autentičnog bikraka, prokrijumčarili u tekst. Na taj su način, čini se, muslimane naučili da je Ismail pravi dabih, mufadda, izbavljen "velikom žrtvom" (st. 107). Zato su izmudrili još i unutrašnje razloge koji su, uz suprotne razloge, u sasvim nepristranom duhu izneseni u historijskom djelu Tabari-ja.

Tako oba mišljenja stoje jedno pokraj drugoga. Oba su tradicio-nalna, s dobrom podrškom muslimanskim zahtjevima. lsakova (Ishaq) se stranka može pozvati na židovskog učenjaka Ka'b al-Ahbar-a (saopćeno po Abu Huraira-u), jednog od najvažnijih autoriteta za bib-liku i judaiku islamskih legendi. Sam 'Abbas, Poslanikov ujak, koji se navodno pozivao na samoga Poslanika, pozvan je za svjedoka da podrži Isakovu (lshaq) stranku. Ipak je najviši autoritet u Kur'ansko-egzegetskim pitanjima Ibn 'Abbas. No taj se isti Ibn 'Abbas pojavljuje kod obiju stranaka kao tradicionalni svjedok. Predaja obiju strana navode njegove, dobro sročenim karikama potvrđene izreke kao dokaz za ispravnost svoga mišljenja. Isakovci (Ishaq) stavljaju 'Ikrima-a, a ismaelovci (Ismail), Ša'bi-a ili Mugahid-a zbog pravog uvjerenja da se taj isti 'Abbas odlučio u smislu njihova mišljenja. . .

Po tom se može vidjeti kolika se vjerodostojnost može priznati tomu što se neko mišljenje oslanja na Ibn 'Abbasa. A što o tom pitanju važi i o mišljenjima koja se tradicionalno na njega vraćaju, možemo saznati na cijeloj liniji tradicionalnih egzegeza. Podaci, koji su u među-sobnom proturječju, uvijek mogu naći podršku u dobro sačinjenom lancu ovjera, a svršavaju na istom autoritetu. Povjerenje, dano toj ovje-ri, bit će znatno oslabljeno ako katkad budemo imali prilike pogledati na povijest postanka isnad-a. Zato nam čestiti muslimanski učenjaci ponekad sami daju sasvim zgodnu priliku. Tako, na primjer, saopćava Tabari, čijim ćemo se velikim tafsir-djelom odmah morati pozabaviti, uz s. 44,9 ("Pa sačekaj (onaj) dan, kad će se s neba spustit, jasan (sva-kom vidljiv) dim"), eshatološki izvještaj koji se nadovezuje na ime Hudaifa b. al-Yaman-a, za koga kažu da mu je Poslanik saopćio stva-ri koje su drugim ljudima skrivene. Predaja ne dopušta da on te tajne uvijek diskretno sačuva, nego se, zbog onog odnosa prema Poslaniku, rado nadovezuje na njegovo ime. Najšarolikije sanjarije, a Hudaifa ih je rado saopćavao! Jedno od njegovih tajnovitih saopćenja tiče se "di-ma u kojem će nestati nebo". Njegov sadržaj nije nam tu bitan; mnogo nas više zanimaju odnosi prema isnad-u. Kao prenosilac ovog Hudaifa-inog hadita spominje se u religioznoj literaturi Islama vrlo znameniti Sufian b. Sa'id al-Tauri (u. 778); kažu da je to od njega čuo Rawwad b. al-Garrah, a od ovoga opet njegov sin 'Isam. Ovim redoslijedom pouka se vraća unatrag na Poslanikovog druga Hudaifa-a. Tabari je u stanju da se sad pozove na nekog Muhameda b. Halaf al-'Asqalani-ia, koji je upitao Rawwad-a, da li je hadit zaista čuo od Sufian-a (isnad koji siže unatrag do Hudaifa-a)? Rawwad je nijekao pitanje, kao i to da li je hadit možda čitan Sufian-u u njegovoj prisutnosti (i to bi bio jedan način da se nešto sazna o haditu), a da on protiv toga nije prigovarao. Opet ne! "Ali odakle da se to s takvim isnad-om u tvoje ime širi?" "Došli su jednom k meni neki ljudi i pozvali me poslušati hadit. Posto su mi ga bili izrekli, otišli su, a kad sam ga već jednom letimice čuo (nedobrovoljno), umiješali su moje ime u isnad. To ne mogu spriječi-ti".Igrarija s mnogostrukim varkama s isnad-om, gdje su lukavi lovci na hadit htjeli da se pokažu pred pobožnom bezazlenom javnosti da su "nosioci" jednoga dijela posvećene tradicije. Vjerojatno da je tako i s drugim Hudaifainim haditima i s Poslanikovim "drugovima".

Iz dosad promatranih pojava možemo zaključiti da ne postoji jedinstvena tradicionalna egzegeza Kur'ana. S jedne se strane preda-jom prenosi ono što su razni drugovi tumačili o mjestima u Kur'anu, a što je međusobom različto, često proturječno, a s druge strane se jed-nom te istom pripisuju razna mišljenja o značenju pojedinih riječi ili čitavih rečeničnih sklopova.

Prema tomu, mogu postojati međusobno različita tumačenja, čak u međusobnoj proturječnosti, s istim opravdanjem za tafsir bil-'ilm koji važe kao tafsir koji "odgovara znanosti". Gazzali, čije ćemo miš-ljenje o zabrani koja je stavljena na tafsir bil-ra'y još pobliže upozna-ti, utvrđuje kao potpuno normalnu činjenicu da postoje stavci, za koje "u ime Poslanikovih drugova i starih tumača Kur'ana postoji pet, pa čak i šest ili sedam načina objašnjenja".

Iza različitih mogućnosti tumačenja stavljeni wallahu subha-nahu a'lamu bima arada (a blagoslovljeni Bog najbolje zna što je htio reći) izaziva dojam kao da su tumači htjeli dati mjesta pretpostavci da se nijedan pokušaj njihova tumačenja ne može održati. Već su vrlo rano priznali da je pouzdano znanje mnogih stvari u Kur'anu izmaklo generaciji koja je uslijedila kratko vrijeme iza Poslanika i da uopće u Kur'anu ima mjesta koja prkose razumijevanju ljudske znanosti, jer je to Bog sebi zadržao (is-tatara bi'ilmihi).

U šarenilu mogućnosti tumačenja u toj foecunditas sensus, teo-lozi su Islama vidjeli upravo prednost Svete knjige, dokaz njena unu-tarnjeg bogatstva, unutrašnje punoće. Kur'an je du wuguhin, tj. mno-goznačan, doslovce: on pokazuje više lica, tj. vrsta shvaćanja. Ta shvaćanja odgovaraju mnogovrsnim panim (licima) koja židovski znalci pisma nalaze u Tori (Tevrat). Dopuštajući različite mogućnosti tradicionalnog tumačenja, povezalo se s tim mišljenje da je upravo hvalevrijedna prednost učenjaka o Bogu da istome mjestu može dati različite vrate objašnjenja (wughuh). "Nisi dostigao stupanj potpunoga znanja dok u Kur'anu ne budeš sagledao načine". Ovaj se način pro-matranja odrazuje na očigledan način u svakom egzegetskom djelu koje na bilo koji način crpi građu iz Kur'ana. Od jednog stavka do drugog, moći ćemo čitati iza objašnjenja, koje se piscu čini najvjerojatnijim, pod uvodnom formulom waqila: "i kaže se", uvijek još čitav niz drugih pokušaja tumačenja. To su wuguh-i, čije je prihvaćanje dokaz bogatog mnoštva misli u Božjoj knjizi.

Autor: Nerkez Smailagić