Početkom našega stoljeća teologija prelazi sa konceptualne, definirajuće i školske teologije koja se bavila sama sobom, na sintetičku, pluralističku i suvremnenu teologiju, teologiju koja se počinje baviti povijesnim prilikama. Kao takva ona počinje stupati u dijalog sa svijetom i čovjekom, počinje bivati manje metafizičkom, a nešto naglašenije povijesnom znanošću.

U dijalogu sa suvremenim svijetom ona dokazuje da sekularizacija kao i svi drugi proizvodi znanstvenotehničke revolucije, ne ubijaju vjeru kao takvu, nego da određeni modaliteti i oblici njenoga povijesnoga življenja i izražavanja atrofiraju. Skladno radikalnome mijenjanju naravi suvremenoga teološkoga mišljenja i pitanje Predaje smješta se u jedan posve drugačiji diskurs mišljenja. U tom sklopu postavlja nam se pitanje kako zaista razumijevati Predaju unutar suvremenoga svijeta i njegovih pozitivnih tekovina?

Prije svega nužno je sa negativnoga značenja Predaje preći na njeno pozitivno značenje, tj. na njeno dinamičko i egzistencijalno posredovanje u jeziku. Tim prije što se tu ne radi niokakvoj mrtvoj i konzerviranoj praksi, nego o živoj i vitalnoj Poslanikovoj ortopraksi. Sama unutrašnja analiza ovoga pojma nas u to uvjerava. Riječ Predaja označava dvoje: s jedne strane postupak prenošenja, a s druge strane sadržaj onoga što se prenosi. Međutim, budući je ono što se prenosi uvijek i ono što se ima dalje prenositi i predavati, onda s objektivnim pojmom Predaje biva skopčan i dinamički postupak njenoga prenošenja. Kroz Poslanikovu Predaju se tokom muslimanske povijesti trebalo odvijati posredovanje u stvarima vjere, zapravo posredovanje suvremenosti i neprestano kritičko reinterpretiranje toga posredovanja.

Potrebno je dakle aktivirati njenu posredujuću ulogu. Ona je naše tlo pod nogama, na njemu doživljavamo vlastiti dijalog sa historijom. Pomoću nje kadri smo etablirati našu duhovnu, kulturnu i povijesnu poziciju unutar svjetskih procesualnosti. Drugim riječima kazano izlaz nije u taklidu tj. slijepome slijeđenju Predaje, nije ni u nekritičkome imitiranju tekovina zapadnoevropskoga svijeta, nego u posredovanju našega vremena kroz duh Poslanikove Predaje. Naravno ovim ne želimo umanjiti od vrijednosti znanstveno-istraživačke artikulacije Poslanikova Sunneta, jer njegov sadržaj obuhvaća brojne kontingentne pojave koje se moraju temeljno istraživati u povijesnom i sociološkom vidu, nego nam je namjera kazati da je takav pristup jednostran, jer sadržaj Predaje transponira na razinu mišljenja i spoznaje, kao i zbog toga što je osiguran samo za uske specijalističke krugove ljudi. Ovakav akademski i zatvoreni pristup Predaji doveo je do toga da su Poslanikovi hadisi počinjali bivati nešto lično svakoga učitelja, nešto što je svaki teolog osjećao isključivo svojim, bez obzira na zajednicu vjernika. Zbog toga je za suvremenoga teologa potreban stalni dodir sadržaja Hadisa sa živom vjerom zajednice muslimana, a ne dijalog sa njegovim sadržajem u smislu istraživačke distance. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je potrebno, ukoliko se želi biti na tragu njenoga produktivnoga razumijevanja, graditi ponajprije vjersko-odgojni pristup Predaji, tj. da se njen sadržaj prihvati pravilom vjere na svim nivoima življenja, pa tek onda da se grade i drugi popratni vidovi njegova istraživanja.

Zato kažemo da se tu radi o Živoj Predaji koja se prenosi ne samo verbalnim nego i egzistencijalnim putem. Tek time ona postaje i životna istina. Prelazak sa njenoga statičkoga i školskoga na dinamičko određenje nameće nam potrebu njenoga multidisciplinarnoga proučavanja.

Osnovna obaveza suvremenih istraživača je u tome da uspostave dinamičku i produktivnu vezu između iskustva Poslanikove Predaje i raznolikih iskustava koja su nastala kao rezultat misaonih i duhovnih napora muslimana kroz islamsku povijest. Na žalost ta veza u postklasičnome ili juridičkome periodu kao i u periodu tzv. islamske obnove nije bila plodotvorno uspostavljena. To se mora učiniti čim prije jer dobro primjećuje M. Arkun kada kaže "ako bismo danas sociološki istražili sadržaj onoga što tvori ukupnu vjersku praksu (Šeri'at) u mnogim muslimanskim zemljama, ustanovili bismo da postoje tri vrlo diferencirana ali istodobno komplementarna sloja koja se principijelno označavaju islamskom Predajom: - dublji sloj koji obuhvaća etno-kulturološki aspekt muslimanskoga društva koji pretpostavlja ozbiljna etnografska istraživanja i antropološku analizu; - nivo tzv. "etabliranoga znanja" izraženog kroz jezik muslimanskog prava, koje istodobno u sebe uključuje i formu kvalitativno novije prakse u kojoj se izražavaju etno-kulturološki aspekti autohtonih muslimanskih sredina; - nivo modernih juridičkih propisa koji se isprepliću sa dva prethodna nivoa, istina u nešto varijabilnim formama, počevši primjerice od Turske pa do onih u Sudanu, Arabiji, Pakistanu itd. Izolacija žene neprestano se bila prakticirala recimo u Sudanu i Egiptu unatoč zahtjevima za vraćanje na Šeri'at i uvođenju modernih zakonskih normi u raznolikim segmentima društvenoga života.

Autor: Adnan Silajdžić