Svi ljudi imaju Predaju s kojom su egzistencijalno povezani. Ovisno od naravi odnosa prema njoj može se govoriti o gubljenju odnosno produžavanju njihova trajanja. Budući stoji u osnovi čovjekova identiteta, prema Predaji se ne može biti neutralno. Prema njoj ljudi vazda stoje u pozitivnome ili negativnome odnosu. Pozitivni odnos prema Predaji se ima onda kada je se ne shvaća nečim statičnim i za život mrtvim iskustvom, već živim i dinamičkim kvalitativnim procesom unutar kojega se osigurava duhovni i kulturni kontinuitet jednoga kolektiva. Negativni odnos prema Predaji ima dvostruke posljedice. U Predaji se čovjek može zatvoriti prema svemu novome što nadolazi čime se zapada u mehaničku rezistenciju pred pozitivnim tekovinama suvremenoga svijeta. To je proces koji je primjetan i u velikim duhovnim i religijskim tradicijama. Muslimani su, podržavajući logiku taklida, imali takav odnos prema svojoj Predaji sve do pojave islamske renesanse u 19. stoljeću.

Takvo što je primjetno i u historiji judeo-kršćanstva. Tako, recimo, Jevreji, zatvoreni u svoj specifični duhovni nacionalni geto, proglašavaju svoju rabinističku tradiciju vječnom i nepromjenljivom, ne dozvoljavajući unošenje bilo kakvih novih običaja u korpus njihove tradicije. Slično je bilo i sa kršćanima. Uzmimo primjerice modernizam i sekularizam, počev još od 16. stoljeća. S druge strane, raskid sa definitivnom Predajom ima za posljedicu progresivno gubljenje vlastitog identiteta. Time čovjek kao individua i kolektiv postaje predmetom raznolikih instrumentalizacija i manipulacija. Između karakterističnosti i dekadentnosti jednog korpusa ne stoji ništa. Predaja funkcionalno ima trostruku važnost. Ona, prije svega, ima konstitutivnu ulogu, tj. ona konstituira praksu kolektiva. Na drugome mjestu dolazi njena kontinuirajuća uloga, tj. ona čuva ono što je nastalo i što treba kao takvo dalje prenositi. I napokon ona ima odgojnu funkciju, zapravo ona predstavlja živu svijest o sebi i volju za trajanjem. Ovakva svijest i želja za trajanjem označavaju povijesnost jednoga naroda. Odnosno da su mišljenje i praksa vezani za predaju bitno ucijepljeni unutar društvenih i historijskih tokova.

O predaji u islamu

Kada se govori o Predaji u islamu obično se pod tim misli na pojmove Sunnet i Hadis. Ova dva pojma, formalno i sadržajno, izražavaju ono što tvori njenu izvornu supstancijalnost. Oni nisu sinonimi, kako se to nerijetko misli, oni su izraz dviju etapa u historijskome razvoju Poslanikove Predaje. Da bismo što bolje uočili njenu stvarnu genezu i narav, te da bismo mogli preglednije pratiti njen historijski razvoj, nužno je prije svega i formalno i suštinski odrediti ono što obuhvataju Sunnet i Hadis. Zbog toga ih u narednim odjeljcima sasvim izdvojeno razmatramo.

Šta je to Sunnet ? Allah, dž. š., iz svoje neizmjerne milosti prema ljudima, preko posljednjega poslanika Muhammeda, a .s., objavljuje Kur'an kao završnicu svog nebeskoga objavljenja. O tome Kur'an kaže: O ljudi, Poslanik vam je već donio istinu od Gospodara vašega; zato vjerujte, pa, Allahovo je ono što je na nebesima i na Zemlji, i Allah sve zna i mudar je.(4,170.) Funkcija Allahova Poslanika se nije svodila samo na verbalno objavljivanje Kur'ana ljudima. Uporedo s tim, on ga je snagom svog iznimno darovanog poslaničkoga genija tumačio i praktično demonstrirao njegovu poruku, stvarajući na taj način konkretne modalitete ponašanja koje su ljudi u svojemu životu imali slijediti. Jednom riječju, njegov život bio je utjelovljenje najeminentnijeg i najpouzdanijeg načina tumačenja Kur'ana: ...jer ti si, zaista, najljepše ćudi.(68, 4). Uzvišeni Kur'an nedvosmisleno poentira važnost koju Muhammed, a. s., ima u historiji. Prije svega, s njim se završava proces objavljivanja jednog jedinstvenog Allahova, dž. š., zakona (šeri'at): Muhammed nije roditelj nijednom, od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik - a Allah sve dobro zna. (33, 40). Kur'an stalno dovodi u vezu Poslanika sa Allahom, dž. š., kada se govori o autoritetu, dok se u velikom broju ajeta muslimanima nalaže da štuju Boga i Njegova Poslanika: Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu, dž. š.; a onaj ko glavu okreće pa, Mi te nismo poslali da im čuvar budeš. (4, 80). Zbog svega toga Kur'an naglašava svekoliku važnost koju Poslanikov Sunnet ima kako za individualni jednako i za komunitarni život musIimana: Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.(32, 21). Kako smo već istaknuli Kur'an apostrofira paradigmatičnost Sunneta za naše razumijevanje Kur'ana. Dakle Muhammedov, a .s., iznimno uspostavljeni poslanički život za muslimane predstavlja mjerodavni i smjerodavni obrazac življenja (usvetun hasenetun) za izvorno tumačenje i praktično življenje islama. Samo se u toj ravni može shvatiti onaj, dobro poznati hadis, u kojemu se kaže da čovjek neće biti vjernik sve dotle dok mu Poslanik ne bude bio miliji od njegove djece, roditelja i cijeloga svijeta. Dakle, u tome leži Muhammedova, a. s., autoritativnost u njegovoj interpretativnoj, zakonodavnoj i duhovnoj funkciji. Ostaje nam sada da naprosto školski definiramo ono što se pod Sunnetom podrazumijeva. U definiranju Sunnneta u teološkoj literaturi iznesena su različita gledišta. Prema nekima on obuhvata cjelokupni Muhammedov, a. s., život, i prije i poslije njegova poslanja; primjerice njegova kazivanja, postupanja i prećutne saglasnosti; zatim njegove ljudske i moralne osobine. S druge strane, prema, islamskim pravnicima, Sunnet obuhvata sve ono što se odnosi na Vjerovjesnikova kazivanja, postu-panja i prešutne saglasnosti, a što ne ulazi u Kur'an. I pored određenih razlika, svi hadiski učenjaci, ljudi koji se Poslanikovim životom ex professo bave, naučavaju da pojam Sunneta obuhvata sve što se vezuje za Muhammedov, a. s„ poslanički život u cjelini. Sunnet kao takav svojim paradigmatičnim i normativnim karakterom zauzima istaknuto mjesto u islamu i životu njegovih pripadnika. Poslije temeljne i neprikosnovene Allahove, dž. š., Objave, Sunnet je najkompetentniji izvor islamskoga učenja i njegove prakse. Objava i Sunnet konstituiraju živu islamsku Predaju, sa čijih izvora su neprestano sve generacije muslimana zahvatale i crpile svoju mudrost i snagu. Oni su glavni pokretači i usmjerivači njihova dinamičkoga postavljanja u historiji. Rezultat toga je grandiozno kulturno i civilizacijsko iskustvo koje su muslimani prvih stoljeća svoje povijesti ostvarili, čime su se bili uvrstili u red respektibilnih historijski gradivnih faktora. O tome ćemo nešto govoriti u narednim odjeljcima.


Hadis i njegova definicija

Zanimljivo je da cjelokupna klasična hadiska literatura (pa i jedan broj suvremenih hadiskih djela) ne poznaje razliku između pojmova Sunneta i Hadisa. Oni se u njima obično koriste kao istoznačnice. Prema njima Sunnet i Hadis su sinonimni pojmovi koji u sebe uključuju ono što se odnosi na Poslanikov život, i prije i poslije njegova poslanja, s tom razlikom da se sadržaj hadisa uglavnom odnosi na ono što je od Muhammeda, a .s., preneseno poslije njegova poslanja a što sadržava njegove riječi, djela i prećutna odobrenja. S druge strane, znanstvenici usulu-l-fikha ustvrđuju da je Sunnet općenitiji pojam od Hadisa, te da je Hadis verbalni Sunnet (sunnetu-I- kavli) koji obuhvaća Muhammedove, a. s., riječi, postupke i prešutna odobrenja. Međutim, velika većina islamskih učenjaka ustanovljava principijelnu razliku između navedenih pojmova. Prema njima pod pojmom Sunneta, kako smo to već istaknuli, treba razumijevati naročito uspostavljen Poslanikov život, a pod pojmom Hadisa izviješće ili pisanu informaciju koja se odnosi na pojedine fragmente toga života. Prema ovakvoj definiciji Hadis čini jedan od instrumenata u saznanju i razumijevanju određenih aspekata ukupnoga Muhamme-dova, a. s., života. O tome govorimo u narednome odjeljku. Svaki Hadis se sastoji od isnada, tj. kontinuiranoga lanca prenosilaca, koji sadržaj hadisa direktno vezuje za Muhammeda, a.s., i metna, tj. sadržaja onoga što se vezuje za Poslanika. Kratko kazano, kada se Sunnet i Hadis promatraju u njihovu suodnosu, onda pred sobom istodobno imamo i ono što je preneseno, a i kanal samoga prijenosa. Budući da se hadisi odnose na univerzalnu poslaničku praksu, koja obuhvata puninu čovjekova života, sadržaj onoga što se u njima prenosi seže od krajnje perifernih stvari (kako jesti za vrijeme objeda) do središta vjerskoga života (vjerovanje u temeljne istine islama i obredoslovlje). Sa ovoga stanovišta nije moguća suvremena kritika hadiskoga jezika; ni kulturna kritika čije je polazište relativnost i istrošenost jezika, ni društvena kritika koja je motivirana ideologičnošću i ograničenošću jezika, a ni znanstvena kritika pretpostavljena stanjem jezične znanosti. Jer jezik hadisa nadilazi disciplinarne fragmentarne sociološke, lingvističke, pa i teološke perspektive čovjekova mišljenja i govora.

Jezik Poslanikove prakse, dakle, obuhvata puninu čovjekova života, te se, otuda, ta punina ne može izraziti ograničenim jezičnim formulacijama.

Autor: Adnan Silajdžić

1 Adnan Silajdžić, 40 hadisa sa komentarom, Predsjedništvo Udruženja ilmijje u R BiH, Sarajevo, 1993., str. 9-23.