Veoma važan uvjet za ispravno razumijevanje Sunneta jeste utvrđivanje preciznog značenja riječi spomenutih u Sunnetu, jer se značenja riječi mijenjaju s promjenom vremena i sredine. Ovo je poznato filolozima koji se bave izučavanjem razvoja jezika i njihove leksike te uticajem mjesta i vremena na taj proces. Ponekad se ljudi slože da određene termine koriste za određeno značenje, a, što kažu, o terminima se ne raspravlja. Ono čega se ovdje treba pribojavati jeste razumijevanje sunnetskih (kao i kur’anskih) riječi u svjetlu savremenih termina. Tu se dešavaju propusti i nesporazumi.
Imam El-Gazali je upozorio na izmjenu naziva nekih disciplina i značenja u odnosu na ono na što su ti nazivi upućivali u vrijeme prethodnika Ummeta. Takođe je upozorio na opasnost ovih izmjena i njihovo odvođenje u zabludu onih koji ne posvećuju dovoljnu brigu definisanju pojmova. Tome je posvetio odlično poglavlje ‘Knjige o znanju’ svoga Ihjâ’a. U njemu između ostalog kaže:
Znaj da je izvor brkanja pokuđenih nauka sa šerijatskim naukama iskrivljavanje pohvaljenih imena, njihova alteracija, te njihova zlonamjerna upotreba za značenja za koja ih uzorni predhodnici iprve generacije nikad nisu koristile. Tih termina je pet: pravnik, znanje, Božije jedinstvo, podsjećanje na Allaha i mudrost (fikh, ‘ilm, tevhîd, tedhkîr i hikme). Ovo su pohvalni nazivi kojima su bili opisani velikani vjere. Međutim, danas su oni dobili pokuđena značenja tako da srca preziru i ružne postupke svakoga ko se njima opisuje, a zbog svakodnevne upotrebe tih naziva za njih.’
Ovu konstataciju je izložio na nekoliko stranica. Ovih pet naziva, za koje je El-Gazali primijetio da su dobili nova značenja, su iz oblasti nauke. Na drugoj strani, postoje brojni nazivi iz različitih oblasti koji su pretrpjeli izmjene i sve nije moguće izbrojati.
Valja znati da ove izmjene bivaju sve obilnije sa izmjenama vremena, promjenom mjesta i razvojem čovjeka sve dok razlika između osnovnog šerijatskog značenja jedne riječi i običajnog ili kasnije ustanovljenog terminološkog značenja iste, ne postane ogromna. Na ovoj se razini pojavljuju greške i nenamjerna pogrešna tumačenja, kao što se pojavljuju izvitoperivanja značenja i namjerno iskrivljivanje.
Na ovo su pažnju skrenuli velikani i eksperti među učenjacima Ummeta (kad su upozorili) da se šerijatski termini ne smiju interpretirati značenjima koje su ti termini vremenom dobili.
Ko ne vodi računa o ovom principu osuđen je na brojne pogreške, kako to vidimo u naše doba.
Uzmi za primjer riječ slikanje, ‘tasvîr’, koja se spominje u sahîh hadisima zabilježenim i kod El-Bukhârîja i kod Muslima. Na šta se odnosi ova riječ u hadisima koji ‘slikarima’ prijete najžešćom patnjom?
Mnogi od onih koji se bave hadisom i islamskim pravom pod ovu prijetnju svrstavaju fotografe (na arapskom slikare) koji koriste fotoaparate i njima ovjekovječuju likove što ih zovemo slikama.
Je li, dakle, imenovanje fotografa slikarom i njegova posla slikanjem (izvorno) jezičko imenovanje (tesmije lugavijje)?
Niko ne tvrdi da su Arapi, kad su izmislili ovu riječ, na umu imali i fotografisanje, te stoga imenovanje fotografisanja slikanjem nije jezičko. Takođe, niko ne tvrdi da je ova denominacija šerijatska jer ova vrsta zanimanja nije bila poznata u vrijeme formiranja Zakona pa je nezamislivo da se ona nazove slikanjem kad nije uopće postojala.Ko je onda fotografu dao ime slikara i njegovo zanimanje nazvao slikanjem?
To je kasniji običaj. To smo učinili mi ili naši djedovi, u čije se vrijeme pojavilo ovo zanimanje pa su ga nazvali fotografskim slikanjem.
A mogli su ga nazvati bilo kako drugačije. Mogli su ga nazvati ‘projiciranjem’, a onoga ko se time bavi ‘projektorom’ (el-‘akkâs), kako to kažu Katarićani i stanovnici Perzijskog zaliva. Naime oni idu ‘projektoru’ i kažu mu: ‘Želim da me projiciraš‘, i pitaju ga: ‘Kad ću doći po projekciju?’. Istina je da ovi njihovi nazivi preciznije odražavaju prirodu same radnje, jer se doista ne radi ni o čemu drugom do li o projiciranju slike (prizora i sl.) na papir pomoću određenih sredstava, baš kao što se slika odslikava u ogledalu. Na ovo se pozivao uvaženi šejh Muhammed Bekhît el-Mutî’î, svojevremeni egipatski muftija, u svome traktatu El-Dževâbu-l-kâfî fî ibâhati-t-tasvîri-l-futugrâfî (Zadovoljavajući odgovor o dopuštenosti fotografisanja).
I kao što je naše doba fotografskom projiciranju dalo ime slikanje, tako je i ‘reljefno slikanje’ prozvalo kiparstvom ili vajarstvom, što je naša klasična ulema nazivala ‘slikom sa sjenkom’. Svi oni se slažu da je ova aktivnost zabranjena, osim ako nije u pitanju pravljenje igračaka za djecu.
Pitamo: Je li nazivanje ove vrste ‘slikanja’ vajarstvom izuzelo ovo zanimanje od prijetnje kaznom slikarima za slikanje, o čemu govore hadisi?
Odgovor je sigurno negativan, jer je ova vrsta slikanja (oblikovanja) najpreča da se i u jeziku i u Šerijatu nazove slikanjem/oblikovanjem (tasvîr).

Autor: Jusuf el-Karadavi, Razumijevanje sunneta: metodološke smjernice i pravila, (prijevod s arapskog: Ahmet Alibašić)