Namjera ovog rada odvijaće se u pokušaju da se poglavito ispitaju:

1. dimenzije Poslanikovog razumijevanja smislova Kur'ana,

2. metode i obujam interpretacije tih smislova i

3. relevantnost te prve koncepcije tefsira, u literaturi označene kao tefsiru-Resul, Poslanikov tefsir.

Osnove, pojava i predmet tefsirske znanosti

Kao prvo i prijeporno pitanje koje se postavlja u tefsirskoj lite­raturi, a koje neće biti zaobiđeno ni u kontekstu ovog rada, jeste: razložnost pojave tefsira kao zna­nosti i vremensko utemeljenje njenih prvih početaka - početa­ka konstituisanja - pri čemu je potrebno upozoriti na postojanje uglavnom dviju proturječnih ten­dencija. Nadmoćna većina egzegeta (džumhuru-l-mufessirin) pri­stalice su mišljenja da početke konstituisanja tefsira treba posmatrati već u ranom razdoblju is­lama, tj. u početnom stadijumu Objave, u njenom izrijekom formulisanom stavu:

“Ne izgovaraj Kur'an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, Mi smo dužni da ga saberemo i da ti ga čitamo. A kada čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo. (El - Qijjameh, 16-19).

I 44. ajet (stavak) sure En-Nahl koristi ova skupina mufessira kao argument u prilog teorije koja je smjerala da izrazi strukturiranje arhitektonike prvotne koncepcije tefsira, u razdoblju u kojem je Po­slanik živio. Iz toga proističe da je osnova tefsira utemeljena u krilu Objave, da se njegovo konstituisanje odvijalo s njenim protokom te da se Objava - dostava (nuzil - teblig) i razjašnjavanje (bejan) međusobno prožimaju kao sintetički aspekti kategorija Objava - Poslanstvo (Vahj - risale).

Kritični naspram definicije prve tendencije o početnom strukturi­ranju tefsira, izvjestan broj mufes­sira misli da je pravilnije utemelje­nje “sistematsko-metodološke koncepcije”  tefsira gledati nešto kasnije u intervalu u kojem se do­godio susret ranog, ortodoksnog islama sa starim kulturama, helen­skom na tlu današnje Sirije, dokle je dosezao jak uticaj te kulture, i indo-persijskom na tlu današnjeg Irana i Iraka, na prostorima gdje je dominirala ta kultura. Polazišne su osnove ovih dviju definicija očito proturječne. Dok prva pod “strukturiranjem”  podrazumijeva “bejan”  kao bitan aspekt Poslanikovog risaleta utemeljenog Kur’anom, tj. djelotvoran “bejan”  iz kojeg je proistekla samo tefsirska grada, nesistematična, nemetodološki problematizirana i tad još uvijek nesamosvojnom terminologijom artikulisana, dotle druga tendencija omeđuje strukturiranje tefsira određenijim pojmovima - sistematsko-metodološka koncepcija - i razdobljem koje registrira razmah razvoja tzv. defanzivno-funkcionalnih znanosti u islamu kao što su 'ilmu-l-kelam, tefsir, hadis i, nešto kasnije, felsefe.

Drugom mišljenju bi se mogla dati ozbiljna zamjerka da je pro­pustilo primijetiti da osnova i istin­ski poticaji za pojavu i razvoj tef­sirske misli, i ne samo tefsirske, dolaze izravno iz Kur'ana te da, kad izriče svoj stav o pojavi i os­novi (ili osnovama) tefsira, ono pravi prekorak i raspravlja o već razvijenoj koncepciji tefsira kao osamostaljenoj, autonomnoj znanosti.

S izuzetkom suvremenog intelektualizma - koji osporava sve “šematske koncepcije egzegeze Kur'ana, jer sputavaju slobodno promišljanje Kur'ana”  - svi drugi mufessiri smatraju da i pored leksičko-stilske jasnoće, retoričnosti i mnogostruke nadnaravnosti, Kur'an je bilo potrebno kontinuirano razjašnjavati, ponaj­prije zbog postojanja opštih in­tencija (ahkam'amme), višesmislenih i ezoteričkih iskaza (ajat mutešabihat i ajat batinijjeh) ko­je, nerijetko, nisu razumijevali ni sami Arapi na čijem jeziku je Ob­java silazila.

Već na samom početku svog javljanja i modeliranja, posebno u stadiju zadobijanja legitimiteta i zasnivanja svojih povijesnih vri­jednosnih dimenzija, tefsir izriči­to navještava svoj predmet i ob­javljuje da je u službi tog predme­ta. Na primjeru definicija koje sus­rećemo u različitim koncepcijama, razotkrivaju se struktura, pred­met, zadaci i metodologija tefsir­ske znanosti, premda će u propi­tivanju izvjesnih pitanja ponekad te koncepcije dospjeti u otvoren sukob.

“Tefsir”  je znanost posred­stvom koje se razumije Allahova Objava dostavljena poslaniku Muhammedu, a. s., razjašnjavaju nje­ni smislovi, izvode pravni principi i sudovi.”

“Znanost utemeljena na Obja­vi, koja smjera da propituje višez-načne njene smislove, naziva se tefsir.”

Tefsir je znanost ponikla na vrelima Kur'ana i Sunneta da bi ih promišljala.

Dok smo kod vrela tefsira po­trebno je upozoriti da ih je mogu­će klasificirati na primarne i sekundarne. Kur'an i Sunet obrazu­ju primarne, a racionalna interpre­tacija Ashaba i Tabi'ina, kao plod idžetihada, te arapska džahilitska poezija i prethodni spisi (Knjige) bile bi sekundarne osnove tefsira. Tefsir, strukturiran na tim osnova­ma, ima svoj zajednički imenitelj - tradicionalni tefsir - (ettefsiru-l-me'thur ili ettefsiru-l-menqul).

Poslanikov hadis: “Kur'an je objavljen na sedam dijalekata (ahruf), i svaki dijalekat ima egzoterički i ezoterički smisao, granicu i graničnu zamisao”  učvršćuje te­zu da Kur'anski tekst sadrži skri­venu smisao, ezoteričku dubinu, prividne proturječnosti i ezoterič­ku dimenziju.

Ta kompleksna smislenost Kur'ana nije mogla biti svakome podjednako dostupna, a razumi­jevanje Kur'anskih smislova pre­tpostavljalo je izvjesne uvjetova­nosti koje su uvećavale sposob­nosti pronicanja hermeneutika u dubine tih smislova. Pored tih obi­lježja kompozicija Kur'anskog teksta (nass) implicira još i ove karakteristične konstrukcione ar­tikulacije: sižejnost-širinu (idžaz-Itnab), načelnost - razjašnjenje (idžmal-tibjan), općenitost - og­raničenje (itlaq-teqajjud) i univer­zalnost ili generalnost - specifič­nost (amm-hass).

Razjašnjavanje Kur'ana Kur'anom samim

Dosezanje mnogostrukih smis­lova Objave, posebno smisla oz­načenog kao Božanska nakana, u propitivanju Kur'ana a priori pod­razumijeva naslanjanje na sam Kur'an - tefsiru-Kur'an bi-l-Kur'an, kako se to pokazuje u kontekstu sljedećih primjera:

  1. a) Kur'ansko kazivanje o Ademu, a.s, ili o Musau, a.s, i faraonu primjer je bipolariteta iskaza “Idžaza” i “Itnaba” , tako što se mjestimično kazivanje problemati­zira refleksivno, u smislu kratke najave Idžaz da bi na drugom mjestu bilo mu posvećeno daleko više prostora u cilju širokog iz­vještavanja (itnab).
  2. b) Evo primjera u kojima, tek pošto se načelnom (mudžmel) is­kazu pretpostavi jasan i očitog smisla (mubejjen) iskaz, da bi ga objasnio - propitivani u sudjelejstvu bipolarnih konstrukcija - razotkriva se smisao načelnog is­kaza, kojeg bi bez pomoći ovog drugog bilo nemoguće ili teško shvatiti:

 - 27. ajet sure En-Nisa: “Allah želi da vam oprosti, a oni koji se za strastima svojim povode žele da daleko s pravog puta skrene­te” , kao načelna konstrukcija, po­jašnjena je 44. ajetom iste sure: “Zar ne vidiš kako oni kojima je dat dio Knjige pravi put zamjenju­ju za zabludu i žele da i vi s pra­vog puta skrenete,” - kao nazoč­nom konstrukcijom.

Prvi ajet sure “El-Maide” : “O vjernici, ispunjavajte obaveze! Dozvoljava vam se stoka, osim one koja će vam se naznačiti,”  kao načelna konstrukcija, bio bi neshvatljiv zbog načelnosti i nedefinisanog smisla dijela ajeta (li­la ma jutla 'alejkum) da ga ne po­jašnjava i ne dopunjava treći ajet iz iste sire: “Zabranjuje vam se le­šina, krv i svinjsko meso...” , kao izričito jasna konstrukcija, či­me se Kur'anski iskaz o izvjes­nom pitanju obostrano – artikulaciono-smisleno - upot­punjava.

  1. c) Slijedeći primjeri objeloda­njuju preostala dva pojmovno-konstrukciona bipolariteta - pre­tpostavljanje iskaza ograničenog značenja (muqajjed) stavku op­ćenitog smisla (mutlaq), kao u ajetu o wudu'u i tejemumu” “...operite vaša lica i ruke do po­vrh lakata...” (el-Maide, 6) u ko­jem se pranje ruku ograničava na pranje do poviše lakata. Dočim, u produžetku ajeta izriče se propis o tejemmumu (simboličnom potiranju poslije doticanja zemlje) ri­ječima:... “a ako ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih potarite.”  Premda se potiranje (mesh) ruku izrijekom ne ograničava izrazom “do povrh la­kata” , kao kod pranja wudu), to se ima podrazumijevati po princi­pu protežnosti propisa (hukma) na istovrstan objekt putem dva raz­ličita Čina.
  2. d) Preostaje još da se razmotri kao posljednje pitanje “tefsira Kur'ana Kur'anom samim” na pri­mjeru pojmovno-konstrukcione relacije izraza generalnost (amm) - specifičnost (hass) kao mo­gućnosti u kojoj se razotkrivaju smislovi izvjesnih Kur'anskih iska­za. 24. ajet sure “Bekare” po svojoj artikulacionoj konstrukciji i smislu daje primjer generalnog is­kaza čije je značenje nedvojbeno jasno. Međutim, sureta “Zuhruf” , 67. ajet i “Nedžm”   ajet “opovrgavaju”  generalno znače­nje 204. ajeta određujući izrazima “hulletun”  i “šefa 'atun”  specifi­čan smisao, pri čemu, egzemplar­no specifična konstrukcija pre­tpostavljena generalnoj konstruk­ciji prelazi u jedan novi iskaz.

Razjašnjavanje Kur'ana s pomoću Poslanikova Sunneta

Slijedeći ovu usvojenu metodu uzećemo u razmatranje bitno zna­čajnu poziciju Sunneta u razrješa­vanju i interpretaciji Kur'anske objave (Tefsiru-l-Kur'ani bi Sunneti). Tu poziciju Poslanikove, a. s, tradicije, pojmljene u najši­rem smislu, određuje sam Kur'an (En-Nahl, 44, El-Hašr, 7, i dr,), a verifikovana je od strane Poslanika, i islamskih mislilaca iz redo­va hadiskih, tefsirskih i fikhskih škola. Moglo bi se naznačiti do­sta razloga potrebi da se smislovi Kur'anske objave razjašnjavaju Sunnetom; to su:

- nedvojben i razložan zahtjev samog Kur'ana,

- općekulturni i intelektualni nivo većine Poslanikovih sljedbe­nika,

- vjerski imperativ da se Kur'anska poslanica praktično primijeni u životu zajednice musli­mana,

- smisao dijela Kur'anskih ajeta sljedbenici su mogli shvatiti tek poslije Poslanikovog objaš­njenja, jer njihova sposobnost razumijevanja nije premašivala razinu razumijevanja egzoteričnog smisla.

Iz tipičnih primjera koje će biti vrlo interesantno slijediti pokazu­je se da Poslanikovo samorazumijevanje smislova Objave nije ni­pošto bilo samo sebi cilj, premda je bilo smislova koje je on otkri­vao pojedinim ashabima, kao na primjer Ibnu Abbasu smisao ajeta o “stvaranju sedam nebesa” , ili pak onih funkcionalnih smislova koji su konotirani jedino Poslani­ku u smislu Allahovog otkrivanja Poslaniku svojih zamisli. Primjeri će pokazati da je njegova inter­pretacija a priori bila primjerena mogućnostima razumijevanja nje­govih sljedbenika.

  1. Prenose Ahmed, Tirmizi i Ib­nu Se'id Hudrija da je Poslanik, a. s, izraz “wesetan” u 143. ajetu sure Beqare objasnio izrazom “'adlen”
  2. U predaji koju prenose Ah­med i Šejhani (Buharija i Muslim) od Ibnu Mes'uda, stoji da je smi­sao 82. ajeta sure “En'am” uzne­mirio muslimane:- U tom slučaju, koji medu nama nije sebi zlo poči­nio?- Poslanik im je odgovorio: -Nije smisao ajeta to što ste vi razumjeli. Zar niste čuli kako is­kreni vjernik govori - širk je veliko nasilje. Zulum podrazumijeva širk.”

Dimenzije razumijevanja i interpretacija smislova Kur'ana

Ma kako kratko bilo razmatra­nje ovog pitanja njime je utvrđeno nekoliko relevantnih momenata za upoznavanje Poslanikovog tefsira s kojima naša tefsirska literatura skromno raspolaže.

U tefsirko-hadiskoj literaturi je ovo pitanje mnogo raspravljano, ali ne i razriješeno u jedinstvenom odgovoru. Muhammed Husejn Ez-Zehebi, autor trotomnog djela “Ettefsiru we-l-mufessirun”  sugeriše nam tezu o tri stava:

PRVI STAV - Poslaniku su ot­kriveni svi smislovi Objave, koje je, potom, on u cjelosti interpretira sljedbenicima. Ovaj stav zau­zima Ibn Tejmijje i golem broj dru­gih mufessira, a obrazlažu ga slje­dećim argumentima:

  1. a) Kur'anski izraz “li tubejjine” iz 44. ajeta sure “En-Nahl” podra­zumijeva leksičko-etimološko i misaono objašnjenje ajeta Obja­ve; ako tako ne bi bilo, misija po­slanstva - teblig i bejan - bi os­tala neupotpunjeno realizirana,
  2. b) Ebu Abdur-Rahman Essulemi (iz generacije Tabi'ina) saop­ćava da su mu Osman b. 'Affan i Ibnu Mes'ud govorili: “Poslanik nam ne bi priopćavao deset novih ajeta prije nego što bi nam objas­nio smisao deset objavljenih.” Po imami Maliku, ova metoda pri­općavanja Objave vjernicima, po­red drugih faktora, bitno je dopri­nijela da se tekst Objave pamtio napamet u cjelosti ili djelimično,
  3. c) Imam Ahmed b. Hanbel i Ib­nu Madždže priopćavaju nam slje­deće hadreti Omerove riječi: „Kao posljedni ajet Poslaniku je objavljen “ajetu-rriba” kojeg nije stigao objasniti prije svoje smrti.”
  4. d) logički argument: bilo bi ne­shvatljivo raspolagati djelom ili spisom, uz to htjeti slijediti njego­ve pravne ili etične principe, a ne razumjeti ga. To pogotovo važi za Allahovu knjigu Kur'an.

Kritika prvog stava:

  1. a) Ibnu Tejmije i drugi mufessiri su, čini se, pogrešno razumjeli da glagol “li tubejjine” implicira vascjelovito objašnjenje Kur'ana sljedbenicima. Prije će biti da ovaj glagol treba shvatiti kao da je Po­slanik ojašnjavao samo one ne­shvatljive smislove. (Ma eškele 'alejhim fehmuhu mine-l- Kur'ani...).
  2. b) I ovaj argument (predaja dvojice ashaba) jedva da može iz­držati kritiku koja mu je upućena; naime, predaju bi trebalo prije shvatiti kao činjenicu da je “beian” drugi aspekt Poslanikovog risaleta, nego kao argument koji dokazuje njegovo vascjelovito razumijevanje i interpretaciju smislova Objave.
  3. c) Kritičari opovrgavaju i argu­ment “ajetu-rriba” , smatrajući da je taj ajet zapravo jedan od onih čiji potpuni smisao je teže razum­jeti. To bi prije trebao biti razlog zbog kojeg ga Poslanik nije prije smrti u cjelosti razjasnio.
  4. d) “U njihovom logičnom argu­mentu ima toga nelogičnog” . Ne može se poreći da ashabi nisu razumjeli golem dio teksta Kur'anskog. Za neshvatljivi dio obraćali su se Poslaniku za objaš­njenje, što ne podrazumijeva sva­ku riječ i rečenicu.

DRUGI STAV - Poslaniku su samo otkrivani djelomični smislovi Objave, u kojem omjeru ih je on potom interpretirao sljedbenici­ma.

Njihovi su argumenti sljedeći:

  1. a) Bezzarova predaja od Aiše ummul-mu'minin); “Poslanik, a. s. je iz Kur'ana objašnjavao onoliko ajeta koliko ga je Džibril pou­čio.”
  2. b) Bilo je neizvodljivo da Posla­nik objasni Kur'an u cjelini. Cjelo­vito objašnjenje je moguće samo za određeni dio ajeta. Pored dru­gih, razlog je Allahova volja kao zadatak vjernicima da promišljaju Knjigu Njegovu (“... li edžli en je-tefekkere 'ibaduhu ft Kitabihi...” )
  3. c) Poslanikova, a.s, dova Allahu - Allahumme feqqih hu fi- ddini we allimhu-tte'wile - koja se odnosi na Ibnu 'Abbasa, gubila bi vjerovatno smisao onakav kakav joj je on dao, da su smislovi Kur’anski cjelovito interpretani muslimanima.

Kritika drugog stava:

Kritiku argumenata drugog sta­va izložićemo istim slijedom.

  1. a) Hadis kao argument je ne­prihvatljiv zbog nepodobnosti ra-vije Muhammed b. Dža'fera Ez-Zubejra u senedu hadisa. To je mišljenje Buharija, Hafiza Ezdija, Taberija, Ibnu 'Atijje i dr.
  2. b) Ni činjenica da nije sačuvan sveukupan Poslanikov tefsir kao što ni mišljenje njihovo da je ostavljena mogućnost muslimanima da propituju značenja, ne daje pravo zaključka da je Kur'an frag­mentarno osmišljavan.
  3. c) Po našem mišljenju, iz Poslanikove se dove ne može razumjeti ni jedno od dvoga: da je interpretiran potpun tefsir Kur'ana, kao niti da je to urađeno u sasvim malom broju ajeta.

TREĆI STAV - Treći stav se javlja kao sinkretističko mišljenje koje smjera da posreduje između dva izložena ekstremna stava. Stav i argumenti bi se mogli ovako formulisati: Poslanik, a.s, je

objasnio veliki dio Objave, ne sve smislove, ali i ne neznatan, simboličan dio, već onoliko koliko je to bilo potrebno, primjereno zahtjevima i događanja u razdoblju u kojem se Objava otkrivala.

  1. a) Zadaci Suneta u odnosu na Objavu su mnogostruki: objasniti opšte iskaze, pojednostaviti smisao kompleksnih, odrediti specifičan smisao načelnim i podvesti pod stanoviti smisao generalne iskaze.
  2. b) Poznavanje smislova dijela ajeta imanentno je Allahovom sveznanju, kao bit duha, rok Časa sudnjeg i sl.

- smisao drugog dijela je do­stupan znanstvenicima,

- treći dio mogu razumjeti Arapi, narod na čijem jeziku je Objava obznanjena i

- četvrti je dio saznatljiv svakome.

  1. c) Kao argument da Poslanik, a. s, nije interpretirao sve smislove Knjige već u razmjerama koje su uvjetovanosti diktirale može poslužiti i činjenica da su ashabi nejednako shvatali njene poruke. A razlike se ne bi pojavljivale da je on dao njeno cjelovito tumačenje.

Iz dosad razmotrenog možemo zaključiti:

- da Poslanikov, a. s, tefsir ni­je očuvan cjelokupan,

- da ne postoji (u građi što je očuvana) jednoobrazan tefsir Kur'ana.

Zacijelo bi bilo pogrešno i nekritički prihvatiti sva ona raznoznačna i proturječna tumačenja koja predaja bilježi od Poslanika, a među kojima je znatan dio onih što se izravno protustavljaju Kur'anu, uprkos činjenici da jedan i drugi vid Objave (elvahju-l-metluwwu i elvahju-l-gajru met-luwwin) konstituišu jedno jedinstvo - vid Allahovog otkrivanja (samoobjave) svijetu.

Autor: Muhamed Mrahorović

(Islamska misao, IV/1982, 46, 37-41)