Kur'an je dokument koji je izravno namijenjen čovjeku; zapravo, on sam sebe naziva: »uputa za ljudski rod« (huden li'lnas' (2:185) kao i brojni drugi istoznačni izrazi u Kur'anu). Iako se u Kur'anu riječ Allah, vlastito Božje ime, ponavlja preko 2.500 puta (ne računajući i izraze el-Rabb, Gospodar i el-Rahman, Milostivi, koji, pored toga što znače Božije atribute, označavaju i Njegovu bit), pa ipak Kur'an nije rasprava o Bogu i Njegovoj prirodi. Njegova egzistencija, po Kur'anu, je striktno funkcionalna - On je Tvorac i Opskrbitelj univerzuma i čovjeka, napose, On je onaj koji čovjeku daje uputu i sudi mu pojedinačno i skupno, i, On je onaj koji mu postavlja milosrdnu pravdu.

Pojam »milosrdne pravde« moderni pisci često predočavaju kao »pravdu ublaženu s milošću«. Međutim, kao što ćemo uskoro vidjeti, metodična kreativnost, opskrba, uputa, pravda i milost se potpuno međusobno prožimaju u kur'anski koncept o Bogu kao jedno organsko jedinstvo. Budući da su te ideje zavisne jedna o drugoj, na narednim stranicama će trebati dosta govoriti o Bogu. U ovom poglavlju želimo ukratko govoriti o pitanjima nužnosti Boga i to jednog Boga, te što, po Kur'anu, ta pitanja neposredno impliciraju (nadajući se da prelaženje na, druge teme svedemo na minimum).

Iz pomnog proučavanja Kur'ana stiče se neposredni dojam o beskrajnom Božjem veličanstvu kao i o Njegovoj jednako beskrajnoj milosti, iako mnogi zapadni znanstvenici (kroz, kombinaciju neupućenosti i prejudicije), ocrtavaju kur'anskog Boga kao koncentraciju moći, čak kao brutalnu silu - uistinu, kao kapricioznog tiranina.

Svakako, Kur'an govori o Bogu u toliko različitim kontekstima i tako često da, ukoliko se sve te misli unutar ne povežu u jednu cjelovitu sliku, te ukoliko se onoliko koliko je moguće ne prikažu bez uplitanja bilo kakvih subjektivnih i pristrasnih mišljenja, pravilno shvatanje kur'anskog koncepta, Boga predstavlja krajnju poteškoću, pa možda i očitu nemogućnost.

Prvo, pak, upitajmo se zašto Bog uopće? Zašto ne ostaviti prirodu, njene sadržaje i procese njoj samoj bez unošenja u nju višeg bića koje samo komplicira zbilju i stavlja nepotrebni teret kako za čovjekov intelekt tako i za njegovu dušu? Kur'an to naziva »vjerovanje u nevidljivo i svijest o tome« (2:3; 5:94; 35:18; 36:11; 50:33; 57:25; 67:12); to »nevidljivo« je nekim ljudima, kao što je Poslanik, učinjeno, manje ili više, »vidljivim« putem Objave (primjeri: 81:24; 68:47; 52:41; 53:35; 12:102; 11:49), iako to nikome osim Bogu ne može biti potpuno poznato (primjeri: 72:26; 64:18; 59:22; 49:18; 39:46; 35:38; 32:6; 26:65; 23:92; 18:26; 16:77; 13:9; 12:81; 11:3; 7:188, itd.). Božja egzistencija, međutim, može postati jasnija i onima koji hoće razmišljati tako da vjerovanje ne samo da prestaje biti »iracionalno« ili »nerazumno«, već prava istina. To zapravo i jest kur'anski zadatak: ako se on ostvari, sve drugo je ostvarljivo; a ako se on ne ostvari, ništa se neće postići.

Ali, da bi se to postiglo, i učenici moraju nešto učiniti. U protivnom, ne mogu se uopće ni zvati učenicima. Stoga to i nije neki izvanredan, nerazumljiv ili preko mjere zahtjev. Učeni mora »slušati« ono što Kur'an ima da kaže: »Onaj koji je bogobojazan pred nevidljivim i koji je srce prinio tako da može (istinu) primiti (kad ga pogodi)« (50:33); »U tome je opomena za onoga ko ima srca i ko se preda slušanju, a priseban je« (50:37). S takvim ajetima se susrećemo kroz cio Kur'an: »Ti ljudi (kao da) se iz daleka mjesta zovu« (41:44). Pa ipak, Bog nije tako daleko da se Njegovi signali ne bi mogli čuti: »Mi stvaramo čovjeka i znamo što mu sve duša njegova želi, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice!« (50:16).

Tako blizu a ipak tako daleko! Problem nije u tome kako učiniti čovjeka da vjeruje nudeći mu duge i zamršene »teološke« dokaze o Božjoj egzistencijj, već kako ga potresti da vjeruje privlačeći njegovu pažnju određenim činjenicama i pretvarajući ih u »podsjetnike« na Boga. Upravo zbog toga i Kur'an više puta sebe naziva (također i Poslanika) »podsjetnik« ili »Podsjetnik.«

Osnovne postavke u tom neprkidnom i jakom udarcu za »podsjećanje« čovjeka su u tome: (1) da je sve što postoji osim Boga zavisno o Njemu, uključujući i cjelokupnu prirodu (koja ima kako »metafizički« tako i »moralni« aspekt); (2) da je Bog, sa svom svojom moći i slavom, u biti Svemilostiv; i (3) da oba ta aspekta nužno povlače određeni odnos između Boga i čovjeka – odnos služenog i služitelja - i kao posljedica tome određen odnos čovjeka prema čovjeku. Prirodnom nužnošću, kao pravilo, ti normativni odnosi povlače za sobom zakon suda o čovjeku kako jedinke tako i njegovog skupnog ili društvenog postojanja. Jednom kad shvatimo te tri postavke svakako da ćemo razumjeti i apsolutno središte Boga u cijelom sistemu postojanja, u velikoj mjeri i zbog toga što je kur'anski cilj čovjek i njegovo ponašanje, a ne Bog.

U poglavlju IV ću obraditi s više detalja kur'anski stav o tome da je cijelokupna priroda stabilno postojanje, čvrsta struktura bez šupljina, pukotina i dislokacija. Ona funkcioniše putem svojih vlastitih zakona, koje je Bog ukorijenio u nju, i, prema tome, ona je autonomna, ali ne i autokratska, jer, u sebi samoj, ona nema jamstvo za svoje vlastito postojanje, niti može sama sebe objasniti.

Nedostatak racionalnog i moralnog cilja, nameće najvažnije pitanje: odakle je priroda izvela svoje postojanje? Napose se moraju dati odgovori na bitna pitanja: Zašto priroda, te bogatstvo i punoća njezina postojanja? Zašto ne samo ništa i čista praznina - što je, u svakom slučaju, lakša i »prirodnija« alternativa od ove druge. Od Grka pa do Hegela se obično govorilo da je »ništa« prazna riječ bez ikakvog stvarnog značenja jer »ne može biti ništa i ne možemo ga zamisliti«. Ali se dalje pitamo: Zašto ga ne možemo zamisliti? Naravno, teoretski je moguće da priroda uopće ne postoji. Oni koji misle da je priroda »data« i stoga je nekako »nužna« sliče djetetu kome su »date« igračke i one su nekako »nužne«. Upravo je to značenje možebitnosti, uzajamne ovisnosti događaja. Ovisno se ne može ni zamisliti bez onog od čega ovisi, iako je moguće toliko uroniti u ovisno da prestanemo misliti na ono od čega ovisno ovisi - poput djeteta koje se toliko zanese igračkama da mu nije stalo da zna šta stoji iza njih. Ali, po Kur'anu, jednom kad čovjek razmisli o onom otkud (i kuda) priroda, on mora »naći Boga«. To nije »dokaz« Božije egzistencije, jer, po Kur'anu, ako čovjek ne može «naći« Boga, on Ga nikada neće »dokazati:« »Jedino pravi put vodi Bogu (svi) drugi putevi su krivi« (16:9). Izlaganje koje slijedi pokazat će da «naći« nije nikakva prazna riječ; ona povlači za sobom jedno cjelovito revaloriziranje prvobitnog poretka zbilje i sve postavlja u jednu novu perspektivu s novim značenjima. Kao prva posljedica tog otkrića je da Bog ne može biti jedna između ostalih stvari. U carstvu metafizike ne može biti demokracije i partnerstva u postojanju između Začetnika, Tvorca, Samo-Nužnog i imitiranog, stvorenog i ovisnog. Takvo jedno »partnerstvo« prije postoji unutar te same druge kategorije. Kur'anska osuda širka (»pridruživanje Bogu druga«) ima svoje čvrste korijene u tom metafizičkom carstvu, a potom, kao što ćemo vidjeti, proteže se i na područje morala.

Bog je takva dimenzija koja druge dimenzije pravi mogućim; On svemu daje život i smisao. On sve obuhvata, doslovno je beskonačan i jedino je On beskonačan. Sve ostalo u samoj strukturi svoga bitka nosi žig ograničenosti i stvorenosti: »Sve što je na njoj (doslovno na »Zemlji«, ali označava, i cijelokupnu prirodu) je prolazno. Ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemenit.« (55:26-27); »Reci: »Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presah- lo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim.« (18:109). Po prirodi stvari postoji samo jedan Bog, jer kad god pokušamo zamisliti više od jednog, uvijek će se nametnuti jedan da bude Prvi: »I Bog kaže: »Dvojici bogova se na klanjajte! - samo je jedan Bog -, i samo se Mene bojte« (16:51); »Allah svijedoči da nema drugog Boga osim Njega...«(3:18); »Reci: »Da pored Njega postoje drugi bogovi, kao što oni govore, oni bi onda potražili put, do Allaha Svevišnjeg.« (17:42).

Budući da je priroda uzajamno povezana i da funkcionira putem njoj svojstvenih zakona, onda nema sumnje da postoji »prirodna kauzalnost«, i, kao što ćemo to potpunije vidjeti u poglavlju IV, Kur'an to priznaje. Međutim, to ne znači da Bog stvara prirodu pa onda ide na spavanje; niti znači da su Bog i priroda ili Bog i čovjekova volja (što će biti šire obrađeno u poglavlju II) »rivali« i da funkcionišu jedan na račun drugoga; niti znači da Bog operiše dodatno operacijama prirode i čovjeka. Bez Božije aktivnosti, aktivnost prirode i čovjeka bi bila puna grešaka, besciljna i samorazorna. Stvari i ljudska bića su, u stvari, direktno u istom odnosu s Bogom kakv postoji među njima samima. Time nam se nameće zahtjev za jednom daljom interpretacijom naše misli da Bog nije jedna između ostalih pojedinosti u univerzumu, ili samo jedan egzistent među ostalim egzistentima. On je »sa« svačim; On svemu tvori i daje integritet: »I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi griješnici« (59:19). I baš kao što je sve u direktnom odnosu prema Bogu, tako isto je i sve kroz odnos i u odnosu prema drugim stvarima, u odnosu prema Njemu. Prema tome, Bog je samo značenje zbilje, značenje koje se manifestira, objašnjava i približava putem univerzuma, značenje potpomognuto i čovjekom. Da sve što je u univerzumu predstavlja Božiji »znak« (ajet) biće obrađeno u poglavlju IV; a da Njegovu smišljenu i svrsishodnu aktivnost čovjek nadalje razvija, biće posebno govora u poglavlju III.

Eto tako Kur'an neprekidno naglašava Božiju moć i veličinu. Međutim, mada je ta metafizička istina stvarni razlog tomu, u pozadini tog naglašavanja stoji i historijska dimenzija; primjerice, politeizam paganskih Arapa koji su, pored jednog Boga, obožavali više bogova. U cilju da se ta pojava prevaziđe, Kur'an poziva:

O vjernici, udijelite dio onoga čime vas Mi darujemo, prije nego što dođe Dan kad neće biti ni otkupa, ni prijateljstva, ni posredništva!

Allah je - nema Boga osim Njega - Živi i Vječni! Ne obuzima ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji! Ko se može pred Njim zauzi- mati za nekoga bez dopuštenja Njegova?!

On zna šta je bilo prije njih i što će biti poslije njih, a od onoga što On zna - drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Moć Njegova obuhvata i nebesa i Zemlju i njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni (2:254-255).

Ponovo:

On je Allah - nema drugog Boga osim Njega -, On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta, On je Milostiv, Samilosni! On je Allah - nema drugog Boga osim Njega, VIadar, Sveti; onaj koji je bez nedostatka, onaj koji svakog obezbjeđuje, onaj koji nad svim bdi, Silan, Uzvišen, Gordi; Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim! On je Allah, Tvorac, onaj koji iz ničega stvara, onaj koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena. Njega hvale oni na nebesima i na Zemlji, On je Silan i Mudar. (59:22-24).

Još jednom:

Ko je drugi nego On stvorio Zemlju i spušta vam s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, - nemoguće je da vi učinite da izraste drvce njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačavaju; Ko je drugi nego On Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. - Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, nego većina njih u neznanju, živi; Ko se drugi nego On nevoljniku, kada Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. - Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako vi pouku da primite!; Ko drugi nego On u tminama, na kopnu i na moru, put vam pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispod milosti svoje šalje.- Zar pored Allaha i postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! (27:60-64).

Naglašavajući Božju vlast i moć, gornji ajeti jednako potcrtavaju i Njegovu neograničenu milost. Kao što se jasno vidi iz tih pet ajeta, Božja moć se izražava kroz Njegovo stvaranje; Njegovo održavanje i osiguranje tog stvaranja, napose i centralno čovjekovo održavanje; i, konačno, kroz Njegovo ponovno stvaranje u novim oblicima. Stvaranje prirode i čovjeka, te prirode radi čovjeka je najbitnija Božja milost. Njegova moć, stvaranje i milost, prema tome, nisu samo koegzistentni već se potpuno međusobno prožimaju i potpuno su identični: »On je Sam Sebi postavio zakon milosti« (6:12), i »Moja milost sve obuhvaća« (7:156). Njegova beskonačnost ne znači jednostranu transcedenciju već jednako uključuje i Njegovo bivanje »sa« Njegovim stvorenjem; sjeti se da je On bliži čovjeku od njegove vratne žile kucavice (50:12). Kad god neko učini neku grešku i pritom iskreno zažali zbog toga tražeći »Božji oprost«, Bog se brzo njemu vraća - uistinu, među često spominjanim atributima pored »Milostivi« i »Samilosni« nalaze se i ovi: »Povratnik« (kao suprotnost značenju »Zaboravljiv« 2:37, 54, 160, 187; 5:39,71; 9:117, 118; 20:122, itd.) i Praštajući (40:3; 2:173, 182, 192, 199, 218, 225, 226, 235; i na oko 116 drugih mjesta), iza kojih gotovo bez izuzetka, slijedi »Samilosni«. »Bog greške onih koji se odano pokaju pretvara u dobrobitnost.« (25:70).

Bog je, u stvari, Svjetlo pomoću kojeg sve postojeće nalazi svoju pravu bit i ponašanje: Bog je svjetlo nebesa i zemlje: sličnost Njegovom Svjetlu je udubina u kojoj se nalazi svjetiljka; svjetiljka je [u kutiji] staklene posude; staklena posuda je [toliko sjajna] kao da je biserna zvijezda. [Svjetiljka] se pali [uljem] blagoslovljenog maslinovog drveta koje niti je istočno niti zapadno i čije ulje je pogodno da se upali i onda kad ga vatra jedva dokuči [Bog je] Svjetlo nad Svjetlom i On upućuje Svom Svjetlu koga On hoće...(24:35).

Na drugoj strani su snage protivne Bogu koje su: kao višestruke tmine u olujnom moru koje je pokriveno talasima sve jedan nad drugim i oni su pokriveni [tminom] oblaka - sloj nad - slojem tmine. Ako bi neko ispružio svoju ruku, ne bi je vidio; onome kome je Bog uskratio svoje Svjetlo, ne može imati svjetla(24:40)

Mada su u stvari Božja moć i veličina tautologija - jer Njegova moć i veličina u osnovi znače Njegovu sveobuhvatnost - razlog što se ta dva izraza tako često naglašavaju u Kur'anu je u tome da se ukaže na opasnu bezumnost čovjeka koji ili izjednačava i identificira konačna bića s Beskonačnim, ili stavlja bogove ili sile kao posrednike između, Njega i Njegovog stvorenja, dok je On u direktnom čak prisnom odnosu sa Svojim stvorenjem. Međutim, čak mnogo važnija činjenica za nas je ta da Bog Svoju veličinu, moć i sveobuhvatno prisustvo ispoljava uglavnom kroz cjelokupni niz manifestacija milosti - kroz bivanje i stvaranje, održavanje i vođenje tog stvorenja njegovoj sudbini, i, konačno, kroz »vraćanje« stvorenju koje, nakon svojevoljnog otuđenja, iskreno želi da se pomiri s izvorom njegova bivanja, života i upute.

Iako ćemo mnogo potpunije govoriti o stvaranju i ljudskom iskorištavanju prirode u poglavlju IV u kome se obrađuje priroda; o uputi u poglavlju V u kome se obrađuje poslanstvo; i o Sudnjem i danu u poglavlju III u kome se obrađuje društvo i u poglavlju VI koje tretira eshatologiju, ovdje ćemo ipak ukratko razmotriti te teme u tolikoj mjeri koliko se one odnose na Boga.

Prvo, Bog ne stvara iz bezumnosti, zabave i igre, bez (jednog) ozbiljnog cilja. Ne dolikuje moći Svemoćnog i milosti Svemilosnog da On pravi igračke za zabavu ili da izvodi čiste hirove – slijepa sudbina može to činiti, ali ne Bog. »[Vjernici su] oni koji Boga spominju i stojeći i sjedeći i ležeći i koji o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju [i kažu]: »Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio... (38: 17); »Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono što je između njih zbog igre: »Da smo htjeli da se zabavljamo, mi smo to mogli učiniti sami (a ne kroz Naša stvorenja) - ako je uopće (zamislivo) da Mi to činimo« (21:16- 17); i na kraju, u vezi sa stvaranjem čovjeka: »Zar ste mislili da smo vas besciljno stvorili i da se vi nečete nama vratiti? Istiniti Vladar je dovoljno uzvišen iznad toga«(23:115); »Misli li čovjek da će on biti ostavljen da luta (po svom vlastitom nahođenju)?» (75:36).

Prema tome, Kur'an ne samo da se razilazi od materijalista i onih koji vjeruju da je svijet samo produkt slučajnosti i igra materije, već isto tako i od onih koji vjeruju da je Bog stvorio svijet iz igre, uključujući i sufije koji doslovno drže da je Bog rekao (prema poznatom hadisu, kojeg oni pripisuju Poslaniku), »Bio sam skrivena riznica pa sam želio da budem poznat. Zbog toga sam stvorio svijet«. Međutim, kao što se i u Kur'anu kaže: »Da smo htjeli da se zabavimo, mogli smo to činiti sami (a ne kroz Naša stvorenja)«, jer pokazivanje samog sebe samom sebi, ako se misli doslovno, nije ništa drugo nego zabava. Također, ako je i svijet zabava, kazivanje o uputi, stranputici i Sudnjem danu u smislu kako o tome Kur'an govori (a ne u smislu pravila igre) ne samo da bi bilo bespredmetno, već potpuna prevara.

Čitava stvar u vezi toga zavisi od vjere koja nije slijepa već ukorijenjena u razmatranje o tome da li ovaj cio svijet, organiziran i funkcionalan na način kakav jeste, može biti čista slučajnost ili on ukazuje na svrsishodnog tvorca. Kur'anski tekst nužno obara i vjerovanje u ciklički svijet, jer bez obzira koliko ta ideja o cikličkom svijetu može privlačiti mnoge - naročito grčke - mislioce i neke moderne astronome, ciklično kretanje je neprimjerno s bilo kakvom svrsishodnošću; ono više pripada svijetu okretaljki (merry-go- arounds).

Svrha čovjeka je da »služi« Bogu, tj. da po izboru razvija svoje više potencijale shodno Božijoj »naredbi (emr), te da se koristi prirodom (koja je automatski muslim »Bogu pokorna«). Međutim, čovjeku se moraju dati i adekvatna sredstva za život i mogućnost »pronalazka pravog puta«. Zato je Bog, koji je iz Svoje nepresušive milosti omogućio nastanak čovjeka i prirode, iz svoje neprekinute i krijeposne milosti darovao čovjeku neophodnu spoznaju (kogniciju) i volju (voliciju) da stvara znanje i upotrijebi ga radi ostvarenja svojih pravednih i poštenih ciljeva. Zapravo to je taj trenutak kad za čovjeka dolazi odlučujući ispit: da li će on svoje znanje i moć upotrijebiti za dobro ili loše, za »uspjeh ili gubitak«, ili za »reformaciju zemlje ili za njenu korupciju« (kao što ko Kur'an neprekidno naglašava)? To je jedan izuzetno težak zadatak. Najveće pitanje za čovjeka je o tome da li je on u stanju kontrolirati smjer historije prema dobrim ciljevima ili će se predati njenoj neuračunljivosti.

Upravo s te tačke gledišta, Božja milost dostiže svoj logički zenit u smislu »slanja vjerovjesnika«, »objavljivanja knjiga« i pokazivanju »Puta« čovjeku. Ta »Božja uputa« (hidajet) je spletena s čovjekovom prvotnom prirodom utoliko koliko je razlika između dobra i zla »ugrađena u njegovo srce«. (19:8) i utoliko koliko su ljudi dali zavjet Bogu još od praiskonskog vremena da će Ga priznati kao svog Gospodara (7:172). Budući, pak, da čovjek tome malo pažnje posvećuje, Bog, naročito u vremenima moralne krize, šalje Svoje vjerovjesnike. I to zbog toga što je moralni aspekt čovjekovog ponašanja taj koji je najklizaviji i kojeg je najteže kontrolirati, ali koji je, istodobno, i najpresudniji za čovjekovo održanje i uspjeh. Stoga je Božji sud o tom cjelokupnom procesu milosti od stvaranja, prezervacije pa do upute - imperativ. Od čovjeka se, u stvari, očekuje da upravo kroz tu Božju uputu razvije unutarnje svijetlo (koje Kur'an naziva takva) s kojim će moći povući razliku između onog što je pravo i onog što je krivo. I, kao što ćemo to detaljnije obraditi u poglavIju II i III, to svjetlo čovjek treba da upotrijebi prije svega protiv svog vlastitog zavaravajućeg ega kod procjene i suđenja svojih djela.

Taj cijeli lanac - stvaranje – prezervacija - upućivanje - suđenje, u smislu manifestacije milosti - je toliko razumljiv da Kur'an izražava čuđenje i zaprepašćenje kako su u vezi s tim može uopće postavljati pitanje. Radi se uglavnom o dva bitna pitanja: početak i kraj, tj. o Božijoj ulozi kao Tvorcu i Njegovoj ulozi kao Sucu.

Čak i oni koji u Boga vjeruju (u ma kom smislu tog »vjerovanja«) misle da je Sudnji dan, pozivanje na polaganje računa, prestroga ideja o Milosrdnom Bogu. Međutim, te religijske ideologije, stavljajući sav naglasak na Božju ljubav i samožrtvu u ime svoje djece, malo su učinili na putu čovjekovog moralnog sazrijevanja. Tačno je da se djeci ne može suditi; ona mogu biti samo kažnjena nakon nemoralnosti. Ali nije li neshvatljivo držati da je čovjek još dijete a od njegovog se svjetla – takva, očekuje da svjetluca i sja? Dijete i punodobni delikvent su dva različita svijeta – ako nisu, onda kad će čovjek već jednom postati punodoban? Ta slika zaljubljenog oca i umaženog djeteta je pod direktnim udarom kur'anskih ajeta koji zabranjuju dječiju igru i bezumnost na Božiji račun, te i onih ajeta (vidi poglavlje III) koji kritiziraju Židove i kršćane zbog samovoljnog prisvajanja prava na Boga.

Ali na najpogrešnijem putu, po Kur'anu su oni koji formalno ili suštinski negiraju egzistenciju: materijalisti i »oni koji Bogu pripisuju partnere.« Ta potonja izreka se naročito naglašava. Jer, ako se prihvati vjera u Boga, sve ostalo ide u jednom logičkom slijedu; ali ako nema vjere u Boga, onda i sve drugo - prezervacija i poredak u prirodi (tj. Providencija), uputa, suđenje »na dan vraćanja Bogu« (' akibet el- umur, tj, eshatologija) - ili jednostavno postaje dubiozno ili, u najmanju ruku, nastaje toliko mnogo apstraktnih pitanja, koja se pojedinačno raspravljaju pa prihvaćaju ili odbacuju, da se taj cijeli lanac pretvara u komadiće. Zbog toga Bog ima centralno mjesto u tom lancu kome On daje pravo značenje.

Upravo u tom kontekstu, naš izloženi opći kur'anski argumenat na temelju prirode i njenog urednog djelovanja pretpostavlja puno značenje: Kur'an ne »dokazuje« Boga već »ukazuje« na Njega na temelju postojećeg univerzuma. Pa čak i kad ne bi bilo uređenog univerzuma, nego samo singularno biće, ono bi opet ukazivalo na nešto izvan sebe samog jer je ono samo moguće biće. Međutim, ne postoji samo singularno moguće biće, već uređena cjelina i perfektno djelujući univerzum. Po mišljenju mnogih, tom poretku, gdje su svi dijelovi međuzavisni, manje treba Bog negoli singularnom mogućem biću, jer u uređenoj cjelini svi dijelovi igraju svoju ulogu održavajući cjelinu i jedan drugoga bez potrebe za nekim vanjskim bićem. Pa ipak, iako se dijelovi jednog organizma međusobno održavaju, organizam kao cjelina ne može objasniti svoj nastanak. Neki suvremeni mislioci sugeriraju da je sam koncept »poretka« u univerzumu bez značenja: »poredak« pretpostavlja funkciju ili normu, označavajući poredak o kojem je riječ, pa prema tome bilo koji koncept poretka je ovisan o subjektivnosti našeg vlastitog razuma. (Moj ured je uređen ako su knjige, fascikla, sto itd. na mjestu gdje mi olakšavaju a ne otežavaju moj rad). Prema tome, upotreba tog termina u vezi s univerzumom nije opravdana.

Ovaj argumenat kojim se želi pobiti onaj prvi neopravdano asimilira objektivni poredak sa subjektivnim očekivanjem koje nastaje iz određenih ljudskih praksi. Pojave regularnosti, korespondencije i proporcionalne varijacije prirodnih fenomena fizičari su nazvali »poredak« bez ikakve potrebe za ukazivanjem na očekivanja na temelju ljudske prakse. Zapravo u tome i jeste razlog da je taj objektivni poredak »otkriven.« Stoga, mnogi materijalistički i agnostički znanstvenici mogu prepoznati prirodni poredak bez priznavanja Boga.

Ovdje dolazi najznačajniji momenat u kur'anskoj misli. Da li je racionalnije vjerovati da je ovaj tako ogroman i kompleksan prirodni poredak svrsishodan ili je racionalnije vjerovati da je to čista slučajnost? Da li može slučajan poredak biti kohezivan i trajan? Ne pretpostavlja li, zaista, i sama slučajnost neki okvir bitnije svrhe? Vjera u Boga, iako zaista samo vjera, prema Kur'anu se temelji na čvrstim osnovama, u stvari, ona je jača nego li mnogi detalji empiričke ali moguće evidencije. Jer, mnogo je manje razumljivo - uistinu iracionalno je - reći da je čitav ovaj gigantski i trajni prirodni poredak čista slučajnost. Otuda i toliko ponavljani kur'anski pozivi i poticaji, »Zar vi ne proučavate?« »Zar vi ne razmišljate?« »Zar vi ne primjećujete?«. Da ponovimo: ovo »proučavanje,« »razmišljanje,« ili »primjećivanje« nema nikakve veze s naslijeđenim formalnim dokazima Božje egzistencije ili s »ukazivanjem« na Božju egzistenciju, već je u vezi s »otkrivanjem« Boga i razvijanjem određene percepcije putem «skidanja zastora« s razuma.

Osoba koja je s takvom percepcijom obdarena pravilno se određuje prema realnosti, jer joj sam izvor postojanja pomaže: »ona se nikog ne boji osim Boga,« tj. ona se ničeg ne boji osim da ne izgubi božiju pomoć. Njena ličnost postaje toliko snažna da je imuna od bilo kojeg napada. Jedino je Bog njen pomagač i utočište. Svi drugi imagi- narni bogovi su nemoćni: »Oni koji, mimo Boga, zaštitnika uzimaju slični su pauku koji sebi isplete kuću, a najslabija je kuća, uistinu, paukova kuća neka znaju.« (29:41). U kratkoj ali naglašenoj 112. suri - koju islamska tradicija s pravom smatra da predstavlja suštinu cijeg Kur’ana - Bog se naziva »es-Samed,« što znači nepokretni i nerazorivi kamen bez pukotina i pora koji služi kao sigurno utočište od poplave. Osloniti se na bilo što drugo osim tog kamena, tu osnovu cjelokupnog bivanja, znači »biti na gubitku« (kako to Kur'an često ističe), jer se time čovjek opredjeljuje da živi u paukovoj mreži. Djela koja se baziraju na nečem drugom osim tog kamena »nemaju težinu,« bez obzira koliko ih sami ljudi smatraju značajnim. Ta djela nemaju osnova za krajnji cilj života niti izvor za vrijednost. Ona su zbog toga kao razbacani prah i pepeo (25:23). Samo Bog daje tu vrijednost, jedinstvenost i cjelovitost životu što čini misli i djela vrijednim i značajnim. Bilo kakva parcijalizacija realnosti, te parokijalizam i fragmentacija istine je širk («pripisivanje Bogu partnera«), a »Bog neće oprostiti širk, dok bilo koji drugi grijeh manji od njega može oprostiti«. (4:48).

Dakle, Bog postaje prijatelj i surađuje s osobom koja Ga je »otkrila.« Međutim, Božje prijateljstvo ne može niti individua niti zajednica uvijek pretpostavljati. Iako se u Kur'anu govori o takvim Božjim obećanjima kako individui tako i zajednici. Čovjek mora prakticirati takva, što znači da ako neko ima pravilnu parcepciju, onda On mora biti konstantno »sam svoj stražar« (što je pravo značenje pojma takva). Čovjek ne može Boga uzeti kao novo za gotovo zato što ne može niko, ni individua ni zajednica, u svijetu bilo kada prisvojiti Istinu. U stvari, i sama takva tvrdnja, bilo da dolazi od individue ili od zajednice koja to tvrdi za sebe samu ili u ime svog stvarnog ili to- božnjeg osnivača, znači priznanje nedostatka takvaluka. Muhamedu a.s., nosiocu kur'anske objave, se kaže u Kur'anu da mu Bog može prekinuti objavu i »zapečatiti tvoje srce.« (17:86, 42:24). A kad govori o kršćanskoj vjeri u Isusovo božanstvo, Kur'an kaže:... »Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjeminog, i majku njegovu, i sve one koji su na zemlji...(5:17).

Vratimo se sada doktrini Božje moći. Ta moć se ispoljava u vidu milostivog Božjeg stvaranja u smislu »odmjeravanja« stvari, njihovog stvaranja »prema određenom rasporedu i mjeri«, a ne nasumce i slijepo. O »odmjeravanju« i »rasporedu« govorit ćemo u poglavlju IV, ali je potrebno ovdje naglasiti da u arapskom jeziku izraz kadar znači kako moć tako i odmjeravanje i Kur'an ga upotrebljava u oba ta smisla. U predislamskoj Arabiji, taj izraz se, mada češće u pluralnom obliku 'akdar, upotrebljavao u smislu »Sudbine«, slijepe sile koja je »odmjeravala« stvari ili ih je predeterminirala izvan kontrole čovjeka, posebno njegovo rođenje, izvore njegove opskrbe i njegovu smrt. To je bilo pesimistično vjerovanje, ali ne i vjerovanje u sudbinsku predeterminaciju svih ljudskih čina.

Kur'an je preuzeo taj izraz ali mu je koncept slijepe i neumoljive Sudbine promijenio u Svemoćnog i Svemilostivog Boga. Sada svemoćni Bog, putem svog milosrdnog stvaranja, »odmjerava« svaku stvar, darujući joj stepen njezinih mogućnosti, zakone ponašanja, ukratko, njezin karakter. Ova odmjeravanja, s jedne strane, garantira poredak prirode i, s druge strane, izražava najbitniju i nepremostivu razliku između Božje i ljudske prirode: Stvoriteljevo odmjeravanje implicira infinitivnost u kojoj doslovno nikakvo mjerom ograničeno stvorenje - ma koliko ono imalo moć i potencijal (kao što je npr. čovjek) ne može sudjelovati. Upravo vjeru u takvo jedno sudjelovanje,  Kur'an kategorički odbija kao doktrinu širka ili »participacije s Bogom.«

Da taj koncept odmjeravanja preciznije objasnimo: Bog, a ne neko drugi, je stvorio zakone pomoću kojih priroda djeluje. To ne znači da čovjek ne može otkriti te zakone i primijeniti ih za svoju dobrobit. To je zapravo ono što radi farmer i znanstvenik. Kur'an poziva čovjeka da otkriva prirodne zakone i da ih iskoristi za svoje dobro. Bog je stvorio zakone pomoću kojih sperma oplođuje žensko jajašce i, nakon određenog procesa, beba sazrije u majčinoj utrobi. U vezi s tim Kur'an komentira: »I tako Mi određujemo (te zakone); a kako smo Mi dobri odmjerivači« (77:23). To ne znači da čovjek ne može otkriti zakone procesa u kojem se sperma i jajašce susreću i zatim, na određenom stepenu temperature, s određenim materijalom i drugim uvjetima, proizvode perfektno dijete; pa potom primjenjujući te iste zakone da (sam čovjek) proizvede, na primjer, dijete u epruveti. Mnogi ljudi misle da je to »nadmetanje» s Bogom i pokušaj miješanja u Njegov posao i sudjelovanje u Njegovom božanstvu. Međutim, stvar- na zabrinutost nije u tome što čovjek pokušava otkriti prirodu ili što imitira Boga jer Kur'an ga hrabri da to radi. Naprotiv, strah je u tome da se čovjek »nadmeće sa« sotonom da bi proizveo distorziju prirode i tako narušio moralni zakon.

Mada Kur'an izražava moć i odmjeravanje istim terminom kadar, on, međutim, upotrebljava i drugi termin, emr ('naredbu'), u bliskoj asocijaciji s »odmjeravanjem« i, što se tiče prirode, taj termin označava istu stvar: prirodni zakoni izražavaju Božju naredbu. Priroda ne može biti neposlušna prema Božijim naredbama i ne može narušiti prirodne zakone. Stoga Kur'an cjelokupnu prirodu naziva muslim jer se predaje i pokorava Božijoj naredbi: »Zar pored Božije žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji, i njemu će se vratiti« (3:38). »Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima, i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga... (17:44; također 57:1, 59:1, 61:1, 13:15, 16:49, 22:18, 55:6, 7:206, 21:19).

Iz koncepta pojma kadir, Svemoćni i Odmjeritelj, nužno slijedi pojam emir, Narednik. Baš kao što je svaka stvar pod Njegovim »mjerenjem« (maqdur), tako isto je svaka stvar pod Njegovim naređenjem (me'mur). Bitna razlika između čovjeka i prirode je u tome što prirodna naredba ne dopušta neposlušnost dok naredbe čovjeku pretpostavljaju izbor i slobodnu volju čovjeka. Stoga ono što je prirodni zakon u prirodi postaje moralni zakon u čovjeku.To i jeste ono što čovjeku daje jedinstven položaj u poretku stvorenja; istodobno to ga obavezuje i na jedinstvenu odgovornost koju on može ispuniti jedino putem takva. Stoga se čovjek poziva da služi samo Bogu a da ostavi sve lažne bogove, uključujući i njegove vlastite želje i strastvene šapate njegove duše, jer sve to ga sprečava da objektivno shvati cijelu zbilju, sužava njegov vidik i fragmentira njegovo biće. U vezi s tim, slijedeća kategorična očitovanja su tipične i česte kur'anske izreke:

Reci: »O vi koji ne vjerujete! Ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a ni vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam, vama – vaša vjera, a meni moja (109:1-6).

Njemu pripada ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i On je Svevišnji, Veličanstveni! Gotovo da se nebesa raspadnu jedna iznad drugih (zbog obožavanja drugih osim Allaha), dok meleki veličaju i hvale Gospodara svoga i mole oprost za one koji su na Zemlji. (42:4-5).

Reci: »Zar da za zaštitnike uzmem nekog drugog osim Allaha, stvoritelja nebesa i Zemlje? On hrani, i Njega niko ne hrani!« Reci: »Meni je naređeno da budem prvi među onima koji se pokoravaju (Allahu)... »Reci: »Ako ne budem poslušan svom Gospodaru, a ja se plašim patnje na Velikom danu.« (6:14,15).

Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete (19:90-92).

Reci: »Samo Bog upućuje ka istini!« Pa da li je onda dostojnije da bude slijeđen onaj koji upućuje ka istini ili onaj koji ni sam nije na putu istine, osim ako ga drugi na taj put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?!» (10:35)

«Kaži ti meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo?» (25:43). 

O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte: »Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi im mušica nešto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj koji to traži, a i onaj ko njega traži!« 2:73-74).

To bi, dakle, bila opća predstavka pojma Boga koji proizilazi iz Kur'ana. Zato, šta reći o čestim izrekama mnogih Zapadnjaka, koje se čak ponekad serviraju kao naučne, da je Bog u Kur'anu bez ljubavi, dalek, kapriciozan, pa čak i moćni tiranin koji svojevoljno uzrokuje da neki ljudi krenu krivim a neki pravim putem, te neke ljude stvara za džennet a neke za džehennem, bez ikakvog razloga? Pa čak i predislamski pojam slijepe Sudbine nije baš tako izgledao, a kamoli Bog koji prema Kur'anu stvara, opskrbljuje i milistiv je. Nadalje, takva tvrdnja je nespojiva s najbitnijim sadržajem doktrine o Bogu koju smo gore iznijeli. Ako su zapadnjački navodi ispravni, onda se oni moraju slagati s tom doktrinom. U protivnom, sadržaj našeg izlaganja koje se temelji na brojnim kur'anskim ajetima mora se odbaciti kao pogrešan.

Bez sumnje je da Kur'an često govori o tome kako Bog upućuje na pravi put onog koga On hoće a na krivi onog koga hoće, ili da je Bog »zapečatio« nekim ljudima srca do istine itd. (2:8; 142, 213, 272; 14:4; 16:93; 24:35; 28:56; 30:29; 35:8), mada se u Kur'anu češće kaže da: »Bog ne upućuje na pravi put nepravedne«, »Bog ne upućuje na pravi put one koji prekoračuju granicu«, »Bog upućuje na pravi put one koji slušaju, koji su iskreni i koji se boje Boga.« (2:26, 258, 264; 3:86; 5:16, 51, 67, 108; 6:881, 144; 9:19, 21, 37, 80, 109; 12:52; 13:27; 16:37, 107; 28:50; 39:3; 40:28; 42:13; 46:1061:5: »Bog ne upućuje pokvarene na pravi put.« (61:7; 62:5; 63:6). To znači da čovjek nešto uradi sa čime zasluži upućivanje na pravi ili krivi put. Priroda i Bog nisu dva različita faktora. Bog je više jedna dimenzija ili značenje nego jedne između stvari. Slično tome je i u vezi čovjekovih djela i njegove sudbine Boga. Bog i čovjek tu nisu rivali - kao što su kasniji mu'teziliti i eš'ariti smatrali tako što su prvi tumačili da je čovjek nezavisni činilac, totalno negirajući Božju ulogu u namjeri da čovjeka učine »potpuno odgovornim«, dok su potonji negirali čovjekovu moć da bi sačuvali »Božiju svemoć«. Kur'an je za realnost moralnog života, jer afirmira obje strane tenzije, kao što će biti jasnije obrađeno u slijedećem poglavlju.

Ako ovakva analiza Kur'ana nešto pokazuje, onda je to da se Kur'an mora proučavati tako da se ispolji njegovo konkretno jedinstvo u svoj svojoj punoći, te da izbor određenih ajeta iz Kur'ana radi projektiranja parcijalnog i subjektivnog gledište može zadovoljiti subjektivnog posmatrača ali ono nužno narušava Kur'an i vodi krajnje opasnoj apstrakciji.

Općepoznato je da su često sami muslimani, a kamoli Zapadnjaci, iskrivljivali Kur'an projektirajući svoje vlastito mišljenje ili mišljenje svojih »škola«, osim što kod mnogih Zapadnjaka još pri- mjećuje kako nesvjesna prejudicija tako i namjerno izvrtanje Kur'ana, kao i izučavanje kur'anskih ajeta u apstraktnoj izolaciji. Kao Božja riječ, Kur'an je istodobno konkretan kao Naredba ili Božji zakon - u istinu, kao sam Bog - i predstavlja dubinu i širinu samog života. On odbija da se odjene u intelektualnu ili kulturnu predrasudu.

Pa ipak, moramo se čuvati panteizma i relavitivizma, najatraktivnijih i najutjecajnijih spiritualnih droga. Kad kažemo da Bog nije stvar između ostalih stvari, mi nikako ne želimo sugerirati da je - Bog svaka stvar ili u svakoj stvari, iako Njegovo prisustvo sve prožima. Kad kažemo da je Bog konkretan i da se On ne može sužiti interpretacijama i pristupima koji su intelektualne i kulturne apstrakcije, mi nikako ne impliciramo da kada bi se svi ti pristupi mehanički kombinirali taj bi agregat mogao predstavljati istinu. U vezi ideja da Bog nije u stvarima i da je stvaranje nešto drugo nego Bog, cijeli Kur'an to potvrđuje, ali ajeti kao što su ovi »da smo se Mi htjeli baviti zabavom, Mi smo to mogli činiti sa samim sobom« (21:17) po- tpuno jasno kažu da stvaranje nije neka vrsta intra-Božje drame, iako mu je Bog svjedok kao Svom stvorenju a ono je Njemu svjedok kao svom Stvoritelju.

Što se tiče mišljenja da svi putevi, uzeti zajedno, koje bi čovjek stvarno prihvatio ne predstavljaju istinu o Bogu potvrđuje se u Kur'anu: »Jedino pravi put vodi ka Bogu, svi drugi su krivi.«(16:9) Taj put je puno priznavanje Boga kao Boga, put koji je samo u interesu čovjeka i samo je za njega značajan:

Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili, Allah će se za njih pobrinuti. On će ih o onome što su radili obavijestiti. Ko uradi dobro djelo, bit će desetorostruko nagrađen, a ko uradi hrđavo djelo, bit će samo prema zasluzi kažnjen, i neće im se učiniti nepravda.

Reci: »Mene je Gospodar moj na pravi put uputio, u pravu vjeru, vjeru Ibrahima pravovjernika, a on nije bio idolopoklonik.« Reci: »Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gosodaru svjetova, koji nema partnera; to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.« (6:159:163)

Piše: Fazlur Rahman