Ridanje, plakanje, žalovanje, naricanje, tužno navidanje – kao neposredni znakovi ljudskog očaja i nemoći, ne preporučuju se u Kurʼānu. Plakanje, ridanje i žalovanje kao neka vrsta “samoprepuštanja nemoći i beznađu“, ta i druga slična emotivna stanja ili raspoloženja Kurʼān, uglavnom, ne cijeni, ili ih barem ne ohrabruje kod čovjeka. Ono što Kurʼān preporučuje u stanjima čovjekove pogođenosti i jada jeste strpljivost (aṣ-ṣabr) i klanjanje (aṣ-ṣalāt). 

Pa ipak, prođe li se tragom plača i plakanja, makar nakratko i ovlaš, kroz tekstualnu evidenciju Kurʼāna, uočava se da sūra Zvijezda/an-Nağm (53:43) čovjekov smijeh i plač povezuje sa Bogom kao Onim Začetnim Uzrokom da se čovjek uopće može smijati i plakati. Sura Zvijezda/an-Nağm (53:43) oglašava da je “On [Bog] Taj koji [čovjeka] nasmijava i na plač navodi“. Крачковский prevodi taj āyat riječima: “и что это - Он, который заставил плакать и смеяться,“ dok Arthur John Arberry daje sljedeći prijevod: “...and that it is He who makes to laugh, and that makes to weep...“ 

I plakanje i smijanje imaju svoja manifestiranja na ljudskom licu. Iako se u činu plakanja suze javljaju gotovo uvijek, ima slučajeva kad suze poteku i u trenucima intenzivne radosti. Drevne antropologije: iranske, indijske, arabljanske, grčke... obrađivale su emotivna stanja smijanja i plakanja kod čovjeka. Često su isticale da je to ona crta razdjelnica između čovjeka i životinje. (Ali, naravno, tu se oslovljava pitanje i dotiče tajna o sljedećem: Koliko doista čovjek znade /ili može znati/ životinjske svjetove i da li je u stanju recipirati emotivna stanja životinja, njihov “smijeh“ i njihov “plač“).

Na jednom karakteristinom mjestu u Kurʼānu, naspram smijeha spominje se plač, u tom smislu uočljiva je sūra Pokajanje/at-Tawba (9:82). Taj redak Kurʼāna, na način ironije, savjetuje onima koji su odbili učestvovati u odbrani Medine: 

Fa l-yaḍḥakū qalīlan wa l-yabkū kaṯīran ğazāʼan bimā kānū yaksibūn!

“Neka se oni malo smiju i neka dosta plaču! To im je nagrada za ono što stekli su!“

Božanska Riječ Kurʼāna oslovljava i tzv. “hinjeni plač“ ili “prijetvorni plač“, sūra Jūsuf/Yūsuf (12:16) spominje kako braća Božijeg poslanika Jūsufa “plaču“ za bratom Jūsufom i svome ocu Jakūbu, a.s., saopćavaju, dakako lažno, da je Jūsufa, a.s, pojeo vuk! 

Pa ipak, ostavimo li postrani “uzvišenu ironiju“ u vezi sa čovjekovim plačem, kao i tzv. “hinjeni plač“, u Kurʼānu se u nekoliko mahova plač i plakanje povezuju sa blagodatnim vjerničkim prebivanjima u pobožnosti. Praktički, plač i plakanje pomaljaju se kao jedan vrlo snažan vanjski izraz pobožnosti mnogih ljudi. 

Sūra Noćno putovanje/al-Isrā (17:107-109), u ova tri retka, govori o Sljedbenicima Knjige “kojima je i prije objavljivanja Kurʼāna podareno znanje“, pa oni, kad im se Kurʼān čita i kazuje, padaju licem ničice i govore: “Neka je naš Gospodar hvaljen! Obećanje Gospodara našeg ispunilo se!“ za takve Sljedbenike Knjige se kaže: “I plačući padaju licem ničice!“

Kao što se vidi, položaj ničice (ili sağda), s jedne strane, i uzvišeno nabožno plakanje, s druge, ovdje se dovode u vezu kao jedan krajnje pohvalan čin velike predanosti Bogu i velikog znaka pobožnosti. Kao što ćemo vidjeti i iz primjera koje ćemo navesti, plakanje je ovdje jedna vrsta spoznanja, kao i duhovnog stanja, vrlo visokog stepena, spoznanja i svijesti o tome da čovjek u ovim stanjima sve prepušta Bogu. K tome, ovo plakanje je neka vrsta životnoga rezimea kojeg čovjek potpisuje i opečaćuje u stanjima svojih suočenja sa granicama svojih mogućnosti, života i postojanja.

Sūra Merjem/Maryam (19:58) oslovljava uzvišeno pobožno “plakanje i padanje ničice“ kao jednu pohvalnu tradiciju pobožnoga čovječanstva. Kurʼān na ovom mjestu (19:58) oslovljava “vjerovjesnike iz potomstva Ādemova“, te one “koje smo sa Nūḥom nosili [na lađi]“, te one “iz potomstva Ibrāhīmova, kao i Isrāʼīlova“, one koje “smo Mi [Bog] uputili i Mi odabrali“. Nakon što se sve ovo reklo, slijedi jedna kurʼānska poenta:

“Kada bi im se āyati Svemilosnog učili/kazivali, ničice su padali, i plakali.“

“Wann ihnen wurden vorgetragen Des Allerbarmers Zeichen, sanken Sie hin fußfällig, weinend...“

“Когда им читаются знамения Милосердного, они падают ниц, поклоняясь и плача.“

Vratimo li se iznova sūri Zvijezda/an-Nadžm (ali sada 60. āyatu), kao da imamo posrijedi jedan Božanski prijekor raspusnom i nehajnom dijelu čovječanstva koje Božanske poruke, primjerice Govor Kurʼāna, uzimaju sa nekom vrstom omaložavajućeg čuđenja:

“Pa zar se ovom govoru vi čudite,

i smijete se a ne plačete?!“ 

“Неужели же вы дивитесь этому рассказу,и смеетесь, а не плачете...“

“Seid ihr etwa froh über diesen Bericht?

Und lacht – und weint darüber nicht?“

Božanska Riječ Kurʼāna spominje (Trpeza/al-Māʼide, 5:83) suze na način pohvale, kao da se glorifikuje “prolijevanje suza [pobožnica]“ u vezi sa slušanjem Kurʼāna: “Ti [Muhammede, ili ti čovječe] vidiš kako im iz očiju suze liju, sve zbog Istine koju spoznaju!“ Na drugom mjestu u Kurʼānu (Pokajanje/at-Tawba, 9:92) spominju se oni iz Muhammedova, a.s., sljedbeništva koji su mu došli “da im dā jahalice“ kako bi mogli učestvovati u odbrani Medine, ali im Muhammed, a.s., nije mogao dati jahalice, pa su se ti ljudi “okrenuli suznih očiju, tužni što nisu u stanju da sredstva posjeduju.“ 

Ni ovdje se ne podstiče neka vrsta “obrednog“ ridanja, plakanja ili prolijevanja suza, već se samo konstatira da je vrijedno spomena to da su neki ljudi suzama popratili slušanje Kurʼāna, kao i nemogućnost da se pridruže odbrani Medine. Dakako, pobožnost koja rezultira plakanjem, plakanje koje rezultira pobožnošću – ta i takva duhovna događanja u čovjekovoj duši nisu daleko od hladova Kurʼāna. 

Recimo na kraju da su ova mjesta iz Kurʼāna, spomenuta u ovoj crtici, dobila posebnu pažnju u mnogim komentarima Kurʼāna, napose onima ṣūfījskih pravaca. Tu se vidi da je hvaljena pobožnost koja je bila popraćena čestitim i nepatvorenim plakanjem i suzama. Takva mjesta u tim komentarima Kurʼāna potrebno je sa poštovanjem spominjati. I uzimati ih kao inspiraciju.

Autor: Enes Karić