Da bismo imali pravu predstavu o generaciji tabi’ina, njihovom radu i aktivnosti na planu pisanja i sabiranja hadisa, posebno da bismo pravilno shvatili njihove stavove u pogledu pisanja hadisa, potrebno je još jednom kazati ko su tabi’ini. Ranije smo naglasili da su tabi’ini djeca ashaba, što nije dovoljno da bi se imala prava predstava o ovoj generaciji. Istina, to smo naglasili samo radi toga da se ima u vidu da ova generacija nastaje od ashaba, da sa njima živi i djeluje kao što žive i rade i sva druga djeca uz svoje roditelje. Tom prilikom nismo isticali da se sva djeca ashaba ne ubrajaju u tabi’ine. Neka koja su rođena za života Božijeg poslanika, bar jednom se sa njim susrela smatraju se ashabima, kao što je slučaj sa Abdullahom b. Omerom, Abdullahom b. Abbasom, Abdur-Rahmanom b. Ebu Bekrom i dr. Ostala djeca ashaba koja su rođena poslije Resululahove smrti ili za njegova života, ali nisu imala susreta sa njim, kao i sve druge osobe koje se nijednom nisu susrele sa Muhammedom alejhi’s-selamom, smatraju se tabi’inima.
Prema tome, ashabom se kod većine hadiskih učenjaka smatra svaka osoba koja je Poslanika za njegova života bar jednom vidjela ili s njim bar kratko porazgovarala, s tim što je prethodno primila islam i takva ostala do svoje smrti, a tabi’inom se smatra svaka osoba koja je zatekla bar jednog ashaba, s njim se vidjela, po nekima i od njeg koji hadis čula. Ako bismo želili da vremenski odredimo period u kome živi generacija tabi’ina onda bismo mogli da kažemo da taj period traje od desete godine po Hidžri, dakle od smrti Muhammeda, a. s., kada su rođeni prvi tabi’ini, pa sve do 180. god. po hidžri kada je umro Halef b. Hulejfe, posljednji čovjek iz generacije tabi’ina. To znači da tabi’ini žive, djeluju i rade skupa sa ashabima nešto više od jednog stoljeća. Ako se ima u vidu da je posljednji ashab Ebu Tufejl Amir b. Vasile umro 110. godine po Hidžri, otuda nam postaje jasno zašto su stavovi tabi’ina u pogledu bilježenja hadisa bili gotovo autentični sa stavovima ashaba. Rad na bilježenju i sabiranju hadisa u vrijeme tabi’ina imao je dva perioda. Prvi kada se hadis bilježi i sabira, ali je to sabiranje bilo samoinicijativno i neobavezno i drugi period obaveznog i zvaničnog rada na bilježenju isabiranju hadisa, kada se hadis piše i sabire po naređenju halife. Istina, oba ta perioda bila su zastupljena i kod ashaba jer su mnogi ashabi bili u životu kada je počeo period zvaničnog rada na planu pisanja
i sabiranja hadisa.

Period samoincijativnog rada na planu pisanja i sabiranja
hadisa u vrijeme tabi’ina

Mnogi su ovaj period, koji traje od kada je Muhammed, a. s., dozvolio pisanje hadisa pa sve do druge polovine prvog stoljeća po hidžri, kada se hadis piše i sabira po naređenju halife, okarakterisali kao period pamćenja i usmenog prenošenja hadisa. Što je, mislim, apsolutno pogrešno. Istina je da se u tom razdoblju hadis dosta usmeno prenosi, što ne znači da u to vrijeme nije pisan. Kada smo govorili o pisanju hadisa u vrijeme ashaba, iznijeli smo podatke koji nam jasno govore da je hadis dosta pisan još za života Muhammeda, a. s., i kasnije, kad su nastale brojne zbirke od kojih smo se na neke posebno osvrnuli. U toku daljeg izlaganja ćemo se uvjeriti da je pisanje hadisa u vrijeme tabi’ina, još prije početka zvaničnog rada na pisanju hadisa, imalo još veće razmjere. Doda li se tome da je većina ljudi u obje generacije bila angažovana na pisanju hadisa, ili je pak smatrala da hadis treba popisati, postaje nam jasno da je pogrešno taj period rada na hadisu okarakterisati kao period pamćenja i usmenog prenošenja hadisa. Mislim da je naučono opravdano da se taj period okarakteriše kao period samoincijativnog i neobaveznog rada na pisanju hadisa, a ovaj drugi kao period zvaničnog rada na planu pisanja i sabiranja hadisa. Već smo istakli da je stav tabi’ina u pogledu bilježenja i sabiranja hadisa u početku bio identičan stavu ashaba u tom pogledu. Većina njih smatra da hadis treba pisati i sabirati, i na tom planu se maksimalno zalažu. Jedan broj njih u početku prezire pisanje hadisa iz određenih razloga koji su vrlo često bili različiti i među njima samima, da ti kasnije, kada su ti razlozi nestali, i sami dali svoj doprinos na tom planu.

Od generacije tabiina u početku su prezirali pisanje Hadisa slijedeći:
Ubejdullah b. Amr es-Selmani (u. 72. po H. ), Ibrahim b. Jezid et-Tejmi (u. 92. po H.), Džabir b. Zejd (u. 93. po H.), Ibrahim en-Nehai (u. 96. po H.), Amir eš-Ša’bi (u. 103. po H.), Dahak b. Mezahim (u. 105. po H.), Sufjan es-Sevri (u. 161. po H.), Hammad b. Seleme (u. 167. po H.) i dr. Motivi su bili različiti. Neki od njih npr. preziru pisanje hadisa iz bojazni da ljudi ne posvete pažnju hadisu a zapostave Kur’an, kao što je slučaj sa Dahakom b. Mezahimom i dr. koji kaže: ..Doći će vrijeme kada će ljudi posvećivati pažnju hadisu a zapostaviti Kur’an da po njemu pada prašina. Iz tog razloga Dahak b. Mezahim ne želi da piše hadis niti želi da to drugi čine. Kasnije kada se osjetila istinska potreba za pisanjem hadisa, s obzirom da je to bio jedan od načina da se on zaštiti od podvala i laži, on i svi ostali koji su iz spomenutog razloga prezirali pisanje hadisa, pišu i podstiču druge da to čine. Poznate su njegove riječi u tom pogledu: “Ako čuješ nešto od hadisa zapiši to pa makar i na zi du.” Sem toga on je lično izdiktirao hadise Husejnu b. Ukajlu, koji se odnose na propise hadža koje je on u njegovu prisustvu zapisao.
Neki su prezirali pisanje hadisa iz bojazni da se ljudi ne budu oslonili na ono što je zapisano, a zanemarili učenje hadisa napamet ili zbog toga što su se u prenošenju isključivo oslanjali na svoiu jaku memoriju, kao što je slučaj sa Amirom eš-Ša’bijem i dr. Ibn Abdul Berr bilježi predaju iz koje se vidi da se poznati učenjak Amir eš-Ša’bi ponosi svojom jakom memorijom pa kaže: Nisam nikada ništa zapisao, niti sam kad zatražio da mi se hadis nakon što mi se jedanput citira ponovi? Kasnije je i sam eš-Ša’bi pisao hadis i podsticao druge da to čine. Kod njega su nađeni zapisani hadisi o nasljedstvu i krvarini koje je lično napisao, a ostale su sačuvane i njegove izreke: “Pisanje je najbolji način da se stečeno znanje sačuva” i “pišite sve što od mene čujete pa makar i na zidu”. Neki tabi’ini preziru pisanje hadisa u onoj formi u kojoj je napisan Kur’an, kako ne bi bili slični Kur’anu, kao što je slučaj sa Ibrahimom b. en- Nehaijem i dr.Od tabi’ina koji preziru pisanje hadisa najviše je onih koji preziru pisanje hadisa u vrijeme kada ljudi uz hadis počinju da bilježe i mišljenje pojedinih učenjaka. U stvari, oni ne preziru pisanje hadisa, nego preziru takav vid čisto iz bojazni da se mišljenja učenjaka ne pomiješaju sa Resulullahovim izrekama. Ibn Abdull Berr bilježi da je neki čovjek došao kod Seida b. Musejjeba da piše hadis. Pošto je napisao hadise koje je od njeg tom prilikom čuo, neko od prisutnih upozori Seida da je ovaj uz hadise zapisao i njegova mišljenja. Tada Seid od njeg zatraži stranice na kojima je pisao i pocijepa ih. Takođe Ibn Abdul Berr bilježi da je neki čovjek rekao Džabiru b. Zejdu oni uz hadise bilježe i tvoje mišljenje, a on mu odgovori: Zar bilježe ono što ću ja možda sutra opovrgnuti.Kao što vidimo razni su motivi rukovodili pojedine tabi’ine da u početku pokažu rezervi san stav u pogledu bilježenja hadisa. Međutim treba imati u vidu da su to oni sve činili iz ljubavi prema Resulullahu i opreznosti prema njegovoj tradiciji, a ne zbog toga što su smatrali da hadis nije potreban, ili što su držali da je hadis izgubio svoj izvorni oblik i smisao. Većina tabi’ina od samog početka pišu hadis i na tom planu daju svoj puni doprinos, o čemu nam govore brojne predaje. Daleko bi nas odvelo kada bismo sve te predaje pojedinačno iznosili. Međutim da bismo se uvjerili da pisanje hadisa kontinuirano traje od Resulullahova vremena pa sve do trećeg stoljeća po hidžri kada su svi hadisi popisani i sabrani, navešćemo samo neke od njih. Mislim da će nam one biti sasvim dovoljne da se uvjerimo da su sve tvrdnje i mišljenja o navodnom početku pisanja hadisa u drugom ili trećem stoljeću, proizvoljna i neargumentovana.
Seid b. Musejjeb (u. 95. po H.) kaže: “Pisao sam hadise koje sam slušao od Abdullaha b. Abbasa, a kada bi upotpunio stranice ja bih nastavio da ih pišem po svojoj obući dok ih sve ne bih zapisao” Ebu Salih el-Ferra’i kaže: “Pitao sam Abdullah b. Mubareka je li hadis bilježen, a on mi odgovori: Da nije bilježen mi ga ne bismo uspjeli sačuvati”. Er-Rame Hurmuz bilježi predaju iz koje se vidi da je Ata b. Ebu Rebah pisao hadis, a kadkad je zahtijevao od sina da to učini mjesto njega. Ebu b. Ebu Hakim kaže: “Odlazio sam kod Ata’a b. Ebi Rebaha da učim hadis, pa bi nam on govorio: ..Dječaci, pišite! Ako neko od vas nezna pisati mi ćemo mu to uraditi, a ako nema na čemu, mi ćemo mu dati”.
Od tabiina u pisanju hadisa su se naročito istakli slijedeći:
1. Ebu Zubejr Muhammed b. Muslim el-Esedi (u. 126. po H.). On je hadis pisao od mnogih ashaba a naročito od Džabira b. Abdullaha. Do danas je sačuvana od njega jedna manja zbirka koja ima 26 stranica a nosi naziv “Ehadisu Ebu Zubejrin an gajri Džabirin” (Hadisi koje prenosi Ebu Zubejr od drugih ashaba sem Džabira).
2. Ebu Adij Zubejr b. Adij al-Hamdan (u. 131. po H.). Od hadisa koje je napisao do danas je sačuvano 16 stranica.
3. Usame b. Malik ed-Darimi. Do danas su sačuvane42 stranice od hadisa koje je on napisao.
4. Zejd b. Unejse er-Rehavi. Do danas su sačuvane 32 stranice.
5. Ejjub b. Ebu Tajmije es-Sahtijani (u. 131. po H.). Do danas su sačuvane 32 stranice, s tim što je hadise sabrao i objedinio u jednu zbirku Ismail b. Ishak el-Basri (u. 282. po H.).
6. Junus b. Ubejd b. Dinar el-Abdi (u. 139. po H.). Do danas je sačuvano 26 stranica od hadisa koje je on napisao, a koje je sabrao i objedinio Ebu Nuajm el- Asbihani (u. 430. po H.).
7. Hišam b. Urve b. Zubejr (u. 143. po H.). Do danas su od njeg sačuvane stranice na kojima je napisao hadise koje je čuo od Enesa b. Malika.
8. Ebu Usman Abdullah b. Omer (u. 147. po H.). Do danas su sačuvane 34 stranice od onoga što je on napisao.
Sve navedene zbirke nalaze se u rukopisu u biblioteci Zahirija u Damasku, što se da vidjeti iz djela “Tarih et-turas el-arebi” koje je napisao Sezgin.

Period zvaničnog rada na planu pisanja i sabiranja Hadisa

Prema mišljenju koje je prihvatila većina islamskih učenjaka, period zvaničnog rada na pisanju i sabiranju hadisa počinje pred kraj prvog stoljeća po hidžri, kada je poznati umejevićki halifa Omer b. Abdul-Aziz (61-101. po H.) zatražio od svojih namjesnika u raznim pokrajinama i brojnih učenjaka da pristupe pisanju i sabiranju hadisa. Međutim, postoje dokumenti da je takav zahtjev još prije njega uputio njegov otac Abdul-Aziz b. Mervan (u. 85. po H.). Ibn Sa’d u djelu “et-Tabekat” bilježi od Lejsa b. Sa’da koji kaže da mu je ispričao Jezid b. Ebi Hubejb da je egipatski namjesnik Abdul-Aziz b. Mervan b. Hakem pisao Kesiru b. Murretu, čuvenom tabi’inu koji je zatekao brojne ashabe među kojima. i sedamdeset učesnika bitke na Bedru, a koji je u to vrijeme živio u Humsu (Sirija) da mu popiše sve hadise koje čuje od ashaba osim hadisa koje prenosi Ebu Hurejre (a poznato je da on prenosi preko pet hiljada hadisa) jer je njegove hadise imao kod sebe napisane.
Dr. Muhammed Udždžadž el-Hatib smatra da je Abdul-Aziz b. Mervan, koji je namjesnikovao u Egiptu od 65-85. godine po Hidžri, s obzirom na njegovu privrženost nauci, taj zahtjev uputio prve godine svoga namjesnikovanja i konstatuje da period zvaničnog rada na pisanju hadisa počinje od 65. godine po Hidžri. Ovo je važno poznavati zbog toga da se uvjerimo da je od pojave prvih apokrifnih predaja, ako se prihvati konstatacija da su se one prvi put javile poslije smrti h. Osmana, 35. g. po Hidžri, do zvaničnog rada na pisanju hadisa proteklo svega 25 do 30 godina. Ima li se u vidu da su se, od pojave apokrifnih predaja, ashabi i tabi’ini maksimalnije založili na pisanju hadisa, postaje nam jasno da sudbina hadisa nije bila onakva kako nam je mnogi predstavljaju, nego da je on dosljedno čuvan i prenošen s generacije na generaciju do definitivnog popisa. Ne postoje podaci o tome šta je Kesir b. Murre uradio po zahtjevu Abdul-Aziza b. Mervana. ali postoje podaci šta su drugi učinili na tomplanu u tom periodu. Poslije Abdul-Aziza b. Mervana taj zahtjev obnavlja njegov sin Omer b. Abdul-Aziz. Nakon što je preuzeo hilafet 99. god. po Hidžri on stavlja sebi u zadatak da hadis Božijeg poslanika popiše i sabere. On upućuje zahtjev brojnim namjesnicima i učenjacima da bilježe i sabiraju hadis. U predajama koje bilježi Darimija i drugi stoji da je on namjesniku i kadiji u Medini Ebu Bekru b. Hazmu napisao: “Pogledaj, pa što nađeš od Resulullahovih hadisa popiši ih jer se bojim da ne pomru učeni ljudi. Nemoj pisati ništa drugo osim hadisa. Nek učeni ljudi šire nauku, ne bi li naučili oni koji ne znaju. Nauka neće propasti sve dotle dok ne postane tajna. Posebno mu je skrenuo pažnju da mu popiše hadise koji se nalaze kod Amre, kćerke Abdurahmana b. Avfa i Kasima b. Muhammeda, unuka Ebu Bekrova, pošto su njih dvoje bili najučevniji i najbolje su poznavali hadise koje je od Resulullaha prienijela h. Aiša.”

Od početka trećeg stoljeća po Hidžri pa nadalje samo se postojeće zbirke dotjeruju i prerađuju i vrši klasifikacija hadisa. Tako na samom početku trećeg stoljeća po Hidžri djeluje i radi jedina generacija učenjaka koji nastoje da hadis Božijeg poslanika odvoje od mišljenja ashaba i fetava tabi’ina i saberu hadise onako kako ih koji od ashaba prenosi. Na tom planu nastaju značajna djela poznata pod nazivom Musnedi.

Autor: Mahmut Karalić, Islamska misao