Zbog naprijed spomenutog nužno je da se onaj ko se bavi Vjerovjesničkom tradicijom čvrsto drži nekoliko principa koji se smatraju osnovnim pravilima u toj sferi, da bi je sačuvao od imputiranja lažova, krivog tumačenja fanatika i pogrešne interpretacije neznalica. Ti principi su: 1. Uvjeriti se u vjerodostojnost i utemeljenost hadisa prema preciznim naučnim kriterijima koje su postavili pouzdani imami, a koji obuhvataju i sened i metn, bilo da se radi o riječima, činu ili pristanku, tj. odobrenju Muhammeda, a.s. Ovdje istraživač nužno mora konsultovati stručnjake i iskusne poznavaoce ovih disciplina jer oni su doktori Hadisa koji su svoje živote proveli u traganju za njim, njegovu studiranju, odvajanju autentičnog od slabog, onog koji je prihvatljiv i onog koji je za odbaciti. "A niko te neće obavijestiti kao stručnjak." (Fatir, 14.) Stručnjaci su za proučavanje Hadisa utemeljili nauku čvrstoga korijena i razvijenih grana. Ta nauka je u odnosu na Hadis ono što je metodologija islamskog prava (Usulu-l-fiqh) u odnosu na islamsko pravo (fiqh). Ustvari, radi se o skupini disciplina čiji je broj kodvelikog Ibnu-s-Salaha dostigao brojku od šezdeset pet disciplina. Njihov broj se kasnije povećao, tako da Es-Sujuti u svome djelu Tedribu-r-ravi 'ala taqribi-n-Nevavi obrađuje njih devedeset i tri. 2. Pravilno shvatiti Vjerovjesnički tekst u skladu sa jezičkim pravilima, u svjetlu konteksta hadisa i povoda njegova izricanja, u sjeni kur'anskih i drugih poslaničkih tekstova, u okviru opštih pravila i generalnih intencija islama. Neophodno je još napraviti razliku između hadisa koji su izrečeni u svojstvu izvršenja poslaničke misije (tebligu-r-risale), i onih koji to nisu. Drugim riječima, između zakonodavnog /obavezujućeg (tešri') i nezakonodavnog, tj. neobavezujućeg Sunneta. Konačno, nužno je obavezujuću/zakonodavnu tradiciju razdvojiti na onu koja ima opšti i trajni karakter ('umum ve devam), i onu koja ima svojstvo specifičnosti i vremenske ograničenosti (khusus ve te'qit), jer je jedan od najopasnijih nedostataka u razumijevanju Sunneta upravo miješanje jedne od ove dvije kategorije sa drugom. 3. Uvjeriti se da dotični tekst nije u kontradikciji sa jačim od sebe; Kur'anom, drugim hadisima koji su mnogobrojniji ili utemeljeniji ili više odgovaraju osnovama vjere i bolje priliče mudrosti Šerijata, te da nije u kontradikciji sa opštim intencijama Šerijata koje su nepobitno utemeljene (el-qat'ijje) jer nisu izvedene iz jednog ili dva teksta, već iz mnoštva tekstova i propisa, koji kada se saberu, ulijevaju uvjerenje i sigurno znanje o njihovoj utemeljenosti.
Sunnet kao izvor zakonodavstva i usmjeravanja Sunnet je drugi izvor islama, kako u zakonodavstvu tako i u usmjeravanju (et-tevdžih). Na njeg se obraća pravnik radi izvođenja pravnih normi, ali i daija i odgajatelj da u njemu nađe nadahnjujuća značenja, usmjeravajuće vrijednosti, divne mudrosti, metode koje potiču na dobro ili zastrašuju i odvraćaju od činjenja zla. Da bi Sunnet mogao ostvariti ovu svoju ulogu, nužno je da budemo ubijeđeni u njegovu autentičnost, i utemeljenost u riječima i djelu Vjerovjesnika, s.a.v.s. Prevedeno na jezik nauke i Hadisa, nužno je da hadis na koga se pozivamo bude sahih, vjerodostojan, ili hasen - dobar. Govoreći jezikom univerzitetskih kriterija ocjenjivanja, sahihhadis je sličan ocjeni odličan ili vrlo dobar dok je hasen u ravni ocjene dobar ili zadovoljava. Zato su najjači hasen hadisi jako bliski sahihu, dok su najslabije kategorije hasen hadisa bliske da'if, slabom hadisu. Učenjaci Ummeta su jednoglasni oko ovog uslova za hadise koji se uzimaju kao argumenti u određivanju praktičnih šerijatskih normi koje predstavljaju stub pravne nauke i temelje dozvoljenog i zabranjenog (halal i haram). U isto vrijeme, oni nemaju jedinstven stav kad su u pitanju hadisi koji se odnose na vrijednost određenih postupaka (feda'ilu-1-a'mal), zikrove, ili hadisi suptilnih značenja (reqa'iq), hadisi podsticanja i zastrašivanja (tergib ve terhib) i druge slične kategorije hadisa koje ne spadaju u sferu čistog zakonodavstva. Tako su neki od učenjaka ranijih generacija (selefa) bili jako fleksibilni kod prenošenja takvih hadisa i u tome nisu vidjeli ništa lošeg. Međutim, ova fleksibilnost nije bez granica. Ona ima svoje mjesto i uslove. Nažalost, neki su je zloupotrijebili pa su njome mnoge s pravog puta zaveli i bistro vrelo islama zamutili. Knjige vazova i savjeta, te sufijska djela koja se bave duhovnim temama, puna su ove vrste hadisa. Slično je i sa komentarima Kur'ana među kojima ima i takvih čiji su autori bili dosljedni u citiranju dobro poznatih lažnih hadisa o vrijednostima pojedinih kur'anskih sura iako su imami i hafizi ustanovili njihovu neosnovanost i razotkrili njihovu stvarnost, tako da niko nema opravdanje da i nakon toga stranice svojih djela krca takvim hadisima. Pa ipak, El-Zemakhšeri, Eth-The'alibi, El-Bejdavi, Isma'il Haqqi i njima slični su bili uporni u citiranju izmišljenih hadisa. Štaviše, nalazimo da i takvi komentatori kao što je autor Ruhu-l-bejana opravdava navođenje takvog hadisa i stavlja se u službu njegovog advokata, te sa smjelošću na kojoj mu se može pozavidjeti, na kraju komentara sure Et-Tevbe kaže: Znaj da su hadisi koje je citirao autor Keššafa na kraju komentara ove sure, a za kojim su se poveli najveći komentatori kao što su El-Qadi el-Bejdavi, Ebu Su'ud i drugi - Allah im se smilovao - predmetom brojnih kritika od strane učenjaka. Tako ih neki odobravaju dok ih drugi poriču, sve u ovisnosti od ocjene njihove vjerodostojnosti. Jedan od tih kritičara je Es-San'ani... Ono što se čini ovom siromašnom robu - oprostio mu svemogući Allah - jesteda ti hadisi su ili jaki sahih ili slabi/da'if ili lažni/mevdu'. Ako su sahih i jaki nema nejasnoća. Ako su slabih seneda, poznato je da su muhaddisi (muhaddithun) jedinstveni u stavu da je dozvoljeno koristiti slabe hadise samo u podsticanju i zastrašivanju kako je rečeno u djelu El-Edhkar od En-Nevevija, i Insanu-l-'ujun od 'Ali b. Burhanuddina el-Halebija, i El-Esraru-I-muhammedijje od Ibn Fakhruddina er-Rumija, te drugdje. Ako su ti hadisi pak lažni, El-Hakim i drugi navode da je jedan od zahida (skromnika, isposnika) bio otkriven da izmišlja hadise o vrijednosti Kur'ana i njegovih pojedinih poglavlja pa mu je rečeno: -"Zašto si to radio?" Odgovorio je: -''Vidio sam ljude kako malo pažnje poklanjaju Kur'anu, pa sam želio da ih potaknem na njega." Onda mu je rečeno: -"Ali Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: "Ko na mene namjerno slaže neka sebi pripremi mjesto u Vatri!" Odgovorio je: -"Ja nisam lagao na njega! Ja sam lagao za njega!" Htio je reći da laganje na Poslanika prouzrokuje rušenje temelja islama, iskvarivanje Šerijata i njegovih normi, što sa njim nije slučaj. Laganje za Poslanika je podsticanje na slijeđenje njegova vjerozakona i ugledavanje na njega. Šejh 'Izzuddin b. 'Abdisselam je govorio: "Govor je sredstvo do ciljeva. Tako je lagati zabranjeno u slučaju kad je pohvalni cilj moguće ostvariti istinom. Ako se do takvog cilja može stići samo s laži, a ne i istinom, u tom slučaju je laž dozvoljena (mubah) ako je cilj dozvoljen, i obavezna (vadžib) ako je cilj obavezan. To je kriterij. Ne ostaje nam ništa drugo nego da kažemo: La havle ve la quvvete illa billah i Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un! Čovjek se čudom ne može načuditi da nešto ovako izjavi čovjek koji se uvrstio u svitu komentatora Allahove knjige, za koga neki govore da je islamski pravnik i poznavalac metodologije islamskog prava. Kakvo je to razumijevanje (fiqh) kod tog čovjeka koji ne poznaje prioritetna pravila koja su definisali učenjaci? Ovaj šejh sa sufijskim sklonostima kao da nije znao da nam je Bog usavršio našu vjeru, i njome upotpunio Svoju blagodat premanama, tako da nemamo potrebe za nekim ko bi nam je upotpunjavao i usavršavao izmišljajući hadise od sebe. Kao da nadopunjuje Allaha, dž. š., ili prigovara Muhammedu, a.s., govoreći mu: "Ja lažem za tebe da bih ti upotpunio tvoju krnju vjeru i pokrpio rupe u njoj hadisima koje izmišljam!" A riječi imama Ibn 'Abdisselama se odnose na nešto drugo, na druge prilike u kojima Poslanik dopušta olakšicu, kao što je laganje u ratu, izmirivanje zavađenih, izbavljenje nevina čovjeka koji bježi od nasilna progonitelja i sličnih situacija koje se u ovom smislu obično spominju. Štaviše, riječi Ibn 'Abdisselama pobijaju pređašnje navode. Naime, Ibn 'Abdisselam kaže da je lagati haram u svrhu ostvarenja cilja koji se može postići istinom. Ovdje možeš reći: "Za sva dobra djela na koja podstiču lažni hadisi, i za sve ružne postupke od kojih ti hadisi odvraćaju se, nesumnjivo, mogu naći sahih i hasen hadisi. Prema tome, laganje je zasigurno zabranjeno, štaviše ono je jedan od velikih grijeha (kebi'ir)."
Odbacivanje sahih hadisa je jednako prihvatanju izmišljenih hadisa Kako god je pogrešno, apsurdno i opasno prihvatanje lažnih/apokrifnih hadisa i njihovo pripisivanje Poslaniku, s.a.v.s., isto tako je pogrešno odbacivanje sahih hadisa zbog strasti i umišljenosti, te mišljenja da se zna bolje i više od Boga i Njegova poslanika, ili zbog lošeg mišljenja o Ummetu, njenim učenjacima i imamima njegovih najboljih generacija. Prihvatanje izmišljenih hadisa u vjeru unosi elemente koji nisu od nje, dok odbacivanje sahih hadisa iz vjere odstranjuje neke njene dijelove. Nema sumnje da je prihvatanje laži i odbacivanje istine neprihvatljivo i prijekora vrijedno. Novotari i oni što su skrenuli sa pravoga puta su oduvijek bili puni sumnji i optužbi koje su učenjaci i istraživači pobili i obezvrijedili. Imam Eš-Šatibi veli: Možda neki od novotara u vjeri kao argument za odbacivanje nekih hadisa navedu činjenicu da oni pružaju samo pretpostavku, tj. neizvjesno znanje (zann) koje Kur'an izričito kudi Allahovimriječima: "Oni se povode samo za pretpostavkama (zann) i za strastima ..." (En-Nedžm, 23.) Na drugom mjestu se kaže: "A o tome ništa ne znaju, slijede samo pretpostavke a pretpostavka istini baš nimalo ne koristi" (En-Nedžm, 28.). Tako su dozvolili stvari koje je Allah zabranio preko Svoga Poslanika, s.a.v.s., a za čiju zabranu nema teksta u Kur'anu. Njihova stvarna namjera jeste iznalaženje pokrića za ono što im se sviđa. A ni pod "pretpostavkom" se u citiranim ajetima ne misli na ono što oni tvrde. Naime, pretpostavku nalazimo u tri moguće situacije: Prvo: Pretpostavka (zann) u temeljima vjere koja je nedovoljna (kao argument) po mišljenju učenjaka, jer postoji mogućnost da je upravo suprotna istini. Međutim, zann je prihvatljiv u granama (furu') i kao takav je prihvaćen od strane pravnika zbog dokaza koji upućuju na opravdanost takvog postupka. Prema tome, pretpostavka jeste pokuđena, osim kad su u pitanju detalji vjere, kako to navode učenjaci kad raspravljaju o ovom aspektu. Drugo: Pretpostavka u drugom ajetu znači preferiranje jedne od dvije suprotstavljene stvari bez valjanog dokaza. Nema sumnje da je pretpostavljanje (zann) i ovdje pokuđeno jer se radi o samovolji, zbog čega je propraćeno spomenom strasti u ajetu. "Oni se povode samo za pretpostavkama i za strastima..." Kao da su se priklonili određenoj stvari iz puke strasti i interesa, zbog čega je pretpostavljanje (zann) u tom smislu i bilo pokuđeno, a za razliku od pretpostavke utemeljene na argumentu, koja u osnovi nije pokuđena jer je izvan okvira slijeđenja strasti. Iz tog razloga je potvrđena njena valjanost i postupanje po njoj tamo gdje to priliči kao što su ogranci vjere. Treće: Postoje dvije kategorije pretpostavki. 1- Pretpostavka koja se naslanja na nedvojbeni (gat'i) princip (asl). To su pretpostavke po kojima se postupa u Šerijatu u svim slučajevima jer potpadaju pod utvrđeni princip, te su tako u kategoriji onih stvari čija je vrsta (džins) poznata. 2- Pretpostavka koja se ne naslanja na neki od utvrđenih principa, već je ili bez osnove, i u tom slučaju je pokuđena - kako je već rečeno -, ili se naslanja na sličnu pretpostavku. Ako se ova druga pretpostavka naslanja na nedvojbeni princip tada je u ravni prvekategorije. Ako je pak bez ikakve osnove onda je pokuđena. Prema tome, ako "predaja pojedinca" (khaber vahid) ima sahih sened i naslanja se na neki nedvojbeni princip u Šerijatu mora se prihvatiti. To je i razlog što je u principu prihvatamo. Suprotno ovome, pretpostavke nevjernika se ne naslanjaju ni na što pa ih je stoga nužno odbaciti i ne uzimati u obzir. Ovaj posljednji odgovor je izveden iz jednog principa koji je detaljno obrazložen u djelu El-Muvafeqat. I neka je hvala Allahu. Neki od zalutalih su u odbacivanju hadisa otišli toliko daleko da uopšte za ozbiljno ne uzimaju mišljenja onih koji se oslanjaju na ono što je u hadisima. Mišljenja takvih su svrstali u kategoriju stvari oprečnih umu a njih same u luđake. Ebu Bekr Ibnu-l-'Arebi kazuje o nekome koga je sreo na (arapskom) Istoku, a koji je nijekao viđenje Allaha na ahiretu, da je bio upitan: -"Je li nevjernik onaj ko kaže da će Stvoritelj biti viđen?" Odgovorio je: -"Nije, jer je ustvrdio nešto što je van pameti. A ko kaže nešto što je iracionalno ne biva proglašen za kafira!" Komentarišući ovo Ibnu-l-'Arebi kaže: "Eto to je naš status kod njih! Pa neka pouku uzme onaj koga je Allah naputio gdje odvodi slijeđenje strasti. Sačuvao nas Allah od toga Svojom blagodati!" I Ibn Qutejbe je u svom djelu Te'vilu mukhtelefi-1-hadith naveo brojne sumnje, opšte i pojedinačne, koje su potakli neprijatelji Sunneta, a zatim ih jednu po jednu pobio. Nije ih ostavio na miru dok njihov plamen nije pretvorio u pepeo. U naše doba pojavljuju se novi neprijatelji Sunneta. Jedni su nemuslimani, kao kršćanski misionari i orijentalisti, a drugi su iz islamskog svijeta, uglavnom oni koji su ušli i potpali pod direktni ili indirektni uticaj prethodno spomenutih. Ovi savremeni upotrebljavaju oružja starih neprijatelja, dodajući im neka nova shodno zahtjevima moderne civilizacije. I jedni i drugi su se obrušili na Sunnet, njegove knjige, ljude i metode svim raspoloživim sredstvima. Pri tom su podržani od moćnih institucija i zainteresovanih strana. Ali, Allah je za Sunnet odredio velikane koji sumnjama sumnjičara suprotstavljaju nepobitne dokaze, a insinuacijama lažova nepobitne istine i činjenice. "I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što suoni priredili, i tu oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi." (El-A'raf, 118-119.) Za odgovore na sve te napade je dovoljno obratiti se na velikog šejha 'Abdulganijj 'Abdulkhaliqa - Allah mu se smilovao - i njegovo djelo Autoritativnost Sunneta (Hudždžijjetu-s-sunne). Tu je i pravnik, misionar i borac islama, šejh Mustafa es-Siba'i, neka je milost Božija na njega, njegovo vrijedno i korisno djelo Sunnet i njegovo mjesto u islamskom zakonodavstvu (Es-Sunnetu ve mekanetuha fi-t-tešri'i-1-islami). - Neka ih Allah nagradi dobrim i na visoke stepene uzdigne. Pojava na koju ovdje želim skrenuti pažnju jeste odbacivanje Sunneta i sahih hadisa zbog pogrešnog razumijevanja koje se javlja kod laika i nestručnjaka što nas dovodi do zaključka o nužnosti preciznog istraživanja, opreznosti i obazrivosti kod razumijevanja Sunneta te obraćanja na njegove izvore i konsultovanje njegovih poznavalaca, na što ćemo skrenuti pažnju na narednim stranicama.
Odbacivanje sahih hadisa zbog nerazumijevanja Od nezdravih pojava kojima je izložen Sunnet jeste i ta da neko brzopleto pročita hadis i nakaradno ga razumi i onda ga počne u svjetlu tog shvatanja tumačiti. Kako je to značenje za njeg neprihvatljivo, on brže-bolje odbacuje hadis, jer ima, eto, neprihvatljivo značenje. A kad bi bio objektivan, razmislio i prostudirao dotični hadis, našao bi da hadis nema ono značenje koje je on razumio, već da mu je on pretpostavio neko značenje od sebe koje nema osnove ni u Kur'anu ni u Sunnetu; niti mu pravila arapskog jezika idu u prilog, niti ga je tako razumio ijedan priznati učenjak prije njega.
Hadis: "Bože, daj da živim kao siromah..." Neki su pročitali hadis koga prenose Ibn Madže od Ebu Se'ida el-Khudrija i Et-Taberani od 'Ubade ibn Es-Samita: "Bože daj da živim kao siromah, i da umrem kao siromah, i proživi me u društvu siromaha." "Siromaštvo" u ovom hadisu su razumjeli kao neimaštinu i ovisnost o ljudima, što je u suprotnosti sa Vjerovjesnikovom dovom ukojoj se molio Allahu da ga zaštiti od iskušenja neimaštine, i dovom u kojoj je molio Allaha da ga učini o ljudima neovisnim, bogatim i čestitim. Tako shvaćen, ovaj hadis bi bio u koliziji s onim što je Alejhisselam rekao Sa'du: "Zaista Allah voli bogata, bogobojazna roba, i onog koji tajno dobra djela čini."; i onim što je rekao 'Amr ibnu-l-'Asu: "Divno li je to kad se nađe dobar imetak kod dobra čovjeka"! Ko je hadis ovako razumio, odbacio ga je. Istina je, međutim, da se u ovom hadisu pod siromaštvom ne misli na neimaštinu. Kako bi to moglo biti značenje ovog hadisa kad je Poslanik s.a.v.s., tražio zaštitu kod Allaha od neimaštine u istoj dovi u kojoj se utjecao Bogu od kufra; "Bože, ja kod Tebe tražim zaštitu od nevjerovanja i neimaštine." A Allah mu je kao blagodat spomenuo to što ga je o ljudima neovisnim i bogatim učinio. U suri Ed-Duha, ajet 8. Allah mu kaže: "I siromah si bio pa te je imućnim učinio." Pod siromaštvom se u ovom hadisu podrazumijevaju skromnost i poniznost. Veliki Ibnu-l-Ethir kaže: "Molio je za skromnost i skrušenost, i da ne bude od oholih i arogantnih." Poslanik, s.a.v.s., je živio život koji nije ni nalik na život oholih čak kad je i forma u pitanju. Sjedio je kao što sjede robovi i siromasi i jeo je kao što oni jedu. Kad bi stranac došao ne bi ga, a.s., prepoznao ni razlikovao od njegovih ashaba jer je bio s njima i kao jedan od njih. U kući je sam uređivao svoju obuću, krpio odjeću, muzao svoju ovcu, i okretao žrvanj sa sluškinjom i slugom. Jednom ga je sreo neki čovjek, pa se počeo tresti iz strahoštovanja, na šta mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Smiri se. Ja nisam kralj. Ja sam samo sin žene iz plemena Kurejš koja je jela na suncu sušeno meso u Meki.
Obnova vjere Neki su pročitali hadis koga bilježe Ebu Davud i El-Hakim od Ebu Hurejre, a on prenosi od Poslanika da je rekao: "Zaista će Allah na početku svakog stoljeća poslati ovom Ummetu nekoga ko će im obnoviti njihovu vjeru.", pa su razumjeli da se pod obnovom (tedždidom) misli na razvoj vjere i njenu izmjenu kako bi bila u skladu s vremenom. Onda su rekli: "Vjera se ne može razvijati. Vjera jekonstantna i ne mijenja se. Zadaća vjere nije da bude u skladu s razvojem, već obratno. Ideja o obnovi vjere znači da u svakom stoljeću treba izdati novo dorađeno izdanje načela vjere i njenih učenja, koja će odgovarati potrebama ljudi i ići u korak s progresom. Očito da je ovo neprihvatljivo. Jedino ostaje da se odbaci hadis koji takvo što implicira." Sve ovo, što je pretpostavljeni rekao, bi bilo tačno kad bi se pod tedždidom (obnovom) vjere u hadisu mislilo na ono što je on iz njega razumio i kako ga je on shvatio. Kako sam pojasnio u jednom svom radu, obnova vjere spome-nuta u hadisu jeste obnova njenoga razumijevanja, vjerovanja u nju i rada po njoj. Obnoviti nešto znači pokušati nešto ponovo vratiti u ono stanje u kome je bilo kad se prvi puta pojavilo tako da i pored svoje starosti izgleda kao novo. To se postiže ojačavanjem elemenata koji su oslabili, saniranjem onoga što je vremenom propalo, dotezanjem onoga što je popustilo... da bi ponovo izgledalo kao onda kad je prvi puta napravljeno. Prema tome, obnova ne znači promjenu naravi staroga, niti njegovu zamjenu nečim savremenim i novim. To je sve drugo, samo ne obnova. Uzmimo primjer iz konkretnog svijeta. Ako hoćemo renovirati ili obnoviti staru zgradu od izuzetne kulturne vrijednosti, obnova će značiti da sačuvamo samu zgradu, njen originalni stil i obilježja; da sve što nije dotrajalo ostavimo sa svim njegovim karakteristikama; da ono što je zub vremena oštetio renoviramo, da uredimo puteve koji do nje vode; da olakšamo pristup do nje; da je promovišemo i popularišemo... itd. Obnoviti tu zgradu ne znači srušiti je i na njenom mjestu podići ogromnu zgradu najmodernijeg tipa. Tako je i sa vjerom. Obnoviti vjeru ne znači uraditi njeno novo izdanje, već znači povratak onakvoj vjeri kakva je bila u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., njegovih ashaba i onih koji su ashabe dosljedno slijedili.
Islam je utemeljen na pet stubova Među najčudnije primjere odbacivanja sahih hadisa zbog pogrešnog razumijevanja za koje sam čuo u novije vrijeme jeste to da su neki ljudi odbacili najpoznatiji hadis koga pamte muslimani, mladi istari, puk i ulema. Mislim na hadis koga prenose Ibn 'Umer, 'Ali i drugi, a koji glasi: Islam je zasnovan na pet temelja: svjedočenju da nema božanstva osim Boga, i da je Muhammed Božiji poslanik, uspostavi namaza, davanju zekata, postu Ramazana i hodočašću Kabe za onog ko je u mogućnosti. Argument drznika koji se osmjelio ovaj hadis proglasiti neautentičnim jeste to što u hadisu nije spomenut džihad i pored njegove važnosti u islamu. Po njemu to je dokaz njegove apokrifnosti. Zaboravio je da je džihad obavezan samo za neke ljude, a ne za sve, i da nije obavezan za svakog pojedinca, osim u posebnim uvjetima i specifičnim situacijama, za razliku od pet temelja vjere spomenutih u hadisu koji su univerzalni po karakteru i obligatni za sve ljude. Da je logika ovga čovjeka tačna, morao bi odbaciti sve kur'anske ajete koji opisuju vjernike, bogobojazne, robove Milostivog, čestite, dobročinitelje, razumne i druge kategorije ljudi koje je Allah pohvalio u Svojoj knjizi i obećao im najljepšu nagradu, jer se u mnogima od njih ne spominje džihad kao jedna od njihovih karakteristika. Pročitaj, naprimjer, odlike bogobojaznih u prvim ajetima sure El-Beqare (2-5.), dobročinitelja i iskrenih u 177. ajetu El-Beqare, vjernika na početku sure El-Enfal (2-4.), razumnih u suri Er-Ra'd (20-22.), vjernika koji će u Džennet ući na početku sure El-Mu'minun (1-10.), robova Milostivog na kraju sure El-Furqan (63-77.), bogobojaznih i dobročinitelja u suri Edh-Dharijat (15-23.), i onih u Džennetu počašćenih u suri El-Me'aridž (22- 35.)... Na svim ovim mjestima kao i na mnogim drugim mjestima u časnoj Allahovoj knjizi džihad nije spomenut. Hoće li ova drska neznalica zbog toga odbaciti ove ajete časne Allahove knjige? Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje daje svoje objašnjenje zbog čega je islam u ovom hadisu sveden na pet spomenutih temelja te zašto nisu spomenute druge primarne obaveze kao što su džihad, dobročinstvo prema roditeljima, održavanje rodbinskih veza, i ostalo, pa kaže: Ljudi se pitaju: Ako je broj djela koje je Bog učinio obaveznim veći od pet, zašto je Alejhisselam rekao: 'Islam je zasnovan na pet stvari.'? Neki su odgovorili da su to najeksponiraniji i najveći simboli islama. Ko ih ispuni, taj je kompletirao svoj islam, a ko ih zanemari, osjeća da se njegova veza sa islamom kida.Zaključak do koga se stiže nakon studiranja jeste da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., u ovom hadisu spomenuo one elemente dina koji znače apsolutnu predaju roba njegovu Gospodaru; koji su obavezni za svakog pojedinca da ih čini samo u ime Allaha da bi pokazao svoju pokornost Bogu. Ko god je kadar činiti ih, obavezan je da obavlja ibadete iskreno obožavajući i robujući samo Allahu. To su tih pet elemenata. Sve ostalo je obavezno na osnovu vidljivih koristi koje se njima postižu i one, zbog toga, nisu obavezujuće za sve ljude. Naprotiv, neke su fardi kifaje (grupna/kolektivna obaveza), tj. obavezujuće samo za jednu grupu vjernika, kao što su: džihad, naređivanje dobra i sprečavanje zla, upravni poslovi islamske države, uprava, izdavanje fetvi, podučavanje Kur'anu i Hadisu, i ostalo. Neke druge obaveze su propisane od Boga zbog prava drugih ljudi, i dok ih ispunjava, čovjek vodi specijalnog računa o onome zbog čega mu je dotična radnja stavljena u obavezu. Ponekad onaj koji ima to pravo može osloboditi čovjeka te obaveze. Obaveza prestaje postizanjem koristi ili oslobađanjem od obaveze od strane onoga čije pravo je u pitanju. Te obaveze spadaju ili oprostom ili ostvarenjem tražene koristi. Dakle, pravo ljudi kao što su vraćanje duga, povratak otetog, pozajmljenog ili na čuvanje povjerenog, traženje pravde kad su u pitanju krv, imovina ili čast, jesu propisane zbog ljudi i oni u tom imaju pravo. Ako im bude oprošteno od strane vlasnika prava, više ni pred Bogom nemaju obaveze. One su obavezne za neke ljude dok za druge nisu, kao što su obavezne u nekim slučajevima dok u drugim nisu. One nisu propisane svakom čovjeku kao sredstvo približavanja Bogu. Zbog toga su one podjednako obavezujuće za muslimane, kršćane i židove, a za razliku od pet u hadisu spomenutih stubova islama koji su karakteristični za muslimane. Isto je i sa obavezama u vezi sa čuvanjem rodbinskih veza, prava supružnika, djece, roditelja, poslovnih partnera i siromaha, a među tim obavezama su i svjedočenja pred sudom, izdavanje fetvi, organizovanje sudstva i uprave, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, džihad... Sve su to obaveze koje su zbog određenih razloga propisane za neke ljude dok za druge nisu, da bi njima bilaostvarena određena korist a spriječena šteta. Kad bi se to moglo postići bez ljudskog udjela, ne bi ni bile obavezne. Ono iza čega leži pojedinačna korist obavezno je za Zejda, ali ne i za 'Amra. Kako Zejdova žena nije Amrova i kako njegovi rođaci nisu i Amrovi rođaci, to se i obaveze njih dvojice razlikuju, nasuprot obavezama vezanim za ramazan, hadždž, pet dnevnih namaza i zekat. Jer zekat, na primjer, iako je finansijska obaveza, on je Allahovo pravo, a osam Kur'anom određenih kategorija su ono na što se ima potrošiti. Zbog toga je pri njegovu izvršenju obavezno imati namjeru da se radi samo u ime Boga, i ne može je za čovjeka obaviti niko drugi osim sa njegovom dozvolom. Iz istog razloga se davanje zekata ne traži od kafira. Na drugoj strani, u obavezama prema ljudima se ne uslovljava da ih čovjek čini u ime Boga. Ako ih i neko drugi obavi umjesto onog koje trebao, i bez njegove dozvole, obaveza spada s njega. Konačno, one su propisane i za nevjernike.
Brzopleto odbacivanje sahih hadisa makar nam bili i nejasni je avanturizam Brzopletost u odbacivanju hadisa koji nam je nejasan – makar bio sahih - je opasan, avanturistički pothvat na koga se ne odvažavaju u nauku dobro upućeni. Takvi imaju visoko mišljenje o prethodnicima ovoga Ummeta. Kada se utvrdi da su prethodnici prihvatili određeni hadis kao vjerodostojan, i da ga nije zanijekao ni jedan poznati učenjak, to znači da oni u njemu nisu našli nikakvu ozbiljnu mahanu ili kontradiktornost (šudhudh). Obaveza objektivna učenjaka je da prihvati hadis i da pokuša naći razumno značenje i odgovarajuće tumačenje. To je u stvari razlika između mu'tezila i ehlu sunneta (sunnija) po ovom pitanju. Mu'tezile odmah odbacuju svaki problematični hadis koji je u suprotnosti sa njihovim vjerskim i spoznajnim aksiomima, dok sunnije upotrebljavaju svoje umove u nastojanju da nađu prihvatljivo objašnjenje, da spoje dva - na prvi pogled - nespojiva hadisa i da izmire naizgled kontradiktorne predaje.Zbog toga je imam Ebu Muhammed Ibn Qutejbe (u. 267. po H.) napisao svoje poznato djelo Te'vilu mukhtelefi-l-hadith (Tumačenje prividno kontradiktornih hadisa), odgovarajući na sumnje koje su potakle mu'tezile oko nekih hadisa za koje su tvrdili da su u kontradikciji sa Kur'anom i umom ili da opovrgavaju stvarnost i druge hadise. Nakon njega je došao muhaddis hanefijskog mezheba, imam Ebu Dža'fer et-Tahavi (u. 322. po H.), i napisao svoje djelo Muškilu-1-athar (Problematične predaje) u četiri toma, u pokušaju da za ove problematične hadise nađe prihvatljivo tumačenje i razumno objašnjenje. Otuda se mora biti krajnje precizno i oprezno u razumijevanju hadisa ako do nas dođe sahih senedom od Poslanika, s.a.v.s. I otuda nužnost opreza, punog opreza, od odbacivanja takvog hadisa samo na osnovu racionalnih diskvalifikacija koje i same mogu biti netačne. Najbolji primjer za ovakvo brzopleto odbacivanje hadisa je ono što se prenosi od majke vjernika, h. Aiše, r.a. Naime, ona je odbacila pojedine hadise misleći da su u kontradikciji sa Kur'anom, temeljnim postulatima islama ili nečim drugim, dok su to ispravni hadisi koje prenose ashabi u čiju iskrenost i preciznost se ne može sumnjati. Uzmi, naprimjer, hadis o mački i kazni za njeno mučenje do smrti. Tako imam Ahmed od 'Alqame prenosi da je rekao: Bili smo kod Aiše pa je ušao Ebu Hurejre koga ona upita: - Ti pričaš da je žena stavljena na patnju zbog mačke koju je svezala, pa niti ju je hranila, niti pojila? Odgovorio je: - Čuo sam ga od njega. (Misli na Vjerovjesnika, s.a.v.s.) Ona mu reče: - Znaš li ko je bila ta žena? Ta žena – uz to što je uradila – je bila nevjernica. A zaista je vjernik kod Allaha mnogo časniji od toga da bi ga kaznio zbog mačke. Kad prenosiš nešto od Poslanika, s.a.v.s., gledaj kako pričaš! Majka vjernika, h. Aiša je ukorila Ebu Hurejru zbog kazivanja ovog hadisa ovim riječima. Smatrala je da nije bio precizan i pažljiv kad ga je čuo od Poslanika, s.a.v.s. Njen argument je to što je smatrala velikim da čovjek-vjernik bude kažnjen zbog mačke, i da je vjernikZbog toga je imam Ebu Muhammed Ibn Qutejbe (u. 267. po H.) napisao svoje poznato djelo Te'vilu mukhtelefi-l-hadith (Tumačenje prividno kontradiktornih hadisa), odgovarajući na sumnje koje su potakle mu'tezile oko nekih hadisa za koje su tvrdili da su u kontradikciji sa Kur'anom i umom ili da opovrgavaju stvarnost i druge hadise. Nakon njega je došao muhaddis hanefijskog mezheba, imam Ebu Dža'fer et-Tahavi (u. 322. po H.), i napisao svoje djelo Muškilu-1-athar (Problematične predaje) u četiri toma, u pokušaju da za ove problematične hadise nađe prihvatljivo tumačenje i razumno objašnjenje. Otuda se mora biti krajnje precizno i oprezno u razumijevanju hadisa ako do nas dođe sahih senedom od Poslanika, s.a.v.s. I otuda nužnost opreza, punog opreza, od odbacivanja takvog hadisa samo na osnovu racionalnih diskvalifikacija koje i same mogu biti netačne. Najbolji primjer za ovakvo brzopleto odbacivanje hadisa je ono što se prenosi od majke vjernika, h. Aiše, r.a. Naime, ona je odbacila pojedine hadise misleći da su u kontradikciji sa Kur'anom, temeljnim postulatima islama ili nečim drugim, dok su to ispravni hadisi koje prenose ashabi u čiju iskrenost i preciznost se ne može sumnjati. Uzmi, naprimjer, hadis o mački i kazni za njeno mučenje do smrti. Tako imam Ahmed od 'Alqame prenosi da je rekao: Bili smo kod Aiše pa je ušao Ebu Hurejre koga ona upita: - Ti pričaš da je žena stavljena na patnju zbog mačke koju je svezala, pa niti ju je hranila, niti pojila? Odgovorio je: - Čuo sam ga od njega. (Misli na Vjerovjesnika, s.a.v.s.) Ona mu reče: - Znaš li ko je bila ta žena? Ta žena – uz to što je uradila – je bila nevjernica. A zaista je vjernik kod Allaha mnogo časniji od toga da bi ga kaznio zbog mačke. Kad prenosiš nešto od Poslanika, s.a.v.s., gledaj kako pričaš! Majka vjernika, h. Aiša je ukorila Ebu Hurejru zbog kazivanja ovog hadisa ovim riječima. Smatrala je da nije bio precizan i pažljiv kad ga je čuo od Poslanika, s.a.v.s. Njen argument je to što je smatrala velikim da čovjek-vjernik bude kažnjen zbog mačke, i da je vjernik

 

Autor: Jusuf el-Karadavi, Razumijevanje sunneta: metodološke smjernice i pravila, (prijevod s arapskog: Ahmet Alibašić)