Glavna knjiga islama razglašava: Bog jeste to Sveobuhvatno ili El-Muhīt, On sebe naziva Sveobuhvatni. K tome Sveobuhvatni (El-Muhīt) jedno je od Njegovih Lijepih Imena. Ima dionica Kurʼāna iz kojih čitamo o Sveobuhvatnom kao opomeni čovjeku.  Sa stranica Kurʼāna i drugih velikih vjerskih knjiga i štiva vijesti o Sveobuhvatnom prešle su u teologiju, potom u književnost, filozofiju i mistička djela. Nakratko podsjećamo:  Das Umgreifende je riječ kojom se u njemačkom jeziku označava Sveobuhvatno, na engleskom je to The All-Encompassing itd. 

 

U Kurʼānu se velike vijesti o Bogu kao Sveobuhvatnom saopćavaju različitim povodima. Štaviše, Božansko Prijestolje (kursijjuhū – engl. His Throne – njem. Sein Thron) “obuhvata i Nebesa i Zemlju“ (usp. Kurʼān, 2:255): Vesiʼa kursijjuhū s-samāvāti ve l-erda).

Sveobuhvatno na stranicama islamske Svete knjige i njezine poruke “predočava se“, ili se o Sveobuhvatnom kazuje, u prvom redu u vezi sa čovjekom. Njemu, to jest čovjeku, predlaže se da umom dosegne,  da nutarnjim zrenjem i srcem dokuči ili kontempliranjem oslovi  istine o svome bivstvovanju unutar granica mnoštva načina svoje obuhvaćenosti razinama svijeta i  svoga boravljenja u njima. Jedno važno podsjećanje na Boga kao na ono Sveobuhvatno (ili Onog Sveobuhvatnog) nalazi se u Kurʼānu u suri  En-Nisā, 4:126: 

Ve lillāhi mā fī s-semāvāti ve mā fī l-erdi, 

ve kāne ʼllāhu bi kulli šejʼin muhītā. 

“Bogu pripada sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji. I Bog doista svaku stvar obuhvata (tj. On je Sveobuhvatni!).“  (“I Bog doista svaku stvar obuhvata“, na njemačkom: “Und Gott umfasst alle Dinge“, na engleskom: “God ever surroundeth all things“). Poruka ovog retka (4:126) iz Kurʼāna ima svoju nutarnju poentu: Ne samo da Bog obuhvata nebesa i Zemlju, već (ili štaviše!) On obuhvata svaku stvar! Ili pak: Ne samo da Bog obuhvata svaku stvar, već (ili štaviše!) On obuhvata sva nebesa i Zemlju!

Ali, Božija Riječ Kurʼāna ne govori o Sveobuhvatnom samo tada kad  izrijekom navodi ovu riječ muhīt. Zapravo je dobro reći da je jedan od pologa kazivanja cijele knjige Kurʼāna da oglasi sveprisustvo Sveobuhvatnog. Jer, sva stvorenja borave ili bivstvuju u svjetovima ili “regijama“ Sveobuhvatnog. Iz(van) Sveobuhvatnog nemoguće je iskoračiti, iz(van) Sveobuhvatnog nema ni mjesta, ni vremena! – jedna je od važnih posredno saopćenih poruka Kurʼāna. Sveobuhvatno je, na neki način,  “životna sredina“ svim svjetovima, vidljivim i nevidljivim. U Kurʼānu se Bog zaklinje tim svjetovima (usp. suru Čas neizbježni/El-Hākkah, 69:38-39.): 

Fe lā uksimu bi mā tubsirūne ve mā lā tubsirūne!

“Ja se kunem onim što vi vidite i onim što vi ne vidite!“

Oglašavanje vijesti o Sveobuhvatnom na stranicama Kurʼāna usmjereno je prema čovjeku i čovječanstvu, njima prije svega, jer Kurʼān in primo loco jeste Božija Objava duhovnim i umnim svjetovima, potom, dakako, čovjeku i čovječanstvu, sve  u Riječi ili Rijeku koji oni recipiraju i razumiju. K tome, Bog  ili to Sveobuhvatno, bliži je čovjeku od njegove “vratne žile kucavice!“ (Ve nahnu akrebu ilejhi min habli l-verīd). Ovim se kazuje da je samost čovjekova posvjedočena onim Najvišim, onim Sveobuhvatnim Koji je blizu čovjeku, tu onkraj njegova srca. A srce, na svoj način, domaša u sve dijelove čovjekove konstitucije, srce se, time i tako, javlja kao ono sveobuhvatno čovjekova tijela i duha. 

Sveobuhvatno Kurʼāna obuhvata i sve druge, rekli bismo izvančovječanske, svjetove i njihova prostranstva, to se spoznaje iz naziva i imena poglavlja Kurʼāna s područja fenomena Prirode i Univerzuma: Sazviježđa, Sunce, Mjesec, Danica, Putevi Nebeskog Uspona, Mravi, Pčele, Pauk itd. Sve to, Sazviježđa, Sunce, Mjesec, Putevi Nebeskog Uspona... nisu samo nazivi dionica i poglavlja Kurʼāna, već su sadržaji, suštine i bivstvovanja obuhvaćena onim Sveobuhvatnim Kurʼāna.

Pa i Poslanje  Muhammedovo, a.s., samo po sebi jeste Milost Svim Svjetovima (nipošto ne samo čovječanskom svijetu). Ali, temi Kurʼānskog Sveobuhvatnog na način Sveobuhvatne Milosti vratićemo se na mjestu koje je u tu svrhu predviđeno.

Suočavanje sa Sveobuhvatnim

 

U Kurʼānu se nahodi jedno kazivanje, ono o el-mīsāku ili tzv. “predegzistentnom ugovoru“ između ljudskih duša i Boga, kazano je riječima koje Tajnu Sveobuhvatnog ne čine manjom, već svagda većom. Baš to kazivanje samo po sebi nudi jedan od najvećih prizora dovedenih do riječi o čovjekovom suočenju sa Sveobuhvatnim. Taj se prizor pomalja u suri Zidine/El-Aʼrāf (7:172), sve potomstvo ljudsko (min benī ādeme min zuhūrihim zurrijjetehum) izvedeno je u duhovno bivstvovanje “i od Boga pozvano da posvjedoči protiv sebe“ (ešhedehum ʼalā enfusihim). 

Ali, šta znači ovdje ovaj Božanski zahtjev da “ljudi posvjedoče  protiv samih sebe“ na samom početku, ili u osvitu “duhovnog iskona“ čovjeka i čovječanstva? Prema širokim komentarima koje daje Ismāʼīl Hakkī Burūsevī (III, 273.-276.) ljudske duše su posvjedočile da imaju Stvoritelja, da ljudi nisu sami sebe stvorili, da su činom Božijeg stvaranja oni svekoliko obuhvaćeni, stoga je njihovo “svjedočenje protiv sebe“ značilo “svjedočenje u prilog Boga“ Koji ih je stvorio i Koji je stvorio i sve druge svjetove, te druge “regije Sveobuhvatnog“  u kojima će bića živjeti i umirati. I potom biti proživljena. Sveobuhvatno neprestano zove, i na taj način čovječanstvo mu se odaziva na velikim magistralama vremena i vječnosti. Ez-Zamahšerī (II,166) ovako prepričava odgovor ljudskih duša:

Ente rabbunā, šehidnā ʼalā anfusinā, ve akrernā bi vahdānijjetike.

“Ti si [o Bože] naš Gospodar, mi svjedočimo protiv sebe [tj. mi sami nismo sebe stvorili]. I mi potvrđujemo Tvoju jedinost.“

 Ovaj prizor “čovječanskog priznanja  Boga“ u činu el-mīsāka islamski su mistici posebno prizivali u svoju sufijsku egzistenciju. Ismāʼīl Hakkī Burūsevī (III, 275.) navodi predanje: Pitali su Zū n-Nūn Misrīja o tajni postaje ovog pitanja u zbudu zvanom “predegzistentni ugovor“ (tj. “Nisam li ja vaš Gospodar?!“), naime, da li se on sjeća kad se sve to zbilo, a Zū n-Nūn Misrī je odgovorio: “[Sjećam se, naravno], kao da mi sada odjekuje u ušima!“

Kurʼānsko kazivanje o  “predegzistentnom ugovoru“ (7:172) jedno je od kazivanja o obuhvaćenosti čovjeka, o njegovoj okruženosti Božanskim svjetovima. Ti su svjetovi, dakako, važna tematska prostranstva Kurʼāna.  

I kao što je to slučaj i sa drugim tematskim područjima Kurʼāna,  i u vezi područja zvanog “sveobuhvatno Kurʼāna“ vidimo da nas sa stranica te knjige često oslovljava neki od mnogih važnih aksioma te knjige. Jedan od tih aksioma proglašava da je Kurʼān Božiji Govor (Verbum Dei) objavljen ili oglašen čovjeku prije svega kao Sveobuhvatna Riječ.  “A u Knjizi Mi ništa nismo izostavili/zanemarili!“ (Mā ferratnā fī l-kitābi min šejin) – poručuje Božanski glas Kurʼāna. Dakako, zadaća je čovjekova da se zaputi na Put i da raskriva to sve što je Bog oslovio u Kurʼānu.  Knjiga Kurʼāna dariva čovjeka mnoštvom naputaka kako da se otisne na Put potrage za Cjelinom. Razmišljanje i kontempliranje o Sveobuhvatnom Kurʼāna jedan je od načina kako da čovjek u Sveobuhvatnom vidi svoj neizbježni zavičaj.

U odnosu na čovjeka Sveobuhvatno Kurʼāna pomalja se na mnogo načina. Baš kao i cijeli svijet, i čovjek je iskusio svoje stvaranje ex nihilo (iz ništa!). To ništa spominje se u vezi sa Božijim poslanikom Zekerijjāom (sūra Merjema, 19:9),  tu se poručuje Zekerijjāu, preko njega  i  cijelom čovječanstvu: Ve kad halaktuke min kablu ve lem teku šejʼen  -   “...tebe sam još prije stvorio a nisi ništa bio“. 

I kao što su svi svjetovi stvoreni i izvedeni u Postojanje, i iz ništa došli u prostranstva ovog Sveobuhvatnog, tako je i sa čovjekom. U Kurʼānu mnoga kazivanja o čovjeku jesu, zapravo, izložena na način suočavanja čovjeka sa njim samim, sve to sred mnogih svjetova, sa Zemljom pod nogama i nepreglednim zvjezdanim prostranstvima iznad njegove glave. 

Božanski spomen  “zahodišta zvijezda“ ili  “vremena/časova kad zvijezde zalaze“ (mevākiu n-nudžūm), o kojem  se u formi zakletve govori u sūri Događaj/El-Vākiʼah, 56:75., po sebi je iznimno važan kad se govori o tome kako Sveobuhvatno mnogostruko nadilazi čovjeka.  Kurʼānsko Sveobuhvatno čovjeku se raskriva u dionicama koje se mogu shvatiti i kao dionice sudbine koje opkriljavaju čovjeka. Odatle važna opomena o Zemlji koja se daje ljudima na stranicama Kurʼāna (Ṭā Hā, 20:55): 

Minhā haleknākum ve fīhā nuʼīdukum ve minhā nuhridžukum tāreten uhrā!

“Od Zemlje vas stvaramo Mi,

I u nju ćemo vas vratiti,

I iz nje vas po drugi put izvesti!“

Posve jasno ovo mjesto iz Kurʼāna podsjeća, i opominje, da sama Zemlja sudjeluje, ili posreduje,  u jednoj dionici dolaženja Sveobuhvatnog do čovjeka i čovječanstva.  Čovjek je obuhvaćen ne samo Nebesima, već i Zemljom, onaj Božanski čin stvaranja čovjeka usmjeren je prema Zemlji. Sa prostranstava Zemlje čovjek se uspravlja i potom ponire u druge regije i strane Sveobuhvatnog. 

Ali, nakon što  je od svoga praiskona obuhvaćen Zemljom, čovjek je obuhvaćen majčinom utrobom, posteljicom. Sūra Zvijezda/En-Nedžm (53:32) saopćava jednu takvu obuhvaćenost ili uhvaćenost čovjeka, te se i takve obuhvaćenosti čovjek uvijek treba sjećati: 

Huve eʼlemu bikum iz enšeʼekum mine l-erdi ve iz entum adžinneh  fī butūni ummehātikum   – “ Bog vas [ljude] dobro znade, i onda kad vas je od Zemlje stvorio i tad  kad ste vi bili oblikovani zameci u utrobama vaših majki.“

 

Sveobuhvatno i suočenje sa ćudorednim djelima

Kurʼānska pripovijedanja o Sveobuhvatnom ili opomene o različitim svjetovima koji obuhvataju čovjeka i čovječanstvo nisu izložene na stranicama te knjige da bi se čovjeka zastrašilo i bacilo u tugu. Ne, to nije cilj Kurʼāna. 

Općenito uzev, vedar je ton Kurʼāna kojim se obraća čovjeku, velike su nade kojima se ohrabruje čovječanstvo sa stranica islamske Svete knjige. Iza vijesti Kurʼāna o Sveobuhvatnom i njegovoj zapanjujućoj nedosežnosti ne želi se pred čovjeka posijati sjeme beznadežnosti, niti se hoće poručiti kako je čovjek ostavljen, nevažan, napušten i nebitan.  I kad Božanska Riječ Kurʼāna (sūra Skupine/Ez-Zumer, 39:6) podsjeća čovjeka na njegov boravak u majčinoj utrobi, u  “tri tmine“ (fī zulumātin selās), ili tri opne ili ovojnice pune majčine milosti, i tada je riječ o ohrabrivanju čovjeka da blagonaklono i s puno optimizma gleda i na mnogolike “opne Sveobuhvatnog“ koje treba spoznati i unutar njih ostvarivati svoje ljudsko pozvanje.

Ipak, gotovo sve poruke Kurʼāna o Sveobuhvatnom čovjeku se upućuju radi zauzimanja moralnog ili ćudorednog stava. Sura Noćno putovanje/El-Isrā (17:37) u tri dionice svjetuje čovjeka o uzimanju ćudoredne poruke iz mnogolikih regija Sveobuhvatnog: 

  1. A) “[O čovječe!] po Zemlji osiono ne idi!“ (Ve lā tamši fi l-erdi merehan), 
  2. B) “[O čovječe!], ti, zbilja, Zemlju nećeš moći probiti/prolomiti!“ (Inneke len tahrika l-erda), 
  3. C) “[O čovječe!], ti, zbilja, planine nećeš visinom dostići!“ (Ve len tebluga l-džibāle tūlen).

U vezi sa ćudorednim porukama iz kazivanja o Sveobuhvatnom iznimno je važno i mjesto u Kurʼānu (sūra Svemilosni/Er-Rahmān, 55:33.) gdje se spominju  “graničja Nebesa i Zemlje“ (aktāru s-samāvāti ve l-erdi). Sintagmu  “graničja Nebesa i Zemlje“ njemački prijevodi Kurʼāna prenose riječima “die Grenzen der Himmel und der Erde“, dok engleski donose sljedeće prijevode: “All regions of the heavens and the earth“, “the zones of the heavens and the earth“,  “the realms of the heavens and the earth.“

Božanski glas i zov razliježe se iz sure 55:33: 

Jā maʼšere l-džinni ve l-insi ini stetaʼtum en tenfuzū min aktāri s-semāvāti ve l-erda fe -nfuzū, lā tenfuzūne illā bi sultan...

“O skupino džina i ljudi, akoli vi možete

da ponad graničja Nebesa i Zemlje prodrete, vi prodrite!

Nećete prodrijeti osim s velikom moći!“

Stupnjevi ili regije Sveobuhvatnog oslovljavaju čovjeka i podsjećaju ga na njegovu  graničnost, na njegovu konačnost, na to da se do vječnoga života može doći samo ćudorednim životom na Ovom svijetu i potom kroz iskustvo smrti i groba, te Onosvjetskog proživljenja. 

Svjetovi Sveobuhvatnog nadilaze čovjeka, oni ga uokriljuju, oni mu prethode... Oko čovjeka su svjetovi koji ga okružuju, svijet života jedna je od najvažnijih regija Sveobuhvatnog. Ponekada o tome Božija Riječ pita čovjeka, pita čovječanstvo:

Efereʼejtumu l-māʼe llezī tešrebūn? E entum enzeltumūhu mine l-muzni em nahnu l-munzilūn? 

“Vidite li vodu koju pijete,  da li je vi iz oblaka spuštate, ili je, pak, spuštamo Mi?“ (Događaj/El-Vākiʼah, 56:68-69).

Iz okrilja zapitanosti o Sveobuhvatnom slijede i druga dva, posve važna pitanja. Jedno se odnosi na ljudsko sjeme (56:58-59), a drugo na sjeme žitarica (56:63-64). Oba se ova sjemena mogu pogledati na ljudskom dlanu. 

Efereʼejtum mā tumnūne?! E entum tahlukūnehū, em nahnu l-halikūn?!

 “Vidite li vi sjeme koje izbacujete?!

Da li ga stvarate vi, ili ga stvaramo Mi?!“

 Efereʼejtum ma tahrusūne?! E entum tezreʼūnehū, em nahnu z-zāriʼūn?!

“Vidite li vi žitno sjeme koje sijete?!

Da li vi dajete da ono niče, ili činimo Mi da niče?!“

Sveobuhvatno koje  sa stranica Kurʼāna oslovljava čovjeka jeste jedna velika privilegija čovjekova. Biti svjestan te privilegije znači sudjelovati u osluškivanju ne samo bila svoga srca, već i bila svekolikog Postojanja. Ali se ta privilegija pred čovjekom često pomalja i kao Tajna. Tajna koja je pohranjena kako u samome čovjeku, tako i u cijelome Univerzumu. Kurʼān nas podsjeća na tu Tajnu, vodi nas njoj, podsjeća nas da na putu do nje naši koraci moraju biti ćudoredni.  K tome, neizbrojivi su  “znakovi Božiji“ na horizontima svijeta, i u ljudskim duhovnim sposobnostima. O tim znakovima na horizontima svijeta, tj. u prostranstvima svemirskim, ali i u nutarnjim prostranstvima čovjekovim, koje Bog neprestano izvodi u postojanje, Kurʼān govori u sūri Fussilet/Objašnjenje (41:53):

Senurīhim ājātinā fī l-āfāki ve fī enfusihim hattā jetebejjene lehum ennehū l-hakku... 

“Pokazivaćemo im Mi Znakove Naše

u prostranstvima svemirskim, 

i u njima samim,

sve dok im jasno ne bude da je Kurʼān Istina...“

(Ova besjeda je dijelom kazana na tribini u Zagrebu, 7. septembra 2016., u okviru programa  “Festivala svjetske književnosti“. Tribina je upriličena pod naslovom  “Svete knjige, sveti trag“). 

Antrfile: 

Općenito uzev, vedar je ton Kurʼāna kojim se obraća čovjeku, velike su nade kojima se ohrabruje čovječanstvo sa stranica islamske Svete knjige. Iza vijesti Kurʼāna o Sveobuhvatnom i njegovoj zapanjujućoj nedosežnosti ne želi se pred čovjeka posijati sjeme beznadežnosti, niti se hoće poručiti kako je čovjek ostavljen, nevažan, napušten i nebitan.  I kad Božanska Riječ Kurʼāna (sūra Skupine/Ez-Zumer, 39:6) podsjeća čovjeka na njegov boravak u majčinoj utrobi, u  “tri tmine“ (fī zulumātin selās), ili tri opne ili ovojnice pune majčine milosti, i tada je riječ o ohrabrivanju čovjeka da blagonaklono i s puno optimizma gleda i na mnogolike “opne Sveobuhvatnog“ koje treba spoznati i unutar njih ostvarivati svoje ljudsko pozvanje.

Autor: Enes Karić