1.

Nekoliko je razloga za pobuđivanje naše ovdašnje, lokalne bosanske intelektualne radoznalosti što se na bosanskom jeziku pojavljuje knjiga “Zapečaćeno vrijeme“ (Versiegelte Zeit) Dana Dinera u izvanrednom bosanskom prijevodu Sulejmana Boste. Prije negoli saopćimo barem neke od tih razloga, dobro je dati nekoliko tehničkih napomena o ovom djelu Dana Dinera.

Ova Dinerova knjiga pisana je izvorno na njemačkom jeziku (Versiegelte Zeit, Über den Stillstand in der islamischen Welt, “Zapečaćeno vrijeme, o zastoju u islamskom svijetu“)[1] djelo se ubrzo, nakon svog prvog izdanja na njemačkom jeziku 2005., pojavilo i na engleskom 2009. godine u izdanju Princeton University Pressa pod prilično ciničnim naslovom Lost in the Sacred, Why the Muslim World Stood Still (“Izgubljeni u svetom, zašto muslimanski svijet stoji nepomičan“).[2] Sintagma iz naslova engleskog izdanja Lost in the Sacred (“izgubljeni u svetom“) odnosi se na muslimane, oni su ti koji su se “izgubili“ u svetom. Također, sintagma “zašto muslimanski svijet stoji nepomičan“ ima pretenzije da ukaže na cijeli muslimanski svijet, bez ikakvih iznimki ili ostataka, kao da baš uopće nema nigdje nijednog muslimana, niti muslimanske zajednice koja nije usvojila barem neke koncepte “progresa“ i “napredovanja“, ma šta se o “progresu“ ili “napredovanju“ može misliti, ili ma kako ih se moglo filozofski, etički, ekološki itd. tumačiti ili osporavati.

2.

Ali barem nekim dionicama ove knjige Dana Dinera vratićemo se domalo kasnije. Na ovom mjestu smatramo uputnim da o ovom autoru kažemo nekoliko riječi. Prema podacima do kojih smo došli iz knjiga, websiteova te kritičkih prikaza mišljenja i spisateljstva Dana Dinera, o njemu se, bio-bibliografski može kazati sljedeće. Dan Diner je rođen 1946. godine u Münchenu, profesor je moderne povijesti na vodećoj obrazovnoj instituciji Izraela sa svjetskom reputacijom, Hebrew University u Jerusalemu. Studirao je na Univerzitetu Johann Wolfgang Goethe u Frankfurtu na Majni. Tamo je doktorirao 1973. međunarodno pravo, 1980. je habilitirao. Od 1980.-1985. bio je profesor na katedri moderne arapske historije na Univerzitetu u Odense, Danska. Od 1988. bio je i profesor evropske povijesti na Univerzitetu u Tel Avivu, gdje je od 1994. do 1999. bio i direktor Instituta za njemačku povijest. Od 1999. je direktor Simon-Dubnow-Instituta za jevrejsku historiju i kulturu na Univerzitetu u Leipzigu. Dan Diner živi uglavnom na relaciji Njemačka-Izrael. Autor je brojnih objavljenih knjiga o političkoj povijesti 20. stoljeća, povijesti Bliskog istoka i jevrejske historije. Objavljeni naslovi ovog autora između ostalih su: Razumjeti stoljeće; Općepovijesno tumačenje (Zaprešić, 2013), Beyond the Conceivable; Studies on Germany, Nazism and the Holocaust, Berkeley, 2000. i Neprijatelj Amerika (Feindbild Amerika, Berlin, 2002). Prema ocjenama njegovih kritičara, koji su mu naklonjeni, Dan Diner u svojim radovima “povezuje tradicije evropske povijesti, povijesti Bliskog istoka i jevrejske povijesti“. Tako strukturirano analizira “kulturološke razlike, i to iz perspektive periferije – periferije u njenom prostornom i spoznajnom smislu“.

Njegov rad je posebno “prepoznatljiv po metodološkim pitanjima odnosa između povijesti i pamćenja“, prije svega u razdoblju nacional-socijalizma. Tako je, kako se tvrdi u brojnim izvorima, Dan Diner začetnik koncepta koji se naziva “slom civilizacije” (Zivilisationsbruch). Također, njegovi kritičari tvrde da njegovim istraživanjima trenutno “dominiraju dva glavna pitanja: Prvo, rekonceptualizacija jevrejske historije u modernom dobu. Drugo, važnost iskustva povijesti Židova kao seizmograf za previranje moderne“.[3]

 

 3.

Nakon čitanja knjige “Zapečaćeno vrijeme“ posve jasno se vidi da su dvije glavne stvari koje Dan Diner želi pokazati, to jest “teorijski objasniti“ ovim svojim djelom.

Prvo, on (ponekada pod svaku cijenu) želi pokazati da tzv. islamskim ili muslimanskim svijetom, muslimanskim narodima i društvima, kao i muslimanskim institucijama, vlada “sveto“ (das Heilige), muslimani su “zarobljeni svetim“, oni su robovi svetog, ili, kako to engleski prijevod knjige Versiegelte Zeit posve jasno kaže, muslimani su “izgubljeni u svetom“ (lost in the sacred).  

Drugo što Dan Diner uporno dokazuje u gotovo svakom poglavlju jeste to da se muslimani i muslimanski svijet u cjelini opiru modernosti, oni tvrdoglavo odbacuju da budu prosvijećeni i moderni. Ukratko, tzv. islamski i muslimanski svijet je kuća zaostalosti, prostor svake vrste natražnjaštva i opskurnosti.

Ovo su dvije glavne, ili noseće transverzale ove knjige Dana Dinera. Ma o čemu u ovoj svojoj knjizi Dan Diner govorio, on se vraća na te dvije pretpostavke. Ali kako ćemo se u ovom našem kritičkom osvrtu baviti podtemama knjige“Zapečaćeno vrijeme“, sad nam se čini podesnim da iznesemo nekoliko tehničkih napomena o samoj knjizi. Dinerova knjiga “Zapečaćeno vrijeme“, uz Uvod (Einführung) obuhvata i sljedeća poglavlja: “Znanje i razvoj“ (Wissen und Entwicklung), “Geopolitika i svijet vjere“ (Geopolitik und Glaubenswelt), Jezik i pismo (Schrift und Sprache), “Uspon i pad“ (Aufstieg und Niedergang), “Vlast i dobit“ (Herrschaft und Nutzen) i “Historija i zakon“ (Geschichte und Gesetz), tako stoji naslov VI. poglavlja u njemačkom izvorniku, odnosno “Historijska misao i Božiji zakon“ (Historical thought and the Divine Law) u prijevodu njegove knjige na engleski jezik.[4] (Napominjemo da se engleski prijevod ove Dinerove knjige sadržajem mjestimice razlikuje od njemačkog izvornika. Samo možemo pretpostaviti da je Dan Diner, nakon što je čitao engleski prijevod svoga djela, sam “ublažavao“ određene, inače veoma stroge, sudove o “zaostalosti“ tzv. islamskog svijeta. Ali razlikama između njemačke i engleske verzije sada se ne možemo šire baviti).

U važnu tehničku informaciju u vezi s knjigom Versiegelte Zeit (“Zapečaćeno vrijeme“) spada i Arab Human Development Report (“Izvještaj o društvenom razvoju Arapa“), koji se pojavio 2002. godine, kao dokument Ujedinjenih nacija. Upravo ovaj dokument, to jest podaci donijeti u njemu (kao i podaci koji se u Arab Human Development Report-u javljaju u 2003), neposredno su, i inicijalno, poslužili  Danu Dineru da izvede gotovo sve zaključke o “natražnjaštvu arapskog i muslimanskog svijeta“, o njegovom nerazumljivom i “tvrdoglavom“ pridržavanju “svetog“ u dobu nauke, napretka, progresa, sekularizma itd.

Djelo “Zapečaćeno vrijeme“ Dana Dinera predstavlja jedan njegov, i njemu svojstven, pregled ili inventuru kretanja (ili “zastoja“) u muslimanskom svijetu (die muslimische Welt), mjerilo toga “kretanja“ ili “zastoja“ za Dana Dinera je uvijek Zapad (der Westen), to jest u cijeloj Dinerovoj knjizi Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt) vrhuni i stoluje ona Hegelova matrica o kretanju cjelokupne povijesti ka svojoj svrsi koja se utjelovljuje u onom najvišem, a za nas to treba danas biti Zapad. “Svjetski duh“ osvijestio se kao svjetski baš na Zapadu, i, stoga, sve što se čovjek potrudio uraditi, ili usudio učiniti, u dosadašnjoj povijesti bilo je u funkciji pojave Zapada.

Naravno, legitimno je baviti se svim ovim temama kojima se Dan Diner bavi u svojoj knjizi “Zapečaćeno vrijeme“. To mu ni mi ne osporavamo u ovom kritičkom osvrtu na “Zapečaćeno vrijeme“. Legitimno je podvrgnuti intelektualnom istraživanju i propitivanju načine na koje muslimani prakticiraju svoju vjeru. Legitimno je istraživati do koje mjere su tzv. muslimanska društva i tzv. muslimanske ili “islamske zemlje“ prihvatile demokratiju ili tzv. demokratske vrijednosti (za koje se smatra da ih je Zapad prihvatio!) Legitimno je istraživati, pa i izvrgnuti kritičkim sudovima, način na koji vlastodršci u tzv. islamskim zemljama vrše vlast. Legitimno je istraživati stanje toga što se naziva ljudskim pravima u tzv. islamskim zemljama. Također, legitimno je istraživati s kojom sporošću ili brzinom je tzv. islamski svijet prihvatao izum štamparija i štampanja, ili ga odbacivao. Legitimno je istraživati do koje mjere sveta riječ Kurʼāna saodređuje obrazovne programe u tzv. islamskim zemljama. Legitimno je istraživati ulogu književnog arapskog jezika na javnoj sceni u arapskom svijetu, pa čak i to da li književni arapski jezik sprečava arapski svijet da se “sekularizira“ i “građanizira“, kako to sugerira Dan Diner. Doista, to su neke “velike teme“ koje u svojoj knjizi “Zapečaćeno vrijeme“ pokreće autor Dan Diner.[5]

Ono što mi u ovom osvrtu želimo uraditi jeste da kritički propitamo samo neke od načina kako Dan Diner obrađuje sve ove teme, kao i to da kritički ocijenimo mnoge njegove stavove i mišljenja.

Baš zbog načina tretiranja ovih tema Dan Diner u ovoj svojoj knjizi zapada u veliki broj nepreciznih, netačnih, pa i posve neistinitih generaliziranja, čak i ondje gdje se učini da ta njegova generaliziranja mogu izdržati kritiku. K tome, baš zbog selektivnog korištenja kako tema u svojoj knjizi, tako i argumenata, te samih primjera kojima ilustrira svoja dokazivanja i tvrdnje o onom što on naziva islamskim svijetom (die islamische Welt), itd., usuđujemo se kazati da ova njegova knjiga veoma često gubi na svojoj akademskoj razini i pada vrlo nisko na razinu pamfleta, ljutite polemike, nervoznog i mušičavog elaboriranja o čitavim stoljećima koja su posvjedočili muslimani na poljima kulture, obrazovanja, nauke itd.

 

4.

Na ovom mjestu želimo se osvrnuti na literaturu koju je Dan Diner čitao ili konsultirao dok je pisao ovo djelo. Naime, držimo veoma važnim makar usputno osloviti literaturu koju Dan Diner koristi za obilatu potkrepu svojih pogleda na “arapski i islamski svijet“. U vezi s tom literaturom, kako arapsko-islamskom tako i evropskom i zapadnom, na koju je pao njegov izbor treba preliminarno kazati da je ova njegova knjiga uveliko oslonjena na izvore (knjige, eseje, članke, pamflete) uglavnom radikalnih zapadnih glasonoša i pronositelja svakojakih atavizama prema islamu, Arapima, muslimanima i onom što se, nikad dokraja definirano, naziva “islamskim svijetom“. Tako vidimo da je najčešće konsultirani autor Bernard Lewis, također, njegove generalizirajuće poglede na islam i muslimane Dan Diner najčešće uvažava i nekritički podržava. Možda je to razlog pa je ova Dinerova knjiga ubogo oskudna izvornom arapskom i muslimanskom literaturom koja je nastala s kraja XVIII., te tokom XIX. i XX. stoljeća, a koja sama po sebi svjedoči da su Arapi (i kršćanski i muslimanski) raspravljali o velikim i važnim pitanjima moderne, svjetovnosti, građanskog društva, tradicije i njezinoga osavremenjivanja, odnosa prema Evropi, itd.

Ta bogata arapska i muslimanska literatura nastala je u krugovima kako arapskih tako i islamskih (muslimanskih) modernista i reformista, ona se umnogome bavi ovim čime se pokušava baviti i “Zapečaćeno vrijeme“ Dana Dinera, ali u mnogome drukčije. Upravo izbjegavanje literature o savremenim kretanjima među muslimanima, one literature koja je nastala kako na Bliskom i Srednjem istoku tako i na univerzitetima Zapada, svjedoči dosta o Dinerovim metodološkim polazištima.

Naprimjer, Dan Diner ne spominje, a da i ne kažemo da se usudio da uopće ne konsultira, veliko trotomno djelo The Venture of Islam od američkog profesora Marshalla G. S. Hodgsona. Nažalost, nema djela The Venture of Islam u popisu literature kojom se koristio dok je pisao “Zapečaćeno vrijeme“. Ako baš nije htio konsultirati ovo trotomno Hodgsonovo djelo (iz šest velikih cjelina), mogao je Dan Diner barem konsultirati Hodgsonovo djelo Rethinking World History, Essays on Europe, Islam and World History,[6] koje je u samo jednom svesku, i koje se na visoko sofisticiran univerzitetski način bavi “usponom Zapada“ od 1800. godine te, samim tim, i pitanjima pred kojima su se našli arapski i muslimanski intelektualni krugovi. Dan Diner ne spominje ni epohalno djelo History of the Arabs od arapskog kršćanina Philipa K. Hittija,[7] slavnoga historičara. A recimo, tek uzgredno, i Hodgson i Hitti posvećuju mnoge stranice, i često pišu kritički, o arapskim i muslimanskim potragama za vlastitom savremenošću, modernošću, ili pak za savremenošću i modernošću koje bi bile usklađene ili saodređene vlastitim potrebama, ali i unekoliko profilirane sa idejama savremenosti i modernosti kako jesu promišljane na Zapadu itd.

Također, veliki nedostatak ove Dinerove knjige, na veliku žalost ozbiljnog čitateljstva, nahodi se i u tome što on ne konsultira ni djela profesora Univerziteta Chicago Fazlura Rahmana, koji je objavio nekoliko kritički intoniranih knjiga o samosvojnim muslimanskim potragama za savremenošću, reformizmom, modernošću itd.[8] Sve ove Rahmanove knjige pisane su “sekularnim“ jezikom, orijentirane su kritički (rekli bismo samokritički) prema ideološkim trendovima u tzv. islamskom svijetu. Sva djela Fazlura Rahmana spadaju u sam vrh sveučilišne literature o islamu u Evropi i na Zapadu. Dan Diner ta djela ignorira, ne spominje ih po svoj prilici zato što ne odobrava način argumentiranja Fazlura Rahmana, ili ih ne spominje zato što za djela Fazlura Rahmana ne zna. Također, Dan Diner ne spominje ni djelo Wilfreda Cantwella Smitha Islam in Modern History,[9] koje se smatra kritičkim brevijarom za glavne teme moderne i savremenosti u “današnjem islamu“. Naime, Wilfred Cantwell Smith razložno (i na razini evropskog i zapadnog “sveučilišnog uma“ i diskursa) piše o islamu i savremenosti, te islamu i modernosti. Dan Diner se ni za trenutak ne osvrće ni na tako poznata djela američkog profesora Ibrahima M. Abu-Rabiʻa (npr. Intellectual Origins of Islamic Resurgence in the Modern Arab World,[10] te Contemporary Arab Thought, Studies in Post-1967 Arab Intellectual History).[11]

Oba djela Abu-Rabiʻa bave se do u detalje (i kritički!) intelektualnim, ideološkim, islamističkim, fundamentalističkim i sekularističkim trendovima u onom što se naziva arapski svijet. Također, djela profesora Abu-Rabiʻa jasno i razložno pokazuju da je arapska intelektualna (pa i ona tzv. islamska) scena uveliko pluralna, da se u arapskim prijestonicama i kulturnim središtima temeljito raspravlja o susretu tzv. islamskog svijeta i Evrope, kao i Zapada, i da o tome ima na hiljade i hiljade razložno objelodanjenih pogleda, mišljenja, stavova. Drugim riječima, ni u arapskom svijetu, kao ni u tzv. islamskom svijetu, nema unisonog i zabetoniranog stava o Evropi, Zapadu, modernosti, savremenosti, sekularizmu, građanskoj državi itd. Naprotiv, na sceni je mnoštvo odgovora, mnoštvo promišljanja, mnoštvo sagledavanja. A kad se čita ova Dinerova knjiga, čitateljstvo stječe dojam da je arapski svijet, da je tzv. islamski svijet tako jedinstven kao da se radi o jednom masivnom granitnom bloku!

Međutim kako je jedna od zadaća “Zapečaćenog vremena“ baš ta da njegov autor pokaže kako je “arapski i islamski svijet“ opijen svetim, umrtvljen svetim, zaglupljen svetim, destruiran svetim, to onda Danu Dineru nije konveniralo da imalo konsultira izvore i literaturu koja drukčije analizira i sagledava savremenost i modernost na Bliskom i Srednjem istoku.

Štaviše, Dan Diner ne konsultira ni djela američkog profesora Akbara S. Ahmeda, npr. njegovu knjigu “Islam pod opsadom“ (Islam under siege)[12], koja bi Danu Dineru, u nekim dionicama njegova argumentiranja u “Zapečaćenom vremenu“, mogla čak i plodotvorno poslužiti, budući da prof. Akbar S. Ahmed ukazuje, premda rijetko, na uobičajene  muslimanske kuknjave, dreku i jadikovke spram (ili protiv) Evrope i Zapada.

Kad smo kod važnog pitanja izvora i literature na koju se referira Dan Diner, moramo mu zamjeriti i na tome što on uopće ne spominje važno djelo Jacka Goodyja (Jack Goody)  “Islam u Evropi“ (Islam in Europe).[13] Jack Goody je profesor emeritus na univerzitetu Cambridge, svjetski je autoritet za pitanja islama u savremenosti, a u svojoj knjizi Islam in Europe bavi se i pitanjima islama i terorizma, čak u par pasusa bavi se i talibanima itd. Dan Diner se referira na dva druga djela Jacka Goodyja, koja se bazno ne dotiču teme koja se fundamentalno oslovljava u “Zapečaćenom vremenu“.

Dan Diner ne spominje ni epohalna djela Hansa Künga o islamu, recimo ne spominje njegovo djelo “Islam, prošlost, sadašnjost, budućnost“ (Der Islam, Geschichte, Gegenwart, Zukunft),[14] a trebao ga je konsultirati ne samo Dan Diner, već svako onaj ko želi da napiše, na jedan ozbiljan način, djelo o navodnoj “zaostalosti muslimana“ u savremenom dobu. Naime, ovo djelo Hansa Künga na mnogo stranica kritički raspravlja o proturječjima sa kojima se susreću muslimanski intelektualci i mislioci dok raspravljaju o islamu i savremenosti, ili o islamu i modernosti, islamu i sekularizmu itd. No, odmah treba reći da je upravo sama metodologija koja odiše sporazumijevanjem među judaizmom, kršćanstvom i islamom, a kojom je napisana ova knjiga Hansa Künga, to što, vrlo je moguće, odbija Dana Dinera pa on nipošto ne želi knjigu Der Islam, Geschichte, Gegenwart, Zukunft imati na svojim policama. Osim toga, Hans Küng ovu svoju knjigu posvećuje svojim muslimanskim prijateljima diljem svijeta (Meinen muslimischen Freunden in aller Welt,[15] odnosno To my Muslim friends all over the world).[16] Očito je da Dan Dinera u “Zapečaćenom vremenu“ takvo što ne zanima.

S posebnom nelagodom otkrili smo da Dan Diner uopće ne konsultira francuskog islamologa Oliviera Roya, koji je napisao mnoga kritička djela i radove o savremenim kretanjima u arapskom i gibanjima u tzv. islamskom svijetu. Olivier Roy je naširoko pisao i kritički elaborirao mnogolika “banaliziranja islama“ u političke svrhe. Argumenti Oliviera Roya  izneseni su dostojanstveno i utemeljeno, a sam način kako Olivier Roy izlaže argumente nailazi na puno respektiranje i tada kad se sa njim ne slažete.

Ali daleko bi nas odvelo kad bismo analizirali odnos Dana Dinera spram mnoštva savremenih izvora i bogate literature koja govori o temi u koju se i on upustio raspravljati u svojoj knjizi “Zapečaćeno vrijeme“. Šteta što se u bavljenju temom “zaostalosti“ u arapskom svijetu nigdje ne poziva na djela Annemarie Schimmel ili Katharine Mommsen. Podsjećamo, Katharina Mommsen je napisala jedno iznimno vrijedno djelo o odnosu Goethea i arapskog svijeta (Goethe und die arabische Welt). Slavni Goethe nije smatrao arapski svijet “zaostalim“.

Zanemarujući hiljade i hiljade arapskih i muslimanskih savremenih mislilaca, koji su odvažno i sa punom ozbiljnošću promišljali probleme moderne, sekularizma i tehničkog doba, Dan Diner se uglavnom referira na djela Abu l-Ala Mawdudija i Seyyeda Qutba, koji su označeni najvećm arhifundamentalistima i onima koji najozloglašenije odbacuju Zapad, Evropu, modernost itd. Metodološki bi bilo ispravno navesti same arapske i muslimanske kritike kao Mawdudija tako i Qutba, ima ih na desetine, stotine, pa i hiljade, ali to Dan Diner ne čini. On svekolika ideološka i intelektualna gibanja i rasprave na savremenoj arapskoj i muslimanskoj sceni reducira uglavnom na Mawdudija i Qutba. Sve to Dan Diner radi tako u želji da pokaže da su, navodno, muslimani, odbacujući modernost, napredak, Zapad itd., učinili sam islam jednom zaostalom vjerom, učinili su ga nečim anahronim i smetnjom “prosvijećenom Zapadu“.

Dan Diner otvoreno ignorira i arapske kršćane koji su tako angažirano, i na intelektualno zavidan način, pisali o projektima moderniziranja i sekulariziranja na Bliskom i Srednjem istoku. Vidjeli smo da uopće ne spominje Philipa K. Hittija, gorostasa savremenog arapskog mišljenja na planu povijesti i kulture Bliskog i Srednjeg istoka. Također, Dan Diner se sa Edwardom Saidom odmah obračunao kao s jednim Arapom koji je ucviljen i povrijeđen što se “Zapadnjaci bave islamom“, iako se u Saidovom djelu Orientalism ne radi ni o kakvoj povrijeđenosti, već se radi o kritici načina i metodologije kako se tumači, to jest kako se “izmišlja Orijent“.

Od istaknutijih Arapa kršćana Dan Diner konsultira Alberta Habiba Houranija, ali se vrlo malo oslanja na Houranijeve poglede o savremenosti i modernosti u arapskom svijetu. Da i ne spominjemo da Dan Diner uopće ne konsultira Nikolu Ziyadaha, slavnog arapskog kršćanina, koji je promišljao reformske i obnoviteljske ideje.

Šteta, velika šteta što Dan Diner potcjenjuje promišljanje arapskih kršćana na planu savremenosti i modernosti arapskog i tzv. islamskog svijeta.

 

5.

Prema ovoj Dinerovoj knjizi ima, i kao da on priznaje da može biti, samo jedna vrsta sekularizma, ona zapadna, ima, i samo može biti, jedna vrsta modernizma, ona zapadna. Naravno, mnogi arapski i muslimanski modernisti uveliko su tragali za raznolikim vrstama sekularizma i modernizma, kao i građanskog društva, nastojeći da ih domisle i primijene u kontekstu svojih kultur(al)nih i civilizacijskih zavičaja.

Ali na veoma mali broj tih autora referira se Dan Diner. Nije dovoljno na nekoliko mjesta u “Zapečaćenom vremenu“ navesti Amīra Shakība Arslana ili, npr. Rifaʻata at-Tahtawīja i još nekoliko radikalnih arapskih autokritičara, pa na temelju takvoga referiranja kazati da je u arapski i muslimanski svijet, usljed omnipotencije sakralnog, bio mali broj ljudi koji su promišljali sekularizam, liberalizam, odvajanje vjere od države itd.

Postupajući tako kao da Dan Diner izdaleka sugerira da najveći broj intelektualnih krugova u arapskom i muslimanskom svijetu nije kadar misliti Zapad, da ti krugovi ne znaju na pravi način elaborirati savremene ideje “liberalizma“, “progresa“, “sekularizma“ itd.

Teme i podteme o kojima Dan Diner govori kao što su: “savremenost“, “modernost“, “progres“, “napredovanje“ itd., sve su redom koncipirane na “zapadni način“, to jest u skladu sa onim šta Dan Diner smatra da jeste Zapad. Njegova generaliziranja o “zaostalosti muslimanskog svijeta“ uvjetovana su jednim preduvjetom, a taj bi se preduvjet mogao sažeti ovako: “Islamski svijet treba stići Evropu, treba stići Zapad!“ Nigdje u svojoj knjizi “Zapečaćeno vrijeme“ Dan Diner jasno ne kaže od kada do kada se nešto tretira Zapadom! Također, nigdje u “Zapečaćenom vremenu“ nemamo nabrojane neupitne vrijednosti Zapada, nekakvog Zapada koji je negdje odmakao, uznapredovao, pa ga sada “zaostali svjetovi“ i “ljudi izgubljeni u svetom“ treba da stižu, da mu se priključuju u bjesomučnom trčanju!

Naime, cijela ova knjiga “Zapečaćeno vrijeme“ pisana je po jednoj metodologiji koju bih ja nazvao “sprint-metodologija“. Dan Diner i ne krije da je inaugurator takve metodologije u pisanju svoga djela. Da objasnim šta Dan Diner hoće na mnogim stranicama “Zapečaćenog vremena“: Zapad je nastao manje-više sa tzv. Industrijskom revolucijom, od tada je Zapad nametnuo utrkivanje među svjetovima i civilizacijama, današnji islamski svijet je izgubljen u svetom zato što se najneuspješnije utrkuje sa Zapadom. To znači, na kraju krajeva, da islamski svijet nazaduje!!!

Naravno, velika ne samo metodološka slabost “Zapečaćenog vremena“ nahodi se u tome što je na njezinim stranicama Zapad jedan esencijalizirani Zapad, to je Zapad za koji od Dana Dinera ne saznajemo da je glavni vinovnik dva užasna svjetska rata! To je Zapad za koji se od Dana Dinera ne može saznati da su baš ideologije koje su nikle na njegovom tlu počinile holokaust nad Jevrejima itd. Kad Dan Diner govori o sekularizmu, modernizmu, napretku, liberalizmu itd., pomislili bismo da te besjede Dana Dinera potiču iz nekih njegovih predavanja održanih u Raju. Pomislili bismo da se radi o sekularizmu koji nije doveo do fašizma i komunizma, koji nije porodio atomske, hidrogenske i neutronske bombe itd. Ali, o svemu tome, srećom, u samoj Evropi i na Zapadu napisana je literatura koja uveliko drukčije (od onog kako se to čini u “Zapečaćenom vremenu“) tretira ideju “napretka“, “progresa“, epohu prosvjetiteljstva itd.

Šteta što se Dan Diner vrlo oskudno poziva na Theodora W. Adorna i Maxa Horkheimera, slavne kritičare “napretka“, “prosvjetiteljstva“ itd. Da ih je konsultirao češće, ne bi arapskom i tzv. islamskom svijetu zamjerio što jedan veliki dio njihovih mislilaca i intelektualaca ima rezerve spram tretiranja “ideje napretka“ kao jednog neupitnog božanstva!

 

6.

Vjerovatno u ovom esencijaliziranom tretmanu Zapada postoje mnogi razlozi pa se Dan Diner, gotovo na prvim stranicama ove svoje knjige, obračunao sa Edwardom Saidom i njegovom knjigom “Orijentalizam“ (Orientalismus), jer, navodno, Edward Said je debelo u krivu kad je htio pokazati i objelodaniti kako orijentalizam govori o islamu (i Orijentu) iz vlastite (tj. zapadne) “slike o Drugom“ (in dem eigenen Bild vom Anderen).[17]

Navodno, to djelo (Orientalismus) Edwarda Saida je, kako razumijemo iz Dinerova “Zapečaćenog vremena“, samo po sebi dokaz o uvrijeđenosti Arapa i muslimana ako se neko drugi njima bavi osim njih samih! Naime, Dan Diner posve otvoreno kaže kako muslimani (i Arapi) ne daju da se njima iko bavi, on sa stranica svoje knjige “Zapečaćeno vrijeme“ razglašava sljedeće:

 

“Svako bavljenje Bliskim istokom, svjetovima života Arapa ili

muslimana, postaje sumnjivim“ (In der Tat gerät jede Beschäftigung

mit dem Vorderen Orient, mit den Lebenswelten der Araber oder

 Muslime in Verdacht).[18]

 

Da stvari ne stoje kako to ustvrdi Dan Diner dokaz je i ova njegova knjiga koju se ne treba smatrati sumnjivom. Naprotiv, ona je samo jedna od hiljada i hiljada knjiga koje su se pojavile diljem bijeloga svijeta, posebno od druge polovine XX. stoljeća naovamo, a koje nimalo ne štede “muslimane i tzv. islamski svijet“. Štaviše, upravo je ta literatura, koja na križ raspinje islam, Arape i tzv. islamski svijet, koncipirana tako da je sam Edward Said, kao sekularni intelektualac i kršćanski Arap, morao, dugo godina nakon što je objavio Orijentalizam, objaviti i svoje remek djelo Covering islam, u kojem je pokazao jedan sve strašniji trend u mnogim krugovima na Zapadu, pogotovo onim medijskim, kojim se po svaku cijenu želi difamirati muslimane, islam i Kurʼān kao najveće zavjerenike protiv “modernosti“ i “napretka“, kao ustanike protv Evrope i Zapada. Upravo svojim mnogim knjigama Bernard Lewis sve čini da muslimane predstavi kao ljude koji odbacuju sve što nije muslimansko. Bernard Lewis često prikazuje muslimane kao one koji smatraju da su “sa svih strana opkoljeni izvanjskom tamom i barbarizmom“ (“...surrounded on all sides by an outer darkness of barbarism und unbelief“).[19] Drugim riječima, muslimani ne znaju ni za kakvu komunikaciju sa drugima, ni za kakvo susjedstvo ni prijateljstvo.

 

7.

Već smo spominjali da se Dan Diner u “Zapečaćenom vremenu“ vrlo često poziva na Arab Human Development Report, koji je podnesen 2002. godine (kao i 2003.) u Ujedinjenim nacijama. On tvrdi da taj dokument iznosi vrlo sumornu sliku o stanju ekonomije, kulture, ljudskih prava, demokratskih institucija itd. u arapskom svijetu. Na jednom mjestu u “Zapečaćenom vremenu“ Dan Diner kaže:

 

“Slika arapskog svijeta, koju u tom dokumentu sačinjavaju suhi

statistički podaci, služi kao materijalni poticaj za historijska pitanja

koja upućuju u daleku prošlost“. (Das dort mittels trockener

Statistiken gezeichnete Bild der arabischen Welt dient der Darstellung

als materialer Anstoß für die historischen, in eine weitere

Vergangenheit verweisenden Frage).[20]

 

Iz Dinerove knjige, koja se u više navrata poziva na ovaj Arab Human Development Report, ne možemo doznati ko su to sve intelektualni autoriteti koji su sastavljali ovaj izvještaj. U knjizi “Zapečaćeno vrijeme“ nema njihovih imena sa biografijama, ne zna se koji su ga to Arapi pisali i sastavljali, da li sekularisti, liberali, fundamentalisti, alimi, univerzitetski profesori?! Ne zna se da li iza ovog Arab Human Development Reporta stoje arapske zemlje, članice Ujedinjenih nacija, ili su ga sastavljali arapski emigranti raštrkani diljem Evropske unije i Zapada?! Kad se Dan Diner poziva na Arab Human Development Report i na podatak da su arapske zemlje ostvarile 604 milijarde američkih dolara bruto društvenog proizvoda 2002. godine, mi ne saznajemo ništa o tome da li je u taj BD proizvod uračunato i obrtanje milijardi i milijardi naftnih dolara po zapadnim bankama (npr. kroz razne investicione fondove itd.).

Ovakvih nepreciznih podataka ima mnogo u Dinerovom “Zapečaćenom vremenu“. Naprimjer, slijedeći zaključke iz Arab Human Development Reporta, Dan Diner tvrdi da je cijeli arapski svijet zahvatila potrošnja, tu vlada čisti konzumerizam, zapravo princip: “Ko troši – taj vrijedi!“ (Wer ausgibt - gilt).[21] Slijedimo li činjenice u pogledu konzumerizma, ovdje se samo po sebi nameće da se ni savremeni Zapad mnogo ne razlikuje od bogatih naftnih arapskih zemalja. Prisjetimo se samo koliko su puta vatikanske pape u svojim govorima tokom XX. stoljeća kritikovale konzumerizam u savremenim zapadnim društvima.

S druge strane, Dinerov argument o konzumerizmu u arapskom svijetu ide protiv njegove generalne teze u “Zapečaćenom vremenu“ o zaostalosti toga svijeta. Naime, taj ko troši, on najčešće troši zapadnu robu, pa time, na neki način, participira u svjetskim trendovima potrošnje i konzumerizma. Te tako i nije baš “zatucan“ kako se misli da jeste!

Česti su Dinerovi argumenti koje iznosi neoprezno, a da nije računao da će njegovo djelo “Zapečaćeno vrijeme“ neko, možda, ozbiljno pročitati. Tako, naprimjer, kad Dan Diner zaključuje o tome da su vlasti u arapskim zemljama apsolutističke, zaboravlja da se isto može kazati i za evropske (npr. Vladimir Putin) i za zapadne vlasti općenito. Naime, Dan Diner kaže:

 

“[U arapskom svijetu] važi apsolutizam vlasti – ma koliko

prosvijećen bio.“ (Es gilt ein Absolutismus der Herrschaft – und gebe

 sie sich noch so aufgeklärt).[22]

 

Dakako, bilo bi po čovječanstvo još i dobro kad bi “apsolutizam vlasti“ bio odlika samo arapskih režima. I na Zapadu, čak ovom demokratskom i liberalnom, često dođe do izražaja “apsolutizam vlasti“. Svako se može prisjetiti vladavine predsjednika Busha mlađeg u njegova dva mandata itd. Poveo je rat protiv Iraka 2003. godine, svi su bili protiv tog rata, ali Bush je bio za rat. I do rata je došlo. Na Zapadu su milioni demonstrirali protiv rata u Iraku, među tim milionima bilo je na milione kršćanskih sekularista. Ali njihove su demonstracije bile uzalud.

Osim toga, na Zapadu, kao i na Istoku, danas vrijedi veoma česta pojava apsolutizma korporacija, ma koliko te korporacije bile prosvijećene.

Ovakvim proizvoljnostima vrvi cijela Dinerova knjiga. Tako on, na jednom mjestu, tvrdi da (u arapskim državama), navodno

“uspjehu ne vodi uredan i transparentan postupak, koji slijedi

mjerila ekonomičnosti, nego blizina vladaru.“ (Nicht das ordentliche

und transparente Verfahren, das den Maßgaben von Wirtschaflichkeit

folgt, führt zum Erfolg, sondern die Nähe zum Herrscher).[23]

 

Ima ovoga u arapskom svijetu, naravno, gdje vladari svoje miljenike obasipaju “dukatima i dolarima“.

Ali da i na Zapadu, recimo u Evropskoj uniji, ima veoma čestih slučajeva kako upravo “blizina vladaru“ sve rješava – pokazuje primjer nedavnih ekonomskih potresa i propasti banaka u Grčkoj, naprimjer. Milijarde su u Grčkoj propale, to svi znademo. Ali ni sam Dan Diner ne može kazati da su propale “kroz uredan i transparentan postupak“. Međutim blizina Grčke “velikom vladaru“ (pretpostavljamo da je to Njemačka koja u Evropskoj uniji vodi glavnu riječ), spasila je Grčku od očitog bankrota!

Slične se paralele mogu povući i sa ne tako davnim ekonomskim i bankovnim potresima u Italiji, Španiji itd. Te zemlje će samo “blizina vladaru“ spasiti da dobiju povoljne kredite i krenu dalje u oporavak svoje ekonomije. Dakle, slijedimo li činjenice, očito je da postupaka, koji nalikuju postupcima “orijentalnih despota“, ima na svim stranama svijeta, pa i usred liberalnih parlamentarnih demokratija Evrope i Zapada.

Arab Human Development Report iz 2002. (i iz 2003.) služi Danu Dineru za mnoge njegove zaključke koje ne provjerava, kao što ne provjerava ni podatke i zaključke iz samog Arab Human Development Reporta. Ali taj aspekat ove Dinerove knjige ostavljamo za drugo istraživanje.

 

8.

Očita slabost Dinerove knjige “Zapečaćeno vrijeme“ nahodi se i u tome što ona obiluje iznimno velikim brojem proizvoljnih generaliziranja, nedokazanih općih sudova i zaključaka o onome što on naziva “arapskim“ i “islamskim“ svijetom. Dugo bi nas odvelo da ukazujemo na mnoštvo pasaža u “Zapečaćenom vremenu“ koji su ispisani u velikoj nervozi autora, a često i u otvorenom potcjenjivanju koje graniči sa atavizmom.

Ovdje ipak treba ukazati makar na nekoliko primjera.

Tako Dan Diner tvrdi sljedeće:

“Ne postoji [u arapskom svijetu] duhovnoznanstveni ili društvenoznanstveni fah za

istraživanje Zapada i toga šta ga sačinjava, dakle neka vrsta

‘okcidentalizma‘.“ (Ein geistes - oder sozialwissenschaftliches

Fach zur Erforschung des Westens und dessen, was ihn ausmacht, also

eine Art von ‘‘Okzidentalismus‘‘, gibt es nicht).[24]

 

Ovo je netačno, grubo neistinito, potcjenjivački. Naravno da arapski svijet ima univerzitete, institute, pa i one koji se bave strateškim istraživanjima, među njima se mnogi bave i samim Zapadom. Doista, nepotrebno je dokazivati da arapski svijet ima i ovakve svoje institucije, pa i ove za istraživanje Zapada ili Okcidenta. Dokazivati postojanje tih institucija značilo bi dokazivati da čovjek udiše zrak!     Dovoljno je da na običnom pretraživaču na Googleu na arapskom otipka arapsku riječ maʻhad pa će dobiti iznimno puno podataka o mnogim arapskim institutima, među ostalim i onim za strategijska istraživanja, za planiranje, za razvoj, privredu itd.

Usprkos svemu šta proizvoljno iznosi o arapskom svijetu, Dan Diner, ipak, dopušta da bi i ti Arapi, eto, nešto mogli znati! Tako on, neuobičajeno za ozbiljan naučni diskurs, kaže:

 

“Sposobnosti obrazovanih ljudi u arapskom svijetu nisu ništa manje

nego u drugim društvima. Kao pojedinci oni mogu odgovarati

najvišem standardu.“ (Die Fähigkeiten der Gebildeten in der arabischen

 Welt sind nicht geringer als die in anderen Gemeinwesen. Als

Einzelne vermögen sie dem höchsten Standard zu entsprechen).[25]

 

Ovoj tvrdnji Dana Dinera ne treba nikakav komentar, naravno. Danas na univerzitetima Zapada ima na stotine sveučilišnih profesora Arapa, muslimana i kršćana, ili, pak, onih sa sekularnom kulturom. Oni postižu izvanredne rezultate u nauci, i tvrditi da, kao eto, i ti Arapi nešto mogu naučiti, izgleda posve potcjenjivački i smiješno.

Dan Diner iznosi i jedan sud o tome da je “nedostak sekularne kulture“ u arapskim zemljama zapreka pa tamošnji naučnici “ne dobijaju Nobelovu nagradu“. Tako Diner kaže:

 “Manje je vjerovatno da neki znanstvenik iz područja prirodnih znanosti

 iz neke arapske zemlje bude nagrađen Nobelovom nagradom.“

(Dass ein Naturwissenschafler eines arabischen Landes

 mit dem Nobelpreis ausgezeichnet wird, ist weniger wahrscheinlich).[26]

 

Dan Diner je ovdje u pravu, naravno. Svaka nagrada, pa i Nobelova ima dobar postotak političke i ideološke popudbine. Nije posrijedi “deficit sekularne kulture“ koji, kako on tvrdi, onemogućava Arapima naučnicima da budu nobelovci, već se radi o politici dodjeljivanja koja stoji iza svake nagrade, pa i one Nobelove. Da li bi Malala Yousufzai dobila Nobelovu nagradu za mir da ju je ranio američki dron? Ne bi, naravno da ne bi. To su prava pitanja za sve nas, pa i za Dana Dinera, ukoliko želimo poštovati činjenice.[27]

Daljnja proizvoljna ocjena Dana Dinera o arapskom svijetu, kazana njegovim riječima, glasi:

“U arapskom svijetu jedva da se može govoriti o demokratski

 reguliranom stjecanju vlasti.“ (Von einem regulierten, gar

 von einem demokratisch geregelten Machterwerb kann in der

arabischen Welt kaum die Rede sein).[28]

 

Naravno, ovaj Dinerov sud je tačan, pa i istinit. Doista, u arapskom svijetu često nedostaje demokratska kultura, posebno kod prozapadnih elita koje su na vlasti. Međutim Dan Diner je, kao nepristran naučnik, trebao spomenuti kako su vojni udar u Alžiru nakon demokratske pobjede FIS-a (1990) sponzorirale Francuska i aminovale neke druge zapadne sile. O ovome treba čitati u brojnim knjigama, esejima i intervjuima Noama Chomskog. Standardi Noama Chomskog su itekako viši u ocjeni upliva Zapada u sprečavanje demokratije u arapskim zemljama, od standarda Dana Dinera. Također, Muhamad Mursi je prije dvije godine došao demokratski na vlast u Egiptu, ali je oboren demonstracijama i vojnom huntom koja je sponzorirana od strane zapadnih sila.

9.

Uskoro se Dan Diner u svojoj knjizi dotiče “arapsko-muslimanskog prostora“ (arabisch-muslimischer Raum),[29] te kaže sljedeće:

 “Osim toga, globalizirana tržišta, koja se široko otvaraju u znak slobode,

 vodila su ka izvanrednoj privrednoj dinamici.“ (Zudem führten

die im Zeichen der Freiheit sich weiter öffnenden globalisierten Märkte

 zu einer außerordentlichen wirtschaftlichen Dynamik).[30]

 

Da li se “globalizirana tržišta“ najčešće otvaraju “u znak slobode“, ili se otvaraju radi profita, interesa, širenja svojih korporativnih utjecaja itd., predmet je mnogih rasprava već od samih početaka ili lansiranja mnogolikih projekata globalizacije. Dovoljno je pročitati makar jednu raspravu Noama Chomskog posvećenu globalizaciji i uvidjeti da procesi globalizacije često imaju porobljivačke ciljeve, kao i česte destruktivne posljedice.

Domalo dalje Dan Diner tvrdi kako se globalizacijski procesi vide svuda, izuzetak je, navodno, samo taj “zaostali arapsko-muslimanski prostor!“ Dan Diner tako, bez ikakvih dokaza i činjenica, kaže:

“Taj trend [globaliziranja] se mogao posmatrati posvuda – osim u

arapsko-muslimanskom prostoru“.

(Dieser Trend war allenthalben zu beobachten – außer

im arabisch-muslimischen Raum).[31]

 

Ko god želi biti objektivni posmatrač Bliskog i Srednjeg istoka, bezrezervno će zapaziti da su trendovi globalizacije (odobravali se oni ili ne) iznimno snažni, npr. u Kuvajtu, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Turskoj, Egiptu itd. sve do zemalja Magreba. Globalizacija je itekako vidljiva u Maleziji, Singapuru, Indoneziji itd. Naftna industrija, kao i sve što uz nju ide, odavno su globalizirali zemlje Zaljeva, tamo su na stotine svjetskih predstavništava koje prate autoindustriju itd. Odveć je nepotrebno čak i spominjati da se, npr., u Rijadu, prijestonici Kraljevine Saudijske Arabije, nalaze blistave prodavnice i robne kuće “Hugo Boss“, “Christian Dior“ itd. Zemlje Bliskog istoka organiziraju sve ono što diktira globalizacija: sportska takmičenja svjetskog ranga, npr. Katar će za par godina ugostiti svjetsko prvenstvo u nogometu itd. Ugostio je nekoliko puta takmičenja iz tenisa itd. itd. Također, u telekomunikacijama i medijima Bliski istok participira ne samo preko al-Jazeere, već i desetina i desetina drugih kako regionalnih tako i satelitskih TV stanica.

Naravno, kako glorifikatori globalizacije, tako i oni koji globalizaciju ne odobravaju, vide posvuda njezine snažne pečate diljem arapskog i tzv. islamskog svijeta. Naprimjer, američki profesor Ibrahim M. Abu-Rabīʻ, posjećujući Džiddu (Jedda) prije nekoliko godina, kaže:

“[Stanovnici Džidde] ponosni su na svoj novi prostor, svoj postmoderni aerodrom,

na saudijsku zračnu kompaniju... U Džiddi vidim velike trgovačke molove, solitere

 i autoputeve. Moj Bože, jesam li ja ovo u New Yorku ili u San Franciscu?“

 

“[The people of Jedda] are proud of their new space, their post-modern airport,

and of Saudi Airlines... In Jedda, I see big shopping malls, highrises, and highways.

 Oh my God, am I in New York or San Francisco?“[32]

 

Prema tome, ko hoće (i kome je stalo do vanjskih znakova globalizacije) sve ove ili slične prizore može vidjeti u Kazablanci, Tunisu, Bengaziju, Aleksandriji, Brunejima, Islamabadu, Lahoru itd.

Doista, nepotrebno je spominjati zašto to sve Dan Diner ne vidi, zašto pod svaku cijenu želi povezivati Bliski istok, pa čak i cijeli muslimanski svijet, sa onim što je on nazvao “zaostalošću“ itd.

Naravno, posve je drugo pitanje sama kritika globalizacijskih procesa. Čak i odobravajući, pa i podržavajući, Dinerovu bezrezervnu vjeru u “globaliziranje tržišta“, te njegovo mišljenje da se to sve, navodno, odvija “u znak slobode“ (dobro je ovdje opet podsjetiti da Noam Chomsky u globalizaciji vidi mnoge znakove porobljavanja slabijih i nemoćnih), potrebno je začuditi se makar malo nad tim da Dan Diner ne smatra i ne vidi da su Kuvajt, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, pa, onda, Turska, Malezija, Indonezija... (da navedemo samo neke zemlje iz “arapsko-muslimanskog prostora“) uključene u bilo kakve procese globalizacije!!!

 

10.

Dan Diner se u ovoj knjizi pojavljuje, čak i predstavlja, kao historičar arapskog jezika, pa i kao veliki specijalista za taj jezik. Tako on, u namjeri da pokaže da su Arapi nesposobni da misle (ili razviju) slobodu na sekularan i moderan način, kaže:

“Ne radi se o tome da arapski jezik nema riječi za slobodu, ali arapska riječ hurriyya

izvorno znači suprotnost od ropstva, a ne ono što se u zapadnoj tradiciji povezuje s libertas – pravo na sudjelovanje u nadležnostima vlasti.“

“Nicht, dass das Arabische kein Wort für Freiheit hätte, aber die ursprünglische

 Bedeutung des arabischen Wortes hurriyya meint das Gegenteil von Sklaverei

 und nicht das, was in der westlichen Tradition mit libertas in Verbindung gebracht

wird – das Recht, an den Angelegenheiten des Regierens beteiligt zu sein.“[33]

 

Dan Diner bi, valjda, trebao znati ono što svaki bolji filozofijski (i ne samo filozofijski) rječnik ističe: riječi imaju svoju historiju, mnoge mijenjaju svoja značenja kroz protok velikih prostranstava vremena. Kao što latinska riječ libertas prije, recimo, sedam stotina ili pet stotina godina nije značila sve moguće građanske slobode u današnjoj Njemačkoj ili Francuskoj, tako ni arapska riječ hurriyya nije mogla značiti, recimo, moderno glasačko pravo.

Konsultiramo li André Lalandea (1867-1963) i njegov višetomni “Vocabulaire technique et critique de la philosophie“,[34] vidimo da učeni André Lalande kaže da je i riječ liberté izvorno imala ovo značenje (kojemu Dan Diner nalazi mnoge mahane u formi hurriyyah):

معنى قديم : الانسان الحرّ هو الانسان الذي لا يكون عبدًا أو سجينًا

“Staro značenje [riječi sloboda/liberté] jeste: Slobodan čovjek jeste

onaj čovjek koji nije rob i nije zatvorenik.“[35]

 

Dakako, ovo što Dan Diner na ovom mjestu zamjera arapskoj riječi hurriyyah (ponižavajući tu riječ tako što tvrdi da je ona, na neki način, nedonošće i posve nezrela da ponese sva semantička, politička, demokratska i građanska značenja koja, navodno, riječ libertas ima u savremenoj zapadnoj upotrebi) samo je uvod u njegova razmatranja o književnom ili klasičnom arapskom jeziku (al-fuṣḥā) u knjizi Versiegelte Zeit. I o tome treba kazati barem nekoliko riječi.

Naime, posebna dimenzija ove Dinerove knjige jeste držanje lekcije “arapskom i muslimanskom svijetu“ o tome da njih u mnogome koči, i od pravog razvoja sprečava, ne samo “svetost“ (islama i Kurʼāna), već i “svetost arapskog književnog jezika“, pa i samog arapskog pisma!!!

Tako Dan Diner smatra da je za muslimane uvođenje latinice 1928. godine, kao i ukidanje arapskog pisma, značilo svetogrđe. On kaže:

“A kad je 1928. Republika Turska jednim potezom pera ukinula arapsko

pismo, da bi ga zamijenila latinicom, laicističko svetogrđe izgledalo

 je potpuno.“

“Und als im Jahr 1928 die türkische Republik das arabische Alphabet mit

 einem Federstrich abschaffte, um es durch das lateinische zu ersetzen,

schien das laizistisch unternommene Sakrileg vollkommen.“[36]

 

Ovaj primjer o ukidanju arapskog pisma u Republici Turskoj, koji navodi Dan Diner, ide uveliko protiv općih teza ove Dinerove knjige.

Naime, cinik bi mogao reći kako ima muslimana koji prihvataju sekularizam, ali čak i pod tim sekularizmom preživi islam (kao što to pokazuje moderna povijest Republike Turske). Nadalje, nije nikakva muka znati da se sa uvođenjem latinice u Turskoj nije  moglo prokrijumčariti nekakvo “ukidanje islama“. Naprotiv, i latinica je, osim svega drugog što jeste, postala i “islamsko pismo“. I to ne samo u modernoj Turskoj već i na Balkanu: među Albancima, Bošnjacima, Torbežima, Pomacima itd. Pa i diljem tradicionalnih zemalja islama, jer se tamo mnogi ljudi danas koriste engleskim, njemačkim, francuskim jezikom itd. Cinik bi također primijetio da u tom muslimanskom svijetu ima obilje primjera (među kojima je i ovaj latinice) koji pokazuju da su mnogi muslimani, ipak, u stanju iznaći modus vivendi sa modernizmom (iako, eto, žive u “zapečaćenom vremenu“).

Naravno, sve ove zaključke Dan Diner ne izvodi, jer bi oni osujetili, pa i destruirali, mnoga neutemeljena generaliziranja u ovoj njegovoj knjizi.

Nadalje, usprkos bjesomučnim jurišima modernizma u tradicionalnim zemljama islama, i danas se arapskim pismom služe milioni u Iranu i, npr, u Pakistanu, pa i milioni onih Iranaca i Pakistanaca koji su, treba li to uopće spominjati, sekularni po svojim životnim nazorima. Arapsko pismo koje koriste nimalo ih ne sprečava da budu sekularni.

Ali Dan Diner ne odustaje da bude i neprikosnoveni stručnjak za lingvistička pitanja. Tako on, govoreći o tome da je “arapsko pismo teško“, kaže:

“Dok su kršćanska i jevrejska djeca u Osmanlijskom carstvu u najkraćem vremenu

naučila grčki ili hebrejski alfabet zbog njegove jednostavnosti, i tu rano stečenu

sposobnost bila u stanju upotrijebiti za usvajanje znanja, muslimanska djeca su se

morala puno duže mučiti s kompleksnim arapskim alfabetom.“

“Während christilische und jüdische Kinder im Osmanischen Reich das griechische

oder hebräische Alphabet seiner Einfachheit wegen in kürzester Zeit erlernten und diese früh erworbene Leseleistung rasch für die Aufnahme von Wissen einzusetzen vermochten, mussten sich muslimische Kinder viel länger mit dem komplexen arabischen Alphabet abmühen“.[37]

Ni ovim tvrdnjama Dana Dinera ne treba nikakav komentar. Samo ćemo za čitateljstvo ovog našeg kritičkog osvrta na Dinerove opservacije o arapskom jeziku, kao i arapskom pismu, kazati da savremena lingvistika ne poznaje “teže“ i “lakše“ jezike, niti poznaje “teža“ i “lakša“ pisma.

Savremena lingvistika je davno raskrstila s takvim neumjesnim i nezrelim pitanjima. Razmišljati u kategorijama u kojima razmišlja Dan Diner uveliko je anahrono za domete i stavove savremene lingvistike. (Dodajmo ovdje da se danas arapsko pismo, jednako kao i latinica, ćirilica itd., koristi u kompjuterskim programima. Nismo čuli da su kompjuteri “poludili“ ili da se “žale“ na arapsko pismo, ili na arapski jezik kao “nešto komplicirano,“ “teško“, “zaostalo“, “anahrono“ itd.

Kad smo već kod Dinerovog zgražanja nad “kompliciranim arapskim alfabetom“, kažimo da on, na jedan krajnje neupućen način, izvodi i veoma slične zaključke o književnom arapskom jeziku (al-fuṣḥā). O tome Dan Diner ima veliki broj nekompetentno napisanih pasaža u “Zapečaćenom vremenu“, a među najvećim njegovim ničim dokazanim tvrdnjama jeste to da autor “Zapečaćenog vremena“ smatra da je arapski književni (ili arapski klasični) jezik neka vrsta brane ili zida koji ne dopušta Arapima (pa ni muslimanima) “da se sekulariziraju!“

Naime, valjda bi Dan Diner (kao njemački i izraelski sveučilišni profesor) trebao znati da su Arapi - uz sve svoje zamršene odnose i svoju kompliciranu recepciju evropskog prosvjetiteljstva, sekularizma itd. – narod koji odavno ima prevedena vrhunska evropska književna djela od Šekspira, Dostojevskog, Tolstoja, pa do velikih savremenih imena evropske književnosti, npr. Franza Kafke. I sve te stotine, pa i hiljade evropskih “sekularnih“ književnih djela arapski jezik je tako lijepo udomio, primio u sebe i, treba li to uopće dokazivati, izrazio njihov “sekularni“ pogled na svijet!

Isto vrijedi i za prijevode savremenih evropskih filozof(ij)skih djela koja su, u stotinama i stotinama primjera, prevedena u književni arapski jezik. Mi se izvinjavamo čitateljstvu, ali, doista, moramo zamoliti Dana Dinera da samo posveti makar jedan sat listanju evropskih filozof(ij)skih djela (npr. u Kairskoj biblioteci) koja su prevedena u Bejrutu, i makar dva sata listanju evropskih filozof(ij)skih djela koja su prevedena u Kairu! Doista, degutantno je uopće podsjećati i spominjati tu bjelodanu činjenicu da su arapski intelektualci preveli na književni arapski npr. Špenglera, Hegela, Kanta, itd. itd.

Ako je arapski književni jezik “sklerotičan“, “fosiliziran“, “zaostao“ itd., kako to za al-fuṣḥu tvrdi Dan Diner, pa zašto, onda, arapski intelektualci, ulema i arapski kršćanski svećenici ulažu, već dvije stotine godina, toliku mentalnu energiju da bi preveli evropljanske i zapadne knjige koje niko neće čitati, niti će ih iko ikada razumjeti?!

Naravno, kao i svugdje među mnogoljudnim narodima, i među Arapima postoje milionske mase seljaka, radnika i neobrazovanog svijeta koji ne znaju dobro, ili ne znaju nikako, arapski književni jezik! Oni govore tzv. narodne dijalekte (ʻamiyyah). Ali, zar to, za Boga miloga, njemački seljaci u Bavarskoj znadu besprijekorno čitati i razumjeti djela Martina Heideggera, pisana, dakako, na književnom njemačkom jeziku?!  Ili djela Eugena Finka?! Ili Goethea?!

Dakako, nije nama nepoznato da je jaz između dijalekata njemačkog jezika, s jedne, i standardnog (ili pak književnog) njemačkog jezika, s druge strane, mnogo uži/tješnji negoli je slučaj sa jazom koji mnogo šire razdvaja narodne arapske dijalekte od arapskog književnog jezika. Ali postoji jedan općerazumljivi književni arapski jezik od Iraka do Maroka. Kao što postoji i “jedan opći arapski dijalekt za obrazovane ljude“ (tzv. ʻamiyyatu l-muthaqqafīn) koji se lahko razumije diljem arapskog svijeta.

Mi nemamo vremena da se u ovom našem kritičkom osvrtu na “Zapečaćeno vrijeme“ bavimo onim na ničemu utemeljenim mišljenjima Dana Dinera o tome da, navodno, današnji Arapi ne razumiju književni arapski jezik. Pa zašto onda Arapi imaju na hiljade televizijskih i radiostanica na kojima se program emitira, u ogromnim vremenskim dionicama, upravo na arapskom književnom jeziku?! Ili, pak, zašto imaju na stotine i stotine dnevnih listova, sedmičnih časopisa, naučnih i umjetničkih magazina itd., svi su odreda pisani na književnom arapskom jeziku?!

Čemu Arapima sva ta produkcija na književnom arapskom jeziku ako je ne razumiju?!

Naravno, to što stoji iza Dinerovih nervozno iznesenih teorija o književnom ili klasičnom arapskom jeziku jeste Dinerova posvemašnja muka spram statusa koji ima/uživa Kurʼān u tradicionalnim muslimanskim društvima, pa i onim arapskim. Dakako, ne treba ni spominjati da je upravo Kurʼān temeljno štivo koje bdije nad očuvanjem književog, tj. klasičnog arapskog jezika. Upravo i Philiph K. Hitti to ističe u vezi s Kurʼānom:

“Njegov književni utjecaj može se ocijeniti pri pomisli da se samo zahvaljujući njemu

 razni dijalekti arapskog jezika nisu raspali u posebne jezike kao što je bio slučaj

 sa romanskim jezicima. Dok danas Iračanin samo uz malu poteškoću potpuno

razumije govor Marokanca, a, s druge strane, ne osjeća nikakve poteškoće da razumije

 njegov pisani jezik, jer se i u Iraku i u Maroku, jednako kao i u Siriji, Arabiji i Egiptu,

klasični jezik, koji je izrađen po uzoru na Koran, svugdje vjerno čuva i njeguje.“[38]

 

“Its literary influence may be appreciated when we realize that it was due to it alone

 that the various dilects of the Arabic-speaking peoples have not fallen apart into distinct

 languages, as have the Romance languages. While today an ʻIraqī may find it a little

difficult fully to understand the speech of a Moroccan, yet he would have no

difficulty in understanding his written language, since in both al-ʻIraq and Morocco – as

 well as in Syria, Arabia, Egypt – the classical language modelled by the Koran

 is followed closely everywhere.“[39]

 

Evo jednog njegova mišljenja o Kurʼānu iz “Zapečaćenog vremena“, i to jednog od mnogih, koje je Dan Diner izrekao a da prethodno nije ni svjestan da li je te svoje riječi izgovorio u stanju elementarne budnosti:

“U temeljne islamske dogme ubraja se to da se pored Kurʼāna ne dopušta pojava

nikakve druge knjige, da se s one strane Božije riječi ne dopušta nikakvo daljnje

 tekstualiziranje. Kao što osim Boga ne može biti drugog božanstva, tako pored

 Kurʼāna ne smije biti nikakve druge knjige.“

“Es gehört zum Gründungsdogma des Islam, neben dem Koran kein zweites

Buch aufkommen zu lassen, jenseits von Gottes Wort keine weitere Verschriftlichung

zuzulassen. So wie es außer Gott keinen Gott geben kann, darf es neben dem Koran

kein anderes Buch geben.“[40]

 

Neupućenim mrziteljima islama ove Dinerove riječi mogu izgledati efektne, mogu potvrđivati njegove teze o “zaostalosti muslimana“ i njihovoj “posvemašnjoj zatucanosti i bigotizmu“, itd. Ali, ali, posve je drugo to što su ove Dinerove riječi u debelom neskladu sa elementarnom istinom. Naime, po islamskoj dogmi ne vjeruje se isključivo samo u “jednu Božiju knjigu“, već se vjeruje u “Božije knjige“ (wa kutubihī)! To prvo.

A drugo, svako ko je u svome životu imao makar večernji kurs iz islama znade da je stroga dogmatska dužnost muslimana da vjeruju u Tewrat, Zabur, Inğīl i Kurʼān, da vjeruju u Ibrahimove/Abrahamove Listove, kao i u Mūsāove/Mojsijeve Listove itd. Dakle, riječ je o knjigama, a ne knjizi!

Treće, muslimani su od samog praskozorja islama pristupili pisanju svojih vlastitih knjiga, današnje biblioteke (pa i one na Zapadu) imaju hiljade i hiljade starih i drevnih islamskih i muslimanskih rukopisa o najrazličitijim temama, od teologije, filozofije, prirodnih nauka, misticizma, pa do rukopisa koji se, npr., bave “bjesnilom pasa“, kako to spominje Umberto Eco u svome genijalnom romanu “Ime ruže“. Izgleda li to, ako konsekventno pratimo zaključke Dana Dinera, da su muslimani počinili svetogrđe, jer su pisali svoje knjige, a, za Boga miloga, zna se da “pored Kurʼāna ne smije biti nikakva druga knjiga!“ Nadalje, halife iz vremena dinastije Abbasija ustanovili su u Bagdadu veliku prevodilačku školu, posebno je intenzivno radila od 813 – 833. po Isusu Kristu, kad je vladao halifa Al-Maʼmūn. Tada su na arapski prevedena brojna djela iz grčke filozofije itd. (Trebamo li posebno spominjati i to da su glavni prevoditelji knjiga sa grčkog, sirijanskog, pahlavijskog... jezika u tadašnjem Bagdadu bili kršćani i jevreji?!) Ako konsekventno pratimo Dana Dinera, halifa Al-Maʼmūn je “počinio svetogrđe“ jer, je, eto, dopuštao da pored Kurʼāna ima još knjiga! I to onih mrskih “nevjerničkih“, grčkih, paganskih!!!

11.

Posebno su žalosni pasusi u ovoj Dinerovoj knjizi u kojima se on odvažio da kaže štagod o tome kako su, navodno, moderni naučni izumi uzdrmali muslimansku vjeru u “suverenost Božiju i u vječni karakter Kurʼāna kao Knjige Objave“. Ali navedimo jednu od tih Dinerovih tvrdnji u cjelovitoj formi:

“Te novine [naučni izumi] su promijenile i olakšale ne samo svakodnevnicu nego su

 i potakle sumnju u suverenost Božiju i u vječni karakter Kurʼāna kao Knjige

 objave. Islamistički puristi su na takve sprave gledali kao na đavolja sredstva koja su

 izazivala Božiju vlast nad vremenom.“

“Diese Neuheiten veränderten und erleichterten nicht nur den Alltag, sondern

 ließen auch an der Souveränität Gottes und dem ewigen Charakter des Korans

 als dem Buch der Offenbarung zweifeln. Islamistische Puristen sahen diese

 Gerätschaften als Teufelszeug an, das Gottes Herrschaft über die Zeit herausforderte.“[41]

 

Ovaj ulomak iz “Zapečaćenog vremena“ tipičan je primjer Dinerova upinjanja iz petnih žila da pokaže kako su, navodno, tehnički izumi “prepali“ i “prestravili“ te “zaostale Arape i druge zatucane muslimane“ diljem svijeta, te kako su ti “đavolji tehnički izumi“ u tako širokim razmjerama poljuljali muslimansku vjeru u Boga, kao i u njihovu vjeru u božansku narav Kurʼāna!

Logično pitanje koje se nameće, glasi: Pa, ako je zapadna tehnika krajem XIX. i u prvoj polovini XX. stoljeća tako preplašila te “zaostale Arape i muslimane“, kako to, onda, da nisu svi postali nevjernici?! Jer, eto, nauka im je dala odgovore na sve, pa i na najveće metafizičke tajne!

 Kako to da baš Dan Diner ima potrebu da u prvoj deceniji Trećeg milenija piše knjigu o tome kako su Arapi i muslimani veoma “zaostali“ i kako su i dalje “izgubljeni u svetom“, jer su i dalje, pored (i usprkos!) ovolikih silnih brda tehnike na planeti Zemlji, ti Arapi i muslimani još uvijek nekako pobožni, idu u džamije, recitiraju Kurʼān itd?! Odnosno kako to da ih moćni tehnički Zapad nije do sada svojim mašinama ateizirao i izveo iz islama, ili okrenuo protiv Kurʼāna?!

U ovakvim i sličnim dionicama “Zapečaćenog vremena“ posve jasno se vidi gdje je Bernard Lewis toliko snažno utjecao na Dana Dinera da se, islamskim rječnikom rečeno, Dan Diner treba tretirati muqallidom, to jest onim koji slijepo oponaša svoga šayha Bernarda Lewisa.

12.

U “Zapečaćenom vremenu“ postoje pasusi koji su do te mjere netačni da teško optužuju Dinerovu specijaliziranost da se uopće bavi islamom.

Ovdje ćemo navesti samo jedno mjesto, gdje on, na veliku žalost njegove nauke, tvrdi sljedeće:

 

“Kurʼān u izdanju Univerziteta El-Azhar je za muslimane jedini

obavezujući kurʼānski tekst.“

“Der Azhar-Koran ist der einzige für Muslime verbindliche Korantext.“[42]

 

Ovo je gruba, surova neistina, da ne kažemo nešto teže. Kurʼānski original na arapskom ne štampa se i ne objavljuje samo u konsonantskim i vokalizacijskim sistemima svojstvenim samo ovom al-Azharskom izdanju, već se diljem arapskog (i tzv. islamskog) svijeta kurʼānski original do sada na desetine puta objavio (štampao!) i u drugim konsonatskim i vokalizacijskim sistemima. Podsjećamo, istine radi, da su zemlje Magreba sklone objavljivati (to jest printati, štampati) kurʼānski original po vokalizacijskom, konsonatnom i interpunkcijskom sistemu autoriteta Warša (bi riwāyati Warš), ali i po drugim sistemima čitanja Kurʼāna (readings of the Qurʼān). Do sada ima nekoliko izdanja. U Siriji se pojavilo nekoliko izdanja kurʼānskog originala po konsonantskom i vokalizacijskom sistemu autoriteta Qālūna (bi riwāyati Qālūn). Nadalje, u arapskom svijetu široko cirkuliraju i kurʼānski originali čiji su konsonantni i vokalizacijski sistemi dati po predanju od Halafa (bi riwāyati Ḫalaf) itd. itd. Napominjemo, tek usputno, da je velika štamparija (tzv. “Kompleks kralja Fahda“) u Medini objavila u stotinama hiljada primjeraka kurʼānski original po konsonantnim i vokalizacijskim sistemima datim u predajama Qālūna, Warša, Šuʻbe, Dūrīja itd.

Trebalo bi nam ovdje dvadeset stranica da pobrojimo sva štampana izdanja Kurʼāna u XX. i XXI. stoljeću koja su se pojavila u različitim sistemima vokalizacije, konsonantizacije i interpunkcije kurʼānskog originala.

Ima mnogo mjesta u “Zapečaćenom vremenu“ gdje autor Dan Diner i njegova obrazovanost zaslužuju posebno žaljenje, i to baš zbog njegovih neukih i naivnih zaključaka o statusu pismenosti u tradicionalnim zemljama islama. Ali njegove tvrdnje o tome da muslimani moraju koristiti samo al-Azharsko izdanje Kurʼāna (“Der Azhar-Koran ist der einzige für Muslime verbindliche Korantext.“) doista devalviraju njega kao ozbiljnog naučnika. Pa, molim vas lijepo, Njemačka ima veoma obrazovane orijentaliste! Ima Rudija Pareta! Ima Theodora Nöldekea! Ima Annemarie Schimmel! Umrli su, ali postoje njihove knjige! U Njemačkoj je nedavno objavljeno NA ARAPSKOM Nöldekeovo klasično djelo njemačke orijentalistike o Kurʼānu, Povijest Kurʼāna (Tārīẖu l-Qurʼān),[43] koje je prevedeno sa njemačkog originala Die Geschichte des Qorans. Kad već želi “gradu i svijetu“ objelodanjivati svoja mišljenja o Kurʼānu, zašto se Dan Diner nije potrudio da se iz ove Nöldekeove knjige barem elementarno obavijesti šta su to “čitanja Kurʼāna“ (readings of the Qurʼān)?!

 Mi se čudimo kako to može biti da Dana Dinera baš niko (od toliko učenih živih akademskih ljudi u današnjoj Njemačkoj, koji djeluju na području arabistike i islamistike) nije upozorio na to da njegova knjiga “Zapečaćeno vrijeme“ zorno pokazuje da on ne zna samu abecedu o Kurʼānu?! Pitamo se zašto ga na ove njegove bedastoće o Kurʼānu nije upozorila profesorica Angelika Neuwirth, koja je upućena u kurʼānske studije?!

Toliko što se tiče toga da li su muslimani slobodni objavljivati kurʼānske originale u neazharskim sistemima konsonantiziranja, vokaliziranja i interpunkcije. A ovdje treba dodati i komentare Kurʼāna, napose one na arapskom jeziku, gdje se navodi na hiljade i hiljade varijantnih čitanja kurʼānskoga originala. U islamskoj kulturi i civilizaciji smatra se da si dobar komentator Kurʼāna ako si, između ostalih disciplina, posebno upućen u varijantna čitanja Kurʼāna.[44]

 

 

 

  1.  

Ove naše kritičke komentare o “Zapečaćenom vremenu“ trebamo privoditi kraju. Nemamo vremena baviti se Dinerovim, doista ni na čemu utemeljenim, zaključcima kako su muslimanski tradicionalni učitelji bili usmeni učitelji, kako su, navodno, zabranjivali da se upotrebljava papir i da se išta piše itd., itd. Odakle onda tolike slavne i velike biblioteke po islamskome svijetu, koje se spominju tokom svih stoljeća islama, sa stotinama hiljada knjiga, ako su stvari sa “preziranjem pisane riječi“ u islamu stajale tako kako Dan Diner tvrdi?! Pa, sam Kurʼān u tako lijepom kontekstu spominje knjige, pisanje, pero, listove itd., itd.

Ipak, premda moramo završavati ovak kritički osvrt, moramo spomenuti kako se Dan Diner posebno bavi štamparstvom i izumom štamparske prese, spram kojih su se muslimani pokazali, prema njemu, posebno zaostalim, neukim, zadrtim, ukratko arhibigotima, jer, kao, muslimanski odnos prema svetom spriječio ih je da usvoje štamparije tada kad ih je usvojila i Evropa.

Stvari, naravno, ne stoje onako kako Dan Diner tvrdi. Čak je u pogledu štamparija i njihova uvođenja u tradicionalne zemlje islama zaboravio da slijedi svoj glavni autoritet - Bernarda Lewisa. Naime, Bernard Lewis tvrdi da su Jevreji koji su bježali iz Evrope u Osmansko carstvo uveli štamparije krajem XV. stoljeća, štamparije su otvorene u Istanbulu, Solunu i drugim gradovima.[45] Ovo jasno pokazuje da Osmanske vlasti nisu bile “zaostale“, niti su na štamparije gledale kao na “sotonski izum“. Nadalje, po Bernardu Lewisu Jevreje su u pogledu otvaranja štamparija slijedili Ermeni i Grci, koji su otvorili štamparije i štampali djela na svojim jezicima u osmanskim gradovima.[46] Nadalje, Bernard Lewis dodaje da se ovim jevrejskim, ermenskim i grčkim štamparijama naložio strogi uvjet da neće štampati nijednu knjigu na turskom i na arapskom jeziku.[47] Prema Bernardu Lewisu ova zabrana je potrajala do početka XVIII. stoljeća, kad je ukinuta...[48]

Kao što se vidi iz tvrdnji islamu i muslimanima nenaklonjenoga Bernarda Lewisa, Osmanska imperija nije bila bez štamparija. Ako je u redu pripisivati izum štamparije Johannesu Gutenbergu, i ako taj izum treba vezivati za 1450. godinu, onda se vidi da Osmanska imperija nije mnogo “zakasnila“ za Evropom u ovom pogledu. Radi se o svega četiri decenije.

Naravno, ono što na ovaj ili onaj način u “Zapečaćenom vremenu“ sugerira Dan Diner u vezi navodnog muslimanskog odbacivanja štamparija jeste njegova želja da pokaže svekoliku “zaostalost i retrogradnost“ muslimana. Umjesto da, u vezi štamparija, pohvali Osmanske vlasti jer su Jevreji, Ermeni i Grci otvarali štamparije i širili svoju kulturu, Dan Diner takvo što nema namjeru ni spomenuti. Drugo, i Dan Dineru je posve jasno da su tradicionalni muslimanski krugovi smatrali da se ni kurʼānski tekst, kao ni hadiski tekst, ne treba trpati u mašinu i tako “ponižavati“ njihovu svetost. I šta u tom tradicionalnom muslimanskom stavu ima loše?! Nadalje, tradicionalne muslimanske sredine imale su svoje “štamparije“ kao što su ih imale i tradicionalne kineske sredine. Dovoljno je pogledati u muzejima diljem svijeta desetke i desetke rekvizita kojima su se pisali i prepisivali, te potom brzo umnožavali arapski, perzijski, turski... rukopisi, pa će se vidjeti da ni muslimani, a ni Kinezi, nisu bili “zaostali“ u pogledu širenja knjiga i pisane riječi. To što neko izum Guttenbergov smatra mašinom, a, istovremeno, neće za mašine prihvatiti stotine “muslimanskih“ i “kineskih“ rekvizita za umnožavanje rukopisa, sasvim je drugo pitanje.  

14.

Recimo na kraju da se slažemo sa Dinerom kad god u “Zapečaćenom vremenu“ govori o potrebi razvijanja demokratske kulture u arapskom svijetu, te potrebi pridržavanja demokratije i građanskog vršenja vlasti u arapskim i tzv. islamskim zemljama.

Ipak, “Zapečaćeno vrijeme“ Dana Dinera je knjiga koja je sama po sebi jedan siže onog što dio desničarskih medija u Evropi, i na Zapadu općenito, konstantno piše o islamu i muslimanima. Opća karakteristika tog i takvog predstavljanja islama, muslimana i onog što oni nazivaju “islamskim svijetom“ jeste generaliziranje. A generaliziranje vodi krivom govoru ili krivom izvještavanju o islamu. Već smo spomenuli, Edward Said je o tome napisao djelo koje tretira “medijsko pokrivanje islama“ (Covering Islam) na Zapadu. U Zagrebu je to djelo prevedeno na hrvatski pod naslovom “Krivotvorenje islama“.[49] Na hrvatskom nisu bolji naslov mogli izabrati!

Ipak, dobro bi bilo da se Dan Diner, umjesto što izvrgava kritici muslimansko poštivanje Svetog i vjere, zapita da li time muslimani, milioni i milioni muslimana, čuvaju u svojim njedrima ono što će, možda, trebati čovječanstvu? Jer sve je manje nade da atomske, hidrogenske i neutronske bombe neće eksplodirati i poletjeti na sve gradove našeg zajedničkog čovječanstva. “Samo nas jedan Bog može spasiti!“ – rekao je Martin Heidegger (Nur noch ein Gott kann uns retten.)[50] Muslimani, veliki broj njih danas, “opijeni su Svetim“, ali, nije li to, pored svega drugog, i njihov način sublimiranja i predupređenja katastrofe pred kojom se nalazi današnji svijet i svi vjernici i nevjernici u njemu?!

Dobro bi bilo da se i među kršćanima, posebno onim na Zapadu, još intenzivnije jave težnje za oživljavanjem odnosa prema Svetom. Pa i među drugim vjernicima, na drugim stranama svijeta.

15.

Englesko izdanje “Zapečaćenog vremena“ (koje se pojavilo 2009.) mjestimice se razlikuje od njemačkog izvornika. Kao da je engleski prevodilac prethodno poslao Danu Dineru svoj prijevod, i kao da je Dan Diner vidio da tu ima prenaglo izvedenih stavova u njegovim radikalnim sekularističkim preoravanjima po područjima koja su za tradicionalne muslimane sveta i dragocjena. Smatramo da se, upravo iz tih razloga, englesko izdanje posebno razlikuje u šestom poglavlju.[51]

Recimo, sasvim na kraju, da tu, upravo u tom šestom poglavlju, Dan Diner govori o jednoj skupini “proislamskih Jevreja“, zapravo kolosalno značajnih evropskih i svjetskih naučnika koji su, barem u nekim dionicama svoga života, blagonaklono proučavali islam. Nemajući kud nego da ih spomene, Dan Diner o njima kaže sljedeće:

“Očita bliskost između judaizma i islama navela je neke Jevreje koji traže rješenje

za svoje dileme vis á vis modernosti da “otkriju islam“. To se može vidjeti

 u radovima nekih jevrejskih naučnika iz 19. i 20. stoljeća koji su proučavali

 muslimansku misao i život.“

“Die offenkundige Nähe von Judentum und Islam hat dazu beigetragen,

dass Juden ihr eigenes Dilemma in und mit der Moderne – das Dilemma von

Gesetz und Geschiche – in ihrer Beschäftigung mit dem Islam abarbeiteten.

Dies lässt sich an den Werken jüdischer Islamforscher im 19. und

  1. Jahrhundert nachvollziehen.“[52]

 

Tu je riječ o Ignazu Goldziheru, Leopoldu Weissu, Abrahamu Geigeru (slavnom njemačkom rabinu koji je upozoravao Evropu: “Prestanite govoriti o Muhammedu kao o šarlatanu!“), Paul Kraus, Klod Levi Stross (Claude Lévi-Strauss) itd., itd. Svaki ovaj čovjek ponaosob imao je dionica u svome životu u kojima je poštovao načine na koje islam “insistira na čovjekovoj potrebi za božanskim prosvjetljenjem“.

Svi mi, pa i ja i Dan Diner, nad tim stavovima spomenute jevrejske uleme trebali bi se danas  ozbiljno zamisliti. Daj, dragi Bože, da nam Sveto u budućnosti ustreba kao prosvjetljenje, a ne samo kao puka utjeha pred prijetnjom ratova i bombi najrazličitijih vrsta.[53]

Autor: Enes Karić 

Glasnik br. 3-4, 2015.

[1] U svrhu pisanja ovog kritičkog komentara mi se koristimo sljedećim izdanjem: Dan Diner, Versiegelte Zeit, Über den Stillstand in der islamischen Welt, izd. List Taschenbuch, 3. Auflage, Berlin 2010.

[2] Usp. Dan Diner, Lost in the Sacred, Why the Muslim World Stood Still, Princeton University Press, Princeton, 2009.

[3] Prema podacima koje smo mogli uzeti iz raspoloživih izvora, Dan Diner je više puta bio nagrađivan, naime on je 2006. godine dobio nagradu Ernst-Bloch-Preis, grada Ludwigshafen am Rhein “za vrednovanje glasa razumijevanja”, dok je 2007. godine uslijedila nagrada Capalbio Preis. Također, u akademskoj godini 2004/2005. Dan Diner je bio član Institute for Advanced Study, Princeton. Navodi se da je bio i gostujući profesor na raznim fakultetima i istraživačkim institutima u zemlji i inozemstvu, također je i član znanstvenih odbora. Godine 2013. dobio je nagradu Leipziger Wissenschaftspreis.

[4] Gospodin Ajdin Šahinpašić mi je rekao da je autor Dan Diner tražio da se zadnje poglavlje Geschichte und Gezetz (Historija i zakon) ne prevodi iz njegove knjige Versiegelte Zeit, odnosno iz njemačkog izvornika, već iz  prijevoda na engleski jezik (Lost in the Sacred, Princeton University Press, Princeton/Oxford, 2009). U engleskom prijevodu zadnje poglavlje je naslovljeno riječima: Historical Thought and the Divine Law. To je razlog da smo u zagradama stavili engleski tekst.

[5] Podsjećam čitateljstvo da i ja, sa svoje strane i u okviru ovdašnjih bosanskohercegovačkih prilika, često pišem i objavljujem kritičke tekstove o različitim ružnim ili neprihvatljivim pojavama među nekim muslimanima, pa i o ružnim i neprihvatljivim pojavama među nekim muslimanima vjernicima. Objavio sam esej “Mošus hazreti Fatime, ali i mošus hazreti Aiše“ (“Preporod“ , 15. septembar, Sarajevo, 2013), gdje sam kritički govorio o savremenim međumezhebskim sukobima i krvoprolićima u Siriji, Iraku itd. Također sam objavio i esej “Čekajući muslimanski Greenwich“ (“Muallim“, godište XIII, br.52 /zima/, Sarajevo, 2012), u njemu sam izvrgao kritici praksu u nekim tradicionalnim muslimanskim zemljama oko kalendarskog ustanovljavanja početka ramazana itd. Također u svome eseju “Ko to doista vrijeđa Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.?“ (“Preporod“, br. 20. od 15. oktobra 2012) izvrgao sam kritici rušilačke demonstracije koje neki muslimani i njihova udruženja organiziraju u mnogim zemljama na Istoku ili u nekim svojim dijasporalnim zajednicama u Evropskoj uniji. Obično, te demonstracije se organiziraju nakon određenih medijskih provokacija usmjerenih protiv dostojanstva i digniteta Muhammeda, a.s. (npr. objavljivanje karikatura itd.). U eseju “Ko to doista vrijeđa Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.?“ kazao sam da, prije svega, ima mnogo muslimana u tradicionalnim muslimanskim zemljama na Bliskom i Srednjem istoku koji vrijeđaju Božijeg Poslanika zato što ne rade na ukidanju ekonomskog izrabljivanja u svojim sredinama, zato što ne rade na podizanju životnih, obrazovnih, kulturnih, pravnih, institucionalnih, demokratskih... standarda u svojim sredinama. Itd.

[6] Usp. Marshall G. S. Hodgson, Rethinking World History, Essays on Europe, Islam, and World History, izd. Cambridge University Press, Cambridge, 1993.

[7] Djelo Philipa K. Hittija preveo je na bosanski (srpski, hrvatski) pokojni Petar Pejčinović, vidi drugo fototipsko izdanje, “Veselin Masleša“, Sarajevo, 1988.

[8] Spomenimo ovdje, a u vezi s temom o kojoj govorimo, dvije iznimno važne knjige Fazlura Rahmana, prva je Revival and Reform in Islam, izd. Oneworld, Oxford, 2000., a druga je Islam and Modernity, izd. The University of Chicago Press, Chicago and London, 1982.

[9] Usp. Wilfred Cantwell Smith, Islam in Modern History, objav. od The New American Library, New York, 1959.

[10] Usp. Ibrahim M. Abu-Rabiʻ, Intellectual Origins of Islamic Resurgence in the Modern Arab World, Albany, State University of New York Press, 1996.

[11] Usp. Ibrahim M. Abu-Rabiʻ, Contemporary Arab Thought, Studies in Post-1967 Arab Intellectual History, izd. Pluto Press, London (Sterling, Virginia), 2004.

[12] Usp. Akbar S. Ahmed, Islam Under Siege, izd. Polity Press i Blackwell Publishing, Cambridge, 2003.

[13] Usp. Jack Goody, Islam in Europe, izd. Polity Press, Cambridge, 2007.

[14] Usp. Hans Küng, Der Islam: Geschichte, Gegenwart, Zukunft, izd. Piper Verlag, München/Minhen, 2004. Englesko izdanje ovog djela Hansa Künga pojavilo se pod naslovom Islam: Past, Present and Future, izd. A Oneworld Book, Oxford, 2007.

[15] Hans Küng, Der Islam: Geschichte, Gegenwart, Zukunft, S. 19.

[16] U engleskom prijevodu: Hans Küng, Islam: Past, Present and Future, p. v.

 

[17] Usp. Dan Diner, Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 13.

[18] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 12. (Any concern about the Middle East and its inhabitantsʼ lived experience arouses suspicion... Dan Diner, Lost in the Sacred, p. 2.).

 

[19] Bernard Lewis, The Muslim Discovery of Europe, Phoenix Press, London, 2000., p. 39.

[20] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 18. (This picture of the Arab World sketched in dry statistics may serve as a stimulus to tackle historical questions from the more distant past. Lost in the Sacred, p. 6.)

 

[21] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 56. (If you spend, youʼare somebody. Lost in the Sacred, p. 33).

[22] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 59. (Rule is absolute – no matter how enlightened it might be. Lost in the Sacred, p. 35).

[23] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 60. (It is not an orderly, transparent procedure in line with the norms of economic viability that brings succes, but rather proximity to the ruler. Lost in the Sacred, p. 36).

[24] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 47. (There is no department of humanities or social sciences dedicated to researching the West and its unique character – if you will, a kind of scholarly “Occidentalism“. Lost in the Sacred, p. 27).

 

[25] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 48. (The abilities of educated people in the Arab World are no less than elsewhere. On the individual level, they may meet the highest standards. Lost in the Sacred, p. 27.).

 

[26] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 48. (But that a scientist working exclusively in an Arab country might be awarded the Nobel Prize is less likely. Lost in the Sacred, p. 28).

[27] Nedavno sam imao intervju sa Seyyedom Hosseinom Nasrom, profesorom na George Washington univerzitetu, pitao sam ga sljedeće: “Kako vidite moderni zapadni diskurs o muslimankama? Da li je on zasićen takozvanim “kompleksom spasitelja” u kojem su muslimanke objektivizirane i učinjene sredstvom za postizanje političkih ciljeva? Razmotrimo, npr., slučaj hrabre djevojke Malale Yousufzai, koja se bori za obrazovanje djevojaka u Pakistanu. Da li bi njezin slučaj bio na Zapadu uopće poznat da ju je ranila američka bespilotna letjelica? [How do you see the modern Western discourse on Muslim women? Is it saturated by the so called “saviour complex“ in which Muslim women are objectified and made a tool for achieving political gains? Let us, for example, consider the case of the brave girl Malala Yousufzai, a fighter for education of girls in Pakistan. Would her case be known in the West if she was wounded by a US drone?].

Na ovo pitanje profesor Nasr mi je odgovorio: “Da, siguran sam da je Malalu Yousafzai povrijedila američka bespilotna letjelica – dron, ne biste ni čuli za njezino ime.“ [Yes, I am sure that if Malala Yousafzai had been injured by an American drone, you would not have heard of her name.]. Ovaj intervju sa profesorom Nasrom objavio sam u listu “Preporod“, br. 12/1022., Sarajevo, 15. juni 2014.

[28] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 50. (A regulated, let alone a democratically regulated, acquisition of power in the Arab world is not evident. Lost in the Sacred, p. 29).

 

[29] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 65. (the Arab-Muslim world. Lost in the Sacred, p. 39).

[30] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 64. (Furthermore, the opening of a broader global market in the name of freedom unchained an extraordinary economic dynamic. Lost in the Sacred, p. 39).

[31] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 65. (The trend was ubiquitous – except in the Arab-Muslim World. Lost in the Sacred, p. 39).

[32] Ibrahim M. Abu-Rabiʻ, Contemporary Arab Thought, Pluto Press, London, 2004., p. 36.

[33] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 52-53. (It is not that Arabic has no word for freedom, but the original meaning of the Arabic hurriyya is merely the opposite of slavery, not at all what is associated with libertas in the Western tradition – the right to participate in govermental affairs. Lost in the Sacred, p. 30 ).

[34] Ovaj rječnik koristimo u trotomnom arapskom prijevodu, usp. André Lalande, Mawsūʻatu Lalande al-falsafiyyah (مَوْسوُعَةُ لاَلاَنْدَ الْفَلْسَفِيَّةُ), izdanje Manšūrātu ʻUwaydāt, Beirut/Paris, 1996.

[35] André Lalande, Mawsūʻatu Lalande al-falsafiyyah (مَوْسوُعَةُ لاَلاَنْدَ الْفَلْسَفِيَّةُ), vol. II, ṣ. 727.

[36] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 72-73. (When in 1928 the Turkish Republik did away with the Arabic Alphabet and replaced it with the Latin one, the secular attack on religion seemed to have reached its zenith. Lost in the Sacred, p. 45).

[37] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 82. (Whereas Christian and Jewish children in foreign schools in the Ottoman Empire quickly learned the Greek or Hebrew alphabets, because of their greater simplicity, as well as the Latin alphabet, and so were soon able to use them to gain knowledge, Muslim children had to struggle much longer with the complex Arabic alphabet. Lost in the Sacred, p. 52).

[38] Filip Hiti, Istorija Arapa, izd. “Veselin Masleša“, II. fototipsko izdanje, Sarajevo, 1988., str. 128.

[39] Philip K. Hitti, History of the Arabs, izd. Palgrave Macmillan, deseto izdanje, Hampshire, New York, 2002., p. 127.

[40] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 115. (It is one of Islamʼs founding dogmas that no book can enter into rivalry with the Koran; beyond Godʼs word, no other scripture can be admitted. Just as there can be no God but God, so there can be no book but the Koran. Lost in the Sacred, p. 75).

[41] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 91. (These novelties not only changed everyday life and made it easier, but they also aroused doubts about Godʼs sovereignty and the eternal character of the Koran as the book of revelation. Islamic purists saw these modern machines as works of the devil challenging Godʼs control over time. Lost in the Sacred, p. 58 ).

[42] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 133. (For Muslims, the Azhar Koran is the authoritative text. Lost in the Sacred, p. 88).

[43] Vidi: Theodor Nöldeke, Tārīẖu l-Qurʼān, izd. Al-Kamel Verlag, Köln, 2008.

[44] Dan Diner se usuđuje da piše čitave pasuse o Kurʼānu a pritom ne zna elementarne stvari iz hermeneutike i egzegeze Kurʼāna. Također, nije upućen u štampana izdanja Kurʼāna u XX. stoljeću itd.

 

[45] “Printing presses had been introduced to Turkey from Europe by Jewish refugees before the end of the fifteenth century, and Jewish presses established in Istanbul, Salonika, and other cities.“ (Bernard Lewis, The Muslim Discovery of Europe, Phoenix Press, London, 2000., p. 50).

[46] “The Jews were followed by the Armenians and the Greeks, who also set up presses in their own languages in Ottoman cities.“ (The Muslim Discovery of Europe, p. 50).

[47] “These were, however, authorized on the strict condition that they did not print any books in Turkish or Arabic“. (The Muslim Discovery of Europe, p. 50).

[48] “This ban remained in effect until the early eighteenth century when it was abandoned...“ (The Muslim Discovery of Europe, p. 50).

[49] Usp. Edward W. Said, Krivotvorenje islama, s engleskoga prevela Suzana Sesvečan, izd. VBZ, Zagreb, 2003.

[50] Der Spiegel-Interview 23 September 1966 in: Der Spiegel 23, 31 May 1976, str. 193-219.

[51] “Historija i Zakon“ (Geschichte und Gesetz), tako stoji u njemačkom izvorniku, odnosno “Historijska misao i Božiji zakon“ (Historical thought and the Divine Law) u prijevodu Dinerove knjige na engleski jezik.

 

[52] Versiegelte Zeit (Über den Stillstand in der islamischen Welt), S. 247. (The evident proximity of Judaism and Islam has impelled some Jews working out their dilemas vis á vis modernity to “discover“ Islam. This can be seen in the works of certain nineteenth- and twentieth –century Jewish scholars of Muslim thought and life. Lost in the Sacred, p. 168).

[53] U ovoj napomeni podsjećamo i na to da Dan Diner selektivno koristi Arab Human Development Report (“Izvještaj o društvenom razvoju Arapa“) koji se pojavio 2002. godine (pa i one druge AHDR na koje se poziva). Naime, Dan Diner ne govori o tome, pogotovo ne elaborira činjenicu da AHDR kritički govori o državi Izrael te o problemima koje ta država izaziva na Bliskom i Srednjem Istoku. Bilo bi pošteno, barem metodološki, da je Dan Diner u svojoj knjizi analizirao šta to arapski intelektualci koji pišu AHDR govore o praksi i ponašanju države Izrael.