Različiti pristupi sunnetu koji su primjetni u islamskom svijetu sasvim jasno se mogu razaznati i na bosanskohercegovačkim prostorima. Dolazak austro-ugarske vlasti i ulazak muslimana Bosne i Hercegovine u kulturnocivilizacijski krug drugačiji od onog u kome su do tada živjeli aktualizirao je pitanja na koja su muslimani, ali i drugi stoljećima davali različite odgovore: po čemu su muslimani to što jesu, šta je esencijalno a šta efemerno u vjeri i u čemu je duh islama.
Govoreći o mjestu sunneta u islamu, znanstvenici Bosne i Hercegovine su istovremeno davali odgovore i na gornja pitanja. Njihove stavove možemo raščlaniti na: tradicionalne, vjerskomoder-nističke i svjetovnomodernističke.
Tradicionalisti
Pokretanje značajnih pitanja muslimanskog političkog, društvenopravnog i kulturnog života (pitanje hilafeta, ustrojstva Islamske zajednice u BiH, preuređenje sistema vakufa, korištenjemezarja u druge svrhe, nošnje muslimana, javnog angažmana žene…itd.) od strane bosanskohercegovačkih modernista dovelo je na javnu scenu i krug tradicionalno obrazovane uleme koja je nastupila sa idejama očuvanja i odbrane postojećeg islamskog mišljenja i prakse. Najpoznatiji predstavnici ovako shvaćenog tradicionalizma bili su: Ali Riza Karabeg (1873-1944.), Ali Riza Prohić (1867-1942.), Sejfullah Proho (1859-1933.), Ibrahim Mehinagić (1894-1976.) te krugovi oko listova "Hikjmet” u Tuzli i "El-Hidaje” u Sarajevu.
Ali Riza Karabeg u Raspravi o hidžabu/krivenju muslimanki (Mostar, 1928.) osuđuje one koji se u argumentaciji svojih stavova oslanjaju samo na Kur'an pa kaže: "...vidi se koliko je kratkovidna i pogrešna... jednostavna izreka: "Ima li to u Kur'anu, ili to nema u Kur'anu, ili tomu slično, koja se mnogo puta čuje od naše inteligencije, a taka je riječ učestala i kod vjerskih poglavica. Time se otkazuje vjerska temeljitost gore spomenutih stupova (sunneta i dr.), te se i na tim temeljima izgrađena dinska zgrada (makar i nehotice) ruši.
Odgovorio je, također, na članak "Nešto o šerijatu" Ibrahima Fejića gdje je ovaj zatražio liberalno tumačenje šerijatskih propisa ocjenjujući nemjerodavnim zahtjeve mlade generacije za reformom šerijatskih propisa. Smatrao je da bi takvi zahtjevi mogli samo doprinijeti daljnjem cijepanju muslimanske zajednice. Posebno se suprotstavio modernističkim idejama o društvenoj asimilaciji Muslimana držeći tradicionalni islamski način života i poslovanja neprikosnovenim.
Ali Riza Prohić, vrhovni šerijatski sudija, naglasio je u članku Šta hoće naša muslimanska inteligencija da se hadis: "Vi bolje od mene poznajete ovosvjetske poslove" odnosi na voćarstvo, poljoprivredu i zanatstvo, a ne na vjerske dužnosti i preporuke, islamski moral i odgoj, jer se ništa od ovoga ne može mijenjati kršenjem postojećih ustanova i propisa.
Kritizirao je stav Mehmeda Begovića da se šerijatske ustanove mogu u svim prilikama prilagođavati duhu vremena. Dopuštao je samo promjenu propisa zasnovanih na običaju. Ali Riza Prohić je zahtjev svjetovnih intelektualaca za reformom odbacio. "Islamska vjera ne trpi reforme. Recimo da bi se u nečemu dopustila reforma, ne bi se moglo na tome zaustaviti."Abdu'r-Rahman Adil Čokić (1888-1954.) u odgovoru na stavove koje je iznio Osman Nuri Hadžić povodom ranije kritike koju je Čokić uputio na račun njegova djela Muhamed i Koran kaže da je problematično što on o "Božijem Poslaniku govori kao o običnom čovjeku".
U nastavku istog rada ističe da hadis kao i Kur'an ima karakter objave što je utvrđeno idžma‘om koji se temelji na Kur'anu i na hadisu..., pa samim tim što je Objava nužno ga je "primiti i slijediti".
Ibrahim Haki Čokić ( - 1948.), tuzlanski muftija, 1929. god. u Tuzli pokrenuo je mjesečnik "Hikjmet" koji je izlazio od 7. IV 1929. do 14. XI 1936. Kao glavni razlog pokretanja lista navođeno je otkrivanje "hikjmeta"-mudrosti i dobrih strana islamskih propisa, njihova odbrana i borba sa "reformaštvom".
Pod sunnetom podrazumijeva ne samo postupke Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem), nego i njegovih ashaba i ističe da je to prihvaćeno kod svih pravnih škola, osim šafijske.
Chameran (Ibrahim Hakki Čokić) u reagovanju na djelo gosp. Osmana Nurija Hadžića Muhamed i Kur'an pod naslovom "Kult svetih i mrtvih" prigovara autoru da na suviše profan način prikazuje razloge Poslanikova višeženstva, pa kaže: "...to također nije lijepo, već je za osudu, jer su i ti Njegovi (Božijeg Poslanika – primj. Z. H.) postupci uputa nama, kako trebamo i možemo u našem zajedničkom životu u granicama propisa postupati, jer je On nama Usve = uzor u svemu. Stoga se to ne može uzeti od Njega, kao prosti politički čin, već to treba uzeti kao poduku i zdravu uputu". Dalje kaže da su Poslanikove upute i postupci jedini legalni i legitimni tumač kur'anskih uputa i odredaba, a nisu samo politički čini, koji su izvan okvira tih propisa.
U kontekstu govora o odnosu prema Božijem Poslaniku (sallallahu ‘alejhi ve sellem) kada Hadžić ističe da je dužnost svakog muslimana i muslimanke da vjeruju da je on Božiji Poslanik, Chameran naglašava, ali ne i samo to, "jer su po izričnoj kur'anskoj zapovjedi dužni na Njega salavat donositi, Njegov život i postupke uzimati sebi za uzor u svom životu, što znači živjeti onako, kako je On živio, odn. vršiti sve propisane dužnosti onako, kako su propisane, bar u najmanjoj mjeri".Ibrahim Haki Čokić kaže da je reforma potrebna, ali ona treba da se kreće u granicama islamskih principa. Od drugih reformi muslimani su pretrpjeli mnoge neugodnosti u moralnom i materijalnom pogledu.
Ahmed Lutfi Čokić (1878-1933.) u tekstu "Islam, nošnja i otkrivanje" govori o islamskom načinu odijevanja kao o jednom od važnih faktora izgrađivanja identiteta te da se oni koji se na taj način ne žele javno iskazati odriču svoga članstva u muslimanskoj zajednici, odn. svojih prava i obaveza prema drugima muslimanima.
H. Mujaga Merhemić odgovara na izjave h. Džemaludina Čauševića o pokrivanju žene, pa kaže:
Vaše izjave, koje ste dali u štampi bez ikakva razjašnjenja i ograde, pokazuju da ste Vi za otkrivanje žene i za jedan pravac koji se ne može dovesti u sklad sa šerijatskim propisima, kojih su se držali muslimani svih mezheba sve do danas, a kojih se propisa i mi strogo držimo i od kojih mi ni na koji način ne odustajemo.
Muhammed Tufo (1885-1939.) u svom radu Temelji hadiske nauke navodi više definicija hadisa, ali naglašava da taj pojam za muhaddise znači ...sve ono što govori uopće o Muhammedu a. s..., Muhammed a. s.-ov govor, čin, odobrenje, pa njegova cijela biografija, i svi događaji iz njegova života, kao što je rađanje, mladost, ponašanja, pozivanje u islam, ratovi itd.
Tufo podsjeća čitaoce na različito poimanje normativnosti Poslanikovog (sallallahu ‘alejhi ve sellem) sunneta pa kaže da po nekima Poslanikovi "prirodni poslovi" ne spadaju u sunnet te da ga mi u tome ne moramo slijediti. Dalje kaže:
To vrijedi i za one poslove koji su bili samo njemu propisani, kao što je noćni namaz, a tako isto i oni poslovi koje je nehotično uradio, kao ni oni, koje je prirodno vršio. Zato naši pravnici dijele sunnet na dva dijela, i to س نَة دَى tj. vjerski sunnet, koji i mi trebamo obavljati kao što ga je i Muhammed a.s. obavljao, npr. ezan, ikamet, obrezivanje, izapiranje usta i nosa itd. Druga je vrsta sunneta س نَن زوائ دَ tj. suvišni sunnet. To su one stvari u kojima mi ne moramo slijediti Muhammeda, a.s., na pr. jelo, piće, oblačenje itd.
Slijedeći tradicionalno naučno iskustvo, nastoji, kako to kaže prof. Silajdžić, svoju interpretaciju hadisa kazati što je moguće"opreznije", sa već unaprijed postavljenim problemima i poodavno utvrđenim sudovima.
Po mišljenju Muhammeda Tajjiba Okića (1902-1977.) "sunna prvobitno znači put, smer, koji se običava sledovati (plural: sunan) a u naročitom smislu znači običaj ili put, koji je u životu sledio Muhammad a.s., a koji se manifestuje u sledeća tri oblika: 1) u njegovim izjavama, izrekama (al-kavl), 2) u njegovim delima, postupcima, držanju, načinu života i izvođenja izvesnih poslova (al-fi‘l) i 3) u prećutnome odobrenju tuđih reči i dela, koja su, u njegovoj prisutnosti izrečena, odn. izvedena (at-takrir); ovo poslednje pod uslovom da je njegova pažnja, u tome momentu, bila zbilja skoncentrisana na te reči ili dela njegovih savremenika, drugova, i da to nije bilo pre njegove verovesničke misije (risala, nubuvva).
Na drugom mjestu, govoreći o odnosu kakav bi trebali imati muslimani spram sunneta, kaže:
Život i dela Muhammadova a. s. služe za muslimane kao model najsavršenijeg i najmoralnijeg načina života. Sam on je jednom prilikom preporučio da se muslimani drže njegove sune i sune prvih, ortodoksnih halifa posle njega. Zbog toga se i polagala tolika važnost očuvanju sunne za koju su Muhammedovi a.s. savremenici bili najbolje i najsigurnije vrelo. Za muslimane je, dakle, sunna jedna svetinja, koje se svi pridržavaju.
O normativnosti kolektivnih (mutawàtir) predaja kaže: Negiranje mutavatira povlači za sobom otpadništvo od vere, jer on služi kao argument i u dogmatskim pitanjima.
Ovdje Okić iznosi definiciju sunneta koja je karakteristična za šerijatske pravnike, ali o značaju sunneta govori kao beskompromisni tradicionalist, zbog čega smo ga i uvrstili među njih, iako je u ostalim svojim radovima i ukupnom svom spisateljskom angažmanu promovirao ideje vjerskog modernizma koje je najčešće objavljivao u "Gajretu".
Nakon prestanka izlaženja "Hikjmeta" stavovi islamskih tradicionalista su uglavnom iznošeni u novopokrenutom glasilu Organizacije jugoslovenske ilmije "El-Hidaje" (decembar 1936. – februar 1945). Oko ovog lista bili su okupljeni autori iz reda uleme. U tumačenju vjerskopravnih pitanja zastupana su tradicionalnastanovišta, a u toku Drugog svjetskog rata došle su do izražaja ideje svojstvene islamskom revivalizmu.
Među najangažiranijim autorima koji su objavljivali svoje radove u "El-Hidaji" i njezin dugogodišnji urednik bio je Mehmed-ef. Handžić.
Zavisno od materije koju prezentira i pozicije s koje o njoj govori, da li kao hadiski znanstvenik, šerijatski pravnik ili znanstvenik islamske doktrine, Handžić iznosi različite definicije sunneta. Nekada su tjelesne i moralne osobine Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) sastavni dio sunneta, a nekada nisu. Na osnovu toga možemo utvrditi da Handžić ne nudi jedinstvenu definiciju sunneta, nego, zavisno od islamske znanosti s čijeg područja obrađuje teme, nudi i različite definicije ovog termina. Kada je u pitanju značaj sunneta on kaže: Jednom riječju, normativnost vjerodostojnog sunneta i njegova samostalnost u donošenju normi je u vjeri nepobitna činjenica i tome se suprotstavljaju samo oni koji nemaju ništa od vjere islama.
O tretmanu osobe koja niječe da je sunnet drugi izvor islama Handžić govori kroz riječi Es-Sujutija koji je u svome djelu Miftahu’l-dženne fi’l-ihtidžadž bi’s-sunne (Ključ Dženneta u argumentiranju sunnetom) rekao:
Znajte, Allah vam se smilovao, da je nevjernik onaj ko negira da je hadis Vjerovjesnika (alejhi's-selam), bez obzira radilo se o verbalnom ili praktičnom, šerijatski argument pod uvjetima koji su poznati u metodologiji hadiskih znanosti. Time je takav izašao izvan kruga islama i bit će proživljen sa jevrejima i kršćanima, ili sa drugim nevjerničkim frakcijama sa kojima Allah (dželle šanuhu) bude htio.
Kao što se sasvim precizno ne može ustanoviti na koji način je Handžić definirao sunnet, isto je tako teško kroz radove h. Mehmed-ef. Handžića utvrditi koje je njegovo mišljenje o normativnosti sunneta.
Na osnovu Handžićevog različitog definiranja sunneta, razumijevanja njegove normativnosti i diskutiranja o u to vrijeme aktualnim problemima može se sasvim pouzdano reći da je Handžić tradicionalist, ali ne kruti, rigidni, koji ne obraća pažnju na zahtjeve savremenog načina življenja, nego tradicionalist širokih pogleda koji ima dobar uvid u savremena dešavanja, ali je i svjestan tradicionalnihvrijednosti, glorificira ih i brani. On govori o njima, promovira ih i podsjeća na njih bez obzira na, u određenim situacijama, veliki jaz koji postoji između njih i savremenog trenda života.
* * *
Iz navedenih stavova može se uočiti da tradicionalisti tumače din kao cjelokupni sistem življenja kojeg regulišu propisi Kur'ana i sunneta i nema nijedne oblasti ljudskog života koja je izvan ovog zakonodavstva.
Njihov cilj nije, kako će to iskazati jedan od istaknutih predstavnika tradiconalne uleme, mijenjati vjerske propise shodno zahtjevima savremenog života, nego obrnuto: "...vjera je, da se čovječanski život i kretanja prilagođavaju njojzi...".
Insistiranjem na potpunom slijeđenju sunneta tradicionalisti nastoje očuvati identitet muslimana, njihovu posebnost i osebujnost. Oni se na sve moguće načine nastoje oduprijeti asimilaciji i utapanju muslimana u zapadno-kršćanski način življenja. Zbog toga žestoko kritiziraju npr. one koji pod vidom emanicipacije žene dopuštaju njeno slobodnije oblačenje i učestvovanje na zabavama koje ispunjavaju ples i konzumiranje alkohola. Kada govori o neminovnim situacijama u kojima se ipak ženi dopušta da se može otkriti, Islamska izborna kurija u svom Takriru kaže: U takvu nuždu ne spadaju protušerijatski narodni običaji, ne spadaju zahtijevi mode i koketerije, a ne spada ni težnja za srođavanjem (unificiranjem) sa našom inovjernom braćom po krvi i jeziku.
Vrlo često se, argumentirajući svoje stavove, pozivaju na mišljenja islamskih učenjaka prvih generacija ne smatrajući to "usvajanjem mrtvog znanja od mrtvih ljudi" (kako će to reći modernisti) nego prihvatanjem živih ideja koje su u svoje vrijeme uspjele podići islamsku kulturu i civilizaciju na najviši nivo.
Tradicionalisti prigovaraju svjetovnoj inteligenciji da bez dovoljno znanja i suviše slobodno, nekada i sasvim proizvoljno, tumače kur'anske ajete i sunnet Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem), da su se odrodili ne samo od svoje vjere, nego i od naroda, a cilj uleme jeste, između ostalog, "da pomoću vakufa stvori od muslimanskog elementa dobre muslimane, a ne samo muslimane po imenu". Osnovna ideja tradicionalista da se u islamu nema šta reformisati proširena je kasnije u tezu da djelovanje reformista vodi dekadenci i rasulu muslimana.
Tradicionalisti, besprijekorni u svojoj duhovnoj i moralnoj čistoti, snažno su pozivali na očuvanje i vraćanje na "izvorne" islamske vrijednosti, ali istovremeno, nemoćni da pruže valjane odgovore i adekvatnu alternativu na savremene probleme, udaljavali su često obrazovane muslimane od svog načina razmišljanja i rezonovanja.
Kao što se vidi, tradicionalisti su se skrasili u unutarnjim vrijednostima islama i radili na moralnom preporodu društva umjesto polemike i dijaloga sa svjetskim ideologijama, što će biti zadaća vjerskih i svjetovnih modernista.

 

Autor: Zuhdija Hasanović