Kur'anski termin džihad uobičajeno je pogrešno prevo­đen kao “sveti rat”. Kur'an je objavljen na arapskom jeziku, a ne na engleskom. Arapski ekvivalent za engleski izraz “sve­ti rat” glasi harb muqaddasah, izraz koji se nigdje ne može naći u Kur'anu ili pak u autentičnim izrekama Poslanika isla­ma, a.s. Čak kada Kur'an govori o odbrambenom ratu, on ga nikada ne glorificira niti ga naziva “svetim”; pravilnije, rat se opisuje kao nešto što je samo po sebi mrsko (2:216-217). Dakako, kao krajnja opcija, može biti bolja nego ne učiniti ništa prilikom suočenja s agresijom ili ugnjetavanjem.

Nadalje, termin “sveti rat” leksički znači neku vrstu borbe u ime jedne vjere protiv druge ili drugih. Ne postoji ajet u Kur'anu koji odobrava borbu protiv bilo kog mirolju­bivog nemuslimana samo na osnovu toga što on/ona nije musliman. Kur'an zabranjuje prisiljavanje u vjeri (2:256) pa čak dozvoljava i jedan oblik međuvjerskog braka. Napri- mjer, musliman muškarac može oženiti židovkinju ili kr- šćanku. (5:5).

Iz religijske perspektive može se dokazivati da je izraz “sveti rat” svojevrsna kontradikcija u izrazu, budući da nema ništa “sveto” vezano za rat i njegove rezultate; krvoprolića, uništavanje i ljudsku patnju. On može u nekim okolnostima biti manje zlo, ali sam po sebi on ne može biti svet. Stoga, može biti korisno razmotriti značenje termina džihad i u nje­govom doslovnom ili literarnom i u religijskom značenju.

Džihad je arapski izraz koji se izvodi iz glagolskog ko­rijena dž-h-d, što doslovce znači nastojati ili ulagati napor. To je isti korijen iz kojeg se izvodi pravni termin idžtihad, koji se odnosi na vršenje ili ulaganje intelektualnog napora od strane učenjaka kako bi iznašli utemeljeno religijsko mi­šljenje o nekom novom pitanju ili problemu. Termin džihad i slični termini izvedeni iz istog korijena upotrebljavaju se u Kur'anu i Hadisu. Prije svega, koristi se u kontekstu mo­litve, činjenja dobrih djela i samopročišćenja; unutarnjeg džihada ili borbe protiv zlih sklonosti vlastite duše (Kur'an, 22:77-78; 29:4-7). Na drugom mjestu, koristi se u kontekstu društvenog džihada, ili težnje za istinom, pravdom i dobro­biti u nečijem odnosu s drugim ljudima. Primjeri ove upo­trebe obuhvataju plaćanje milosrđa onima koji su potrebni (49:15) i nastojanja da se ubijede oni koji odbacuju Božiju poruku pozivajući se na argumente predstavljene u Kur'anu (25:52). Treće, koristi se u kontekstu bojnog polja, koje se često naziva dosta izričitije qital, a što označava borbu. Po­tonji oblik, borbeni džihad dozvoljen je u Kur'anu zarad le­gitimne samoodbrane prilikom suočavanja s neisprovocira- nom agresijom ili zarad otpora okrutnom ugnjetavanju na religijskim ili drugim osnovama. Ustvari, prvi ajeti u Kur'anu koji su dozvolili samoodbranu nisu objavljeni sve dok rana muslimanska zajednica nije pretrpjela više od trinaest go­dina patnje i agresije od strane idolopokloničkih Arapa. Iz načina izražavanja i korištenja riječi u ovim ajetima može se mnogo toga zaključiti: Dopušta se odbrana onima koje dru-

gi napadnu, zato što im se nasilje čini - a Allah ih je, doista, kadar pomoći - onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah!" (22:39-40).

Ključni ajeti u Kur'anu koji se tiču opravdavanja pribje­gavanja borbenom džihadu su slijedeći: I borite se na Alla- hovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne ot- počinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu. I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali. A zlostavljanje je teže od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod Časnoga hrama, dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas napadnu, onda ih ubijaj­te! - neka takva bude kazna za nevjernike. A ako se prođu - pa, Allah zaista prašta i samilostan je. I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vje­ra slobodno ispovijedati ne mogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje. Sveti mjesec je za sveti mjesec, a i u svetinjama vrijedi odmazda: onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom i Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani onih koji se grijeha klone. (2:190-194). Očigledno je iz ovih ključnih ajeta da su jedina dva opravdanja za borbenu vrstu džihada: da se zaustavi agresija i okrutno ugnjetavanje. Uvjet za prestajanje nepri­jateljstava nije prihvatanje islama, već zaustavljanje agresije i ugnjetavanja.

Poput spomenutih ajeta, postoji nekoliko ajeta u Kur'anu koji dozvoljavaju borbu. Ovi ajeti, međutim, kada se razumijevaju u njihovom tekstualnom i historijskom kontekstu, tiču se ratnih situacija i ne treba ih generalizira­ti. Opisi agresora i tlačitelja kao onih koji odbijaju vjeru ili ljudi idolopoklonika ne znači da se protiv njih treba boriti zbog toga što su nemuslimani. Historijski gledano, ovi agre­sori jesu bili nemuslimani. Ustvari, Kur'an dozvoljava borbu i protiv muslimana ako su oni agresori, a ukoliko su dru­ga sredstva i pokušaji uspostavljanja mira i pravde propali (49:8-9). Pitanje ili osnov dozvoljavanja borbe leži u prisu­stvu agresije, a ne u različitosti religijske pripadnosti.

Nema nijednog ajeta u Kur'anu koji kada se postavi u svoj odgovarajući tekstualni i historijski kontekst dozvoljava borbu protiv drugih na osnovama njihove vjerske, etničke ili nacionalne pripadnosti. Ukoliko bi se to učinilo, bila bi to kontradikcija ili proturječnost prema nekoliko ustanovlje­nih vrijednosti i principa o kojima smo raspravljali u pret­hodnim poglavljima. Borbeni džihad nije samo ograničen u smislu onog šta ga može a šta ne može opravdati, on je također striktno (zakonski) reguliran. Poslanik Muham- med, a.s., je podučavao kako se ponašati na bojnom polju. Kao “omraženom činu” ratu ne treba pribjegavati ukoliko postoje druga miroljubiva sredstva da se zaustavi agresija i ugnjetavanje. Namjere moraju biti čiste i nikakve sebič­ne lične ili nacionalističke agende ne smiju biti pokretačka snaga. Mora postojati objava rata od strane legitimne vlasti nakon obavezne konsultacije. Niko od onih koji ne učestvu­ju u borbi ne smije biti povrijeđen. Svi se moraju suzdržati od pljačkanja i nepotrebnog uništavanja. Ratni zatvorenici i ranjenici moraju biti tretirani na human način.

Treba napomenuti da su u dugoj historiji muslimanskih naroda postojala vremena kada se takvih uvjeta i pravila pridržavalo, ali i drugih vremena kada su isti narušavani u različitoj mjeri. Također, bilo je pogrešnih tumačenja ovog koncepta od strane učenjaka, vjerovatno pod utjecajem, u najmanju ruku, okolnosti tog vremena u kojem su oni živje­li. Međutim, ostaje činjenica da islamska učenja ne treba da budu izvođena ili bazirana niti na onome što su neki musli­mani činili u prošlosti, niti na onome što rade danas, ili bolje kazano, pogrešnim tumačenjem prošlosti ili sadašnjosti.

Ovaj rad neće biti potpun bez doticanja nekih uobiča­jenih pogrešno shvaćenih i često pogrešno protumačenih citata iz Kur'ana. Ovim ćemo se pozabaviti u narednom po­glavlju.

UOBIČAJENA PITANJA
I PRIMJEDBE

Pitanje 1.

Kako objašnjavate ajete u Kur'anu koji podstiču na ubijanje nemuslimana gdje god da se nađu (9:5) i drugih koji dozvo­ljavaju borbu protiv židova, kršćana i drugih susjeda nemu­slimana (9:29, 123)?

Odgovor:

  1. Na početku da kažemo, ajet 9:5 nema nikakve veze sa Sljedbenicima Knjige (židovima i kršćanima) koji se ra­zlikuju od drugih nemuslimana. Kur'anski tekst (98:1) pravi jasnu distinkciju između Sljedbenika Knjige "Ehlu- l-Kitab” i idolopoklonika "el-mušrikun”, termina koji se koristi u ajetu 9:5. Nadalje, svi ovi i slični ajeti ponekad su bili pogrešno tumačeni i uzimani izvan njihovog tekstualnog i historijskog konteksta. Uzimani su izvan njihovog tekstualnog konteksta zanemarujući ajete prije i poslije citiranih, te također ignorirajući druge ajete u Kur'anu koji se odnose na ista pitanja i na taj način osvjetljavaju njihova istinska značenja. Također su uzimani izvan njihovog historijskog konteksta koji bi mogao objasniti zašto su bili objavljeni i kako treba da budu primijenjeni. Svi ovi ajeti, bez izuzetka, ukoliko se prouče pažljivo, upućuju na agresiju i ugnjetavanje po­činjene protiv muslimana u vrijeme Poslanika, a.s., bilo da se radilo o Arapima idolopokonicima, nekim židov­skim plemenima u Medini ili nekim kršćanima. Većina se, dakako, odnosi na mekanske i druge idolopokloničke arapske napadače ili agresore. Neki od muslimanskih neprijatelja su mučili, a u nekim slučajevima i ubijali muslimane zbog njihove vjere. Kao primjer možemo navesti ubistvo Sumejje i njenog muža Jasira. Neki su ubili hafize Kur'ana, koji su jednostavno propovijedali njegovu poruku o allahovoj jednoći na miran način. Neki od njih (neprijatelja) ubili su izaslanike poslane od strane Poslanika, a.s., što je u današnjem međuna­rodnom pravu jednako ubistvu ambasadora druge ze­mlje, a što se smatra činom rata. Neki od njih okupili su vojsku, poput kršćana u Tebuku, s ciljem da napadnu muslimane. Neki su pisali pisma svojim lokalnim upravi­teljima da odu i ubiju poslanika Muhammeda, a.s., uko­liko se on ne odrekne svoje tvrdnje da je poslanik, kao što je bio slučaj s perzijskim carem. Neki su iznevjerili mirovne ugovore i ubili nesumnjivo miroljubive ljude, bez ikakve provokacije, suprotno sporazumu, kao što je bilo kršenje Ugovora s Hudejbije od strane Mekkelija. Ovdje problem nije bila vjera, već nepravda, ugnjetava­nje i agresija.
  2. Postoje mnogi ajeti u Kur'anu koji tvrde da oni koji ko­egzistiraju pravedno i miroljubivo s muslimanima stje­ču pravo na pravdu, suosjećanje i poštovanje, bez obzira na njihovu vjeru (60:8-9), sve dok su miroljubivi prema muslimanima.
  3. Ukoliko bi bilo istina da Kur'an naređuje da treba ubijati bilo kojeg nemuslimana zbog njegove vjere, čime bi se onda objasnila činjenica da vjerske manjine tokom 1400

 

godina muslimanske historije ne samo da su preživje­le već su napredovale i pronašle slobodu prakticiranja svojih vjera pod muslimanskom vlašću? Naravno, mu­slimani kao ljudi nisu savršeni, dakako da je bilo vreme­na kada su imali dovoljno moći i vlasti da eliminiraju gotovo sve nemuslimane pod svojom vlašću. Historijski spisi pokazuju da oni nisu zloupotrebljavali ovu moć u pogledu ove stvari. Obuzdanost koju su muslimani u ovome pokazali prije svega bila je rezultat utjecaja kur'anskih naredbi protiv prisile u vjeri.

  1. Kur'an dozvoljava muškarcu muslimanu da se oženi kršćankom ili židovkinjom. Ukoliko je istina da Kur'an zahtijeva ubijanje nemuslimana, kako onda on može dozvoliti muslimanu muškarcu da se oženi takvom že­nom? Brak je najprisnija ljudska veza ili odnos i opisan je u Kur'anu kao odnos koji karakterišu mir, ljubav i su- osjećajnost (Vidi: Kur'an, 30:21), a ne ubistvo zbog teo­loških razlikovanja.

Pitanje 2.

Da li je islam imperijalistički? Postoje li ajeti u Kur'anu koji kažu da je islam vjera istine te da zbog toga mora ovladati svim drugim religijama? (9:33, 48:28 i 61:9)

Odgovor:

  1. Istinski islam prakticiran prema njegovim originalnim izvorima, Kur'anu i Sunnetu, nije uopće imperijalistički. Možda su neki muslimanski vladari tokom historije za­stranili od njegovih učenja do ove ili one mjere. Njihova se djela, međutim, ne mogu izjednačavati s normativ­nim islamom. Neki pravnici su čak davali mišljenja koja su izgledala kao da opravdavaju ova djelovanja. Moguće je da su takve interpretacije bile pod utjecajem tog ne­kog svijeta u kojem su oni živjeli, a koji je uveliko različit od našega današnjega. Nijedan od ovih učenjaka za svo­ja tumačenja nije tvrdio da su nepogrješiva ili konačna. Ipak, da li su takva tumačenja bila validna za njihovo vrijeme i specifične okolnosti ili da li su bila suprotna ukupnom slovu i duhu islama? Ostaje činjenica da tu­mačenje primarnih izvora islama predstavlja pregnuće koje nije zamrznuto u vremenu. Historijski gledano, oni koji su prihvatali takve argumente možda su pogrije­šili u razumijevanju nekih dijelova Kur'ana. Možda su pogrešno shvatili kako se ovi dijelovi uklapaju u kom­pletnu sliku učenja Kur'ana, učenja o odnosima između muslimana i drugih.
  2. Historija svjedoči da se islam širio mnogo brže tokom perioda mira nego rata. Čak i tokom perioda kada muslimani nisu “prevladavali”, ekonomski, društveno, vojno ili politički, islam se nastavio širiti. Isti fenomen možemo vidjeti u našem današnjem vremenu, vre­menu velike patnje i progona muslimana u mnogim dijelovima svijeta. Čak i neki od onih koji su napadali islam i muslimane i koji su počinili strašne pokolje nad muslimanima, kao što su Mongoli i križari, naposlijetku su sami prihvatili islam. Prilično je interesantno vidjeti da osvajač prima vjeru osvojenog, umjesto da se desi obrnuto. Jasne historijske i geografske činjenice poka­zuju da se islam više širio miroljubivim sredstvima nego silom. Kada se danas posmatra karta muslimanskog svijeta, vidi se da veliki dio muslimana živi u zemljama gdje nije bilo nikakve borbe, pa čak ni one odrbambe- ne. Kao primjer navodimo Indoneziju, koja ima gotovo 238 miliona stanovnika, od čega su više od 210 miliona muslimani. Thomas Arnold, bivši kršćanski misionar u Indiji, u svojoj poznatoj knjizi Propovijedanje islama, spominje da iako je bilo određenih perioda kada su muslimanski vladari skretali s ovog puta tolerancije, to je bio nedostatak vladara i ne može se pripisati učenji­ma islama. On zaključuje kako su dva glavna razloga za širenje islama širom svijeta bili trgovci i sufije (mistici), dvije grupe ljudi koji su izlazili vani radeći s ljudima i blago pozivajući druge na Allahov put.[1]
  3. Ukoliko bi bilo istinito da islam dozvoljava korištenje sile da se ljudi preobrate, onda se postavlja pitanje kako su vjerske manjine mogle napredovati u regioni- ma pod muslimanskom vlašću? Također, vrijedi upitati zašto su Kur'an i Sunnet eksplicitno zapovijedili propi­se i prava za zaštitu nemuslimanskih manjina koje žive pod vlašću islama ukoliko druge religije treba ukinu­ti kako bi islam mogao "preovladati”. Poslanik, a.s., je čak kazao da ako musliman povrijedi zimmiju ili osobu pod ugovorom, tj. nemuslimana koji živi pod vlašću islama, ili mu učini bilo kakvu nepravdu, na Sudnjemu danu Poslanik, a.s., će se zagovarati u ime nemuslimana protiv muslimana. Koji je smisao ovih propisa i savjeta ako ti ljudi moraju prihvatiti islam ili biti ubijeni? Zašto Kur'an više puta govori o miroljubivom dijalogu s ne- muslimanima (npr. 29:46), ako oni, prije svega, moraju biti ubijeni. Ako doista islam insistira na korištenju sile zbog preobraćenja, zašto se onda ljudi, kada više nisu bili pod muslimanskom vladavinom, nisu vratili svojim prijašnjim vjerama?
  4. Istina je da tri ajeta u Kur'anu (9:33, 48:28 i 61:9) kazuju da je Allah svog Poslanika (Muhammeda) poslao s po­rukom upute i vjerom istine, kako bi ona mogla “preo- vladati” nad svim vjerama. Šta ovo “preovladati” znači u ovom kontekstu? Moramo li svoje razumijevanje ovo­ga svijeta ograničiti na uski kontekst vojne ili politič­ke moći? Postojale su mnogo tiranske imperije tokom historije koje su preovladavale ekonomski, politički ili vojno u određenom vremenskom periodu. Njihova do­minacija bila je nestalna. Ovo je veoma površan i pri­vremeni oblik preovladavanja. Pravo ili istinsko preovla- davanje je preovladavanje istine i vjerovanja u Jednog Istinskog Boga i svega što to vjerovanje podrazumijeva. Ustvari, jedno bolje razumijevanje izvornog kur'anskog arapskog termina liyuzhirahu glasi “da ga proglasi” bolje nego “da učini da prevlada”. Ovaj prijevod prihvatio je abdullah Yusuf AM.

Pitanje 3.

Zar Kur'an ne kaže da muslimani nikada ne treba da uzima­ju židove i kršćane za prijatelje?

Odgovor:

  1. a) Prije svega ovdje se radi o neispravnom prijevodu. Kur'an ne govori muslimanima da ne uzimaju židove i kršćane za prijatelje. Riječ koja se koristi u Kur'anu jeste awliyaa', koja označava vladare ili zaštitinike a ne puke prijatelje. ako pogledamo u ajete koji tretiraju ovu na­redbu, primjetit ćemo da se uvijek odnose na negativne situacije. Naprimjer, u ajetu 5:57-58, kontekst se odnosi na one koji su ismijavali muslimane kada bi oni pozi­vali na molitvu. Da li bi ijedna razborita osoba iz bilo koje vjere uzela za svog branitelja ili zaštitnika onog ko ga ismijava na ovakav način? Nije prikladno ove ajete promatrati izolirano, budući da postoje mnogi ajeti koji naučavaju kako treba razvijati miroljubive odnose s ne- muslimanima.
  2. b) Vraćamo se pitanju braka, koji je mnogo intimnija stvar, supružnički odnos ili prijateljstvo? Prema Kur'anu (5:5) musliman se može oženiti židovkinjom ili kršćankom. Kao prema supruzi njen muslimanski muž ima obaveze. Kao što se jasno ukazuje u ajetu 30:32, on s njom treba živjeti u miru i odnositi se prema njoj s ljubavlju i suo­sjećanjem. Ima li ikakvog smisla da nekom muslimanu bude dozvoljeno da se oženi nekom nemuslimankom ali da mu ne bude dozvoljeno da s njom prijateljuje?

Pitanje 4.

Zašto Kur'an židove i kršćane naziva kuffar ili nevjernici? Ka­kva je to vrsta poštovanja i tolerancije?

Odgovor:

  1. Ponovno, ovdje je u pitanju velika greška u prijevodu, kakvu ponekad čine i muslimani, također. Ukoliko po­gledate u engleski rječnik, riječ nevjernik označava ne­kog ko nema vjere ili ne vjeruje u Boga. Da li Kur'an go­vori da židovi i kršćani ne vjeruju u Boga (Allaha)? Ajet 29:46 kaže da je Bog kršćana, židova i muslimana jedan i isti. U ovom slučaju riječ nevjernik netačan je prijevod riječi kafir.
  2. Termin kafir ukoliko se odnosi na osobu ili kufr ako se odnosi na čin, koristi se u Kur'anu u različitim kontek­stima i značenjima. Zbog ovoga se ustručavam u prije­vodima čak i koristiti termine kao što su “nevjernik” (u verzijama “non-believer” ili “disbeliever”), jer iz ovih en­gleskih izraza nije jasno šta je objekt nevjerovanja: Bog, određeni poslanik ili nešto drugo? Preferiram termin “nemusliman”, jer se on odnosi na različite kategorije kufra, bilo da se radi o svjesnom odbacivanju poruke islama (disbelief) ili da je neko nemusliman zbog nedo­statka svijesti o autentičnoj poruci islama (unbelief). Sli­jede primjeri različite kontekstualne upotrebe termina kufr u Kur'anu:
  • Kufr se nekada koristi u pozitivnom značenju. Do­bar vjernik također može biti kafir. Kako? Kur'an kaže: Femen jekfur bi-t-taguti ve ju'min billahi, što znači A onaj ko odbaci taguta (lažne bogove) i vje­ruje u Allaha (2:56). Svako onaj ko vjeruje u jednu stvar na neki način je kafir (odbacivač) njene su­protnosti.
  • Kufr se može koristiti u neutralnom/benignom značenju, jer izvorno značenje termina kufr u arap­skom jeziku znači prekriti. Tako i poljoprivrednik koji stavlja sjeme u zemlju i prekriva ga obavlja kufr i stoga je “kafir” (vidi Kur'an, 57:20). U duhovnom smislu, namjerno zastranjivanje od istine i autentič­nog puta Poslanika neka je vrsta “skrivanja” istine.
  • Riječ kufr može se također primijeniti i na musli­mana kada radi nešto pogrješno, ali ne nužno nešto što će nju ili njega staviti izvan stanja vjerovanja u islam. Naprimjer, musliman koji je u stanju otići na hadždž, ali ne ode bez poricanja potrebe da ide čini djelo kufra, (prema ajetu) u smislu nezahvalnosti Allahu (3:96-97).
  • Kufr se u Kur'anu koristi kao suprotnost terminu šukr, što znači biti zahvalan (npr. 31:12).
  • Kafir se u Kur'anu koristi ne samo da označi Židove i kršćane već također i one koji odbacuju poslanike i poriču postojanje Boga. Koristi se kada se spominje narod Nuha (Noah) i narod Ibrahima (Abrahama). Također se koristi kada se spominju oni koji su pori­cali poslanstvo i generalno negirali postojanje alla- ha, što očigledno nije slučaj s kršćanima i Židovima.
  • Može se koristiti na jedan znatno ozbiljniji način, ali s različitim značenjima. Može značiti odbacivanje islama. Opisuje onog ko zna istinu, ali je odbacuje zbog prkosa i ponosa. To je neko ko zna istinu u svom srcu i namjerno je odbacuje. Međutim, mi ovo ne možemo ispitati. Poslanik, a.s., je muslimanima dao jasne instrukcije, nakon jednog incidenta kada su ljudi pomislili da znaju zašto je neko posvjedo­čio vjeru u islam. On ih je upitao jesu li oni otvorili njegovo srce, tj. znaju li da je ono što je u njegovom srcu iskreno. U konačnici to moramo ostaviti alla- hu, samo allahu, Koji poznaje iskrenost prihvatanja određene osobe. allah je sveznajući i On je jedini Sudija koji će nam suditi.

Pitanje 5.

Zašto Kur'an odobravajuće govori o progonu židova Medi­ne? Zar to ne ukazuje na elemente antisemitizma ili antiži- dovstva? Zašto Kur'an opisuje židove i idolopoklonike kao najviše neprijateljski nastrojene vjernicima (5:82-86)? Nije li to potvrđeno Poslanikovim “masakrom i progonom” nad židovima Medine?

Odgovor:

  1. Kako poslanik Muhammed, a.s., može biti antižidovski nastrojen kada Kur'an poimenice spominje Musaa, a.s., (Mojsija) i druge israilićanske poslanike riječima velike hvale? Kur'an opisuje originalnu Toru koja je objavljena Musau, a.s., kao knjigu koja daje svjetlo i uputu, a Kur'an zahtijeva poštovanje za prava svih miroljubivih ljudi s kojima se živi, uključujući židove. Kritika u Kur'anu ne tiče se judaizma ili kršćanstva. U Kur'anu je kritika usmjerena na iskrivljavanje i ružna djela koja su počinili neki kršćani, židovi kao i neki muslimani. Kur'an ne kriti­zira istinsku i čistu poruku koju je Allah objavio Musau, a.s., i Isau, a.s. (Isusu). Isto kao što i u biblijskom tekstu ima kriticizma vjernika, bilo da se radi o sljedbenici­ma Mojsija ili Isusa, Kur'an također navodi ružna djela muslimana i drugih grupa. Nadalje, kriticizam nema za svrhu puki kriticizam, već upozorenje muslimanima po­sebice da u budućnosti ne ponavljaju neke greške.
  2. Ono što je jasno, historijski, u vezi s postupanjem po­slanika Muhammeda sa židovskim plemenima u Me­dini i oko nje, jeste da je on, čim je preselio u Medinu, uspostavio Medinski ustav ili "Sahifu”. Kao što opisuje dr. Hamidullah, to je bio prvi multikulturalni, multire- ligijski ustav u svijetu. Dao je svakome jednaka prava, uključujući i židove. Dodijelio je pravnu autonomiju i pravo na slobodno prakticiranje svačije vlastite religije, ali je zahtijevao i predanost na odbrani grada Medine od izvanjske agresije. Niko ne može optužiti Poslanika, a.s., da je prekršio ovaj ugovor. Čak i nemuslimanski učenjaci, kao što je Mongomery Watt, nikad ne spominju da je Poslanik, a.s., prekršio svoje sporazume. Ustvari, druge stranke su počinile djela koja su bila suprotna sporazu­mu u više navrata. Kakva god kazna da je bila primije­njena, bila je primijenjena tek na specifičnu grupu ljudi koji su počinili prekršaj, a ne na sve. Da su kažnjeni svi, moglo bi se sumnjati na grupnu predrasudu, kao što je antisemitizam, međutim, kažnjeno je samo pleme koje je počinilo prekršaj. Nadalje, kazna je uvijek bila propro- cionalna prijestupu koji je bio počinjen. Otkrivanje neke muslimanke drugačije se tretira od udruživanja i urote da se ubije Poslanik, a.s., i s takvim djelima se na različit način postupalo. Konačna izdaja desila se tokom Bitke na Hendeku, kada je grupa židova iz Medine kontakti­rala neprijatelja, jednostrano odbacivši Medinski ustav i pomogla neprijatelju tokom rata protiv Poslanika, a.s. i grada-države Medine. U modernim vremenima ovakvi postupci se nazivaju veleizdaja u vrijeme rata. Govoreći o ovom incidentu mnogi kažu da je Poslanik, a.s., izma- sakrirao pleme Benu Kurejza, ali ovo je iskrivljavanje hi­storijskih činjenica. Ustvari, presuda nije bila donijeta od strane Poslanika, a.s. Ljudi iz plemena Benu Kurejza oda­brali su svog vlastitog arbitra i bivšeg saveznika, čovjeka koji se zvao Sa'ad, koji je odredio njihovu kaznu prema zakonu Tore, koji specifizira ubijanje ljudi zbog izdaje. Poslanik, a.s., jednostavno se složio s njegovom presu­dom, međutim, to prije svega nije bila presuda Poslani­ka, a.s. Jedan naučni članak W.N. Arafata propituje preu­veličanu procjenu broja muškaraca sposobnih za borbu koji su kažnjeni, a koji se nalazi i u nekim biografijama o Poslanikovom životu poput Ibn Ishakove. Njegova argu­mentacija je interesantna i veoma dobro istražena.[2]
  3. Glavno pitanje jeste da li ajet 5:82-86 govori o svim Ži­dovima u svim vremenima ili o onima koji su bili nepri­jateljski nastrojeni prema muslimanima i koji su ih izdali suprotno njihovom sporazumu. Imajući oboje na umu, i tekstualni i historijski kontekst, ajet se odnosi samo na one koji su inicirali neprijateljstvo, pa čak i izravnu agresiju protiv muslimana ili na one koji prihvate ova­kvo ponašanje, a ne na cjelokupnu vjersku skupinu.

 

ZAKLJUČAK

M

i zasigurno živimo u svijetu u kojem pojedinci, grupe i vlade čine različite oblike nasilja i terora. Takvo se nasilje čini u ime ideologije, skučenih shvatanja nacional­izma i religije. Odgovor na nasilje još većim i razarajućim nasiljem taj krug zla povećava i ojačava. Ogromni resursi posvećeni su borbi protiv nasilja, uobičajeno jednakim ili čak gorim nasilnim sredstvima. Malo je pažnje usmjere­no na pronalaženje korijenskih uzroka nasilja, kao što su ogromna nepravda i dehumanizacija drugih. Samo mali dio ovih resursa uz osjećaj časti, pravde i ljudske jednakosti djelovao bi na veći dio nasilja na jedan mnogo konstruk- tivniji način. I budući da su religije bile zloupotrijebljene da se opravda bezobzirno i neophodno nasilje, one mogu također biti konstruktivno pozvane da budu brana valu nasilja. U tom poduhvatu ogromnu pomoć posebice mogu pružiti zajedničke vrijednosti objavljenih religija. Obaveza je vjerskog klera i religijskih učenjaka da razjasne ove vrijed­nosti i preispitaju pogrešna tumačenja svetih spisa ne samo pred drugima već također i pred svojim vlastitim vjerskim zajednicama. Unutarvjerski dijalog potreban je koliko i međuvjerski dijalog. Nadam se da će ovaj skromni doprinos biti jedan korak ka tom smjeru. 

Iz knjige  ODNOSI IZMEĐU MUSLIMANA I NEMUSLIMANA, RAZMIŠLJANJA O NEKIM KURANSKIM TEKSTOVIMA,  u izdanju Centra za vesatijju 

S engleskog preveo: Mirnes Kovač 

 

[1] Arnold, Thomas W, Preaching of Islam, London, 1935.

[2] Arafat, W.N., “New Ught on the Story of Banu Quraiza and the Jews of Madi- nah", Journal of Royal Asiatic Society of Britain and Ireiand, 1976, str. 100-107. Rad je dostupan na: www.haqq.com/au/~salam/misc/qurayza.html.