Osobe s invaliditetom zauzimaju posebno mjesto u tradiciji muslimana. Božija objava i ortopraksa, odnosno iz nje izvedena Predaja (Kur’an i hadis) kao dva osnovna izvora islama, često tretiraju osobe s invaliditetom, a, s druge strane, uporedo i naglašavaju bitnost lijepog odnosa prema tim osobama, kroz određeni teološko-praktični rad sa njima, dajući prioritet onim ljudima kojima je, zbog njihovog intelektualnog i fizičkog stanja, logično, i potrebnija duhovna, teološko-praktična njega, no, ne zaboravljajući ni osobe koje imaju jedan vid invaliditeta ili su u potpunosti zdrave.

Prije dolaska posljednje Objave u neznabožačkom arapskom svijetu osobe s invaliditetom su bili žrtve, diskriminirani i marginalizirani. Spuštanjem posljednje Objave taj odnos prema osobama s invaliditetom se poboljšao, dobili su prava i povlastice, uključujući i pravo na normalan život, baš kao i svi drugi.

Ukazano je na osjetljivost Zajednice muslimana prema osobama s invaliditetom, njenu brigu prema takvoj populaciji, te koliko su osobe s invaliditetom ostavile traga u historiji muslimana. Najzreliji učenjaci, imami, znanstvenici, hafizi, učitelji, mufesiri, su zahvaljujući ispunjenoj misiji Zajednice postali upravo to što jesu.

Ključne riječi: islam, osobe s invaliditetom, Zajednica, Objava, Predaja.

 

 

 

Uvod

Glavna svrha ovog dijela rada je opisati zašto bi muslimani trebali pristupati osobama s invaliditetom pravedno, jednako kao i prema drugima, kao punopravnom članu u zajednici. Islam nudi osnovu koja osigurava Božiju milost i za osobe s invaliditetom, pomaže im da djeluju u svim sferama života, društvenom, vjerskom, političkom, u svojim zajednicama. Također nudi pomoć u smislu da ljudi povećaju razumijevanje u pogledu njihovih stavova prema osobama s invaliditetom, a posebno među onima koji su direktno uključeni u rad sa osobama s posebnim potrebama, bolnicama, školama, mektebima, centrima za rehabilitaciju.

Živjeti sa posebnim potrebama znači nailaziti na granice gdje svaka situacija, za osobe sa posebnim potrebama, može postati „granična situacija“. „Ograničeni očekivani životni vijek, suočavanje sa strogim normativnim uvjetima i ostvarenjem uvjeta kroz okolinu, neprestana izolacija, odricanje i odustajanje, neprestana zavisnost, utvrđen način života, otežane veze i socijalno raspoloženje, presudan gubitak vrijednosti i smisaonih gledišta“[1], to su, u različitim stepenima težine, najčešći negativni utjecaji života na osobe sa posebnim potrebama. Ti negativni utjecaji života potiču osobe s posebnim potrebama da svoj život ostvare u što većoj mjeri, nego što je to slučaj kod osoba bez posebnih potreba. Čovjek nije pravedan prema osobama sa posebnim potrebama ako ih sagledava samo po graničnim iskustvima, oni također mogu biti sretni kao i nesretni, zadovoljni kao i nezadovoljni, radosni kao i tužni, vjernici i nevjernici, isto kao i sve ostale osobe.[2]

Kroz povijest ljudske civilizacije živjele su osobe sa raznim vrstama invaliditeta, koji su umnogome obilježile vrijeme u kojem su egzistirale. Osobe s invaliditetom zauzimaju posebno mjesto u tradiciji muslimana. Božija objava i ortopraksa, odnosno iz nje izvedena Predaja (Kur’an i sunnet) kao dva osnovna izvora islama, često tretiraju osobe s invaliditetom, s druge strane, uporedo i naglašavaju bitnost lijepog odnosa prema tim osobama, kroz određeni teološko-praktični rad sa njima, dajući prioritet onim ljudima kojima je, zbog njihovog intelektualnog i fizičkog stanja (osobama sa višestrukim smetnjama), logično, i potrebnija duhovna, teološko-praktična njega, ne zaboravljajući ni osobe koje imaju jedan vid invaliditeta ili su u potpunosti zdrave.

 

Odnos islama prema osobama s invaliditetom

Vjera daje smjernice i znanje ljudima u svim aspektima njihovog života. Prema kur'anskom učenju svaki čovjek je dužan poštovati i podržavati svaki ljudski život, iz čega proizilazi obaveza da cijenimo potencijal svakog pojedinca. Osobe s invaliditetom su dio našeg društva, imaju svoja prava da ravnopravno sudjeluju u svim vrstama životnih aktivnosti. Prije četrnaest stoljeća blagoslovljeni poslanik Muhammed, a.s., pokazao je kako se treba nositi s ovim važnim društvenim problemom. Obrazovanje je početna faza odgovora na taj izazov.

Kroz inkluzivno obrazovanje djece s teškoćama u razvoju povećava se njihova sposobnost da učestvuju u svim društvenim aktivnostima, dolazi do izražaja njihov potencijal što poboljšava njihov ukupni kvalitet života i društveni status.

Zajednica muslimana je uvijek pokazivala osjetljivost za djecu s posebnim potrebama. Otvarala je, a otvara i danas, različite institucije i nudi programe zbrinjavanja takve djece, ali do sada nije dovoljno radila na razvijanju teološko-praktične strategije - pomoć porodicama u prihvatanju takvog djeteta i njegovom odrastanju i odgoju. Uloga zajednice muslimana u životu osobe s posebnim potrebama je velika, ali često se ostaje samo na moralnoj i prosudbenoj razini, dok je puno manje uloženog napora u pružanju pomoći u ozdravljenju te uključenosti u svakodnevne životne i vjerske obaveze. Osoba sa posebnim potrebama – posebno kod uvjeta života ograničenih u grupama ili ustanovama – često dolazi do egzistencijalnog distanciranja od šire zajednice i same vjere. Islam je osobe s posebnim potrebama uvijek stavljao u povlašteni položaj, što potvrđuju mnogobrojni primjeri kroz povijest Zajednice muslimana. Kur'an i sunnet upozoravaju na kakav način treba graditi brigu prema osobama sa posebnim potrebama.[3] Ukazuju na bezuvjetno prihvatanje, brigu i solidarnost sa osobama s posebnim potrebama. Kroz primjere iz života blagoslovljenog Poslanika uočavamo da je briga prema ovoj populaciji djelovala ohrabrujuće, na bazi tog iskustva mogli su ljudi uspostaviti nove veze jedni prema drugima. Blagoslovljeni Poslanik je osobama s posebnim potrebama davao posebno mjesto i ukazivao im počast.[4]

Islam se protivi predrasudama prema bilo kojoj skupini ljudi, te se protivi isključivanju bilo koje skupine ljudi iz života zajednice. Kur'an se obraća cijelom čovječanstvu skrećući im pažnju da ih je Dragi Bog sve stvorio od jednog čovjeka i jedne žene, odnosno da su svi na ovom svijetu braća i sestre[5], što znači da su svi jednaki i da su sva ljudska bića stvorena kroz isti proces. [6]

Vjerom se naglašava jednaka prava svakog ljudskog bića i zahtijeva njihovo uzajamno poštivanje. Svako biće zaslužuje ljubav, brigu i poštovanje, jer Allah je najveći Pomagač[7], Zaštitnik[8], Dobročinitelj i Hranitelj, od Njega je svaka blagodat, Onaj Koji olakšava bolove i teškoće[9], Njemu se svako obraća u nevolji[10], a ta činjenica se ne mijenja kada je osoba s posebnim potrebama u pitanju. Dragi Bog je naredio vjernicima da prihvate sve ljude bez obzira na njihov bilo kakav nedostatak, invaliditet, i da ih uključe u sva društvena zbivanja, i udovolje njihovim potrebama. To je dužnost i odgovornost svakog pojedinca.

Islam nije individualistička vjera, već vjera zajednice u kojoj svako komunicira sa svakim i svako ima svoje mjesto. Svako ima odgovornost da doprinese shodno svojim sposobnostima. Islam poziva na zaštitu prava osoba s invaliditetom, uključujući i ljude koji su slijepi,[11] što uključuje i osobe s bolestima općenito. Danas, svaka osoba s bolesti ili invaliditetom zna da bi njegova prava shodno vjerskom nauku trebala biti zaštićena.[12]

Poruka Gospodara je univerzalna poruka, upućena svim ljudima, iz koje nije niko isključen, bogati ili siromašni, stari ili mladi, veliki ili ponizni, znani ili neznani. Stoga, osobe s invaliditetom ili bolesne osobe ne bi smjele biti izolirane od društva, već živjeti život kao svaki normalan čovjek na ovom svijetu.

Prije spuštanja, dolaska posljednje Objave, u neznabožačkom arapskom svijetu osobe s invaliditetom su bili žrtve, diskriminirani i marginalizirani, a posebno osobe oštećenog vida.[13] Zbog nedostatka vrijednosti i morala arapsko društvo je imalo negativne stavove o svim bolesnim osobama, pa i osobama s određenim invaliditetima. One su smatrane bezvrijednima, uvijek su zanemarivane, a izbjegavane su čak i zbog straha od „zaraze“. Tadašnji Arapi bi čak izbjegavali jesti s bolesnim ljudima, pa i sa slijepim i osakaćenim osobama, iako je to tjelesni invaliditet koji ne prenosi zarazne bolesti. Međutim oni nisu bili jedini narod s tim nemoralnim tradicijama, i drugi narodi su bili jednako nemoralni prema osobama s invaliditetom, odnosno prema novorođenčadima s invaliditetom.[14]

U ranijim društvima, ljudi su osjećali da su starije osobe i osobe s invaliditetom bezvrijedni i da ih treba izbjegavati. To je povećavalo osjećaj izoliranosti, što je kod nekih osoba s invaliditetom izazivalo veliku bol i tugu koju su osjećali do smrti. Zbog negativnih stavova društva prema osobama s invaliditetom, osoba često razvija stavove straha i bijesa prema njihovim društvima i životu općenito. [15] Spuštanjem posljednje Objave taj odnos prema osobama s invaliditetom se poboljšao, odnosno potcrtano je da vjera doslovno podrazumijeva jednakost svih ljudi i jednak odnosa prema svakom čovjeku. Poslanik Muhammed, alejhi-s-selam, uspio je probuditi istinske vrijednosti i moral kod ljudi, te ukloniti ono što je bilo loše među ljudima. Osobe s invaliditetom su dobili prava i povlastice, uključujući i pravo na normalan život, baš kao i svi drugi. Blagoslovljeni Poslanik potiče interakciju ljudi s bolesnim osobama i osobama s invaliditetom. Smjernice za interakciju između različitih društvenih skupina, uključujući osobe s invaliditetom su savremene metode koje se ravnaju prema istinskom razumijevanju potencijala i sposobnosti svake skupine i uzajamnog poštivanja. Kao vođa, Poslanik, alejhi-s-selam, obrazovao je svoje ljude da shvate i prihvate važnosti inkluzije osoba s teškoćama u razvoju i rješavanju njihovih potreba. Koristio je „poseban jezik“ kojim je pokazivao da cijeni te osobe kao osobe, a ne kao osobe s invaliditetom. U sedmom stoljeću kada je Poslanik probudio arapski narod, pokazao im istinu, invalidne osobe su doživile prosvjetljenje i to s dalekosežnim učincima. Do tada većine medicinskih nauka drevnog svijeta[16] su bile izgubljene ili uništene. Arapska „renesansa“ je donijela novo svjetlo za medicinu, te se počinju liječiti razne bolesti. [17]

Prva bolnica za slijepe osobe se nalazila u Siriji. Arapi su otvorili bolnice u Damasku i Kairu, gdje su bile smještene i sobe za predavanja, gdje su stručnjaci iz područja medicine i duhovne njege podučavali osobe za rad sa spomenutom populacijom, što je dovelo do unapređnja medicinske i duhovne brige za osobe s posebnim potrebama.[18]

Poslanik i njegovi ashabi su učestvovali u mnogobrojnim bitkama. Mnogobrojne bitke i osvajanja su iza sebe ostavile mnoštvo ubijenih, ranjenih, osakaćenih, siromašnih, jetima, bolesti, postraumatskih poremećaja, odnosno mnoštvo osoba s posebnim potrebama. Mnogo je onih koji su bili zarobljeni, pa oslobađani, a otkup za slobodu[19] je značio djelovati u smislu unapređenja islama, njegovih zakonitosti i blagodati. Za vrijeme i poslije rata, u doba Poslanika bilo je onih koji su brinuli o osobama koje su osjetile posljedice rata. U doba Poslanika osniva se „ratna bolnica“, koja je ranjenim i pogođenim značila ono što danas znače najsavremeniji zdravstveni centri, bolnica, rehabilitacija, duhovna njega, sirotište, centar za socijalni rad, savjetovalište itd. Njen osnivač bila je prva doktorica, medicinska sestra, socijalni radnik, duhovni njegovatelj u vjeri, Rufejde el-Eslemije. [20]

U prvoj zajednici muslimana svi muslimani su bili jednako tretirani, bili su u istom položaju, ali su slabi, osobe s invaliditetom, uživali mnogo veću pažnju. Kada su u kasnijim stoljećima nastala raslojavanja u zajednici, osobe s posebnim potrebama su uvijek u njoj imale duhovnu i svaku drugu podršku. Iz Poslanikovog oproštajnog govora jasno se nazire da on i u posljednim danima svog života traži da se ispoštuje svačije pravo, jer čitavo njegovo djelovanje je praktičan život vjernika, odnosno način vjernikovog života u kome se poštuje svaki ljudski život bez obzira na izgled, što treba da bude model života svakog vjernika.

Veliku ulogu za pružanje pomoći slabim osobama imao je Bejtul-mal, institucija koja simbolizira brigu zajednice za sve potrebe, osnovana u prvoj zajednici muslimana. Ova institucija i danas djeluje u svim muslimanskim zemljama, a svrha joj je i danas ista, pomoć onima kojima je pomoć najpotrebnija. Iz Bejtu-l-mala finansirali su se siromašni, pomagali bolesni, iznemogli, invalidi, finansirale se gradnje bolnica, institucija za potrebe stjecanja znanja itd.

Egipat, "Zemlja slijepih", kako su ga nazivali, bio je prva zajednica gdje su se pripremale slijepe osobe da postanu znanstvenici koji će zarađivat sredstva ​​za život. Prvi univerzitet koji je osnovao studije za slijepe je bio univerzitet Al-Azhar u Kairu, 970. godine, gdje su studije trajale po dvanaest godina i način podučavanja je bio recitacija-govor.[21] Ova inicijativa, kojom je dopušteno da slijepe osobe idu na studij sa svojim vršnjacima, imala je pozitivan utjecaj na živote tih ljudi, kao i na njihove vršnjake, te cijelo okruženje u kojem su živjeli. Univerzitet Al-Azhar postao je model uspješnog i značajnog univerziteta za ostale muslimanske, pa i druge zemlje kroz historiju, koji egzistira i dan-danas.

Jednakost među ljudima[22] je temeljno načelo gdje se svi ljudi nastoje ostvariti, što vjera ističe kao jedan od najvažnijih aspekata društva. Ravnopravnost u vjeri se ne temelji na bogatstvu, nacionalnosti, spolu te fizičkim, emocionalnim ili mentalnim sposobnostima, već se temelji na imanu, odnosno pokoravanju Allahu i izvršavanju Njegovih zapovijedi, sveukupnom odnosu prema Bogu i svijetu.[23]

Osnovna dva izvora islama, Kur'an i sunnet, jamče odgovarajuće društvo, koje je izgrađeno na moralnim vezama ljubavi i samilosti[24], za osobe s invaliditetom. U ovom okruženju, oni su u mogućnosti iskoristiti svoje sposobnosti kako bi postigli svoje ciljeve. U očima vjernika, osoba s invaliditetom je osoba koja ima odgovornost baš kao i bilo koja druga osoba u zajednici.[25]

Muslimansko društvo trebalo bi biti poznato po svojim pozitivnim stavovima prema osobama s invaliditetom. Tokom šestog i sedmog stoljeća, muslimanske halife (vođe), Omer Ibn Al-Hattab (634 -644), Abdulmalik Ibn Marwan (685-705) i Omer Ibn Abdulaziz (717-720), dali su poseban doprinos za bolesne ljude i one s teškoćama u razvoju, uključujući i pružanje socijalnih usluga. Omer Ibn Abdulaziz je u vrijeme svog djelovanja brinuo o svim osobama s posebnim potrebama. On je, npr., svakoj slijepoj osobi dodijelio slugu, vodiča, dok je svakoj osobi s tjelesnim invaliditetom dodijelio osobu koja je brinula o njihovim potrebama. Na takav način osobe s posebnim potrebama su mogle sudjelovati u istim društvenim aktivnostima kao i njihove porodice i rodbina, bez osjećaja da su oni neki „drugi“, odnosno bitno drugačiji.[26]

Kur'an, kao univerzalna poruka svim ljudskim bićima, ne pravi razliku među ljudima, jer Allah je svakog čovjeka stvorio u najljepšem liku i obliku[27], a ono što pravi razlike među ljudima su vjerovanje i činjenje dobrih djela.[28] Bog ne gleda izgled tijela ili nastupe, već gleda u srca ljudi. [29] [30] S druge strane, kako smo rekli, Allah ljude iskušava i bolešću, fizičkom ili psihičkom, vanjskom ili unutrašnjom, na šta je skrenuo pažnju u Svojoj mudroj Knjizi.[31] Iskušenja su ispit ljudske strpljivosti i spremnosti na dobročinstvo.[32] Bog Svojim iskrenim robovima daje iskušenje kao nagradu[33] a ne kao kaznu, što je čest slučaj razumijevanja sintagme invaliditeta. Strpljivost i izdržljivost predstavljaju veliki ljudski potencijal, što potvrđuju osobe s posebnim potrebama[34], a posebnu odgovornost i zadaću, odnosno brigu prema njima imaju zajednica, institucije društva i države.[35] Kur'an se posebno osvrće na kategoriju osoba s posebnim potrebama, što nam potvrđuju Njegove riječi u suri „Abese“. Povod za objavu sure Abese je primjer Poslanikovog odnosa prema slijepcu, kada Poslanik nije pružio potpunu pažnju tragaocu za Istinom, te doživljava kritiku Objavom, kako ju je jedan od islamskih učenjaka nazvao "kur'anski ukor".[36] To je bio slučaj sa Abdullahom ibn Umm Maktum[37], jednim od ashaba Poslanika, koji je rođen slijep. On je bio mujezin[38] Poslanika i njemu bi Poslanik povjeravao sve vrste poslova kada bi napuštao mjesto, predvođenje namaza, upravljanje gradom Medinom. Navedeni primjer uključuje idealni muslimanski odnos prema kvalificiranju čovječanstva: stvarna zasluga ljudi je u stepenu u kojem traže istinu, a Abdulah je bio na putu traženja istine. Od toga dana Poslanik nije prestao biti posebno velikodušan prema Abdullahu ibn Umm Maktumu[39], kao i drugim osobama koji su bili iskušavani od njihovog Gospodara. Bog Dragi vodi brigu o svakom Svom stvorenju, a posebno o osobama s posebnim potrebama na način da obavezuje vjernike da brinu o bolesnima, gdje velika odgovornost ostaje na zajednici vjernika. On zahtijeva da se prema takvima odnosi na najbolji mogući način, te zabranjuje izrugivanje i ogovaranje osoba sa određenim vidom invaliditeta. [40] Osobe s posebnim potrebama su osobe kao i svaka osoba bez invaliditeta, imaju isto dostojanstvo[41], sva ljudska prava, Bog ne dozvoljava diskriminaciju pa ni u izvršavanju obaveza prema Njemu, u smislu praktičnih dužnosti, kao što su: namaz, post, hadž, zekat, ali je propisao olakšice za takve osobe. Muslimani koji imaju tjelesni invaliditet, ali su „mentalno zdravi“ sudjeluju u svim aspektima vjerskog života. Prilagodbe mogu sebi priuštiti tokom molitve (namaza) ili tokom izvršavanja bilo koje druge praktične dužnosti, npr. klanjati namaz sjedeći ili ležeći, na raspolaganju su im alternativni oblici izvršavanja dužnosti. Kur'an opisuje vjernike kao ljude koji slave i hvale Allaha stojeći, sjedeći i ležeći, što nam govori da muslimani koji imaju poteškoća u obavljanju pokreta svakodnevne molitve, namaza, mogu napraviti prilagodbe da obave namaz u poziciji koja njima odgovara, njihovom zdravstvenom stanju, ali odgovornost sa njih ne spada. [42] U slučaju da ne mogu sami izvršiti praktične dužnosti, dužnost je na pratiocu, njegovatelju, da mu pomogne. Ako čovjek može čuti poziv na namaz, onda on mora obavljati namaz u džamiji. Možemo navesti primjer susreta Poslanika i slijepca, kojemu je Poslanik rekao: „Ako čuješ poziv na namaz, onda odgovori pozivu.“[43]

Kur'an govori o poticajima na zaštitu prava i dostojanstva slabih članova društva, gdje, zasigurno, spadaju i osobe: slijepi, nijemi, gluhi, hromi, slabi, siromašni, odnosno osobe s posebnim potrebama.[44] Kur'an poziva vjernike da svojim djelovanjem poboljšaju stanje u društvu, slabih i ugroženih, da stanu u odbranu njihovih prava, da ih gledaju kao braću i sestre[45], jer svi ljudi pripadaju jednoj ljudskoj porodici, ova jednakost je biološkog porijekla, gdje treba da bude i jednakost i ljudsko dostojanstvo svima zajedničko. [46]

Muslimani, u slučaju odbijanja pomoći kako bi zaštitili one koji su slabi, nemaju moralno opravdanje. Poslanik je poticao društvenu zajednicu prema svojim slabim članovima, pa čak i u pogledu namaza ukazivao je predvodnicima da skrate učenje u namazu jer ima slabih, starih i bolesnih. [47]

Muslimanski vladari su dostigli velike napretke u pružanju socijalne brige za osobe s invaliditetom. Ranije spomenuti Omer bin Abdulaziz je pozvao svoje sugrađane da dadnu svoj doprinos na polju poboljšanja kvalitete života osoba s invaliditetom, da im pomognu u njihovim svakodnevnim aktivnostima, i svakoj slijepoj osobi dodjeljuje pratioca. Zalaganje za prava osoba s posebnim potrebama kroz savjetovanje, vođenje, rehabilitaciju i obrazovanje su jasno idefinisani u Kur'anu i Sunnetu. Osobe s posebnim potrebama nikada ne bi trebale biti isključene, ni u kom pogledu, u društvenom životu vjernika.

Nažalost, danas, unatoč svim naporima, muslimani s invaliditetom često se osjećaju marginalizirani i isključeni iz muslimanskog života u zajednici, posebno u onim zemljama gdje su muslimani manjinski narod. U BiH muslimani čine znatan procenat stanovništva, i mada su im prava zagarantovana međunarodnim dokumentima i Ustavom Bosne i Hercegovine[48], brigu o muslimanima invalidima prirodno bi trebale posebno preuzeti institucije Islamske zajednice.

 U posljednje vrijeme Islamska zajednica ulaže određene napore da olakša djelovanje osoba s posebnim potrebama u životu zajednice. U toku je izrada projekta za djecu s posebnim potrebama i u tim smjernicama za brigu prema djeci s posebnim potrebama preporučuje se da se u svim džamijama koje su u izgradnji ili treba da se grade, mektepskim prostorijama i značajnim muslimanskim ustanovama uredi pristup za invalidska kolica. Danas smo svjedoci da većina primarnih medicinskih ustanova, domovi zdravlja, bolnice i slične ustanove za osobe s posebnim potrebama, nemaju riješen adekvatan pristup za te osobe. Tako je i sa školama i drugim javnim ustanovama. Islamska zajednica u BiH ulaže ogromne napore kako ta skupina populacije ne bi bila najzapostavljenija u društvu. Ovome ćemo se vratiti nešto kasnije.

Djeca i mladi sa tjelesnim ili duhovnim invaliditetom imaju pravo kao i svi drugi u njihovoj dobi učiti i naučiti o vjeri. Na tom putu susreću se sa velikim izazovima i poteškoćama, ulažu velike napore kao i njihovih odgajatelji, a to su njihovi roditelji. Svima u muslimanskoj zajednici potreban je trajan odgoj u vjeri, pa tako i djeci sa posebnim potrebama. Djeca sa posebnim potrebama imaju prava da budu uključena u planove i programe muslimanskog vjerskog odgoja i obrazovanja, kao, npr., vjeronauke u školi, mektepske pouke u džematima, kao i da sudjeluju u svim aktivnostima i projektima, odnosno na svim poljima djelovanja Islamske zajednice. Nadležna ministarstva obrazovanja nisu odgovorila problemu kada je u pitanju vjeronauka u školi (ministarstvo je nadležno za rješavanje ovog problema), jer nije zabilježen niti jedan slučaj da nadležno ministarstvo dodijeli asistenta vjeroučitelju u nastavi.[49] S druge strane Islamska zajednica djeluje u pravcu rješavanja ovog problema, realizuje projekte mektepske nastave za slijepe, edukuje kadar za rad u mektebu sa osobama s posebnim potrebama itd.[50]

Osobe s posebnim potrebama mogu se, prirodno, poučavati vjeri, u okviru vjeronauke u školi te u okviru mekteba. Značajno je napomenuti da roditelji djece s posebnim potrebama imaju veoma važnu ulogu u odgoju i obrazovanju njihove djece. Uslijed nerazumijevanja zajednice, jedan dio roditelja skriva svoju djecu od javnosti, pa je potrebno da odgajatelj počne s vjerskom poukom u samoj toj porodici, koja će kasnije djecu dovesti u zajednicu, džemat. Potrebno je da takvo dijete ima slobodan pristup džematu, mektebu, vjerskom znanju, jer, kako ćemo vidjet u istraživačkom dijelu rada, vjera djetetu pomaže da se ne osjeća izgubljeno, napušteno, već da ima povjerenje u ljude. U tome kontekstu može se reći da je cilj cjelokupnog rada na polju vjeronauke i mektepske nastave “otkriti djetetu s posebnim potrebama duhovnu dimenziju njegovog postojanja”. [51] Vjeroučitelj i muallim nisu samo oni koji ih uče o vjeri nego ih duhovno vode, odnosno “duhovno ih rehabilitiraju”. Često osobe s posebnim potrebama (mentalne smetnje u razvoju) nemaju intelektualne sposobnosti da pamte i u praksi primjenjuju vjeru.

Položaj učenika s posebnim potrebama došao je u pitanje nakon uvođenja programa podučavanja vjeri u osnovnim i srednjim školama, što je svojevrstan paradoks uzevši u obzir da bi se pravo u ovome predmetu trebalo posebno naglašavati da ta populacija zaslužuje najviše poštovanje. Praksa pokazuje da jednostavno nema većeg interesa institucija koja se bave pitanjima poboljšanja odgoja i obrazovanja da organiziraju islamsku vjeronauku, odnosno da izrade planove i programe, obuče kadar, osposobe specijalni kabineti, obezbijede asistenta u nastavi, za djecu s posebnim potrebama. Ulogu skrbnika djece s posebnim potrebama a tiče se islamske vjeronauke preuzela je Islamska zajednica u BiH. Islamska zajednica štampala je Kur’an na Brajevom pismu. Osim štampanja literature na Brajevom pismu, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini pokušava se brinuti i o vjeronaučnoj izobrazbi slijepih ljudi, te je stoga na Brajevu pismu završeno i osam udžbenika za islamsku vjeronauku, koji uče i slijepa i slabovidna djeca, a nastavu izvodi kvalificirani vjeroučitelj, kojeg je imenovala i postavila Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini.[52]

Veoma važnu ulogu, za djecu s posebnim potrebama, ima zajednica muslimana – džemat. Porodice djece s posebnim potrebama su direktno vezane za džemate, stoga džemat najprije mora pružiti podršku roditeljima djece s posebnim potrebama, hrabriti ih da prihvate svoje dijete, a potom biti na raspolaganju porodici u daljem procesu djetetovog rasta, na planu vjerskog odgoja i obrazovanja. Praksa je da se ta pomoć porodici pruži u materijalnom obliku (putem sergija), u većini slučajeva, što nije prihvatljivo. Imam koji službuje u džematu gdje živi dijete s posebnim potrebama[53] trebao bi biti u stalnom kontaktu s porodicom djeteta, jer on je prvi organizator cjelokupnog vjerskog života i rada u svom džematu. Imam bi trebao poznavati sve osobe s posebnim potrebama u svom džematu, kao i njihove porodice, jer na takav način bi im omogućio lakši pristup džamiji, džematu, njihovom uključivanju u vjerski život. Za to su potrebne određene pripreme, kao npr. urediti prilaz džamiji, mektebu, abdeshani, dershani, tekiji, osigurati pristup za invalidska kolica, te na takav način pokazati zainteresiranost Islamske zajednice, džemata, džematlija, i imama, za osobe s posebnim potrebama. Na takav način zajednica bi odgovorila svojoj misiji, ispunila dato obećanje, pružila duhovnu, vjersku i socijalnu rehabilitaciju. Osobe s invaliditetom su ostavile veliki trag u historiji muslimana. Najzreliji učenjaci, imami, znanstvenici, hafizi, učitelji, mufesiri, su zahvaljujući ispunjenoj misiji zajednice postali upravo to što jesu. Tokom stoljeća muslimanske civilizacije značajan broj slijepih, gluhih ili osoba sa tjelesnim oštećenjima igrali su zapažene uloge: izvanredni filolozi, pravnici, učitelji, pjesnici, hafizi, mufesiri, među kojima su bili i Abu'l Ala al-Ma'arri, Ebu Osman Amr bin Bahr (Al-Jahiz), Bashshar ibn Burd, Ibn-Sirin, Qatada ibn al-Di'ama Sadusi, Muwaffaq al-Din Muzaffar i Thalab. Atta Ibn Abi Rabah, djelomično paraliziran, bio je poznat kao najveći muftija u Mekki. Među onima koji su mnogo pridonijeli vjeru i muslimanima bili su i slijepi, među kojima su bili Božiji poslanici: Jakub i Šuajb, te drugovi Božjeg Poslanika: Abbas i njegov sin Abdullah, Abdullah ibn Umm Mektum, Itban ibn Malik, poznati učitelj Kur’ana Abdullah ibn Habib ibn Rebi’a (u. 691.), poznavaoci Predaje poput Buharija i Tirmizija, poznati liječnik Ebu Bekr er-Razi (u. 925.), sufije (muslimanski mistici) kao što je Šihabuddin es-Suhreverdi (u. 1234.), lingvisti, književnici i pjesnici poput Hassana ibn Sabita, ibn Menzura, el-Mearrija, Taha Huseina i mnogi drugi.[54] „U ranim muslimanskim zemljama, stanje slijepih bilo je nešto više zadovoljavajuće nego u Europi."[55]

Autor: Mr. sci Damir Babajić

Glasnik br. 9-10, 2015

[1] Više v.: Fischer Dieter, Biografija i posebne potrebe kao izazov za posebnu pedagošku didaktiku, Dis,Würzburg, 1984.

[2] Više v.: Neumann Johannes, Poremećaji, Od mnoštva jednog pojma i ophođenja s njim, Studije o životnim svjetovima osoba sa poremećajima, Uvez 1,Tübingen (Tibingen) 1997., Merz Hans P., Frei Eugen X., Posebne potrebe zaustavljena slika ljudi?, Luzern (Lucern) 1994.; Beck Iris, Nova orijentacija u organizaciji pedagoško-socijalnih usluga za osobe sa posebnim potrebama: perspektive sa ciljem i vrijednosna pitanja osoba sa posebnim potrebama, Frankfurt a. M. (Frankfurt na Majni ), 1994.

 

[3] Nije grijeh slijepcu, niti je grijeh hromu, niti je grijeh bolesnu, a ni vama samima da jedete u kućama vašim, ili kućama očeva vaših, ili u kućama matera vaših, ili u kućama braće vaše, ili u kućama sestara vaših, ili u kućama amidža vaših, ili u kućama tetaka vaših po ocu, ili u kućama daidža vaših, ili u kućama tetaka vaših po materi, ili u onih čiji su ključevi u vas ili u prijatelja vašeg; nije vam grijeh da jedete zajednički ili pojedinačno. A kad ulazite u kuće, vi ukućane njene pozdravite pozdravom od Allaha propisanim, blagoslovljenim i uljudnim. Tako vam Allah objašnjava propise, da biste se opametili! (Vidi: Kur’an, 24:61.) U ovom kur'anskom ajetu se govori o običnim bolesnicima, slijepim osobama, ili invalidima i hromim osobama, za koje je rečeno da u odnosu na njih ne vrijede mnogi od vjerskih propisa, pa su čak date i olakšice na neke stroge vjerske obaveze poput namaza, posta, hadža i slično. Zbog toga je potrebno uvažiti određene olakšice za takve osobe u svojim životima.; I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rodacima, i sirocadi, i siromasima, i komšijama bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu. (Vidi: Kur’an, 4:36.)

       [4] Džulejbib, r.a., bio je jedan siromašan mladić, poderane odjeće i iscrpljenog lica. Većinu svog života bio je gladan i sam jer nije imao porodicu niti bližnje. Također nije imao ni svoga doma, pa je kao beskućnik spavao u džamiji, a hranio se kako je umio i gdje je stigao. Ipak, bio je jako skroman i povučen. Nikome se nije žalio, već se posvetio robovanju Allahu, zikru i ostalim ibadetima. Jednog dana kraj njega prošao je Poslanik i kazao mu: "O Džulejbibe, što se ne ženiš?" "Božiji Poslaniče, koja bi se žena za mene udala? Nemam ni imetka, niti sam kakav uglednik?", odgovorio je Džulejbib, r.a. Isti razgovor ponovio se još dva puta, nakon čega je Poslanik kazao: "O Džulejbibe, idi kod tog i tog ensarije i kaži mu da sam ga poselamio i zatražio od njega da te oženi svojom kćeri." Spomenuti ensarija bio je jako poznat i bogat čovjek, te se jako začudio kada mu je došao Džulejbib, r.a., i prenio Poslanikove riječi. I on i žena čudili su se kako da udaju kćer za jednog ubogog siromaha i beskućnika koji nema nikoga i ništa pod kapom nebeskom. Međutim kada je to čula kćerka, kazala je: "Zar ćete odbiti Poslanika i njegov zahtjev. Ne, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša!" Nakon ovoga, Allah je Džulejbiba, r.a., obasuo blagodatima, i on je izgradio porodicu, kuću i dobio djecu, a sve iskreno i u ime Allaha. Ubrzo je došlo vrijeme bitaka i borbe, pa se Džulejbib, r.a., među prvima odazvao u boj i hrabro se borio. U bici je ubio sedam mušrika, ali je na kraju poginuo. Poslije bitke bila je velika gužva i ljudi su nabrajali imena onih koji su poginuli te zaboravili spomenuti Džulejbiba, r.a., jer on nije bio niti poznat niti bogat. Ali nije ga zaboravio Poslanik. On je uzviknuo: "Nema mi Džulejbiba, r.a." Kada ga je našao u prašini, Poslanik je otresao pijesak s njegovog lica i govorio: "Ubio si ih sedam, pa poginuo? Ti si od mene, a ja od tebe, ti si od mene, a ja od tebe, ti si od mene, a ja od tebe..." (Više v.: Aid El-Karni, Ne tuguj, Bookline, Sarajevo, 2007., str. 168-169.).

Drugi primjer: Božji Poslanik je upoznao ženu koja se žalila da pati od epileptičnih napada. Ona je izrazila zabrinutost da njeno tijelo postaje izloženo očima drugih ljudi tokom tih napada. Poslanik joj je ponudio dva rješenja: da moli Gospodara za njeno ozdravljenje, da ozdravi ili da moli Gospodara da joj podari džennet, ali da ona strpljivo podnese svoje stanje bolesti. Ona je odlučila da se i dalje nosi sa stanjem u kojem se nalazi sa strpljenjem, ali je zamolila Poslanika da moli Gospodara da joj tijelo ne bude izloženo očima drugih ljudi. Ova priča pokazuje tri važne vrijednosti. Prvo, ona pokazuje vrijednost strpljivosti od strane osoba s invaliditetom. Što je još važnije, potvrđuje pravo pojedinaca da skrene pažnju na njihove posebne potrebe i da se izjasne za svoja prava kao pitanje socijalne pravde, te ukazuje na važnu ulogu zagovaranja i na potpori koju šira zajednica treba osigurati za pojedinca. (Više v.: Maysa S. Bazna i Tarek A. Hatab, Invaliditet u Kur'anu, University Columbia, Columbia 2003., str. 20-26.).

[5] Vidi: Kur’an, 49:13.

[6] Vidi: Kur’an, 25:54., 21:30., 55:14. Zatim: Allah vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, i najzad vas čini muškarcima i ženama. (Vidi: Kur’an, 35:11) Koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače – a potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine, zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne - i On vam sluh i vid i pameti daje - a kako vi malo zahvaljujete! (Vidi: Kur’an, 32:7-9)

[7] Vidi: Kur’an, 3:150., 4:45.

[8] Vidi: Kur’an, 3:150., 2:257.

[9] Vidi: Kur’an, 27:62.

[10] Allah! To ime označava blagost i brigu, pomoć i potporu, ljubav i dobrotu:"Od Allaha je svaka blagodat koju uživate." (Vidi: Kur’an, 16:53.),  Reci (Muhamede): “On je Allah - Jedan! Allah je Onaj Kome se svako u nevolji obraća! Nije rodio i rođen nije, i Njemu niko ravan nije” (Vidi: Kur'an, 112: 1-4)., Više v.: Mustafa Jahić, Allahova lijepa imena, Takvim 2009., El-Kalem - Rijaset Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2009., str. 61-78.

       [11] Više v.: Fahmi M.S., Socijalno ponašanje za osobe s invaliditetom, Al-maktab Al-jamaai, Kairo, 1998., str. 3-18.

       [12] O vi koji vjerujete! Neka se ljudi ne rugaju ljudima, možda su bolji od njih; niti žene ženama, možda su bolje od njih. I ne kudite se niti vrijeđajte nadimcima. Loše je ime griješenja poslije vjerovanja. A ko se ne pokaje - pa ti takvi su zalimi. (Vidi Kur'an, 49:11) U samo dva ajeta sure Hudžurat (11,12) nailazimo na visoke etičke principe na kojima počiva međusobna komunikacija: nema klevetanja jedni druge, ruganja, zvanja ružnim nadimcima, nema međusobnog sumnjičenja, uhođenja/špijuniranja, ogovaranja.; Zatim Više v.: Admir Muratović, Medinska povelja i ljudska prava, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2008.; Halil Mehtić, U ozračju Kur'ana, Bemust, Zenica, 2006., Zatim Više v.: Ali Bulač, Islam i demokracija – teokracija i totalitarizam, Ljiljan, Sarajevo, 1995.

[13] Navedeno prema tekstu: Abdulelah Almusa, Kay Ferrell, Sljepoća u islamu, Sveučilište u Northern Colorado, New Orleans, Louisiana, 2004., str. 4.

        [14] Spartanci su prakticirali da slijepu i nesavršenu djecu postave u pustinju Taygetus planine i ostave ih da gladuju, a u Ateni su stavljali u glinene posude i lijevo od puta, te u Rimu, košare su se prodavale na tržištu, tako da su nemoćnu djecu stavljali u njih i puštali da plutaju na rijeci Tiber u kojoj su se utapali. (Više v.: Berthold Lowenfeld, O sljepoći i slijepim osobama, Američka zaklada za slijepe, New York, bez godine izdanja, str. 129-130)

[15] Ibid., str. 129.

[16]Više v.: Srboljub Živojinović, Bolesti drevnih ljudi, Srpska književna zadruga Beograd, Beograd, 1984.

[17] Ross I., Putovanje u svjetlo: Priča o obrazovanju slijepih, Appleton-Century-Crofts, Inc, New York, 1951., str. 29.

[18] Rosse ističe da su daroviti arapski znanstvenici proučavali bolesti oka tokom osmog stoljeća. Godine 1497. Isa ibn Ali objavio čuvenu knjigu iz oftalmologije u Veneciji pod nazivom „Memorandum za oko liječnicima“ (Više v.: Ibid., str. 38.).

[19] Rašid Ahmad Čaudhry, Stories from early Islam (Golden Deeds of Muslims), Verlag der Islam Genfer str. 11, Frankfurt am Main, Germany, 2012., str. 30.

[20] Rufejda je rođena u rodu Beni Eslem, jednom od ogranaka plemena Hazredž. Njen otac Sa'ad posjedovao je tada vrlo rijetko i dragocjeno umijeće – vještinu liječenja ljudi. Sa'ad je bio poznati jesribski liječnik, a uvidjevši izvrsnost umnih, socijalnih i moralnih sposobnosti svoje kćeri, svoje medicinsko znanje prenio je upravo njoj, angažujući je kao svoju pomoćnicu od njene rane mladosti. Ubrzo je svojom ozbiljnošću i predanošću liječničkom pozivu, i sama Rufejda zadobila priznanje i povjerenje cijele zajednice. Zahvaljujući upravo tom umijeću i stečenom statusu, Rufejdina uloga u prvoj muslimanskoj zajednici, a time i u historiji islama, ali i historiji općenito, bila je od izuzetne važnosti. Nakon uspostavljanja Islamske države u Medini, Rufejda je, uz Poslanikovu podršku, u potpunosti preuzela na sebe dužnost zbrinjavanja bolesnih i povrijeđenih stanovnika novoformirane države. U tu svrhu je odmah pored Poslanikove džamije podigla šator, zapravo uspostavila bolnicu, gdje je bolesnima pružala potrebnu njegu. Iskazivajući izuzetne liderske i organizacijske sposobnosti, radi što efikasnijeg funkcionisanja te svojevrsne zdrastvene ustanove, pokrenula je prvu školu za medicinske sestre, gdje je određeni broj žena i djevojaka poučavala kliničkim vještinama, osposobljavajući ih da zajedno s njom pružaju medicinsku pomoć. Pokazujući istančanu zdravstveno-socijalnu svijest, Rufejda nije ograničavala svoje djelovanje samo na zdravstveno zbrinjavanje bolesnika u medinskoj „bolnici“ već je odlazila u zajednicu pokušavajući da riješi socijalne probleme koji su dovodili do određenih oboljenja. Zapravo, ona se stavila na raspolaganje svim članovima zajednice kojima je bila potrebna pomoć, kako bolesnima i povrijeđenima tako i siromašnima, osobama s posebnim potrebama, i naročito siročadima. Veliki trud je ulagala u brigu oko siročića, pazeći na njih, njegujući ih i poučavajući. Uvijek ljubazna i puna saosjećanja, Rufejda nije bila samo prva liječnica i prva medicinska sestra u historiji islama već i izuzetna socijalna radnica. Ipak, vrhunac njenog djelovanja, kada je njen odlučni i hrabri karakter dolazio do naročitog izražaja, ostvario se u vrijeme krvavih bitaka i ratova koji su se često nadvijali nad mladom islamskom državom. Kao ratna medicinska sestra, zbrinjavajući ranjene muslimanske borce, Rufejda je bila izravni sudionik svih važnih bitaka koje su vodili Poslanik i njegovi ashabi. Njen šator, “ratna bolnica“, bio je upečatljiv na bojištima Bedra, Uhuda, Hendeka, Hajbera. Sam Poslanik upućivao je ranjenike u „ratnu bolnicu“, gdje se o njima brinula Rufejda s grupom hrabrih medicinskih sestara i bolničarki. Kada je za vrijeme Bitke na Hendeku, Sa'ad ibn Muaz bio pogođen strijelom, Poslanik je naredio da ga odnesu u Rufejdin šator, postavljen uz samu borbenu liniju, gdje ga je on obilazio po nekoliko puta na dan. Rufejda je izvadila strijelu iz Sa'adove podlaktice i uspješno stabilizovala njegovo stanje. Pred polazak muslimanske vojske na Hajber, Rufejda je s grupom medicinskih sestara otišla kod Poslanika, tražeći od njega dozvolu da i one pođu zajedno s vojskom: “O Allahov Poslaniče, želimo krenuti s tobom u bitku da zbrinjavamo ranjenike i pomognemo muslimanima koliko god možemo!” Uz Poslanikov blagoslov, krenule su. Na ovaj način je Poslanik, koji je inače posebno cijenio i poštovao Rufejdu el-Eslemiju, odao javno priznanje njenoj medicinskoj djelatnosti i njenom izuzetnom ukupnom doprinosu”. (Više v.: Azra Hasanović, Rufejda (Prva medicinska sestra), Udruženje Sumejja u BiH, broj 37., Tuzla, april 2011., str. 7.).

[21] Više v.: Farrell G., Priča o sljepoći, Harvard University Press, Cambridge, 1956.

[22] “Suština svih ljudskih prava u islamu leži u jednakosti svih ljudi na Zemlji bez obzira na sve razlike među njima. Ovu suštinsku jednakost među ljudima Kur''an uzima za istinu koju stalno ističe i učvršćuje i na taj način otklanja sve moguće izvore diskriminacije među njima. Kur'an traži od ljudi da stalno imaju na umu kako su samo "svi djeca Ademova" i kako je jedina razlika među njima u njihovoj čestitosti i dobroti (takwa). Zapravo, čestitost i jak osjećaj moralne odgovornosti su najbolje i najefikasnije sredstvo za zaštitu ljudskih prava. Ljudska prava su Božiji amanet čovjeku i on je odgovoran za njih. Kao odabrano Božije stvorenje on posjeduje božanske odlike i sposoban je za napredak. Uživati ta prava i slobode, a istovremeno to omogućiti i drugima znači biti privržen islamskoj ideji tevhida, tj. vjeri u Jednog Jedinog Boga. Da bi mogao udovoljiti svojoj obavezi - namjesnika na Zemlji, Bog je stvorio čovjeka da bude slobodan i dao mu da raspolaže pravima i dužnostima neophodnim za njegov vlastiti razvoj i afirmaciju života. Ljudi na Zemlji žive u ljudskoj zajednici u kojoj uživaju prava i prema kojoj imaju dužnosti. U cilju valjanog uređenja te zajednice i suživota u njoj Kur'an je ustanovio univerzalna načela”. Više v.: O islamskom konceptu ljudskih prava, Ibn Sina - Naučnoistraživački institut Sarajevo, u: http://www.ibn-sina.net/bs/component/content/article/147-o-islamskom-konceptu-ljudskih-prava.html (Pogledano 26.11.2014. godine u 23:46:51 sati).

[23] Više v.: Adnan Silajdžić, Vjera kao življenje ili razumijevanje u hadisu Muhammeda, a.s., Takvim, Predsjedništvo udruženja islamskih vjerskih službenika u SRBiH, Sarajevo, 1986., str. 31-40.

[24] Seid Ismail Ali, "Vjerovjesnikov, s. a. v. s., sunnet kao izvor islamske pedagogije", u: Seid Ismail Ali, Jusuf el- Karadavi i Muhammed Selama gabari, Dimenzije sunneta, izbor i prijevod Zuhdija Hasanović, el-Kalem i CNS, 2012., str. 61.

[25] Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći. (Vidi: Kur’an, 4:103.).

       [26] Više v.: Fahmi M.S., Socijalno ponašanje za osobe s invaliditetom, str. 3-18.

       [27] Vidi: Kur'an, 95:4.

       [28] Vidi: Kur'an, 95:5-6.

       [29] Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Zaista Allah ne gleda u vaša tijela i izgled, nego gleda u vaša srca.” Postoji i predaja: “...nego gleda u vaša srca i vaša djela.” (Vidi: Muslimova zbirka hadisa, izbor Zekijjuddin Abdu-1-Azim el-Munziri ed-Dimišk, br. 2564.). Ovaj hadis upućuje na isto na što upućuje i ajet: O ljudi, Mi smo vas stvorili od jednoga čovjeka i žene, i učinili smo vas narodima i plemenima da se međusobno upoznajete. Zaista je najplemenitiji kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji. (Vidi: Kur'an, 49:13.). Uzvišeni Allah ne gleda u tijela Svojih robova, jesu li krupna ili sitna, čvrsta ili krhka, niti u porijeklo, je li jako ili neznatno, već gleda u njihovu bogobojaznost. Ko je bogobojazniji, tj. ko je dosljedniji naredbama svoga Gospodara i kreposniji u klonjenju od Njegovih zabrana, bliži je Uzvišenom Allahu. Hadis nikako ne znači da je bitno samo šta je u srcu, bez obzira na djela koja se čine, kao što se to može čuti od nekih ljudi koji time opravdavaju svoje griješenje. Hadis upućuje na to da je srčana namjera osnova svakoga posla. 

       [30] Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. (Vidi: Kur'an, 3:110)., One koji su se Allahu i Poslaniku i nakon zadobijenih rana odazvali, one između njih, koji su dobro činili i bogobojazni bili – čeka velika nagrada. (Vidi: Kur'an, 3:172)., Vidi: Kur'an, 2:195., 2:58., 2:112., 18:30-31., 10:26., 2:277.

       [31] Vidi: Kur'an, 2:155-156.

       [32] Vidi: Kur'an, 2:148.

       [33] Allah u kudsi-hadisu kaže:“Kad stavim u iskušenje čovjeka bolešću, pa mi izriče hvalu i trpi, dignut će se iz postelje bez grijeha kao od majke rođen. Stvoritelj će reći melekima - čovjekovim pratiocima: »Ovoga roba sam spriječio od ibadeta i stavio ga u iskušenje (bolešću). Pišite mu nagrade kako biste pisali da je bio zdrav!“ (Vidi: Fejzulah Hadžibajrić, Četrdeset kudsi-hadisa, Glasnik VIS-a, Sarajevo, 1975., br 11-12., str. 515-519.). ''A ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: 'Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!''' (Vidi: Kur'an, 2:155-156) „Vehb ibn Munebbih rekao je: ''Čovjek neće u potpunosti shvatiti i razumjeti vjeru sve dok iskušenje i nedaću ne bude smatrao kao blagodat, a blagostanje i bezbrižnost nedaćom, tako da, kad je u nevolji, očekuje olakšanje i razgalu, a kada uživa u blagostanju, očekuje nevolju.“ A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ''Kada na Sudnjem danu budu dijeljene nagrade onima koji su bili u iskušenjima i nedaćama, oni koji su na dunjaluku bili pošteđeni, poželjet će da su im kože bile cijepane i rezane makazama.“ (Hadis Bilježi Tirmizi). Allah kaže: “Kome oduzmem nekog dragog na dunjaluku, pa se on strpi, zauzvrat ću mu podariti Džennet.” U drugom vjerodostojnom hadisu navodi se: “Kome oduzmem vid, imat će Džennet za nagradu.” (Više v.: Aid El-Karni, Ne tuguj, Bookline, Sarajevo, 2007., str. 109.).

[34] Primjer Ejjuba, a.s.: Mi smo znali da je on izdržljiv; divan je rob on bio i mnogo se kajao! (Kur'an, 38:44), I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: „Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!“; odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju. (Kur’an, 21:83,84) I sjeti se roba Našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: „Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uljeva!“ „Udri nogom o zemlju - eto hladne vode za kupanje i piće!“; i Mi smo mu iz milosti Naše čeljad njegovu darovali i još toliko uz njih, da bude pouka za one koji imaju pameti. (Vidi: Kur’an, 38:41-43)

       [35] Mustafa Necati Bursali, Hazreti Omer, Novi Pazar, 2006., str. 90-92.; Vidi: Kur'an, 2:177.; Više v.: Halid Muhamed Halid, Ljudi oko Poslanika, Sarajevo, 2006., str. 86.

[36] Muhamed Asad, Poruka Kur'ana, Maktaba Jawahar Ul Uloom, Lahore, Pakistan, 1980., str. 930.

[37] U Kur'anu istinito kazivanje o Abdullahu Ibn Umm Maktum je opisana u prvih šesnaest ajeta sure Abesa. On je jedan od Poslanikovih ashaba koji je rođen slijep. Abdullah Ibn Umm Maktum je jedan dan došao do Poslanika i pitao ga da pročita ajete iz Kur'ana. On je rekao: "O Allahov poslaniče, poduči onome što je Allah tebe podučio." Poslanik se namrštio i okrenuo od njega. On je okrenuo pozornost od njega, a usmjerio je na skupinu Kurejšija, pozivao ih u islam, u nadi da će postati muslimani i tako ojačati misiju. (Više v.: Muhamed Nesib er-Rifa'i, Skraćeni tefsir amme-džuza, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 1998., str. 21-26.). Abdullah ibn Umm Mektum nije bio samo drug (ashab) Božjeg poslanika Muhammeda, a.s., na osnovi povijesnih izvora poznato je da je ovaj slijepi čovjek Božijeg Poslanika zamijenio u državničkim poslovima dva puta, a da je trinaest puta predvodio zajedničku molitvu tijekom ratnog odsustva Božjeg Poslanika. Čak je sudjelovao i u oružanim borbama. Između ostalih i u onoj na Kadisijji protiv Perzijanaca, tražeći da on nosi zastavu. inače, bio je rođak Hatidže, najviše voljene i prve supruge Božjeg poslanika Muhammeda, a.s. Puno ime ovog slijepog čovjeka je Abdullah b. Šurejh b. Malik b. Rebi’a, Fihri, iz plemena Benu Amir. (više v.: Martin Lings, Muhammed, život Vjerovjesnika islama zasnovan na najranijim izvorima, Conectum, Sarajevo, 2005., str. 192.) On se namrštio i okrenuo, zato što je slijepac njemu prišao. A šta ti znaš možda će se on očistiti, ili opomenuti pa da mu Opomena koristi. A što se tiče onoga koji je bogat ti se njemu okrećeš, a ti nisi odgovoran da se on ne očisti. A što se tiče onoga koji ti je došao žureći, a on se boji, ti njega zanemaruješ. Ne čini tako! Zbilja je to pouka, pa ako hoće, opomenut će se, na listovima cijenjenim, uzvišenim, čistim, u rukama izaslanika, časnih, čestitih. (Vidi: Kur'an, 80:1-16.).

       [38] Prenosi se da je Ibn Omer, r.a., rekao: „Allahov poslanik je imao dvojicu mujezina Bilala i Ibn Umm Maktum, koji je bio slijep“. A u drugoj predaji stoji: Prenosi se da je Aiša, r.a., rekla: “Ibn Umm Maktum, kao slijep čovjek, bijaše mujezin Allahovom poslaniku.“ (Više v.: Ahmed Mehmedović, Tako je govorio Muhammed Resulullah, DP Grafičar, Tuzla, 1991., str. 106-107.).

       [39] Abdullah Ibn Umm Maktum je bio među muslimanima koji su došli iz različitih mjesta da sudjeluju u Bici Al-Qadisiyyah. Kad je vojska stigla u Al-Qadisiyyah, Abdullah ibn Umm Maktum se istaknuto, obučen u kaput od oklopa i potpuno spreman da sudjeluje u bici. Iako su ga izostavili iz borbe, Abdullah Ibn Umm Maktum nije bio zadovoljan što boravi među onima koji su ostali kod kuće, dok su se drugi morali boriti. On je za sebe na bojnom polju rekao: "Stavite me između dva reda (...) jer ja sam slijep i ne mogu pobjeći.“ Sudjelovao je u nekoliko bitaka prije nego što je ubijen na bojnom polju držeći zastavu muslimana. (Više v.: Maysaa S. Bazna i Tarek A. Hatab, Invaliditet u Kur'anu, University Columbia, Columbia 2003., str. 13.)

 [40] „O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su onī bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su onē bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima!

O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.” (Vidi: Kur’an, 49:11.).

       [41] Vidi: Kur'an, 17:70., 5:48., 11:118., 49:13.

        [42] Vidi: Kur'an, 2:286., 2:184., 9:60., 3:97.

[43] Jedan od prijatelja Božjeg Poslanika Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je slijep čovjek došao do Božjeg Poslanika a.s., i pitao ga: "O, allahov Poslaniče, ja nemam nikoga ko bi me mogao voditi do džamije, pa mogu li ja molitvu obaviti (klanjati se) kod kuće?" Božiji Poslanik mu je dopustio i slijepi ashab (drug Božjeg Poslanika) krenuo je, a onda ga je Božji Poslanik, a.s., pozvao i upitao ga: "...a čuješ li ti poziv (ezan) na molitvu (namaz)?" Slijepi reče: "Da." Božiji Poslanik je tada rekao: "Onda, za tebe ne nalazim opravdanje". (Vidi: Ebu Davud, Sunen, el-Mekteba el-asrijja, Bejrut, I, str. 151.)

       [44] Vidi: Kur'an, 4:75.

       [45] Vidi: Kur'an, 49:11-13.

[46] Više v.: Maysaa S. Bazna i Tarek A. Hatab, Invaliditet u Kur'anu, University Columbia, Columbia 2003., str. 8-13.

[47] Poslanik je upozorio predvodnike u namazu da misle na ljude u safu, na one koje predvodi u namazu, jer postoji mogućnost da bude onih koji su stari, iznemogli, osobe s posebnim potrebama. (Buharijina zbirka hadisa, Hadis bilježi El-Buhari, br. 1.671.).

[48] Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima je prvi sveobuhvatni instrument ljudskih prava koji je usvojila globalna međunarodna organizacija 10.12.1948. godine. Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom, kao i druge konvencije i međunarodni dokumenti, polaze od osnovnog načela da svaki čovjek ima urođena, jednaka, neotuđiva i univerzalna prava koja proizlaze iz dostojanstva ljudskog bića. Bosna i Hercegovina se Ustavom obavezala da će osigurati za sve građane ravnopravno i puno uživanje i ostvarivanje svih ljudskih prava, kao i pravo na zaštitu od diskriminacije po bilo kojem osnovu, pa i po osnovu invalidnosti. Međutim za osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini i dalje su uglavnom nedostupna ljudska prava koja se garantuju međunarodnim dokumentima i Ustavom Bosne i Hercegovine, a koja su definisana i u Standardnim pravilima za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom, koje je 2003. godine usvojilo Vijeća ministara. Procjenjuje se da čak 10% stanovnika Bosne i Hercegovine ima fizičke, senzorne, razvojne, mentalne ili emotivne oblike invalidnosti, a 30% ukupnog stanovništva je posredno ili neposredno pogođeno posljedicama fenomena invalidnosti. Pri tome, većina ovih osoba je i dalje izložena izolaciji i nepotrebnoj patnji zbog stereotipa i staromodnih praksi. Siromaštvo i nezaposlenost najviše pogađa osobe sa invaliditetom, a i oni koji imaju zaposlenje najčešće su na minimalnim primanjima. Gotovo dvije trećine od ukupnog broja odraslih osoba sa invaliditetom žive blizu ili ispod zvanične linije siromaštva. Značajne društvene, obrazovne, ekonomske, fizičke i transportne barijere sprečavaju većinu osoba sa invaliditetom da uživaju u svojim osnovnim pravima. Ova situacija nije samo moralno neprihvatljiva, već uvelike ima negativan utjecaj na ekonomiju zemlje i kvalitet života svake osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Demokracija i ljudska prava utemeljeni su na principu da je pravo na život svakog čovjeka neotuđivo i nepovredivo; da su sve osobe rođene jednake i da imaju neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i pravo na sreću. Osobe sa invaliditetom imaju apsolutno pravo i odgovornost da u potpunosti i jednako učestvuju u društvu i da poboljšaju kvalitet svog života onako kako oni to odaberu. (Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na 46. sjednici, održanoj 8. maja 2008. god., razmotrilo i usvojilo Dokument "Politika u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini". Više v.: Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 76/08, od 22.09.2008. godine).

[49] Dana 13.11. 2014. godine uputio sam dopis Udruženju vjeroučitelja islamske vjeronauke u kojem sam tražio informaciju kakav je odnos islamske vjeronauke prema osobama s invaliditetom. Osobe s invaliditetom su prisutne na časovima vjeronauke, ali da asistent u nastavi islamske vjeronauke još nije zabilježen primjer. „Djeca i mladi sa posebnim obrazovnim potrebama stječu obrazovanje u redovnim školama i prema programima prilagođenim njihovim individualnim potrebama. Djeca imaju pravo na individualni obrazovni program, prilagođen njihovim mogućnostima i sposobnostima uz obavezno određivanje defektološkog i logopedskog statusa.“ Vidi: član 19. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH, „Službeni glasnik BiH“, broj 18/03.

[50] U decembru 2013. godine održan je sastanak sa glavnim imamima medžlisa Islamske zajednice Tuzla, Zenica i Sarajevo na kojem je dogovorena dinamika aktivnosti za naredni period. Tokom mjeseca februara 2014. godine provedena je edukacija predloženih kandidata za rad sa osobama oštećena sluha. (Podaci dobiveni putem e-mail pošte od VPS Rijaseta IZ-e u BiH, kontakt-osoba Zijad Suljić, dana 23.11.2014. godine). Odluka Rijaseta Islamske zajednice u BiH, broj: 02-08 -2-1407/12014. Od 07. ša'bana 1435. h.g., odnosno 05. juna 2014. godine. Vjerskoprosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH, u potpisu dr. Amir Karić.

[51] Vidi: Ljubica Pribanić, Vjera i dijete s posebnim potrebama, u: Srcem prema vjeri, Zbornik radova, (priredio Z. Matoić), NKU HBK, Zagreb, 1999., str. 17.

[52] Vidi: Orhan Jašić, Zuhdija Hasanović: Slijepi u islamu, Pregledni znanstveni članak, JAHR , sv. 4, br. 7., 2013., str. 400.

[53] Za potrebe izrade ove magistarske teze, 21.06.2014. godine, sproveli smo istraživanje na nivou Rijaseta Islamske zajednice u BiH, FBiH, RS i Distrikta Brčko. Tom prilikom kontaktirali smo sve imame Rijaseta i uputili im anketni upitnik od 23 pitanja, uz obrazloženje na kakav način treba da ispune anketni upitnik. Na pitanja upućena imamima “Koliko djece s posebnim potrebama ima u vašem džematu, koliko je roditelje te djece potražilo vašu pomoć i koliko takve djece pohađa mektepsku nastavu u vašem mektebu?” samo njih 17% je odgovorilo da imaju 1, 2 ili 3 djece s posebnim potrebama u džematima, njih 8% je odgovorilo da su roditelji tražili njihovu pomoć, a njih 4% je odgovorilo da imaju djece u svojim mektebima sa raznim vidovima invaliditeta: cerebralna paraliza, dawnov sindrom, paraplegija, lakša mentalna retardacija i slabovidna djeca.

       [54] Vidi: Orhan Jašić, Zuhdija Hasanović: Slijepi u islamu, str. 403.

[55] Vidi: Kirtley D.D., Psihologija sljepoće, Nelson-Hall, Chicago, 1975., str. 8.