U novim društvenopolitičkim okolnostima sredinom XX st. građansko političko vođstvo otvoreno iznosi stav da je prihvatanje evropskog načina života uvjet daljnjeg opstanka za muslimansko stanovništvo u tadašnjoj Jugoslaviji.
U prvi plan muslimanskog javnog života u Bosni i Hercegovini stupa tada sloj svjetovne inteligencije. Tridesetih godina se, u njihovoj interpretaciji, javljaju ideje svjetovnog modernizma osnažene trijumfom takve orijentacije u Turskoj. Nestručno i često formalno pozivanje nekih svjetovnih modernista na islam izazvalo je oštre reakcije tradicionalne uleme. Ulema je pred izazovom modernista stavila naglasak na odbranu postojećih islamskih ustanova, propisa i običaja.
Svjesni teškog stanja (političkog, društvenog, ekonomskog, duhovnog, moralnog, obrazovnog... itd.) u kome se nalaze Bošnjaci, modernistički intelektualni bošnjački krugovi, posmatrajući inertnost tradicionalne uleme, pokušavaju dati svoja razumijevanja određenih, često potpuno vjerskih pitanja argumentirajući to čestim pozivanjem na hadis La rehbanijjete fi'l-islam i svoje razumijevanje njegove poruke da "nema svećenstva u islamu".Tada sazrijeva uvjerenje da je jedini način opstanka Bošnjaka u izmijenjenim okolnostima prihvatanje vanjskih izraza evropskog načina života, uz očuvanje islamskih duhovnih vrijednosti.
U grupi muslimanskih intelektualaca koji su promovirali ideje svjetovnog modernizma glavno mjesto pripadalo je A. Hifzi Bjelevcu, Dževad-begu Sulejmanpašiću i Edhemu N. Bulbuloviću (1892-1953.)
Sulejmanpašić se tako među prvima javno zalagao da muslimanka otkrije svoje lice, započeo je kampanju za usvajanje šešira umjesto fesa. Ulemi i inteligenciji je zamjerio što nisu bili u stanju ponuditi modernu interpretaciju Kur’ana i Šerijata.
U knjizi Muslimansko žensko pitanje, jedan prilog njegovu rješenju (Sarajevo, 1918.) nudi radikalno rješenje pitanja "otkrivanja lica muslimanki". On kaže da je "pokrivanje lica ženskoga" jedna od "naših pogubnih tradicija". Dalje ističe da pokrivanje ženskoga lica nije vjerska stvar, nego je to tradicija koja je pomiješana sa religioznošću.
Odnos Edhema Bulbulovića prema sunnetu
"Da bi se islam sačuvao kao vjera”, kaže Bulbulović, "potrebno je izvršiti opštu derogaciju šerijata, jer njegovi propisi u današnjem stacioniranom stanju nemaju aktualnu vrijednost.”
Zbog toga je ovaj autor predložio neophodne reforme koje bi se sastojale u tome da se: "1) pojam o Kur’anu svede na pravu mjeru vjere; 2) da se sunnet smatra fakultativnim izvorom i da se iz njega uzme samo ono što je u neposrednoj vezi sa vjerom i islamskim duhom; i 3) da se u društvenim poslovima primijeni parlamentarni sistem idžmaa i kijasa, i da samo takvo zakonodavstvo obavezuje muslimane u zemljama u kojima imaju zakonodavnu i izvršnu vlast."
Za muslimane u tadašnjoj Jugoslaviji predlagao je da Vrhovno islamsko starješinstvo proglasi Kur’an jedinim izvorom islama, a sve ostale apstrahuje ili proglasi fakultativnim, te da za sva otvorena pitanja koristi idžtihad, tj. neposredno obraćanje na Kur’an.
Osuđuje tradicionaliste zbog jakog insistiranja na slijeđenju sunneta Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem), pa kaže da su "svimprivatnim poslovima i neobaveznim razgovorima Muhameda dali autentično vjerski značaj i dogmatički se pridržavaju toga. Na taj način oni su Muhameda pretvorili u božanstvo, a islam u basnoslovstvo".
Sljedbenici ahmedijskog učenja
U eri opće demokratizacije i neograničene dostupnosti informacija, posebno nakon agresije na našu zemlju, primjetni su i na našim prostorima utjecaji različitih islamskih, pa često i neislamskih grupacija, koji nisu, ili bar ne u značajnijoj mjeri, bili ranije prisutni u BiH.
Među njima se posebno ističe djelovanje ahmedija čiji se stavovi o islamskom učenju općenito, a posebno o sunnetu mogu naći i na različitim internet-stranicama. Između ostalog, predstavnici ovakvog mišljenja poručuju:
Ljudi, obožavajmo Allaha, On je naš gospodar, a Muhamed je mrtav. Iza njega nam je ostala Knjiga (Kur'an) sa kojom ga je Allah poslao i u toj Knjizi koja je kako Allah veli "objašnjenje za sve", na najljepši način je opisan Muhamedov primjer. Slijediti poslanika Muhameda znači samo i jedino uzimati Kuran i ništa drugo osim Kurana, kao vjerski izvor, jer se i Poslanik tako ponašao, a ne slijediti ljudske priče i preuveličavanja o Muhamedu, i tako ih postavljati kao prepreku između nas i Boga. Ako hoćemo život i realnost, i ako hoćemo da slijedimo put poslanika Muhameda, tada uzmimo Kuran za našeg vodiča. A ako hoćemo bajke i legende, ako hoćemo rekla-kazala, tada, gospodo, samo izvolite, uzmite hadise, vidimo dokle je to dovelo. "...A Allah neće uputiti narod zulumćara" …
O bespredmetnosti da sunnet bude vjerski izvor ovi prononsijeri ahmedijskog učenja na bosanskohercegovačkim prostorima kažu:
...jedini izvor vjere je Kur'an, a hadisi, premda ih većina ljudi pogrešno smatra vjerskim izvorom i poukom, nisu vjerski izvor, niti pravo učenje poslanika Muhameda. To su uglavnom izreke koje nemaju veze sa poslanikom Muhamedom, tj. sa njegovim istinskim učenjem, koje su mu lažno i pogrešno pripisane, te uvedene i prihvaćene kao vjerski izvor sa svrhom :➢ da se zamagli njegovo jedino i pravo učenje –Kur'an,
➢ da se ljudi odvrate od pobožna i ispravna života,
➢ da se unese pometnja i razdor u redove vjernika,
➢ da se vjera učini teškom, komplikovanom, nerazumljivom i smiješnom,
➢ da se podrže pojedine političke partije, njihovi ciljevi i stavovi iz doba kada su izmišljani (hadisi),
➢ da se podrže gledišta i dogme pojedinih sekti, i
➢ da se uvede i legalizuje razvratan život i Božija vjera predstavi u lošem svjetlu, dobar primjer za ovo su hadisi o muta braku…, to jest braku na unaprijed određeni rok - recimo "brak" na mjesec dana ili "brak" na tri dana itd.
Smatraju da vjera treba isključivo regulisati odnose čovjeka i Boga, a da je u svim ostalim sferama života ona suvišna i bespotrebna. Unošenje vjerskih propisa u te domene životnog djelovanja koči napredak i prosperitet jednog naroda. Tako kažu da je i sam Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) sasvim jasno razlučivao vjeru od "svakodnevnih poslova", pa je u tom smislu i rekao:
"Vi bolje poznajete svjetovne poslove od mene!"
***
Svjetovni modernisti ističu da je veoma mali broj hadisa koji su vjerodostojni i u koje bi se moglo pouzdati, a to argumentiraju svojim razumijevanjem činjenice da su El-Buhari, Ahmed b. Hanbel i drugi hadiski autoriteti od velikog broja hadisa koje su poznavali u svoje zbirke uvrstili svega 5% ili čak i manje, pa kažu: "...prvi veliki sabirači hadisa imam Hanbel i imam Buhari od nekoliko stotina hiljada sabranih hadisa nakon svestranog proučavanja priznali su kao sahih i uvrstili u svoje zbirke hadisa jedva 2-5 od sto."
Insistiraju na nužnosti obrazovanja, ali ne samo vjerskog nego općeg, "jer ulema prvih muslimana igrala je ulogu imama predvoditelja narodnih u svim njegovim vjerskim i svjetovnim poslovima i bila je verzirana u svim strukama nauke... To nisu bili nikakvi lađari koji su narod opremali i prevozili na onaj "bolji" svijet, na Ahiret, nego su ga, naprotiv, pripremali za život, za budućnost, za velika djela...Kritički se osvrću na često oslanjanje i beskompromisno pridržavanje uleme u svojim stavovima na mišljenje islamskih autoriteta iz prvih stoljeća islama pa kažu: Inteligencija ne želi biti samo čuvar grobova minulih vekova, ona želi biti vodičem naroda kroz realan život. Oni ističu da žele živjeti sa živima, a ne u kaburima mrtvih, živjeti novim dinamičnim, a ne starim okamenjenim životom. Kritiziraju pogrešnu usmjerenost uleme, te kažu: ...nedorasli za zvanje i funkcije koje vrše u narodu oni, umjesto da duhovno i nacionalno preporođaju naše mase, oni ih svesno ili nesvesno vaspitavaju i podržaju u zabludama od svake vrste.
Iako su modernisti s ciljem poboljšanja situacije u kojoj se muslimani nalaze relativizirali značaj sunneta nastojeći istaknuti značaj Kur'ana, oni su time u potpunosti zapostavili praktičnu, paradigmatičnu realizaciju Božije riječi na Zemlji, čime su posredno umanjili i značaj samog Kur'ana.
Premda je bila veoma obrazovana u društvenim i prirodnim znanostima, svjetovna inteligencija je nedovoljno poznavala svoju tradiciju, ili ju je upoznavala površno, u iskrivljenoj formi, često iz orijentalističkih ili drugih nepouzdanih izvora, zbog čega je često imala sasvim pogrešnu predstavu o njoj.
Ovakvim svojim usamljenim stavovima prema sunnetu suprotstavili su se ogromnoj većini islamskih učenjaka u svim vremenima i na svim prostorima koji su uvažavali i slijedili sunnet. Odbacili su ono što ih, kao pojedince i zajednicu, čini praktičnim muslimanima, svoj identitet doveli u pitanje i postali podložni različitim manipulacijama i instrumentalizacijama.

Autor: Zuhdija Hasanović