Drugi preduvjet za pravilno razumijevanje Sunneta je sabiranje svih vjerodostojnih hadisa na istu temu da bi onda manje jasni (mutešâbih) od njih bili razumljivi u svjetlu onih nedvosmislenih (muhkem), a neuslovljeni/neograničeni (mutlak) i opšti/generalni (‘âmm) protumačeni u smislu ograničavajućih (mukajjed) i specifičnih (khâss). Na taj način ćemo stići do željenog značenja i nećemo doći u situaciju da jedne predaje demantuju druge.
Ako je opšte prihvaćeno da Sunnet tumači časni Kuran i pojašnjava ga tako što razlaže njegove sažete iskaze (mudžmel), obrazlaže nejasna mjesta (mubhem), specifira generalne iskaze i preciznije određuje njegove apsolutne izraze (mutlak), onda je preče da se isti proces i procedura primijene na same hadise međusobno.
Uzmi za primjer hadise o prepuštanju pantola ili donjeg dijela odjeće muškarca preko članaka i prijetnje koja je došla za to. Na ove se hadise pozivaju vatreni mladići i njima pravdaju svoj strogi stav prema onima koji ne potkraćuju pantole do iznad članaka. U tome su otišli predaleko tako da su potkraćivanje pantola zamalo počeli držati jednim od simbola islama i njegovih temeljnih odredaba.

Kad vide učena čovjeka ili daiju da ne potkraćuje pantole kako oni čine, odmah pomisle, a ponekad ga i javno optuže za slab iman.
Da su, međutim, uzeli u obzir sve hadise o ovom pitanju, i pokušali ih razumjeti u cjelini i u kontekstu intencija islama u obavezama koje propisuje u stvarima svakodnevnog života, spoznali bi stvarni cilj tih hadisa i ublažili svoje stavove, i ne bi bili tako strogi i kruti, niti bi ljudima sužavali izbor koji im je Allah ostavio.
Pogledaj hadis koga bilježi Muslim od Ebû Dherra r.a. koji kaže da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Trojici se ljudi Allah neće obratiti na Sudnjem danu; onome ko udjeljuje pa prigovara, onome ko se krivo zaklinje da bi robu prodao i čovjeku koji prepušta pantole preko članaka.”
U drugoj predaji od Ebu Dherra se kaže: ”Trojici se Allah neće obratiti na Sudnjem danu niti će ih pogledati, niti će ih očistiti, i njih čeka bolna patnja.” Nakon što je Poslanik s.a.v.s. tri puta ponovio ove riječi Ebû Dherr ga je upitao: ”Propali su i izgubljeni Božiji Poslaniče! Ko su ti?” Rekao je: “Onaj što odjeću ispod članaka nosi i koji prigovara kad udijeli i onaj ko se lažno zaklinje da bi prodao robu.”
Na koga se odnose prethodni hadisi? Je li na svakog ko nosi pantalone duže od članaka makar to bio običaj njegova naroda i makar taj običaj i ne bio podstaknut ohološću i uobraženošću?
Možda ovakvom mišljenju ide u prilog hadis Ebû Hurejre koga bilježi El-Bukhârî: ”Sve što je ispod članaka od pantola u vatri je.”
I En-Nesâ’î ga bilježi sličnim riječima.
Ovi hadisi znače da će dijelovi noge onog koji prepušta svoje odijelo preko nožnih članaka biti u vatri, što će mu biti kazna za taj njegov postupak. U hadisu se umjesto tijela metaforično kaže da će to biti odijelo.
Međutim, ko razmotri sve hadise na ovu temu biva mu jasno da je ispravno ono mišljenje koga su odabrali En-Nevevî i Ibn Hadžer i drugi a koji kažu da se ova apsolutna prijetnja ima razumjeti u svjetlu hadisa koji ispunjenje prijetnje uslovljava “ohološću”, a svi se slažu da je za nju došla najstroža prijetnja.
Zadržimo se sada na sahih hadisima o ovoj temi.
El-Bukhârî u poglavlju “Onaj ko pušta da mu se odijelo vuče po zemlji bez oholosti...” od ‘Abdullâh b. ‘Umera bilježi da je Poslaniks.a.v.s. rekao: ”Ko iz oholosti bude puštao odijelo da se vuče za njim Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu.” Tada Ebû Bekr upita: ”Jedna strana moje odjeće se otegne (nakon pranja) i vuče po zemlji ako je ne čuvam.” Poslanik s.a.v.s. mu je odgovorio: ”Ti nisi od onih koji to čine iz oholosti.”
U istom poglavlju El-Bukhârî od Ebû Bekreta bilježi hadis: ”Zamračilo se sunce dok smo bili kod Poslanika s.a.v.s. pa je ustao brzo vukući za sobom svoju odjeću dok nije došao do džamije.”
A u poglavlju “Ko pušta da mu se odijelo vuče po zemlji iz oholosti” (Men džerre thevbehû mine-l-khujelâ’) od Ebû Hurejre bilježi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Allah ne gleda čovjeka koji povlači svoje odijelo iz oholosti.”
Od Ebu Hurejre bilježi da je rekao: ”Kazao je Vjerovjesnik s.a.v.s. ili rekao je Ebu-l-Kasim s.a.v.s.: ”Dok je čovjek išao u odijelu, pun sebe, iščešljane bujne kose Allah dade da propadne u zemlju, i propadaće kroz nju do Sudnjeg dana.”
Od ‘Abdullâh b. ‘Umera, a u sličnoj formi i od Ebû Hurejre, bilježi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Dok je čovjek povlačio svoje odijelo po zemlji Allah dade da propadne u zemlju, pa će propadati kroz nju do Sudnjeg dana.”
I Muslim prenosi dva zadnja hadisa od Ebû Hurejre. A hadis ‘Abdullâh b. ‘Umera prenosi u više predaja; u jednoj se kaže: ”Čuo sam Božijeg Poslanika s.a.v.s. ovim svojim ušima kako kaže: ”Ko bude povlačio svoje odijelo, ne želeći time ništa drugo do li da pokaže svoju oholost, Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu.” U ovoj predaji se jasno i eksplicitno kaže da se prijetnja odnosi samo na ohole (”ne želeći time ništa drugo do li da pokaže svoju oholost”) što ne ostavlja nimalo prostora za neka drugačija tumačenja.
Imâm En-Nevevî, koji se nikako ne može optužiti za fleksibilnost i koji je skloniji izbjegavanju olakšica i držanju onog što je sigurnije, kako je to poznato stručnjacima, u komentarima ovih hadisa veli:
Poslanikove s.a.v.s. riječi “onaj koji prepušta odijelo preko nožnih članaka” se odnose na onog koji prepušta odijelo i povlači ga po zemlji iz oholosti kako je pojašnjeno u hadisu ”Allah neće pogledati čovjeka koji iz oholosti po zemlji povlači svoje odijelo.”Ovaj uvjet ‘povlačenja iz oholosti’ specifizira generalne iskaze o onome koji prepušta odijelo preko članaka i upućuje da se prijetnja odnosi na povlačenje odjeće iz oholosti. Poslanik s.a.v.s. je to dozvolio Ebû Bekru es-Siddîku r.a. rekavši mu: ”Ti nisi od njih”, jer to on nije činio iz oholosti.
A hafiz Ibn Hadžer, komentarišući hadise koje je zabilježio El-Bukhârî na temu prijetnje onima što prepuštaju odijelo preko članaka i povlače ga po tlu, kaže:
Iz ovih hadisa se da zaključiti da je prepuštanje odijela preko članaka veliki grijeh. Što se tiče prepuštanja bez oholosti, hadisi na prvi pogled i njeg zabranjuju. Međutim, kaže se da su hadisi koji ostvarenje prijetnje uslovljavaju ohološću indiciraju da se generalna zabrana o opuštanju odijela ima uzimati u svjetlu ovoga uslova, te da povlačenje i puštanje odijela preko članaka nije zabranjeno ako nije propraćeno ohološću.
Veliki pravnik i muhaddis, hafiz Ibn ‘Abdu-l-Berr veli: ”Iz hadisa se da razumjeti da se prijetnja i zabrana ne odnose na opuštanje odijela bez oholih namjera, s tim da je povlačenje odijela u svakom slučaju pokuđeno.”
Ovakvo uvjetovano tumačenje prijetnje za prepuštanje odijela potkrepljuje i činjenica da je prijetnja spomenuta u hadisu veoma žestoka, tako je onaj koji čini ovaj prijestup ubrojan u one kojima se Allah neće obratiti na Sudnjem danu, niti će ih pogledati, niti očistiti i da ga čeka bolna kazna. Poslanik je ovu prijetnju ponovio tri puta te Ebû Dherr zbog tako opetovane i žestoke kazne uzviknuo: “Propali su i uništeni! Ko su ti Božiji Poslaniče?”
Sve ovo upućuje da su njihovi postupci iz grupe velikih grijeha koji upropaštavaju, a u tu grupu se ubrajaju samo oni prijestupi koji narušavaju vrhovne vrijednosti što ih Božiji zakon uspostavlja i štiti, a to su: vjera, život, razum, čast, potomstvo i imetak. To su ujedno i temeljne intencije islamskoga vjerozakona.
Međutim, nalazimo da potkraćivanje odijela spada u kategoriju dopunskih/lijepih stvari (tahsînât) koje se odnose na dopunjujuće propise i pravila lijepog ponašanja koji život čine ljepšim, izoštravaju ukus i uzdižu društvo na viši stupanj etike i bontona. Samo popuštanjeodijela, ako nije propraćeno kakvim lošim namjerama, bi prije bilo mjesto u košu manje pokuđenih stvari ili onih koje su pokuđene iz predostrožnosti (mekrûh tenzîhen).
Ono što interesuje vjeru ovdje i čemu ona poklanja pažnju jesu namjere i unutrašnji motivi koji uzrokuju vanjsko ponašanje. Ono čemu se vjera ovdje suprostavlja jesu oholost, uobraženost, samoljublje, umišljenost, naduvenost, obijest i druge bolesti srca i duše, jer u Džennet neće ući niko u čijem srcu bude i trun ovih ružnih svojstava.
Sve ovo nedvojbeno ide u prilog mišljenju da se prijetnja u hadisu odnosi samo na ohole, kako drugi hadisi i preciziraju.
Dodajmo još jednu primjedbu. Dobro je znano da naše odijevanje i vrsta odjeće zavise uveliko od običaja i prakse ljudi koji se razlikuju u zavisnosti od klimatskih uvjeta, materijalnih mogućnosti, ekonomskog stanja, vrste posla, standarda i drugih faktora. Zakonodavac (Allah) ovdje minimizira ograničenja, i ne interveniše osim u ograničenom obimu, kako bi spriječio pojave pretjerivanja i rasipništva u vanjskom ponašanju te razvoj obijesti i oholosti u srcima ili što je tome slično, što smo detaljno obrazložili u drugim studijama.
Iz tog je razloga El-Bukhârî knjigu o odijevanju svoga Sahîha započeo Allahovim riječima: ”Reci ko zabranjuje Allahove ukrase koje je on stvorio porad Svojih robova?” (El-A’râf: 32.) On u njemu navodi slijedeće hadise: “Božiji Poslanik je rekao: ‘Jedite, pijte, odijevajte se i udjeljujte bez pretjerivanja i oholosti.”
A Ibn ‘Abbas veli: ”Jedi što hoćeš i oblači što hoćeš dok god izbjegavaš rasipanje i oholost.”
Ibn Hadžer od svog šejha, hafiza El-‘Irâkîja, iz komentara Suneni-t-Tirmidhîja prenosi da je rekao: ”Ono što od odijela dotiče zemlju iz oholosti je nesumnjivo harâm... A kad bi se reklo da je harâm sve što je više od uobičajenog ne bi bili daleko od istine. Međutim, ljudi su uobičajili da oblače dugu odjeću i svaka grupa ljudi ima posebnu vrstu odjeće po kojoj se prepoznaje; sve ono što je skrojeno ili se nosi iz oholosti, nema sumnje, je harâm, a što se nosi iz običaja nije zabranjeno sve dok ne pređe granicu zabranjenog puštanja dijelova odjeće da se vuče po zemlji za insanom. A El-Kâdî ‘Ijâd od učenjaka prenosi da je pokuđeno (mekrûh) sve što nije uobičajeno te iodjeća koja je neuobičajeno duga i široka. Običaj i praksa se, dakle, uzimaju u obzir u ovakvim stvarima kako kaže hafiz El-‘Irâkî: ”Narušavanje ustaljene prakse se obično smatra ili je manifestacija slavoljublja što je pokuđeno u islamu. A dobro je u umjerenosti.”
Međutim, onaj ko krati odijelo s nijetom da se u potpunosti drži sunneta, da izbjegne sumnju oholosti i neslaganje pravnika, te da se prikloni onom što je sigurnije, bit će, ako Bog da, nagrađen za to, s tim da druge ne obavezuje na to i da ne pretjeruje u kritici onih koji ne postupaju kao i on iz ubjeđenja da je ispravnije mišljenje pravnika i učenjaka koje smo malo prije spomenuli. A svaki mudžtehid će biti nagrađen prema svome trudu i svaki čovjek prema svojoj namjeri.
Ograničavanje na vanjsko značenje samo jednog hadisa, bez konsultovanja ostalih hadisa i drugih tekstova vezanih za temu, često vodi pogrešnom zaključku i onemogućava pravilno shvatanje hadisa i razloga zbog koga je izrečen.
Zadržimo se na hadisu koga prenosi El-Bukhârî u Kitâbu-l-muzâre‘a svoga Sahîha od Ebû Umâme el-Bâhilija koji je kad je vidio ralo/plug rekao: ”Čuo sam Božijeg Poslanika kad kaže: ‘Ova (alatka) nije ušla u kuće jednog naroda a da ih Allah nije ponizio.”
Iz ovog se hadisa na prvi pogled da zaključiti da je Poslanik prezirao ratarstvo i obradu zemljišta koji, navodno, uzrokuju poniženje onih koji se njime bave. Neki orijentalisti su pokušali zloupotrijebiti ovaj hadis u svojim nastojanjima da ocrne stav islama prema zemljoradnji.
Da li je Poslanik to htio reći? I da li islam prezire ratarstvo i sijanje? Tome proturiječe mnogi eksplicitni i vjerodostojni tekstovi.
Ensârije su se bavile zemljoradnjom i sijanjem i Poslanik im nije naredio da se toga okane. Naprotiv, sunnet je pojasnio, a islamsko pravo do u detalje razradilo zakone i propise o udruženoj kultivaciji, zajedničkoj obradi i melioraciji zemljišta, te prava i dužnosti vezane za njih.
El-Bukhârî, Muslim i drugi imami bilježe od Poslanika da je rekao: ”Nijedan musliman ne zasadi sadnicu ili usije usjev a da nema nagradu kao da je sadaku podijelio u količini koju (od te sadnice) pojedu ptice, ljudi ili životinje.”Muslim ga od Džâbira prenosi riječima: ”Nema muslimana koji će zasaditi sadnicu a da mu se ono što od nje bude pojedeno ne upiše kao sadaka, i ono što bude ukradeno sadaka je, i ono što divlje zvijeri pojedu sadaka je, i ono što ptice odnesu sadaka je, i ono što neko od ljudi uzme sve mu je to sadaka.”
A Džâbir za Vjerovjesnika s.a.v.s. kaže da je ušao u vrt Ummu Ma‘bed i upita je: ”Ummu Ma‘bed, ko je zasadio ovu palmu? Musliman ili nevjernik?” Odgovorila je: ”Musliman!” Onda Poslanik reče: ”Musliman ne zasadi sadnicu pa od nje jedu ljudi, životinje i ptice a da mu to ne bude upisano kao sadaka na Sudnjem danu.”
Vjernik će dakle kod Allaha biti nagrađen za zasađenu sadnicu kao za udijeljenu sadaku. Bit će nagrađen za svaki pojedini plod sa njegove voćke makar to i ne osjetio kao što je slučaj sa onim što pojedu ptice i životinje ili kradljivci ukradu ili ljudi odnesu bez pitanja.
To je sadaka koja traje i ne prekida se dok se ijedno živo biće koristi tom voćkom ili usjevom.
Koja je onda veća nagrada od ove? I ima li većeg podstreka na obradu zemlje?
Ovi su hadisi ponukali neke učenjake da davno kažu kako je zemljoradnja najbolji i najčasniji izvor prihoda.
Među najdivnije i najljepše podsticaje u smislu obrade zemljišta i zasađivanja voćki jeste hadis koga bilježe Ahmed u Musnedu i El-Bukhârî u Edebu-l-mufredu od Enesa, u kome se kaže da je Poslanik rekao: ”Kad bi se potpuno primakao smak svijeta, a u ruci se jednog od vas zatekla sadnica i on je mogne zasaditi prije nego Kijamet nastupi, neka je zasadi!”
Po mom mišljenju, ovo je himna u slavu rada na podizanju i obradi zemlje, kao takvom, makar on ne donosio koristi zasadniku ili onima iza njega. Jer kad kijametski dan nastupi nema nade da će se tad pobodenom sadnicom iko okoristiti.
Nakon ovoga ne postoji veći podstrek na obradu zemljišta i proizvodnju dok god je života u tijelu. Čovjek je stvoren da obožava Boga a zatim da radi i zemlju gradi. Zato neka bude robom i radnikom dok ne izbroji svoje posljednje udisaje na ovome svijetu.
Ovo su razumjeli ashabi i muslimani prvih stoljeća islama, pa ih je to motivisalo da zemlju siju i oživljavaju.Ibn Džerîr prenosi od ‘Ammâr b. Hurejre b. Thâbita da je rekao: “Čuo sam ‘Umer b. el-Khattâba kad pita moga oca: ‘Šta te sprečava da obradiš svoju zemlju?’ Moj otac mu odgovori: ‘Ostario sam. Sutra ću umrijeti.’ ‘Umer mu tada reče: ‘Tražim od tebe da je zasiješ!’ Vidio sam, kaže prenosilac događaja, ‘Umer b. el-Khattâba kako zajedno s mojim ocem svojom rukom pobada sadnice u zemlju.”
Imâm Ahmed od Ebu-d-Derdâ’a prenosi da je neki čovjek prošao pored njega dok je sadio sadnice u Damasku pa ga upitao: ”Zar to radiš a drug si Božijeg Poslanika s.a.v.s.?” Ebu-d-Derdâ’ mu je rekao: ”Polahko! Čuo sam Božijeg Poslanika s.a.v.s. kad kaže: ‘Ko zasadi sadnicu ni čovjek ni bilo koje drugo Božije stvorenje ga neće okusiti a da mu to neće biti upisanu kao sadaka.”
Dakle, kako razumjeti hadis Ebû Umâmeta koga bilježi El-Bukhârî ?
Sam El-Bukhârî je hadis zabilježio u poglavlju ”Upozorenje na posljedice opsjednutosti plugom i prelaženja propisa vezanih za njega”.
Hafiz (Ibn Hadžer) kaže:
Ovim naslovom El-Bukhârî usklađuje hadis Ebû Umâmeta i prethodni hadis o vrijednostima i blagodatima zemljoradnje i voćarstva. Moguće je, dakle, ovaj hadis razumjeti u smislu upozorenja na posljedice potpunog posvećivanja zemljoradnji pa da zbog toga ne izvrši svoje druge obaveze (kao npr. obavezu borbe na Allahovom putu). Još ga je moguće shvatiti i kao upozorenje da se ne prekoračuju propisi vezani za zemljoradnju.
Neki komentatori su hadis protumačili da se odnosi na onoga koji je u blizini neprijatelja. Ako se takav zabavi zemljoradnjom, zapostavit će ratne vještine i postat će lahak plijen neprijatelju. Obaveza takvih je da se posvete ratnim vještinama, a drugi su muslimani obavezni da ih opskrbe onim što im treba.
Sljedeći hadis, koga bilježe Ahmed i Ebû Dâvûd od Ibn ‘Umera, baca više svjetla na hadis koga razmatramo. Kaže Alejhisselam: ”Kad kamata uđe u vaše kupoprodajne ugovore (‘îne) i kad se budetepoveli za repovima krava i zadovoljili se obradom zemlje, a ostavite borbu na Božijem putu, Allah će na vas poslati poniženje koga neće skinuti sve dok se ne vratite svojoj vjeri.”
Ovaj hadis identifikuje razloge poniženja koji će zadesiti Ummet, što će biti samo primjerna kazna za njegovo nepoštivanje i zapostavljanje obaveza koje ima prema ovome svijetu.
Upuštanje u trgovanje ‘îne-transakcijom je znak da se Ummet upustio u ono što je Allah najstrože zabranio i čijim je počiniteljima rat objavio, a to je kamata; pri tome se poslužio pravnom doskočicom tako da sve formalno izgleda legalno mada je u suštini sigurni haram.
Povođenje za “kravljim repovima i zadovoljstvo zemljoradnjom’ ukazuju na privrženost zemljoradnji i zadovoljavanju ličnih potreba a zanemarivanju industrije, posebno vojne.
Zapostavljanje borbe na Allahovom putu je logična posljedica svega prethodnog.
Zahvaljujući svim ovim faktorima poniženje je neizbježna sudbina Ummeta sve dok se ne vrati svojoj vjeri.

Jusuf el-Karadavi, Razumijevanje sunneta: metodološke smjernice i pravila, (prijevod s arapskog: Ahmet Alibašić)