1. Obavjestio nas je šayh i imām Ğamaluddīn abū al Hasan b. Ibrāhīm b. ‘Abdallāh Kurašī, na temelju idžāzetnāme koju je sačinio vlastitom rukom, rekavši: “Obavjestio nas je fāqih i učeni imām Fahruddīin Abū al-Me’ālī Muhammad b. abī al-Farrāğ b. Muhammad b. Barakah al-Mūsulī, kada je ovaj to čitao pred njim (a ja sam to čuo u njegovom mesdžidu u Sultanovome sūqu u Baġdādu, u utorak 8. ševvala 600.g. po H.9. juna 1204.) i bilo mu je tada rečeno: Pročitaj to pred šayhom, najvjerodostojnijim imāmom, Abū Mansūr al-Mubārak b. ‘Abdullāhom b. Muhammadom Baġdādijem dan kada si to izložio u njegovome Ribātu, poznatijem kao “Ribāt al-Barbahīriyya”, istočno od Baġdāda, 573. po H.- i on se s tim složio.
Obavjestio nas je šayh i imām Hāfiz Ğamaluddīn abū al-Fadl ‘Abd al-Rahman b. Muhammad b. Ibrāhīm b. Hālid, poznatiji kao Ibn al-Ihvā (542/1147-8): Obavjestio nas je abū Nasr ‘Abd al-Karīm b. Muhammad b. Hārūn al-Širāzī: koji je to čuo od ‘Āli b. Rustama: koji je prenio da je ‘Āli b. Mahdī rekao: “ Čuo sam jedinstvenoga šayha, šayha nad šayhovima, Abu al-Hasana ‘Alīyy b. ‘Ismā’īla al-Aš’ārija, da kaže:Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svjetova. Neka je Njegova milost na Poslanika, njegovu porodicu i njegove ashabe, odabrane imāme!

Prigovor kalamu
2. Određena grupa ljudi učinila je neznanje svojim najvećim bogatstvom. Smatrajući razumjevanje i istraživanje vjerskoga iskustva isuviše teškim oni se opredjeljuju za lahko servilno oponašanje odnosno nekritičko slijeđenje tuđega mišljenja (taqlīd). Klevetali bi svakoga onoga ko bi se usudio istraživati temeljne religijske dogme i optuživali bi ga za zabludjelost. Tvrdili bi da svako teološko raspravljanje o pitanjima kretanja i mirovanja, tijela i akcidenta, akcidentalnih modusa i stanja, atoma i skokova te božanskih atributa predstavlja inovatorstvo i zabludjelost u vjeri.
3. Kada bi takve raspre bile valjane i korisne onda bi ih, kažu oni, bio poduzimao Poslanik, njegove halīfe i njegovi drugovi. Jer, oni vele, Poslanik je umro tek kada je ozbiljno razložio sva temeljna religijska pitanja. Drugim riječima to znači da nije ostavio ništa što bi neko drugi mogao reći o institucijama odnosno sadržajima religije koji su muslimanima nužni, zapravo o onome što ljudima omogućava približavanje Allahu, dž.š., i udaljavanje od Njegove srdžbe.
4. Budući da nam oni od Poslanika ne prenose ništa što bi upućivalo na to da je on uistini vodio rasprave o bilo kojemu već spomenutom pitanju, na temelju toga zaključujemo da takve rasprave (kalām) predstavljaju inovarstvo, dok istraživanje takvih pitanja vode u zabludu. Jer, da je to bilo dobro Poslanik i njegovi drugovi (ashābi) ta pitanja ne bi ostavljali po strani. Činjenica da se Poslanik i njegovi drugovi nisu upuštali u takve rasprave može se objasniti na dva načina: ili im je takav način vođenja rasprava bio poznat, međutim, oni se o njemu nisu eksplicitno izjašnjavali odnosno šutjeli su o tome, ili im takvo što nije bilo poznato. Stoga, ako im je takav način raspravljanja bio poznat, no nisu o njemu iznosili bilo kakve ocjene, onda i mi o tome možemo šutjeti, kao što su to i oni činili, zapravo i mi možemo biti uzdržani od njegove potrebe, kao što su i oni bili uzdržani. Ali, ako je kalām bio sastavni dio vjere onda oni nisu mogli ne izjašnjavati se o tome. S druge, pak, strane, ako ga oni nisu poznavali, onda i mi sebimožemo dopustiti da ga ne upoznamo i njime se ne bavimo. Ako je on bio sastavni dio vjere oni ga nisu mogli ostavljati po strani odnosno nisu se mogli njime ne baviti. Proizilazi da, prema i jednome i drugome objašnjenju, takav kalām predstavlja inovatorstvo, dok ozbiljno bavljenje njime vodi u zabludu.
Ovo je sumarum njihove argumentacije o bespredmetnosti i nesuvislosti rasuđivanja odnosno istraživanja temeljnih religijskih dogmi.
Prvi odgovor
5. Šayh Hasan, r.a., je rekao: Na takvu argumentaciju moguće je odgovoriti na tri načina. Tačno da Poslanik nije nikada rekao: Ako se neko bude bavio tim pitanjima i o njima bude vodio rasprave, takva osoba će se smatrati inovatorom i zabludjelim u vjeri. Konsekventno tome: vi ste prisiljeni da sami sebe nazovete inovatorima i zabludjelima budući ste, s jedne strane, i vi vodili rasprave o onim stvarima o kojim Poslanik nije uopće raspravljao, i budući ste, s druge strane, i vi optuživali za zabludjelost one osobe koje Poslanik nije takvim optuživao.
Drugi odgovor
6. Osim toga može im se odgovoriti i ovako: Poslaniku, zacijelo, nisu bili poznati svi problemi kojima se bavio kalam, kao što su problemi tijela, akcidencije, kretanja, mirovanja, atoma, skoka, premda ih on, kao u ostalome ni fāqihi niti učeni ashābi, nije pojedinačno raspravljao. Štaviše, osnovni principi ovih problema koje ste vi posebno pomenuli sadržani su u Qur’ānu i Poslanikovome Sunnetu na općenit a ne detaljan način.
Uzmite, primjerice, akcident kretanja odnosno mirovanja i kalāma o njima. Oni svoju osnovu imaju u Qur’ānu i kao takvi dokazuju Allahovu jednotu (wa humā yadullāni ‘alā al-tawhīd). Isti je slučaj i sa akcidentima spajanja i razdvajanja. Tako, primjerice, u vezi sa onim što je Njegov prijatelj Ibrāhīm, a.s., rekao u kazivanju o zalaženju zvijezda, sunca i mjeseca i njihova kretanja od mjesta do mjesta, Bog dokazuje da njegov Gospodar ne može biti ništa od tog rečenoga i da nešto što je podložno nestajanju i prelaženju iz mjesta u mjesto nije niti može biti božanstvo.8. I kalām o temeljnim principima Božijega jedinstva svoju osnovu, također, ima u Qur’ānu. Allah, dž.š., je rekao: Da zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Ovaj kalām poentira dokaz da je Bog jedan i da Mu nema niko ravan, i da se kalām muslimanskih teologa (mutekellimīna), na temelju kojega, u uzajamnom optuživanju i odbacivanju, oni nastoje dokazati jedinstvo Božije, jednostavno poziva na ovaj ajet, kao i ajet u kojemu Allah, dž.š., kaže: Allah nije uzeo sebi sina, i s Njim nema drugoga boga. Inače, svaki bi bog s onim što je stvorio - radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao, i na ajet: Zar oni koje su učinili Allahu ravnim stvaraju kao što on stvara, pa im se stvaranje čini slično. Dakle, kalām muslimanskih teologa (mutekellimīn), u kojemu oni nastoje dokazati jedinstvo Božije, jednostavno se naslanja na ajete koje smo gore spomenuli. Zapravo, svaki kalām koji se podrobnije bavi pitanjima proizašlim iz temeljnog načela Allahove jednote i pravičnosti jednostavno je preuzet iz Qur'āna.
9. Isti je slučaj sa kalāmom o mogućnosti odnosno nemogućnosti proživljenja nakon smrti. O tome pitanju su inteligentni Arapi kao i oni koji su živjeli prije njih dobrano raspravljali sve dok nisu sa čuđenjem prihvatili da je takvo što moguće. Rekli su: Zar kad pomremo i zemlja postanemo... Nezamisliv je to povratak! i : Daleko je, daleko ono čime vam se prijeti. Ko će oživjeti kosti, kada budu truhle; i Božije riječi: Zar vama on da prijeti da ćete, pošto pomrijete i zemlja i kosti postanete doista oživljeni biti. Vezano za takav njihov kalām Allah, dž.š., u Qur'ānu iznosi argumente kojima potvrđuje, sa stanovišta ljudskoga razuma, mogućnost proživljenja nakon smrti. Osim toga, On je svojega Poslanika poučio tome kako da se argumentirano suprostavi njihovom odbacivanju proživljenja na dva načina, skladno dvjema grupama među njima. Jer, jedna grupa je prihvatila prvo ali je poricala mogućnost drugog stvaranja, dok je druga grupa poricala mogućnost obiju i to na temelju učenja o vječnosti svijeta.
10. Onoga ko prihvati mogućnost samo prvoga stvaranja Allah, dž.š., uvjerava u suprotno: Reci: oživjet će ih Onaj ko ih je prvi stvorio, kao i riječima: On je taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko. S tim u vezi, On u Qur'ānu također kaže: Kao što vas je iz ničega stvorio, tako isto će vas ponovo oživjeti. U ovim ajetima Allah, dž.š., usmjerava njihovu pažnju na njihovu činjenicu daje onaj, koji je bio u stanju da stvori nešto bez preegzistencijalnog uzroka, daleko moćniji da nešto proizvede što je već bilo u postojanju. Ovo potonje je zacijelo, za njega daleko lakše učiniti, kao što, uostalome, znate sami iz vlastitog iskustva. U slučaju Stvoritelja, međutim, ne može se reći da je za Njega "lakše" stvoriti jednu negoli drugu stvar. Već je rečeno da predmetni pronominalni sufiks 'alayhī (u njemu ili za njega) predstavlja aluziju na sposobnost ili mogućnost stvorenja u smislu da je za čovjeka lakše i bezbolnije da bude podignut i proživljen nego da bude prvi put stvoren. Jer njegovo prvotno stvaranja je uvjek vezano uz rađanje, odgajanje, odvajanje od pupčane vrpce, pelene, nicanje zuba i mnogo taga još mučnijega i bolnijega, dok njegovo ponovno rađanje (proživljavanje) nosi sa sobom samo jedan neposredan znak u kojemu nema ništa od onoga što smo malo prije rekli. Zbog toga drugotno stvaranje čovjeka daleko lakše podnosi od njegova inicijalnog stvaranje. Ovo je dokaz koji Bog u Qur'ānu navodi protiv onih koji dopuštaju mogućnost isključivo prvotnoga stvaranja.
11. Što se pak tiče onog koji, na tragu učenja o vječnosti svijeta, poriču i prvo i drugo stvaranje treba reći da je takve obuzala sumnja, jer, oni kažu: "Naše je iskustvo da je život vlažan i topao dok je smrt hladna i suha kao što je slučaj i sa zemljom. Kako je onda moguće da se iz neke vrste spoja života, zemlje i raspadanja kostiju proizvede neprekinuto i skladno stvaranje kada se zna da se dvije suprotnosti ne mogu spajati ?" Eto zbog toga oni odbacuju mogućnost proživljenja!
12. Tačno je da dva suprotna akcidenta ne mogu istodobno postojati na jednome mjestu odnosno supstanciji (fī mahallin wāhidin), niti u jednome pravcu (ğiha), niti, pak, u onome što već postoji u nekoj podlozi. Međutim, oni mogu istodobno postojati u dvama supstratima ili podlogama na način njihove neposredne blizine. U tom smislu Bog protiv njih donosi sljedeći dokaz: Onaj koji vam iz zelenog drveća vatru stvara i vi njome potpaljujete. Bog ih, potonjim qur'ānskim ajetom, upućuje na njihovo osobno znanje i iskustvo, tj. iskustvo dobivanja vatre iz zelenoga drveća usprkos toploti i suhoći jednoga odnosno hladnoći i vlažnosti drugoga. Time Bog na temelju mogućnosti prvog stvaranja dokazuje mogućnost i drugog stvaranja. Preciznije, time se dokazuje mogućnost postojanja na način neposredne blizine, s jedne strane života i zemlje teraspadajućih kostiju i potpunog i skladnog stvaranja, s druge strane, jer Bog kaže: Onako kako smo prvi put iz ništa stvorili, tako ćemo ponovno iz ničega stvoriti.
13. Kada se ima u vidu rasprava teologa (mutekellimūna) o tome da bića odnosno njihove esencije postoje prije stvarne egzistencije, zatim njihova odbacivanja materijalističkih teza da nema kretanja ukoliko mu ne prethodi kretanje, odnosno da nema dana ukoliko mu ne porethodi dan, te napokon kalāma protiv onoga ko tvrdi da ne postoji atom kojega se ne može beskonačno dijeliti (ad infinitum), osnovicu svega toga nalazimo u Poslanikovom Sunnetu. Naime, Poslanik je nekom prilikom rekao: Nema zarazne bolesti, niti ima znamenja zle kobi. Beduin je potom upitao: A šta je sa devama koje su čiste i bez mahane kao gazele i koje će ukoliko ih se pomiješa sa šugavim devama postati i same šugave? Poslanik je odgovorio: Ko je zarazio prvu? Beduin je zašutio zbog toga što mu je Poslanik omogućio da primjer shvati pomoću racionalnoga dokaza. Na sličan način mi odgovaramo onome ko tvrdi da nema kretanja kojemu ne prethodi kretanje. Ako bi to bilo tako samo jedno kretanje neće nikada biti dovedeno u postojanje, jer ono što je (prethodno) beskonačno kao takvo nikada ne može biti dovedeno u postojanje.
14. Jednako tako, kada je neki čovjek rekao: O Allahov Poslaniče, moja žena je rodila muško crno dijete i tom prilikom mu je nagovijestio da bi se zbog toga mogao razvesti - Poslanik je rekao: Imaš li devu? Odgovorio je: Da! Poslanik je potom rekao: Koje je boje? Odgovorio je: Crvene. Potom je Poslanik upitao: Ima li među njima neka koja je pepeljaste boje? Rekao je: Da, među njima ima jedna deva pepeljaste boje. Poslanik je upitao: Zbog čega je to tako? Ovaj je rekao: Možda je takva zbog nasljedne osobine. Na kraju je Poslanik dodao: Pa možda je i tvoj sin crn zbog nasljedne osobine. Na ovaj način Bog je poučio svojega Poslanika da stvari određuje skladno njihovoj vrsti i sličnosti. Taj princip čini temeljno polazište za sve sudove koje izričemo o pojmovima sličnosti i jednakosti.
15. Taj dokaz mi, također, koristimo protiv onih koji smatraju da Bog sliči odnosno da je jednak svojim stvorenjima i da je tijelo (materijalan): "Ako je Bog sličan nečemu onda On tome mora biti sličan u svemu ili u nekom njegovom sasvim naročitom obziru. Stoga, ako je On sličan nečemu u svim njegovim obzirima odnosnoako su oni istovjetni, onda će On, nužno, biti proizveden u svim Njegovim obzirima. S druge, pak, strane, ako je Bog sličan nečemu u nekom savim posebnom obziru, onda će On, konsekventno, morati biti proizveden, kao i sama ta stvar, u onom aspeku u kojemu je On jednak tome predmetu. Jer, svaka od dvije jednake stvari se vrijednosno promatraju iz istoga obzira u koje mu su one jednake. Međutim, za ono što je stvoreno nemoguće je da bude vječno i vice versa da ono što je po svojoj naravi vječno bude stvoreno. S tim u vezi Bog je također rekao: Njemu nije ništa slično i: Nema ništa što je Njemu slično.
16. Osnovu za princip da je tijelo ograničeno i da se atom ne može dijeliti ad infinitum nalazimo u Božijim riječima: Sve smo mi to u knjizi jasnoj pobrojali. Nešto ne može biti numerirano ukoliko nije ograničeno, a samo jedna stvar ne može biti podijeljena ad infinitum, jer takvo što nužno iziskuje dvije beskonačne stvari - a Bog je odredio da se brojanje primjenjuje i na jednu i na drugu (stvar).
17. Osnovu za tvrdnju da djelo mora biti uzrokovano od strane njegova Stvoritelja na način Njegove osobne volje i izbora odnosno bez bilo kakve nevoljkosti s Njegove strane, također, nalazimo u riječima Božijim: Kažite vi Meni da li sjemenu koje vi ubacujete vi oblik dajete ili Mi to činimo. Oni ne mogu ničim dokazati da takvo što stvaraju. Usprkos njihovim željama da dobiju dijete, ono se neće roditi ukoliko to ne bude bilo posredovano božanskom voljom. (Bog to ne bude htio da se dogodi). Otuda ih Bog upozorava da je Stvoritelj onaj iz koga, snagom Njegove ničim uvjetovane božanske volje, sve stvoreno proistječe.
18. Sa druge strane, naše racionalno pobijanje protivnika utemeljeno je i na Sunnetu poslanika Muhammeda, a.s. Ovdje će biti uputno navesti učenje koje je Poslanik neposredno primio od svojega Gospodara, kada je sreo gojaznoga rabina i rekao mu: Preklinjem te Bogom, da li si pronašao u Tori da se Bog gnuša gojaznoga rabina? Rabin se zbog takvoga prijekora bio naljutio pa reče: Nijednome čovjeku Allah nije ništa objavio. Onda je Bog rekao: Reci, a ko je objavio Knjigu koju je donio Musa, a.s., kao svjetlo i uputu ljudima? Poslanik brzo i lahko opovrgnu rabina, jer Tora je povijesna činjenica, Musa, a.s., je ljudsko biće, a rabin je prihvatio da je Bog poslao Toru Musau, a.s. Na isti način on je opovrgnuo i one (Jevreje) koji su tvrdilida im je Bog naredio da ne vjeruju ni jednome poslaniku prije nego što prinese žrtvu koju će vatra progutati. Jer Allah je rekao: Reci, i prije mene su vam poslanici jasne dokaze donosili, a i taj o kome govorite, pa zašto ste ih, ako istinu govorite, ubijali. Poslanik ih je na taj način argumentirano opvrgnuo.
19. I osnova korigiranja sofističkih zaključaka naših protivnika također je preuzeta iz Qur'āna: I vi, i oni kojima se pored Allaha, dž.š., klanjate - bit ćete gorivo u džehennemu u nj ćete doista uči. Da su oni bogovi, ne bi u nj ušli, i svi će u njemu vječno boraviti, u njemu će prigušeno uzdisati, u njemu ništa radosno neće čuti. Kada je pomenuti ajet bio objavljen a kada je čuo 'Abdullāh b. Al-Zibā'ra, koji je inače bio sklon raspravama, rekao je: "Pobjedio sam (u prepirci) Muhammeda i Gospodara Ka'be"! Domalo iza toga Poslanik mu je došao i 'Abdullāh mu je rekao: " O Muhammede, nisi li tvrdio da su 'Isā, a.s., 'Uzeir i meleki bili obožavani. Poslanik je zanijemio, ne zbog toga što je bio zbunjen postavljenim pitanjem, ili pak što nije imao šta da kaže, nego zbog toga što je bio zaprepašten 'Abdullāhovim neznanjem budući da u ajetu nije bilo ničega čime bi se dalo naslutiti da se tu govori o 'Isāu, a.s., ' Uzeiru i melekima. Jer Allah je rekao ...i ono što vi obožavate. Dakle On nije rekao i "sve što vi obožavate, osim Allaha". Međutim, Ibn al-Ziba'rī je naprosto htio da prevari Poslanika i da stvori utisak kod svojih sunarodnika da je protiv Poslanika iznio ozbiljnu argumentaciju. Zbog toga Allah, dž.š., objavljuje ajet. A oni kojima smo još prije lijepu nagradu obećali, oni će od njega daleko biti. Poslanik je ljudima obznanio ovaj ajet nakon čega su oni digli veliku galamu da bi prikrili svoju pometnju i greške, pa su upitali: "Da li su bolji naši kumiri ili on"? Pa je Allah, dž.š., objavio sljedeći ajet: A kada je narodu tvome kao primjer naveden sin Merjemin, odjednom su oni, zbog toga, zagalamili i rekli: Da li su bolji naši kumiri ili on. A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svađalački.
20. Svi netom citirani ajeti, kao i mnogi drugi koje ovdje nismo pomenuli, predstavljaju osnovu ali i argumentaciju za naš kalām o pitanjima koja smo podrobnije izložili. Istina je da nije bilo pitanja koje je bilo potanje objašnjeno u Qur'ānu i Poslanikovome Sunnetu. Međutim, to je bilo zbog toga što podrobnije tretiranje pitanja koja su zahtijevala racionalne principe nisu bila aktualna uvremenu Muhammeda, a.s., i njegovih drugova (ashāba), No, ipak, Poslanik i ashābi su se bili bavili onom vrstom kalāma o kojoj smo već govorili.
Treći odgovor
21. Allahovom Poslaniku su bila poznata pitanja koja su ovi postavljali, on ih je, zapravo, znao u detalje, ali kako problemi o njima nisu bili iskrsli za njegova života, o njima nije diskutirao, premda su njihove osnovne pretpostavke bile sadržane u Qur'ānu i Sunnetu. No, ipak, kad god se bilo pojavilo neko religijsko pitanje drugovi Vjerovjesnika su ga, sa stanovišta Šeri'ata, prilježno istraživali, vodeći rasprave i podastirući pri tome argumentaciju. Takva su, primjerice, bila pitanja o brizi i izdržavanju siročadi i starijih osoba, koja su spadala u nasljedno pravo, zatim ona koja su se odnosila na zakonske odredbe, kao što je pitanje o tome šta je to zabranjeno, o uzrocima neopozivog razvoda, i habluki 'alā garībik (slobodni ste da radite ono što želite), te pitanja vezana za hadd kazne i razvod. Ova pitanja - koja smo mnogo puta spomenuli - bila su se pojavila u njihovome vremenu, jer o njima nije bilo direktnih i nedvosmislenih izreka (hadīs); da je Poslanik kojim slučajem o tome donio izričite naredbe, oni se oko toga ne bi razlikovali u prosuđivanjima odnosno takvih razlika ne bi bilo do dana današnjeg.
22. Čak i ako Poslanik, kada se ima u vidu bilo koje od navedenih pitanja, nije donio nedvosmislenu odredbu, oni bi ih registrirali a potom bi ih uspoređivali odnosno dovodili u vezu sa temeljnim tekstovima Qur'āna i njihovim osobnim duhovnim umnim angažmanom (iğtihād). Takva pitanja, koja obuhvaćaju odredbe koje nisu bile zasnovane na prethodnome slučaju, oni su, onda, pripisivali odredbama Šeri'ata koje su bile izvedene i koje su se isključivo mogle pronaći u Objavi i Poslanikovu Sunnetu. Međutim kada su se bila pojavila nova i specifična pitanja o temeljnim dogmama vjere svaki pametan musliman trebao je odgovore i rješenja utemeljiti na principima koji su plauzibilni razumu, osobnome iskustvu, intuiciji itd. Jer sud o pitanjima zakona - budući pripadaju kategoriji tradicionalnoga – bit će utemeljen osnovnim principima tradicionalnog Šeri'ata, odnosno onim principima koji pripadaju kategoriji tradicionalnoga. Sdruge strane, zaključci ili odredbe koje se odnose na pitanja koja draškaju čovjekov razum i čula bit će razlogom upućivanja svakog takvog pitanja ili slučaja na odgovarajuću mu kategoriju, bez mišljenja racionalnog i tradicionalnog i vice versa. Da je pitanje, primjerice, o stvorenosti Qur'āna, o atomima i skoku bilo razvijeno u tako mnogo riječi za vrijeme Poslanikova života, on bi ih definitivno razmotrio i objasnio, kao što je učinio sa svim pitanjima koja su tada bila postavljena.
23. Neko može prigovoriti: Nema direktnoga Vjerovjesnikova stava (nass) o tome je li Qur'ān stvoren ili nestvoren. Na temelju čega vi onda tvrdite da je on nestvoren. No, ako oni kažu: na temelju tvrdnji nekih ashābā i tabi'ūnā (druga generacija muslimana), njima se onda može prigovoriti: ashābi i tabi'ūni su obični ljudi kao i vi, stoga ko kaže nešto što Muhammed, a.s., nije rekao smatrat će se inovatorom i zabludjelim u vjeri. Ali, drugi mogu reći: svoj sud o tome odlažem za kasnije, ne kažem niti da je stvoren niti da nije stvoren. Njemu se, onda, može prigovoriti: Odlažući sud o tome vi postajete inovatori i zabludjeli, jer Muhammed, a.s., nije rekao: Ako se neka pitanja pojave nakon moje smrti vaše mišljenje o njima odložite za kasnije, odnosno, o njima nemojte uopće raspravljati. Niti je rekao: Smatraj nevjernikom i zabludjelim onoga ko kaže da je stvoren kao i onoga ko kaže da nije stvoren.
24. Osim toga, recite nam: Ako bi neko rekao da je Božije znanje stvoreno, hoćete li vaš sud o tome odložiti za kasnije ili ne? Ako bi oni rekli ne, onda im treba reći: Ni Poslanik a ni ashabi nisu o tome ni jednu jedinu riječ kazali. Jednako tako, ako bi neko upitao: Je li vaš Gospodar sit ili je napojen, ili je obučen ili je go, ili mu je hladno ili je mrzovoljan, ili je mokar, ili je tijelo ili je akcident, ili je neprijatnog odnosno prijatnog mirisa; odnosno da li on ima nos, srce, život slezenu, obavlja li On hadž svake godine, jaše li On na konju, da li se žalosti ili ne? – i druga slična pitanja – hoćete li ih uskratiti za odgovor, zbog toga što ni Poslanik a ni njegovi ashabi nisu o tome vodili rasprave, ili ćete se trsiti i na temelju osobnoga kalāma objasniti da niti i jedna od tih stvari ne može biti pripisana Bogu iz ovoga ili onoga razloga.
25. Neko može reći: Šutjet ću i neću mu odgovoriti ni jednu riječ, ili ću ga izbjegavati, ili ću ga napustiti, ili ga neću pozdravljati, iliga neću više posjećivati ukoliko se on bude osjećao bolesnim, ili neću biti prisutan na njegovoj dženazi. Njemu će neko reći: onda ćeš ti, u svim navedenim situacijama, neizbježno biti inovatorom i zabludjelim u vjeri, jer Poslanik nikada nije rekao: Ako neko bude postavio pitanje o bilo kojoj pomenutoj stvari, ostavi ga bez odgovora, ili ga nemoj pozdravljati ili ga jednostavno napusti. Budući da ništa od toga Poslanik nije rekao, vi ćete ako to budete činili biti inovatori.
26. Također, zašto se niste uzdržali odgovoriti onima koji drže da je Qur'ān stvoren i zašto ste ih optužili za nevjerovanje? Jer nema pouzdanoga hadisa koji govori protiv njegove stvorenosti, niti hadisa u kojemu se oni koji naučavaju stvorenost Qur'ana proglašavaju nevjernicima. Oni mogu reći: zbog toga što je Ahmad b. Hanbal poricao njegovu stvorenost i zbog toga što je onoga ko je vjerovao u njegovu stvorenost smatrao nevjernikom. Potom će mu neko reći: pa zbog čega, onda, Ahmad o tome nije šutio, nego je dapače, o tome vodio rasprave? Oni mogu odgovoriti: zbog toga što su 'Abbās al-'Anbārī i Waki' 'Abd al-Rahmān b. Mahdī i taj i taj rekli da je Qur'ān nestvoren i da je ona osoba koja naučava njegovu stvorenost naprosto nevjernik. Neko će ih, potom, upitati: A zašto oni nisu šutjeli o stvarima o kojima Muhammed, a.s., nije raspravljao? Oni mogu reći: Zbog toga što su 'Amr b. Dinār i Sufjān b. 'Uyayna i Ğa'far b. Muhammad i taj i taj, rekli niti da je svoren niti da nije. Neko će ih onda upitati: Pa zašto se oni nisu uzdržavali od ovih rasprava budući da Poslanik o tome nije ama baš ništa rekao.
27. A ako bi oni takvo što doveli u vezu sa ashābima i zajednicom pravovjernih, to bi bila čista tvrdoglavost. Jer neko im može prigovoriti: Zašto se oni nisu uzdržavali od takvih raspri, budući Poslanik o tome nije govorio niti je rekao: Za onoga ko takvo što ustvrdi reći da je nevjernik! Oni mogu reći: Učenjaci se neizostavno mogu angažirati u kalāmu oko novih pitanja kako bi neupućeni mogli znati ispravno suditi o tome. Neko će reći: To je metod kojega priželjkujemo da vidimo kod vas. Zašto onda sprječavate ljude da se angažiraju u kalāmu? Sami koristite kalām kada se to vama prohtije, ali kada vas se u raspravi ušutka ili prekine vi kažete: nama je zabranjeno da se okušamo u kalāmu. A kada se vama to prohtije onda, bez argumenata i objašnjenja, slijepo i bezuvjetno slijedite vaše predhodnike. A to je znak tvroglavosti i kapricioznosti!28. Onda im neko može reći: Poslanik nije raspravljao o zavjetu i oporuci, ili o oslobađanju roba, ili o načinu određivanja neprekidnog prenošenja imovine, niti je o tome napisao knjigu, kao što je, primjerice, učinio Mālik ili al-Thavrī ili al-Šāfi'ī ili Abu Hanīfe. Otuda ste prisiljeni prihvatiti, da su oni bili inovatori i da su bili zabludjeli u vjeri, budući da su radili nešto što Poslanik nije rekao, ustvrdili ono što on nije izrijekom rekao, sačinili ono što on nije bio sačinio (napisao) te budući su, za one što naučavaju stvorenost Qur'āna, rekli da su nevjernici, premda Poslanik takvo što nije rekao. Ono što smo do sada naveli pametnome čovjeku je savim dovoljno.
Ovim se poslanica (risāla) završava, hvala Allahu, dž.š., i neka je salām na Muhammada, a.s., njegovu porodicu i njegove drugove (ashābe)!

Autor: Ebū Hasan al-Aš'ari