Jedno od najznačajnijih pitanja unutar islama koje se ne zadržava samo u okvirima hadiske znanosti, nego se proteže na cjelokupnu islamsku duhovnost i mišljenje te problematizira univerzalnost islama i njegovu podobnost za sva vremena i prilike jeste poimanje sunneta i njegove normativnosti.
O normativnosti sunneta napisana su brojna djela i iznijeta vrlo oprečna mišljenja, od onih koji smatraju da je sunnet apsolutno bespotreban do onih koji kažu da je skoro svaki detalj iz poslaničkog života normativan i da smo obavezni primijeniti ga u svom životu.


Ako se poriče normativnost i legislativnost sunnetu, to dovodi do sumnje i u same kur’anske navode, jer u mnogima se upravo o toj normativnosti govori. Nepriznavanjem sunneta kao izvora znanja i normi na osnovu kojih trebamo graditi svakodnevni život dolazimo u situaciju da nam ni osnovni principi islama neće biti jasni kako ih vjerovati i prakticirati, a kamoli partikularne norme. To pojednostavljeno znači da će nam biti poznata obaveza namaza, posta, zekata, hadždža i ostalih islamskih dužnosti, ali će ih svako od nas nasvoj način obavljati. Nijekanje normativnosti sunneta je, ustvari, samo drugi izraz za nijekanje osnove islama, rušenje njegovih temeljnih principa i obilježja. To, ustvari, znači ostavljanje islama samo na teorijskoj razini, ravni ideje, odvajajući ga od praktičnog života, što, opet, u daljnjoj instanci vodi kod muslimana do gubitka identiteta, podložnosti manipulaciji i različitim instrumentalizacijama.


S druge strane, ako se prihvati da je obavezujuće sve što je Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) govorio, radio i odobravao, to znači da smo Poslaniku (sallallahu ‘alejhi ve sellem) oduzeli njegovu ljudsku dimenziju, prenebregli činjenicu da je on, kako je Allahov poslanik, isto tako i Arap, koji živi u VI i VII st. po rođenju Isa’a (alejhi's-selam) na Arabijskom poluotoku. To dalje znači da ćemo, npr., tražiti od njegovih sljedbenika koji žive na sjeveru Evrope u XXI st. da oblače galabiju, jašu devu, da se brane sabljom i da se oduševljavaju konzumiranjem tikve, tj. da apsolutno ne uvažavaju lične sklonosti, niti društvene i historijske prilike u kojima žive.


Zbog ovih krajnosti u poimanju normativnosti sunneta nužno je ukazati na stavove islamskih znanstvenika o ovom pitanju, nakon čega ćemo govoriti o razumijevanju sunneta na bosanskohercegovačkim prostorima.


Svi islamski učenjaci su jednoglasni u stavu da je autoritet Kur'ana obavezujući za sve muslimane i da apsolutno ne postoji razilaženje među islamskim znanstvenicima u vezi sa redoslijedom izvora islama. Svi se oni slažu da je na prvom mjestu Allahova (dželle šanuhu) riječ - Kur'an, a potom sunnet.
Razlika, međutim, nastaje u razumijevanju koliko je sam sunnet normativan, i ako jeste, da li je on normativan u cijelosti ili djelimično, pa ako je djelimično, šta je onda normativno u sunnetu Allahova Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem)?


O tome postoje, pojednostavljeno rečeno, tri osnovna stava:
- stav onih koji smatraju da je skoro sav sunnet normativan;
- poimanje drugih islamskih znanstvenika koji drže da je jedan dio sunneta normativan, a drugi da je iskaz njegove ljudske osebujnosti i rezultat njegova znanja i iskustva, i
- treće mišljenje onih koji ističu da je sunnet - samo Poslanikovo razumijevanje Allahove (dželle šanuhu) riječi sukladno prilikama i vremenu u kojem je živio i da svako vrijeme i podneblje, odnosno svaka generacija mora dati svoje (novo) razumijevanje Allahova (dželle šanuhu) govora.

Autor: Zuhdija Hasanović