Brojni reformatorski prijedlozi nuđeni su u toku posljednjih decenija, a mnogi duhovni doktori su pokušavali pronaći patentni lijek za bolesno tijelo islama. Ali je dosad sve bilo uzaludno, zbog toga što su svi ti pametni doktori - barem oni koji danas slušaju - stalno zaboravljali propisati skupa sa svojim lijekovima, tonicima i eliksirima, prirodnu dijetu na kojoj se rani razvoj pacijenta temeljio. Ta dijeta, jedina koju tijelo islama, zdravo ili bolesno, može pozitivno prihvatiti i asimilirati, jeste sunnet našeg poslanika Muhammeda.

Sunnet je ključ za razumijevanje islamskog uspona prije više od trinaest stoljeća; a zašto to ne bi bio ključ za razumijevanje naše sadašnje degeneracije? Pridržavanje sunneta je sinonim za islamsko postojanje i progres. Zanemarivanje sunneta je sinonim za rastakanje i propadanje islama. Sunnet je željezna okosnica Kuće islama; a ako uklonite okosnicu neke građevine, zar možete biti iznenađeni ako se ona sruši kao kula od karata? Ta jednostavna istina, koju su skoro jednodušno pohvatali svi učeni ljudi u islamskoj povijesti je, kao što dobro znamo, danas vrlo nepopularna iz razloga povezanih sa stalno rastućim utjecajem zapadne civilizacije. Ali to je ipak istina koja nas može spasiti od haosa i sramote našeg sadašnjeg propadanja. Izraz sunnet ovdje se koristi u njegovu najširem značenju, naime, primjer koji nam je Poslanik ostavio u svojim stavovima, djelima i izrekama. Njegov divljenja vrijedan život bio je živa ilustracija i objašnjenje Kur'ana i mi ne možemo odati veću počast Svetoj knjizi nego da slijedimo onoga ko je bio sredstvo Njegove objave.6 Vidjeli smo da je jedno od glavnih dostignuća islama ono koje ga razlikuje od svih ostalih nadiskustvenih sustava, potpun sklad između moralnih i materijalnih aspekata ljudskog života. To je bio jedan od razloga zašto je islam u svom početku imao tako trijumfalan uspjeh gdje god se pojavio. On je donio čovječanstvu novu poruku da zemlju ne treba prezirati da bi se dobila nebesa. To značajno svojstvo islama objašnjava zašto je naš Poslanik, u svojoj misiji apostolskog vodiča čovječanstva, bio tako duboko zaokupljen ljudskim životom u njegovu polaritetu kao duhovnom i materijalnom fenomenu. Zato, ne ispoljava se vrlo duboko razumijevanje islama ako pravimo razliku Poslanikovih odredbi koje se bave čisto pobožnim i duhovnim pojavama i drugih koje se bave problemima društva i dnevnog života. Tvrdnja da moramo slijediti zapovijedi koje pripadaju prvoj grupi, ali ne i one iz druge, isto je toliko površna i, po ovom duhu, isto toliko antiislamska kao i ideja da su neke opće odredbe Kur'ana bile namijenjene samo neobrazovanim Arapima u vrijeme Objave, a ne i profinjenoj gospodidvadesetog stoljeća. U njezinu korijenju leži čudno potcjenjivanje prave uloge Poslanika Arapina. Upravo kao što život nekog muslimana treba biti usmjeren prema punoj i bezrezervnoj saradnji između njegovog duhovnog i tjelesnog Ja, tako i vođstvo našeg Poslanika obuhvaća život kao složenu suštinu, cjelovitost moralnih i praktičnih, individualnih i socijalnih manifestacija. To je najdublje značenje sunneta. Kur'an kaže: "Nipošto, tako mi Uzdržavatelja! Oni neće uzvjerovati sve dok te (o Poslaniče) ne prihvate za suca u svemu o čemu se ne slažu međusobno i dok onda u svojim srcima ne budu slobodni od bilo kakve zapreke za prihvatanje tvoje odluke i dok se ne prepuste njoj u potpunoj predanosti.v (4:65) ''Kaži (o Poslaniče): 'Ako volite Boga, slijedite me, i Bog će vas voljeti i oprostiti vam vaše grijehe: Bog je veliki opraštač, darovatelj milosti! ''Kaži: 'Pazite na Boga i Poslanika!'3"(3:31-32) Poslanikov Sunnet je, prema tome, uporedo s Kur'anom, drugi izvor islamskog prava. Ustvari, moramo smatrati sunnet kao jedino obavezujuće objašnjenje kur'anskih učenja, kao jedino sredstvo izbjegavanja stalnih nesuglasica koje se tiču njihovog tumačenja i prilagođenja praktičnoj upotrebi. Mnogi ajeti Kur'ana imaju alegorično značenje i mogu se shvatiti na različite načine. A ima, nadalje, mnogo pitanja praktične važnosti kojim se Kur'an ne bavi eksplicitno. Duh koji prevladava u Svetoj knjizi u svemu je zacijelo uniforman; ali izvesti iz njega praktičan stav koji treba usvojiti nije u svakom slučaju lahka stvar. Sve dok vjerujemo da je ta knjiga Božija Riječ, savršena po obliku i svrsi, jedini logični zaključak je da ona nije nikada bila namijenjena upotrebi neovisno o osobnom vođstvu Poslanika koje je odlično u sustavu njegovog sunneta; a naš razum nam kaže da ne bi nikako moglo biti boljeg tumača kur'anskih učenja od njega preko kojeg su ona objavljena čovječanstvu. Tako dolazimo do vrlo važnog pitanja u pogledu autentičnih izvora koji nam otkrivaju Poslanikov život i njegove izreke. Izvori su dakle hadisi, usmene predaje izreka i djelovanja Poslanika koje su njegovi ashabi prenosili i koje su kritički sakupili u prvim stoljećima islama.

Mnogi savremeni muslimani izjavljuju da bi bili spremni slijediti sunnet kada bi bili uvjereni da se mogu osloniti na korpus hadisa na kojima on počiva. Postalo je nekako moda ovih dana poricati, u načelu, autentičnost većine hadisa i, prema tome, cijele strukture sunneta. Postoji li ikakvo znanstveno jamstvo za takav stav? Postoji li ikakvo znanstveno opravdanje za odbacivanje hadisa kao pouzdanog života islamskog prava? Može li se pomisliti da bi protivnici ortodoksne misli bili u stanju iznijeti stvarno uvjerljive argumente koji bi, jednom zauvijek, ustanovili nepouzdanost Predaja pripisanih Poslaniku. Ali to nije tako. Uprkos svim nastojanjima da se ospori autentičnost hadisa kao korpusa, ovi savremeni kritičan, kako istočni tako i zapadni, nisu bili u stanju poduprijeti svoj čisto subjektivni kriticizam rezultatima istinski znanstvenog istraživanja. Bilo bi to vrlo teško učiniti, pošto su sastavljači raznih zbirki hadisa, a osobito Buhari i Muslim, učinili sve što je ljudski bilo moguće da bi autentičnost svake Predaje stavili na vrlo strogu kušnju - mnogo strožiju od one koju obično primjenjuju zapadni povjesničari na bilo koji povijesni dokument. Daleko bi premašilo granice ove knjige baviti se detaljno skrupuloznim metodama kojim su razni muhaddisi, učeni ljudi, posvećeni proučavanju hadisa, utvrđivali pouzdanost Predaje. Za našu svrhu bilo bi dovoljno reći da se razvila kompletna znanost, čiji je jedini cilj istraživanje značenja, oblika i načina prenošenja Poslanikovih hadisa. Historijska grana ove znanosti uspjela je uspostaviti neprekinuti lanac detaljnih biografija svih osoba koje su ikada spomenute kao prenosioci Predaja. Životi tih muškaraca i žena temeljito su istraženi sa svakog gledišta, i prihvatani su kao pouzdani samo oni čiji način života, kao i primanja i prenošenja hadisa savršeno odgovara standardima koji su ustanovili veliki muhaddisi i za koje se vjerovalo da su najstrožiji koji bi se mogli zamisliti. Prema tome, ako danas neko želi osporavati autentičnost nekog posebnog hadisa ili sistema kao cjeline, teret dokazivanja njegove netačnosti pada samo na njega. Znanstveno nije ni najmanje opravdano osporavati vjerodostojnost nekog povijesnog izvora osim ako smo spremni dokazati da je taj izvor defektan. Ako nikakav razuman, tj. znanstveni argument ne može biti nađen protiv vjerodostojnosti samog izvora ili protiv jednog ili više njegovih kasnijih prenosilaca, i ako, s druge strane, ne postoji nikakav drugi proturječan izvještaj o istoj materiji, onda smo dužni prihvatiti Predaju kao istinitu. Pretpostavimo, naprimjer, da neko govori o indijskim ratovima Mahmuda Ganija i vi iznenada kažete: "Ja ne vjerujem da je Mahmud ikada doša u Indiju. To je legenda bez ikakvog povijesnog utemeljenja." Šta bi se desilo u takvom slučaju? Neko bi odmah, dobro obaviješten o povijesti pokušao ispraviti vašu grešku i citirati hronike i životopise utemeljene na izvještajima savremenika tog čuvenog sultana kao konačan dokaz da ja Mahmud bio u Indiji. U tom slučaju vi biste morali prihvatiti dokaz - ili biste bili smatrani maloumnim, jer bez vidljivog razloga poričete čvrste činjenice. Ako je to tako, onda se moramo pitati zašto naši savremeni kritičari ne primjenjuju istu logičnu dobronamjernost i na problem hadisa. Prvi osnov da bi neki hadis bio lažan, bila bi svjesna laž prvog izvora, dotičnog ashaba, ili jednog od kasnijih prenosilaca. Što se tiče ashaba, takva se mogućnost može a priori isključiti. Dovoljan je samo neki uvid u psihološku stranu problema da bi se takve pretpostavke prognale u sferu čiste fantazije. Ogroman utisak koji je osoba Poslanika ostavljala na te muškarce i žene, istaknuta je činjenica ljudske povijesti, i - štaviše - to je izvanredno dobro dokumentirano u povijesti. Je li zamislivo da bi ljudi, koji su bili spremni žrtvovati svoje živote i sve što posjeduju na poziv Božijeg Poslanika, mogli svojim riječima svjesno obmanjivati? Zar nije Poslanik rekao: "Ko god namjerno laže o meni, imat će svoje mjesto u vatri?" (Sahih el-Buhari, Sunen Abi Davud, Džami' et-Tirmizi, Sunen Ibn Hanbel). To su ashabi znali; oni su implicito vjerovali u riječi Poslanikove, koga su smatrali Božijim predstavnikom; a je li vjerovatno, s psihološkog gledišta, da oni nisu marili za ovu vrlo jasnu zabranu? U kriminalističkim sudskim procesima prvo pitanje s kojim se suočava sudac je cui bono - u čiju je korist - zločin mogao biti počinjen. To pravno načelo može se primijeniti i na problem hadisa. Sa izuzetkom Predaje, koja se izravno tiče statusa nekih individua ili grupa, kao i nesumnjivo lažnih, i od većine muhaddisa odbačenih - Predaja povezanih s političkim zahtjevima raznih stranaka u prvom stoljeću nakon Poslanikove smrti, ne bi moglo biti "unosnog" razloga za bilo koju individuu da krivotvori Poslanikove izreke.

Upravo pravilno procjenjujući mogućnost da bi neki hadis mogao biti izmišljen iz nekih osobnih razloga, dva istaknuta autoriteta medu muhaddisima, Buhari i Muslim, strogo su isključivali iz svojih zbirki sve Predaje koje se odnose na stranačku politiku. Ono što je preostalo, bilo je izvan svake sumnje da bi moglo pružiti osobne prednosti bilo kome. Ima još jedan argument na kojem bi se autentičnost nekog hadisa mogla osporavati. Zamislivo je da je bilo ashaba koji ga je čuo s Poslanikovih usana, ili bilo koji od kasnijih prenosilaca, ali je iako subjektivno istinoljubiv, napravio grešku usljed razumijevanja Poslanikovih riječi, ili propusta u pamćenju, ili usljed nekog drugog psihološkog razloga. Ali unutarnji, tj. psihološki, dokaz govori protiv bilo kakve velike mogućnosti takve greške, barem kod ashaba. Ljudima koji su živjeli s Poslanikom, svaka od njegovih izreka ili akcija bila je od izvanrednog značaja, ne samo zbog čari kojom je njegova osoba djelovala na njih, već isto tako zbog njihovog čvrstog vjerovanja da je Božija volja odredila da oni reguliraju svoj život prema Poslanikovim uputama i, prema tome, oni nisu mogli njegove izreke uzimati olahko, nego su se trudili sačuvati ih u svom pamćenju čak i uz cijenu velike osobne neugodnosti. Saopćeno je da su ashabi, koji su bili izravno vezani s njim, formirali grupe u kojima su bila po dvojka, od kojih je jedan uvijek morao biti u Poslanikovoj blizini, dok je drugi bio zauzet zarađivanjem za život ili drugim poslovima; i sve što bi čuli ili vidjeli kod svog Učitelja, oni su saopćavali jedan drugom: toliko su oni bili brižni da im nijedna izreka ili postupak Poslanikov ne bi promakli. Nije vjerovatno da bi oni uz takav stav, mogli biti nemarni u pogledu tačnog iskaza nekog hadisa. Pa ako je bilo moguće da stotine ashaba sačuvaju u svojoj memoriji doslovan tekst cijeloga Kur'ana, sve do najmanjih pravopisnih detalja, onda je nesumnjivo bilo isto tako moguće njima i onima koji su slijedili neposredno iza njih da sadrže pojedinačne Poslanikove izreke u svom pamćenju, a da im ništa ne dodaju niti bilo šta ispuste. Štaviše, tradicionalisti pripisuju savršenu autentičnost samo onim hadisima koji su preneseni u istom obliku preko različitih, nezavisnih lanaca prenosilaca. Ni to nije sve.

Da bi neki hadis bio sahih (zdrav), on mora biti potkrijepljen na svakom stupnju prenošenja neovisnim dokazom od barem dvojice, a po mogućnosti i više prenosilaca - tako da ni na jednom stupnju izvještaj ne ovisi u autoritetu samo jedne osobe. Ovaj zahtjev za potkrepljivanjem je toliko strog da je kod nekog hadisa prenesenog preko recimo tri "generacije" prenosilaca između dotičnog ashaba i konačnog sakupljača, desetak ili više takvih prenosilaca, raspodijeljenih preko tih triju "generacija", bilo uključeno. Uza sve to, nijedan musliman nije nikada vjerovao da bi Poslanikove Predaje mogle imati neospornu autentičnost Kur'ana. Kritičko istraživanje hadisa nije nikada prestalo. Činjenica da postoje brojni lažni hadisi nije nipošto izmakla pažnji muhaddisa, kao što nemuslimani, pa čak i neki muslimanski kritičari naivno pretpostavljaju. Naprotiv, kritička znanost o hadisima započela je upravo zbog potrebe razlikovanja autentičnih od lažnih, pa i sami imami Buhari i Muslim, da ne spominjemo manje poznate tradicionaliste, izravni su proizvod tog kritičkog stava. Prema tome, postojanje lažnih hadisa ne dokazuje ništa protiv sistema hadisa kao cjeline - ne više nego što bi neka fantastična priča iz Arapskih noći (Hiljadu i jedne noći) mogla biti smatrana argumentom protiv autentičnosti bilo kojeg historijskog izvještaja o odgovarajućem razdoblju. Dosad nijedan kritičar nije bio u stanju dokazati na sistematičan način da je korpus hadisa, smatran autentičnim prema standardima istaknutih tradicionalista, netačan. Odbacivanje autentičnih Predaja, bilo kao cjeline bilo djelimično, čisto je emotivna stvar, i nije se uspjelo utemeljiti kao rezultat nepristranog, znanstvenog istraživanja. Međutim motiv iza takvoga oprečnoga stava među mnogim muslimanima našeg doba može se lahko naći. Taj motiv leži u nemogućnosti dovođenja naših sadašnjih, degeneriranih načina življenja i mišljenja u sklad s pravim duhom islama kako se odražava u sunnetu našeg Poslanika. Da bi opravdali svoje vlastite nedostatke kao i nedostatke svoje okoline, ovi pseudokritičari hadisa pokušavaju učiniti suvišnim potrebu slijeđenja Sunneta: jer, ako bi se to učinilo, oni bi bili u stanju tumačiti sva kur'anska učenja upravo onako kako im se sviđa - tj. svako prema svojim vlastitim sklonostima i stanju duha. Na taj način bi izuzetan položaj islama kao moralnog i praktičnog, individualnog i društvenog kodeksa bio potpuno uništen.

Ovih dana, kada se utjecaj zapadne civilizacije sve više i više osjeća u muslimanskim zemljama, još jedan motiv se dodajenegativnom stavu tzv. "muslimanske inteligencije" u ovoj stvari. Nemoguće je živjeti u skladu sa sunnetom našeg Poslanika i slijediti zapadni način života u isto vrijeme. Ali mnogi iz sadašnje generacije muslimana spremni su diviti se svemu što je zapadno, obožavati stranu civilizaciju jednostavno zbog toga što je strana, moćna i materijalno impozantna. Ovo "pozapadnjačenje" je najjači razlog zašto je Predaja našeg Poslanika i, uporedno s njom, cijela struktura sunneta, postala danas tako nepopularna. Sunnet je tako očito suprotstavljen temeljnim idejama u pozadini zapadne civilizacije da oni koji su njom fascinirani ne vide nikakvog izlaza iz tog zapleta osim da sunnet proglase irelevantnim, i prema tome neobaveznim, aspektom islama - zato što se "temelji na nepouzdanim Predajama". Nakon toga postaje lakše iskriviti kur'ansko učenje na takav način da se mogu prilagoditi duhu zapadne civilizacije. Skoro isto tako važno kao i formalno, tako reći "legalno", opravdanje sunneta preko uspostavljanja historijske pouzdanosti hadisa je pitanje njihovog unutarnjeg, duhovnog opravdanja. Zašto bi se pridržavanje sunneta moralo smatrati toliko neophodnim za život u pravom islamskom smislu? Zar ne postoji nikakav drugi put do stvarnosti islama osim preko pridržavanja tog golemog sustava akcija i običaja, naredbi i zabrana izvedenih iz životnog primjera Poslanika? Nesumnjivo, on je bio najveći od svih ljudi, ali zar nije potreba oponašanja njegovog života u svim njegovim vidovima povreda individualne slobode ljudske osobe? Stara primjedba koju iznose neprijateljski kritičari islama glasi da je obaveza striktnog slijeđenja sunneta bila jedan od glavnih uzroka kasnijeg propadanja islamskog svijeta, zato što je takav stav navodno, u krajnjoj liniji, krnjio slobodu ljudske akcije i prirodni razvoj društva. Od najveće je važnosti za budućnost islama da li smo kadri suočiti se s tom primjedbom ili ne. Naš stav prema pitanjima sunneta će odrediti naš budući stav prema islamu. Mi smo ponosni, i s pravom, na činjenicu da se islam, kao religija, ne temelji na mističkom dogmatizmu već je uvijek otvoren prema kritičkom ispitivanju razuma. Prema tome, mi imamo ne samo pravo znati da nam je pridržavanje sunneta nametnuto, nego isto tako i razumjeti unutarnji razlog za njegovo nametanje.

Islam vodi čovjeka unifikaciji svih aspekata njegova života. Budući da je sredstvo za postizanje toga cilja, ova religija predstavlja u sebi cjelinu koncepcija kojim se ništa ne može dodati i od kojih se ništa ne može oduzeti. Nema mjesta eklekticizmu u islamu. Gdje god prepoznamo njegova učenja da ih je zaista proglasio Kur'an ili Poslanik, moramo ih prihvatiti u njihovoj kompletnosti: inače ona gube svoju vrijednost. Temeljno neshvaćanje je misliti da islam, budući da je vjera razuma, ostavlja svoja učenja otvorenim individualnoj selekciji - zahtjev omogućen popularnim pogrešnim shvaćanjima "racionalizma". Postoji širok - u svim filozofijama dovoljno shvaćen - jaz između razuma i "racionalizma" kako se obično danas razumijeva. Funkcija razuma u odnosu na religijsko učenje je pobrinuti se da se ne nameće ljudskom duhu ništa što on ne može lahko podnijeti, tj. bez pomoći mentalnog žonglerstva. Što se tiče islama, nepristran razum mu je uvijek davao svoje bezrezervno povjerenje. To ne znači da će svako ko dođe u dodir s Kur'anom nužno prihvatiti njegovo učenje; to je pitanje temperamenta, okoline i - naposljetku ali ne i beznačajno - duhovnog prosvjetljenja. Ali sigurno nijedna nepristrana osoba ne bi mogla tvrditi da je bilo šta u Kur'anu u suprotnosti s razumom. Nesumnjivo, ima u njemu pojmova izvan sadašnjih granica našeg shvaćanja; ali ništa što se ogrešuje o čovjekovu inteligenciju kao takvu. Uloga razuma u religijskim stvarima je, kao što smo vidjeli, u naravi neke kontrole - registrirajućeg aparata koji kaže "da" ili "ne", već prema prilici. Ali ovo nije sasvim istinito o tzv. "racionalizmu". On se ne zadovoljava s registriranjem i kontrolom, nego uskače u područje spekulacija; on nije receptivan i nepristran kao čisti razum nego krajnje subjektivan i strastven. Razum zna svoje vlastite granice: ali površni "racionalizam" je protivan zdravom razumu o svom polaganju prava da obuhvati svijet i sve tajne u svom vlastitom individualnom krugu. U religijskim stvarima on čak jedva dopušta mogućnost da neke stvari mogu biti, privremeno ili trajno, izvan ljudskog razumijevanja; ali, u isto vrijeme, dovoljno je nelogično dopustiti tu mogućnost znanosti - a tako isto i samom sebi. Procjenjivanje ove vrste neimaginativnog racionalizma jedan je od uzroka zašto toliko mnogo savremenih muslimana odbija predati se vođstvu Poslanika.

Ali, danas nije potreban Kant da bi dokazao da je ljudsko shvaćanje strogo ograničeno u vlastitim mogućnostima. Naš um nije kadar, po samoj svojoj prirodi, shvatiti ideju totaliteta: mi, od svih stvari, možemo shvatiti samo njihove detalje. Mi ne znademo šta znači beskonačnost ili vječnost; mi čak ne znademo ni šta je život. U pitanjima religije koja počiva na transcendentalnim temeljima, mi zato trebamo vođu čiji um posjeduje nešto više od osobina normalnog rezoniranja i subjektivnog racionalizma zajedničkog svima nama; treba nam neko ko je nadahnut: jednom riječju - Poslanik. Ako vjerujemo da je Kur'an Božija Riječ i da je Muhammed bio Božiji vjerovjesnik, mi smo ne samo moralno nego i intelektualno implicitno obavezni slijediti njegovo vođstvo. To ne znači da moramo isključiti svoju moć rezoniranja. Naprotiv, mi moramo koristiti tu moć najbolje što možemo i znademo; mi moramo otkrivati unutarnje značenje i svrhu zapovijedi koje nam je prenio Poslanik. Ali u svakom slučaju - bez obzira da li smo u stanju razumjeti njihovu krajnju svrhu ili ne - mi se moramo pokoriti zapovijedi. To bih želio ilustrirati primjerom nekog vojnika kojem je njegov general naredio da zauzme neki strateški položaj. Dobar vojnik će slijediti i izvršiti zapovijed odmah. Ako je on u stanju, dok to čini, objasniti sebi konačnu stratešku svrhu koju je general imao u vidu, tim bolje za njega i njegovu karijeru; ali ako mu se dublji cilj koji je u pozadini generalove zapovijedi ne otkriva odmah, on ipak nije ovlašten da odustane ili čak da odgodi njeno izvršenje. Mi muslimani se oslanjamo na to da je naš Poslanik, najbolji zapovjednik kojeg je čovječanstvo ikada imalo. Mi naravno vjerujemo da je on znao područje religije kako u njenim duhovnim tako i u njenim društvenim subjektima mnogo bolje nego što bismo mi ikada mogli. Propisujući nam da činimo ovo ili izbjegavamo ono, on je uvijek imao u vidu neke "strateške'' ciljeve za koje je mislio da su neophodni za duhovnu i društvenu dobrobit čovjeka. Ponekad se taj cilj jasno razabire, a ponekad je manje ili više skriven od neizvježbanog oka prosječne osobe; ponekad možemo razumjeti najdublji cilj Poslanikove zapovijedi a ponekad samo njenu neposrednu svrhu, kakav god da je slučaj, mi smo obavezni slijediti Poslanikove odredbe, ukoliko su njihova autentičnost i njihov kontekst
potpuno utvrđeni.

Ništa drugo nije bitno. Naravno, ima zapovijedi Poslanikovih koje su očito od najveće važnosti i drugih koje su manje važne pa moramo dati prednost onim važnijim nad ostalim. Ali nikada nemamo pravo zanemariti bilo koju od njih zato što nam se čini "nebitnim" jer je u Kur'anu rečeno o Poslaniku: "On ne govori iz svoje vlastite želje." (53:3) Tj. on ne govori samo kada se pojavi objektivna potreba, a on to čini zato što ga je Bog tako nadahnuo. Iz ovog razloga mi smo obavezni slijediti Poslanikov sunnet u duhu i u formi, ako želimo biti vjerni islamu. Mi ne smatramo njegovu ideologiju kao jedan put među ostalim, već kao jedini put; a čovjek koji nam je prenio tu ideologiju nije samo vođa medu ostalim, već jedini vođa. Slijediti njega u svemu što on zapovjedi znači slijediti islam; napustiti njegov sunnet znači napustiti stvarnost islama.

Preveo: Hilmo Ćerimović