U tom smislu, nastalo je nekoliko deklaracija i konvencija o pravima djeteta. Održano je na hiljade konferencija, seminara i sastanaka, kako na razinama država tako i na evropskom i svjetskom nivou. Cilj svega toga je vrlo jasan i jednostavan: popravljanje općih prava djeteta na svjetskom nivou.

Međutim prije svih tih deklaracija i konvencija, konferencija i seminara, djelovao je čovjek koji je u praktičnom smislu uradio više nego ijedna grupacija, zajednica, ideologija ili država. Taj čovjek je posljednji Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s.

Analizom Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., riječi i djela stječemo dojam da nije ostao niti jedan segment ljudskog prava a da ga on nije usavršio. Njegov uspjeh naročito dolazi do izražaja kada znamo u kakvom je društvu boravio i djelovao. Svojim zalaganjem, a prije svega ličnim primjerom izgradio je takvu zajednicu za koju Kur'an kaže da je najbolje generacija koja je hodila Zemljom.

Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.[1]

Gorljivo se borio za prava čovjeka, a posebno za prava djece. Nije dopuštao bilo kakvu vrstu diskriminacije. Naročito je podsticao na odgoj ženske djece. Za uspjeh na tom planu obećavao je ono najljepše – Džennet.

 

Arapsko društvo prije poslanstva Muhammeda, a.s.

Proučavajući život predislamskih Arapa, uvjerit ćemo se da su živjeli u zajednici koja je zatirala civilizacijska i ljudska prava. Društvo je upalo u takvu situaciju da se vrijednost počela smatrati sramotom, a sramota vrijednošću. Divljaštvu se aplaudiralo, a vrlina je omalovažavana. Nemoral, blud i prostitucija su toliko bili rašireni da mnoga djeca nisu poznavala svoga oca.

Prevara je smatrana normalnim činom. Kockarnice i idolatrija su bili legalizovani. Vladao je plemenski život, te zakon jačega. Žene i djeca skoro da nisu imali nikakvog prava. Žena bi sa brakom postala vlasništvo svog muža, a ni jedna žena nije mogla odbiti muža kojeg bi joj otac odabrao. Muž je ženu čak mogao i da proda na pijaci. Bračno nasilje bilo je veoma rašireno. Po smrti svog muža, žena je mogla biti naslijeđena od strane muževog sina te je mogla postati njegova supruga. Žene nisu imale prava na razvod, kao ni definiranih prava na naslijeđivanje, a sasvim sigurno nisu imale glasa u politici. Muškarac se mogao razvesti bez razloga i ostaviti ženu bez ičega, nije bilo ni ograničenja u broju supruga koje je muškarac mogao imati, ni pravila kako bi se prema njima trebao odnositi. Arapski običaji su uvijek zahtijevali da žene ne smiju imati javnu ulogu u religijskim ili političkim aktivnostima. Također je bila široko rasprostranjena misao o nadmoći muškaraca nad ženama u svim područjima.

Sve nabrojano ukazuje nam da je takvo društvo bilo na dnu ljestvice moralnog ponašanja. Ipak, ništa od spomenutog zla se ne može mjeriti sa ubijanjem ženske novorođenčadi i to na način da su ih žive zakopavali. Žensku djecu smatrali su teretom i konstantnom „prijetnjom“ od siromaštva, bijede i nedaće. Zbog toga su mnoga plemena imala običaj da se „rješavaju“ te bijede i siromaštva na taj način što su ubijali vlastitu djecu. I umjesto radosti zbog dobitka djeteta oni su bili razočarani i već su razmišljali na koji način da se oslobode te sramote.

O tome Allah, dž.š., kaže: I kad se nekom od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbod nesreće koja mu je dojavljena...[2] (Sura En-Nahl, 58-59)

Ovakvo društvo bilo je na najnižem stupnju moralnog razvoja. Allahov Poslanik, a.s., dolazi upravo na takav prostor da bi preporodio i uredio život na sasvim novim principima.

            Vjerovjesnik, a.s., bio je blag i skroman, uvijek je ispunjavao datu riječ i obećanje. Na njegovom licu bila je prisutna privlačna svjetlost, govor mu je bio tečan i razgovjetan, jezik – rječit, riječi jasne, a objašnjenja jezgrovita. Najviše je od svih posjećivao rodbinu, najljepše se odnosio prema drugima, bio najblaži i najmilostiviji prema svijetu i posjedovao najljepši odgoj i ponašanje. Njegov ahlak bio je prožet Allahovom uputom, Časnim Kur'anom.

Ono što nije lično radio nije ni drugima naređivao da rade. Ashabima je preporučivao dijeljenje, a najviše je dijelio. Govorio im je o potrebi pomaganja siromašnih, siročadi i iznemoglih a najviše ih je pomagao. Podsticao je svoje sljedbenike na ibadet, a svim svojim bićem mu je bio predan. Zabranjivao je loša djela, a lično ih se najviše klonio.

            Poslanik, a.s., najbolji je primjer borca za prava čovjeka. Iako mušrici nisu pridavali dovoljno pažnje pojedinim kategorijama ljudi, naročito djeci i ženama, on je znao kako vratiti ono dostojanstvo koje im pripada. Bio je utjeha siročetu, spas i sigurnost prosjaku, zaštita robu, gorljivi zagovornik za prava žene kao majke, supruge, kćerke i sestre. Za sve njih Resulullah, s.a.v.s., bio je uzor u načinu života i ophođenja, kao što Uzvišeni Allah kaže:

Vi, uistinu, u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za one koji se nadaju Allahovoj milosti i nagradi na ahiretu i koji mnogo Allaha spominju.[3]

Džabir, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., održao hutbu (oproštajna hutba) u sredini dana tešrika i da je tom prilikom kazao:

“O, ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti crveni nad crnim, niti crni nad crvenim, osim po bogobojaznosti (takvaluku).”[4]

Za njega nije bilo razlike između, rasa, nacija i boja među ljudima. On je poštovao čovjeka bez obzira odakle dolazi, iz koje je klase i grupe ljudi. Jer svi su ljudi jednaki, a svi vjernici su braća. Bogati nema nikakve prednost nad siromašnim, niti siromašni nad bogatim, već svako od njih mora dati pravo drugom, bez obzira na njihov status u društvu. To se odnosi i na čovjeka druge vjere, jer različitost religije ne anulira humanost. Jednom prilikom je Poslanik, s.a.v.s., ustao zbog jedne dženaze, pa mu bī rečeno: „O Božiji Poslaniče, to je dženaza Jevrejina.“ A on će na to: „Pa zar i on nije ljudsko biće?!“

 

            Primjeri Vjerovjesničke borbe za dječija prava

  1. Pravo na život

“Svako ima pravo na život, slobodu i bezbijednost ličnosti.“[5]

Život je najznačajnija vrijednost čovjeka koja daje osnov i smisao svim ostalim vrijednostima koje čovjek ima. Stoga je u svakom civilizacijskom društvu pravo na život najznačajnije ljudsko pravo. Ako se za ljudska prava može smatrati da su prirodna prava čovjeka onda se to najprije može tvrditi za pravo na život. U tom smislu svi pravni dokumenti kojima se proklamiraju prava građana, odnosno ljudska prava, definišu i potvrđuju ovo pravo, a ustavi savremenih država u odredbama o pravima čovjeka ističu pravo na život kao prvo među pravima građana. Svako proklamirano i priznato pravo ima svoju pravu vrijednost samo onda ako je efikasno pravno zaštićeno.

Ljudski život u islamu je svet. Allah je zabranio krvoproliće i dao mu poseban status čak i u prijašnjim zakonima i svim poslanicama:

            Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.[6]

Odnos predislamskih Arapa prema ženskoj djeci je bio sve, osim human. U njihovoj filozofiji života vladalo je mišljenje da rođenje ženskog djeteta u porodici donosi nesreću i izaziva bijedu. Stoga su taj događaj smatrali prokletstvom i nastojali da se „oslobode tog tereta“. Jedna od moralnih zadaća Poslanika, a.s., bila je i ta da vrati dostojanstvo ženskom djetetu. Odgojen u svjetlu kur'anskih poruka, uveliko je u tome uspio. O tome kakav su stav mušrici imali prema novorođenim kćerima najbolje nam govori Uzvišeni Allah:

            Oni Allahu kćeri pripisuju – hvaljen neka je On! – a sebi ono što priželjkuju. I kad se nekome od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena; da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju![7]

            Svaki od njih, kad bi čuo predznak da će mu se roditi kćerka, od ljutnje ne bi mogao da se smiri. On je takvu vijest smatrao toliko ružnom da bi poželio da se izgubi, da se sakrije, ili da uđe u neku jazbinu gdje ga niko ne bi vidio, i vjerovao je da mora izabrati jednu od ove dvije opcije, jer to je bila „bruka i sramota“. Kako bi se uspješno „oslobodili nesreće, nedaće i sramote“ pribjegavali su njihovom ubijanju, što je Uzvišeni Allah strogo osudio:

            Ne ubijajte djecu svoju iz straha od neimaštine, i njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih doista veliki grijeh.[8]

Allahov Poslanik, s.a.v.s., ubistvo djeteta okarakterisao je kao jedan od najvećih grijeha, tačnije grijeh koji po težini dolazi odmah nakon širka. Prenosi Ibn Mesud, r.a., da je rekao Poslaniku, s.a.v.s.: “O Allahov Poslaniče! Koji je grijeh najveći?” Poslanik odgovori: “Da Allahu pripišeš druga, a On te je stvorio!” Rekoh: “Koji zatim?” On reče: “Da ubiješ svoje dijete, bojeći se da se hrani sa tobom!”[9]

S druge strane, Allahov Poslanik, a.s., ne samo da je spriječio ubijanje djece nego je i podstakao ashabe da ih odgajaju u duhu vjere, obećavajući za takve postupke najveće nagrade budućeg svijeta. Muslim bilježi hadis od Resulullaha, a.s., da je rekao:

„Ko odgoji dvije kćerke i o njima se brine dok ne odrastu i udaju se, doći će na Sudnjem danu, pa ćemo ja i on biti kao ova dva prsta“, i sastavio je prste.[10]

Poslanik, a.s., svojim primjerom je najbolje pokazivao kako treba da se odgajaju ženska djeca s ljubavlju. Aiša, majka vjernika, priča: "Niko nije više sličio Allahovom Poslaniku, neka je mir i blagoslov na njega, u govoru od Fatime. Kad bi mu ona došla, Alejhisselam bi ustao, pozdravio je, poljubio i posjeo pored sebe, a kad bi on došao kod nje, Fatima bi ustala, uzela ga za ruku i pozdravila ga, potom bi ga poljubila i posjela pored sebe. Kad je Alejhisselam ležao u svojoj samrtničkoj postelji, dođe Fatima, on se pozdravi s njom i poljubi je.[11] 

Djeca su Božiji dar, stoga je Vjerovjesnik poučio svoj ummet kako da postupi kada se nađe dijete u porodici, bilo muško ili žensko. Kesir b. Ubejd prenosi da Aiša, kad bi se u njenoj porodici rodilo dijete, ne bi pitala da li je muško ili žensko, već da li je zdravo. Kad bi joj potvrdno odgovorili, kazala bi: "Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova."[12]

 

  1. Pravo na jednak tretman

„Ljudi se rađaju i ostaju jednaki u pravima“[13]

Poslanik, a.s., nije se zadovoljio samo tim da dječije živote „sačuva“, nego je išao i dalje, a to je vraćanje dostojanstva i potpuna ravnopravnost djece, bez obzira bilo muško ili žensko.

U Sunenima, Ahmedovom Musnedu i Ibn Hibbanovom Sahihu bilježi se hadis od Nu'mana ibn Bešira da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Budite pravedni među djecom“, i to je ponovio tri puta.[14]

            Poslanikove riječi koje su ponovljene tri puta su imperativ, jer ono što je suprotno tome je u domenu nepravde, a nepravda nikada ne donosi dobro. Pravednost je obavezujuća u svakom slučaju.

            Poslanik, a.s., tražio je apsolutnu pravednost prema djeci. U tom smislu Bejheki bilježi hadis od Zuhrija u kojem kaže da je neki čovjek sjedio s Poslanikom, pa mu je prišao sin, a ovaj ga poljubi i uze u krilo. Potom mu priđe kćerka, i posjede je kraj sebe. Poslanik mu reče: „Nisi pravedan prema njima.“[15]

U okviru ove teme potrebno je spomenuti i pravo na nasljeđivanje, jer kod predislamskih Arapa vrijedilo je pravilo da nasljeđivati mogu samo oni koji „konja jašu i sablju pašu“, odnosno već odrasli mladići koji su mogli da doprinose zajednici, pogotovo ratnim pohodima. Djeca kao i žene su bili isključeni iz nasljedstva. Dolaskom islama ovim kategorijama je osiguran udio o ostavštini ostavitelja.

 

  1. Pravo na odgoj

Odgoj djece iznimno je teška, zahtjevna i slojevita zadaća roditelja koja je bliža pedagoškim parametrima i vrednovanju, a u pravu se javlja kao nadgradnja osnovne brige za zdravlje i život djeteta. S aspekta djeteta ovo je pravo izvorno, posebice s obzirom na to da djeca imitirajući roditelje u njihovim postupcima ostvaruju potrebu za sličnošću i poistovjećivanjem s roditeljima. U toj prirodnoj igri roditelji "daju", a djeca "uzimaju" obrazac ponašanja, pri čemu je od posebnog utjecaja emotivni faktor.

            Odgoj djece u duhu islama je fundamentalno pitanje: roditelja, porodice, rodbine, džemata i ummeta islama. Jedna je od bitnih funkcija Muhammeda, a.s., da bude vjerski i moralni uzor ljudskom rodu do Sudnjeg dana: Jer ti si, zaista, najljepše ćudi[16].

            To i Poslanik, a.s., potvrđuje sljedećim hadisom: „Odgajao me je moj Stvoritelj i on me je najljepše odgojio.“[17]

Brojne su predaje od Vjerovjesnika, a.s., koje tretiraju odgoj djece, navest ćemo samo neke. Imam Tirmizi u jednoj mursel-predaji bilježi: „Ne može otac ostaviti niti pokloniti svome djetetu ništa vrednije od lijepog odgoja.“[18]

            Također isti autor bilježi: „Bolje je svakom od vas da odgaja svoje dijete nego da svaki dan podijeli po pola s'aa siromasima.“[19]

            Bejheki bilježi od Ebu Seida i Ibn Abbasa da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kome se rodi dijete, neka mu dadne lijepo ime i neka ga lijepo odgoji, a kada bude vrijeme da se ženi, neka ga oženi, jer ako dostigne punoljetstvo, a ne oženi se i učini grijeh (blud), grijeh je na ocu.“[20]

  1. Pravo na obrazovanje

"Svaki pojedinac ima pravo na obrazovanje."[21]

Allahov Poslanik, a.s., učitelj je ummeta, poznat je slučaj zarobljenika na Bedru koji su svoju slobodu otkupili na taj način što su naučili, svaki od njih, po deset muslimana da čitaju i pišu. Također je jako poznato koliko Kur'an i hadis govore o znanju i nauci, a samim tim što prva objava počinje sa „Ikre“ - uči, čitaj, proučavaj - jasno je kakav je stepen znanja u islamu.

Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: Reci: Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju![22]

Allahov Poslanik, s.a.v.s., u brojnim govori o vrijednosti traženja znanja i učena čovjeka. U tom smislu prenosi Ebu Hurejre, r.a., a bilježi imam Muslim da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Ko krene putem tražeći na njemu znanje, Allah će mu olakšati put ka Džennetu.“[23]

Pravo na obrazovanje je jedno od fundamentalnih ljudskih prava. Allahov Poslanik savjetujući Ebu Zerra da traga za znanjem je rekao: „O Ebu Zerre, da poraniš i naučiš jedan ajet iz Allahove Knjige bolje ti je nego da klanjaš sto rekata. A da poraniš i naučiš neko pitanje iz neke naučne oblasti, radilo se po njemu ili ne radilo, bolje ti je nego da klanjaš hiljadu rekata.“[24]

Sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., u svakoj je prilici nastojao da prenese znanje, naročito mlađim osobama, jer je znao da će to znanje biti uspješno usvojeno, a kasnije i dalje prenošeno.

Poznat je slučaj kada Poslanik, a.s., poučava Abdullaha ibn Abbasa vrlo značajnim riječima vjere: „O mladiću, ja ću te podučiti nekim stvarima: Čuvaj Allahove propise, pa će Allah tebe sačuvati, pridržavaj se njegovih naredbi i zabrana, pa će Allah uvijek biti uz tebe! Kada nešto išćeš, išći od Allaha i kada pomoć tražiš, traži je od Allaha! I znaj, kada bi se čitav ummet/svijet sakupio da ti neku korist priušte, neće ti moći pomoći, osim u onom što ti je Allah propisao, i kada bi se svi sakupili da ti neku štetu nanesu, neće ti moći nauditi osim u onom što ti je Allah propisao. Pera su dignuta i tinta se već osušila.“[25]

Abdullah ibn Abbas je ashab kome je prilikom rođenja Poslanik, a.s., proučio dovu za napredak i uspjeh u nauci: „Gospodaru moj, pouči ga propisima vjere i pouči ga tumačenju Kur'ana“, stoga je on nakon Resulullaha bio najbolji tumač Allahove knjige.

 

  1. Pravo na igru

Roditelji trebaju naći i priliku i vremena poigrati se sa svojom djecom, kao što je to činio naš najveći uzor Allahov Poslanik, a.s., sa svojim unucima Hasanom i Husejnom, r.a. Omer b. El-Hattab, r.a., prenosi da je jednom prilikom došao Vjerovjesniku, a.s., i zatekao na njegovim leđima Hasana i Husejna, r.a., kako jašu pa je primijetio: „Divne li jahalice ispod njih“, a Poslanik, a.s., na te njegove riječi dodao je: „Divni li su konjanici njih dvojica!“[26]

Poslanik, s.a.v.s, je podsticao djecu na korisne i zdrave dječije igre, te kod njih razvijao takmičarski duh. U tom smislu Abdullah b. Haris, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., poredao Abdullaha, Ubejdullaha i druge Abbasove sinove rekavši im: „Ko prvi stigne do mene, dobit će to i to!“ Kada bi stigli do cilja, sjedali su mu na leđa i grudi, a on ih je uzimao i ljubio.[27]                                                                  

Analizom Poslanikovih, a.s., hadisa dolazimo do nepobitnih argumenata o njegovom podsticaju na jačanju dječijeg tijela i konstrukcije. Posebno je ukazivao na značaj streljaštva, plivanja i jahanja. Imam Munziri bilježi predaju od Poslanika, a.s., da je rekao: „Sve izlazi iz okvira zikra, izuzev četiri stvari: čovjekovo precizno gađanje, dresiranje i pripremanje konja, zabavljanje i igranje sa svojom porodicom i učenje plivanja.“[28]

 

Pažnja prema siročadima

Staranje o siročadi te ljubav i briga o njima je jedno od najplemenitijih djela. U čovjekovom životu postoje praznine i nedostaci koji se ne mogu nadoknaditi ni na koji način, osim putem ljubavi i prijateljstva, a za tim najviše osjećaju potrebu siročad, jer su oni zbog gubitka oca ili majke udaljeni od izvora ljubavi i pažnje i više od svega trebaju nježnost i ljubav. Za ispunjenje ove osjećajne i duhovne potrebe, htjeli – ne htjeli, oni čekaju odgovor. S druge strane, njihovo postojanje u svakom društvu je neizbježno, jer nijedno društvo nije bez tegobnih dešavanja.

Božiji Poslanik, s.a.v.s., koji je nosilac poruke milosti i milost svjetovima, i sam je iskusio gorak okus bivanja siročetom i zato je bio veoma zaokupljen bavljenjem ovom temom. Različitim objašnjenjima u raznim prilikama je poticao muslimane da dobro paze siročad i naređivao im je da se staraju o njima. Allah, dž.š., osuđuje džahilijjetsko ponašanje prema siročadima te veli: A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete, i da se puki siromah nahrani – jedan drugog ne nagovarate![29]

Vođen ovim i drugim kur'anskim uputama Poslanik, s.a.v.s., posebnu je pažnju posvetio siročadima. I sam je vrlo rano ostao bez roditelja, te je dobro poznavao stanje u kojem se nalazila ta populacija. Stoga su njegova nastojanja vrlo često usmjerena na tu stranu. Govorio je, upućivao, motivisao ashabe da iskažu najveći stupanj dobročinstva prema jetimima.

Sehl b. Sa'd prenosi da je Vjerovjesnik, neka je mir i blagoslov a njega, rekao: "Ja i skrbnik za siroče u Džennetu ćemo biti ovako“, pokazavši kažiprst i srednji prst.[30]

Aiša priča: "Dođe mi žena s dvije curice proseći, ali imadoh samo jednu hurmu. Dadoh joj je, a ona je podijeli svojim kćerkicama i iziđe. Kad je došao Vjerovjesnik, neka je mir i blagoslov na njega, ispričah mu za nju, pa reče: 'Ko preuzme starateljstvo nad ovakvim curicama, ako bude dobar prema njima, one će mu biti štit od vatre.'“

Autor: Hfz. Adnan Srebrenica, prof.

Glasnik br. 9-10, 2014

[1] Alu Imran, 110.

[2] En-Nahl, 58-59.

[3] El-Ahzab, 21.

[4] Ahmed b. Hanbel eš-Šejbani, El-Musned, El-Mektebetu-l-islami, Bejrut, 1983. god., hadis br. 23489.

[5] Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, član 3.

[6] El-Ma’ide, 32.

[7] En-Nahl, 57-59.

[8] El-Isra', 31.

[9] Buharijeva zbirka hadisa, prijevod Hasan Škapur, Odbor IZ Prijedor, 1974. godine

[10] En-Nevevi, Jahja eš-Šeref, Rijadu-s-salihin: izbor iz djela, preveli: Fuad Sedić i dr., 5. izdanje, Sarajevo, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, 1998. god., str. 72.

[11] El-Buhari Muhammed ibn Isma'il, Knjiga o edebu, sa arapskog preveo: Armin Abaza, Mostar, Islamski kulturni centar, 2009. god., str. 387.

[12] Ibid, str. 497.

[13] Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, 1979.

[14] Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ukrasi novorođenčeta, prevodilac: Ahmed Bečić, Sarajevo, Bookline, 2006. god., str. 169.

[15] Ibid, str. 170.

[16] El-Kalem, 4.

[17] Sujuti, El-Džami'us-sagir, Darul-kutubil-ilmijje, Bejrut, 1990. god., str. 25.

[18] Tirmizi, Ebu Isa Muhammed, b. Isa, El-Džami'u-s-sahih, Daru-l-kutubi-l-ilmijje, Bejrut, 1987. god., hadis br. 1952.

[19] Ibid, hadis br. 1951

[20] Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ukrasi novorođenčeta, str. 168.

[21] Opća deklaracije o ljudskim pravima, članak 26.

[22] Ez-Zumer, 9

[23] El-Munziri, Et-Tergibu ve-t-Terhibu: poticaji i upozorenja, prijevod: Sulejman Topoljak, Sarajevo, Bookline, 2004. god., str. 23.

[24] Ibid, str. 29.

[25] Tirmizi, Ebu Isa Muhammed, b. Isa, El-Džami'u-s-sahih, hadis br. 2516

[26] El-Hajsemi, Nuruddin Ali b. Ebi Bekr, Medžme'uz-zeva'id ve menbe'ul-feva'id, Tabe'a-l-Kudsi, Kairo, 1353.H., 9/182.

[27] Ahmed b. Hanbel eš-Šejbani, El-Musned, 1/214.

[28] Munziri, Et-Tergibu vet-terhib, tom II, hadis br. 5, str. 278.

[29] El-Fedžr, 17-18.

[30] El-Buhari Muhammed ibn Isma'il, Knjiga o edebu, str. 65.