Opće stajalište mu’tazilita
Nakon razdoblja Vjerovjesnikovih Drugova javilo se mu’tezilitsko vjerovanja. Njegovi počeci su približno dva stoljeća poslije Vjerovjes-nikove hidžre u Medinu. Mu’taziliti su bili krajnji racionalisti. Oni su vjerovali da sudija za sve što je objavljeno treba da bude teorijski um. Sjetimo se kako su mu’taziliti dobili ime; Priča seže do dana kada je imam Al-Hasan al-Basri držao predavanja svojim učenicima u džamiji. Prije nego što su predavanja završila, netko je ustao i uputio mu slijedeće riječi: "Sada, u naše vrijeme pojavila se sekta čiji članovi kažu da je počinilac teškoga grijeha nevjernik i smatraju ga izopćenim iz islama. Upravo se pojavila i druga grupa ljudi koji pak kažu da postoji nada u spas za počinitelja teškoga grijeha. Oni tvrde da takav jedan grijeh ne može povrijediti istinskog vjernika. Oni nisu nikako smatrali čin djelom vjerovanja i smatrali su da, kao što obožavanje ne koristi nevjerniku, tako grijeh ne može škoditi onome tko vjeruje u jednoga Boga. Što je po takvom mišljenju istina i koje vjerovanje treba da prihvatimo?" Imam Al-Hasan al-Basri je taman htio da odgovori na ovo pitanje kad se diže njegov učenik dugog vrata i reče: "Počinilac teških grijeha nije pravi nevjernik niti savršen vjernik; on zauzima srednje mjesto između nevjere i vjere – jedan srednji položaj (manzila bain al-manzilatain)." Završivši govor on se uputi u suprotni ugao džamije i poče drugima da objašnjava ovo svoje vjerovanja. Taj čovjek je bioWāsil ibn ‘Ata. Imam ga ošinu kratkim pogledom i reče: " i’tazala ‘anna", tj. "on se odvojio od nas". Od tog dana su Wāsil i njegovi učenici nazvani mu’tazila, separatisti ili secesionisti.
Ibn Munabbih kaže da je naziv mu’tazila ušao u opću upotrebu poslije smrti Al-Hasana al-Basrija. Prema ovom tvrđenju kada je Al-Hasan umro, nasljedio ga je Qatāda i nastavio njegovo djelo. ‘Amr ibn ‘Ubajd i njegovi sljadbenici odbili su da se pridruže Qatādi, te su stoga dobili naziv mu’tazila. Ukratko, riječ i’tizāl znači odstupanje ili secesija, a mu’taziliti su ljudi koji su se u nekim svojim vjerovanjima sasvim suprotstavili jednodušnoj suglasnosti ranih teologa ili Ljudi Pravog Puta (ahl al-sunna). Vođa svih njih bio je Wāsil ibn ‘Ata koji je rođen 80/699. u Medini, a umro 131/748.
Muslimani općenito govore o Wāsilovim sljedbenicima kao o mu’tazilitima, iako su sami sebe nazivali Ljudima Jedinstva i Pravičnosti (ahl al-tawhīd w-al-‘adl). Pravičnošću su smatrali to što Bog nagrađuje pokorne za njihova dobra djela, a kažnjava grešnike za njihova nedjela. Jedinstvo je podrazumjevalo poricanje svetih atributa. Bez sumnje, oni su prihvatili da je Bog sveznajući, svemoćan i svevidljiv, ali njihov um nije im dopuštao da prihvate te atribute kao nešto različito od esencije Božanstva. Kad Božiji atributi ne bi bili identični s Njegovom esencijom, to bi rezultiralo "mnoštvo eternalija" i bilo bi isključeno vjerovanje u jedinstvo. To je, po njihovom mišljenju, očito nevjerstvo (kufr). Jedinstvo i pravičnost osnovni su principi vjerovanja mu’tazilita pa nije čudno da sebe nazivaju "ljudima Jedinstva i Pravičnosti". Iz osnovnih vjerovanja o jedinstvu i pravičnosti nužno proizilaze još neka vjerovanja, kao korolarije:
Pravičnost svemogućeg Boga nužno pretpostavlja da čovjek treba da bude autor vlastitih djela; prema tome za njega se može reći da je slobodan i da je odgovoran za svoje djelo. Na istome su inzistirali qadariti. Mu’taziliti su u cjelosti prihvatili teoriju indeterminizma i postali istinskim sljedbenicima qadarita. Ako čovjek nije autor vlastitih djela i ako su ta djela Božija kreacija, kako on može biti odgovoran za svoja djela i zaslužiti kaznu za grijeh? Ne bi li bilo nepravedno s Božije strane poslije stvaranja čovjeka kao bespomoćnoga bića pozivati ga da položi račun za grijehe i poslati ga u pakao? Tako se svi mu’taziliti slažu s time da je čovjek tvorac vlastitih voljnih činova. On čini neka djela na način mubāšara, a neka na način tewlīda. Termintawlīd podrazumjeva nužnost pojave drugoga djela djelatnika (na primjer, pokret Zaidova prsta nužno dovodi do pokretanja njegova prstena; iako on nije htio da pokrene prsten, ipak će se samo on smatrati pokretačem. Da bi se, dakle obavio ovaj čin nužno je pos-redništvo drugoga čina). Čovjek sam uzrokuje pravilno ili nepravilno ponašanje na način mubāšara, a njegov uspjeh ili neuspjeh proizilaze iz onoga što je stvoreno na način tawlīda. Bog se ne bavi stvaranjem toga niti Božija volja ima veze s tim. Drugim riječima, ako se čovjek smatra tvorcem vlastitih djela to treba da znači da on po svojoj volji ili prihvata islam i pokorava se Bogu ili postaje nevjernikom i griješi, a Božja volja nema nikakve veze s tim njegovim djelima. Bog, s druge strane želi da sva Njegova bića prihvate islam i da se Njemu pokoravaju. On naređuje islamu da zauzme mjesto i spriječava ljude da griješe.
Kako je čovjek tvorac vlastitih djela, nužno je da ga Bog nagradi za dobra djela i on to s pravom očekuje. Kao što je al-Šahrastāni rekao: "mu’taziliti jednodušno smatraju da čovjek određuje i stvara svoja djela, dobra i loša, pa on očekuje nagradu ili kaznu u budućem svijetu za ono što je činio. Na ovaj način Bog je zaštićen od veze s bilo kojim grijehom ili nečim lošim ili bilo kojim aktom nevjere ili prestupom. Jer, ako je On stvorio krivdu, trebao bi da bude grešnik, a ako je Sam stvorio pravičnost, Sam treba i da bude pravičan".
Većina mu’tazilita vjeruje da postoji "sposobnost" prije izvršenja čina, ali neki mu’taziliti (na primjer Muhammed ibn ‘Īsa i Abu ‘Īsa Warrāq), poput sunita kažu da čovjek ima sposobnost da djeluje mimo djela.
Pravičnost Božija obavezuje Ga da ne čini bilo što što je suprotno pravičnosti i pravdi. Jedinstveno je stajalište mu’tazilita da samo mudrac može činiti ono što je pohvalno (as-salāh) i dobro i da Božija mudrost stoji u skladu s onim što je pohvalno za Njegove sluge; stoga On ne može biti strog prema njima. On ne može odobriti zla djela. On ne može odbaciti ono što je pohvalno. On neće tražiti od svojih sluga ono što je za njih nemoguće. Dalje, razum također sugerira da Bog neće natovariti ni na jedno stvorenje više no što ono može podnijeti.
Prema mu’tazilitima stvari nisu dobre ili loše zbog toga što je tako Bog odredio; ne, Bog čini razliku između dobra i zla zbog njihovih bića - dobra ili zlog. Dobro ili loše su prirođeni suštini samih stvari. Sve ovedobre ili loše stvari su uzroci naredbi izabrana Zakona. Ljudski intelekt sposoban je da shvati dobro ili zlo nekih stvari, a ni od jednoga zakona se ne traži da izrazi njihovo dobro ili zlo - tj. preporučljivo je govoriti istinu, a prezira vrijedno govoriti neistinu. Ovo pokazuje da su zlo i dobro očite stvari pa one ne traže dokaz u Šerijatu. Sramna i nepravedna djela su grijeh po sebi, stoga se smatra grešnim činjenje tih djela. To ne znači da Njegovo zabranjivanje tih djela njih čini sramnim i nepravednim. Krajni racionalizam mu’tazilita izrazio je Šahrastāni slijedećim riječima: "Sljedbenici pravičnosti kažu: sve činjenice spoznaje dolaze pod kontrolu uma i dobivaju svoju obavezujuću snagu od racionalnog uvida. Prema tome, obavezujuća zahvalnost na Božanskoj darežljivosti prethodi odredbama koje je dao (sveti) Zakon; ljepota i ružnoća su kvaliteti koji se bitno pridaju onome što je lijepo i ružno.
Iz ovoga drugog principa mu’tazilita, tj. iz jedinstva Boga, proizilaze slijedeća vjerovanja kao nužni rezultati:
Poricanje Lijepe vizije. Mu’taziliti smatraju da vizija nije moguća bez mjesta i pravca. Kako je Bog lišen mjesta i pravca, vizija o njemu nije moguća ni na ovome ni na onome svijetu.
Vjerovanje da je Qur’ān stvorena riječ Allahova. Oni su smatrali da je Qur’ān stvoreno Božije djelo i da je nastao zajedno s poslanstvom Vjerovjesnika islama.
Božije zadovoljstvo i srdžba nisu atributi, već stanja. Prema mu’tazilitima Božije zadovoljstvo i srdžba ne treba da se smatraju Njegovim atributima, zbog toga što su srdžba i zadovoljstvo stanja, a stanja su promjenjiva, dok je Božija esencija nepromjenjiva. Njih treba smatrati rajem i paklom.
Neka vjerovanja mu’tazilita:
Poricanje kazne ili nagrade nad mrtvacem u grobu i isljeđivanja od strane anđela Munkira i Nakīra
Odbijanje određenja Sudnjeg dana, Goga i Magoga (Jāgūg i Māgūg) i pojava Antihrista (al-Dağğāl).
Neki mu’taziliti vjeruju u konkretnu stvarnost vage (al-Mīzān) kojom se mjere djela na Sudnjem danu. Neki kažu da je nemoguće da ona postoji stvarno i kažu da je smisao koji je dan u Qur’ānu o mjerenju i vaganju samo u tome da će puna pravda biti zadovoljena naSudnjem danu. Sasvim je nemoguće doslovno izvesti značenja riječi vagati i mjeriti, jer djela o kojima se govori da će biti vagana su akcidenti, a akcidente nije moguće mjeriti. Teorijski um je nesposoban da to shvati. Samo supstancije mogu imati težinu. Dalje, ako se ništa ne može sakriti od Boga, kakva je korist vaganja djela? Qur’ān kaže da će knjiga loših i dobrih djela biti iznad naših glava. To je također metafora. To znači samo da je naše biće obdareno spoznajom.
Mu’taziliti poriču i postojanje anđela bilježnika (Kirāmen Kātibīn). Razlog koji daju za to jest da je Bog svjestan svih djela koje čine Njegove sluge. Prisustvo anđela bilježnika bilo bi nužno kad Bog ne bi bio direktno upoznat sa djelima svojih sluga.
Mu’taziliti također poriču fizičko postojanje "Rezervoara" (al-Haud) i "Mosta" (al-Sirāt). Dalje, oni ne prihvataju da raj i pakao sada postoje, ali vjeruju da će oni nastati na Sudnji dan.
Oni negiraju Zavjet (al-Misāq) i čvrsto vjeruju da Bog nikada nije govorio ni sa jednim poslanikom, anđelom ili nosiocem Svetog Prijestolja, niti ih je uopće pogledao.
Za mu’tazilite, djela su zajedno s provjeravanjem uključena u vjerovanje. Oni su smatrali da će veliki grešnik vječno ostati u paklu.
Oni odbacuju čuda (al-karāmāt) svetaca (wāli), jer ako bi se to prihvatilo oni bi bili pomiješani s utvrdivim čudima poslanika i stvorili bi zbrku. Isto je bilo i vjerovanje Ğahmita.
Mu’taziliti također poriču Uzlazak (al-Mi’rāg) Vjerovjesnika islama, zbog toga što je dokaz o njemu zasnovan na svjedočenju individualnih tradicija, koje ne traže ni djelo ni vjerovanje, ali ne poriču putovanje svetog Vjerovjesnika sve do Jerusalema.
Onaj tko se moli zaslužuje nagradu za molitvu; u bilo kojoj formi bila, plodovi molitve ne idu nikome drugom.
Pošto sveti Zakon nema alternaciju, molitve nemaju nikakve svrhe. Nitko ništa ne polučuje njima, jer ako je objekt za koji se upućuju molitve u saglasnosti sa sudbinom beskorisno ga je tražiti, a ako je objekt u sukobu sa sudbinom, nemoguće ga je zadobiti.
Oni su općenito shvatili da su anđeli, nosioci Božije poruke poslanicima, viši po rangu od pojedinaca koje Bog šalje ljudima kao nosioce svoje poruke, da su npr. viši od samih proroka.
Prema njima, razum zahtijeva da imam nužno bude postavljen nad ummom (muslimanskom zajednicom).Za njih muğtahid (opunomoćeni interpretator vjerskog Zakona) ne može nikada pogriješiti u svom stavu, što je u suprotnosti s ašaritskim skolastičarima koji smatraju da "muğtahid katkada griješi, a katkada pogađa cilj."
Mu’taziliti i sunniti se međusobno razlikuju uglavnom u pet značajnih tačaka:
- Problem atributa
- Problem Lijepe vizije
- Problem obećanja i prijetnje
- Problem kreacije ljudskih djela
- Problem Božije volje
Ibn Hazm kaže u svom djelu Milal wal-Nihal: tkogod vjeruje u to da je (1) Qur’ān nestvoren, (2) da se sva ljudska djela duguju Božanskoj odluci, (3) da će čovjek biti usrećen vizijom Boga na Sudnji Dan, (4) tko prihvata svete atribute pomenute u Qur’ānu i Predanju i (5) tko ne bude izvršioca teškoga grijeha smatrao nevjernikom, neće biti smatran mu’tezilitom, premda se u svim drugim tačkama može slagati s njima.
Ovaj stav ibn Hazma pokazuje da su mu’taziliti bili grupa racionalista koji su prosuđivali sva islamska vjerovanja teorijskim umom i odbacivali sve što leži izvan uma. Oni su čvrsto vjerovali da um, kao i svaka druga moć kojom je čovjek nagrađen, ima svoje granice i da se ne može očekivati da obuhvati stvarnost u svim njenim detaljima. Ovom stajalištu nije potrebno objašnjenje. Kao što Shakespeare kaže: "Postoji više stvari na nebu i zemlji, Horacio, nego što ih je odsanjano u tvojoj filozofiji". Neki moderni mislioci priznavali su da intuicija ima mjesta u području razumjevanja, a kao zaključak iz toga prihvatili su objavu ili wahj kao izvor spoznaje. Zato Iqbāl uzvikuje:
"U osvit Života anđeo mi reče:
‘Ne čini svoje srce čistim robom razuma.’"
Možda na istoj osnovi Iqbalova vođstva, Rumi nudi slijedeći savjet pun smisla:
"Potčini svoj intelekt Poslaniku!
Reci, Bog je dovoljan.
Čuvaj se samovoljna rezoniranja!Smjelo dočekaj ludost!
Samo je onaj lud tko se ludosti smije,
I ne pazi na silu Zakona!"
Neki vodeći mu’taziliti
U kratkom pregledu vjerovanja mu'tazilita u prethodnim odjeljcima nije bilo naznačeno da su ova stanovišta u cjelini dijelili svi vodeći mu'tazilit. Postojale su izvjesne razlike u shvatanjima među njima samima. Na primjer, abu al-Hudail al-'Allāf razlikovao se od svojih sljedbenika u pogledu deset problema; Ibrahim ibn Sayyār al-Nazzām u pogledu trinaest, Bišr ibn al-Mu'tamir u šest; Mu'ammar ibn Hayyāt 'Abbād al-Sulami u četiri i 'Amr ibn al-Ğāhiz u pet. Abu al-Husein i njegovi sljedbenici nazvani su bagdadskim mu'tazilitima, a abu al-Ğubbā'i, njegov sin abu Hašim i njegovi sljedbenici bili su poznati kao mu'taziliti Basre. Sada ćemo dati kratak pregled života i ideja nekih vodećih mu'tazilita.
1. WĀSIL IBN 'ATA
Wāsil je rođen u Medini 80/699. godine, a odrastao je u Basri. On je često posjećivao Sūq-i Gazzāl, trg u Basri i zbog toga mu je narod povezao ime s tim mjestom. Umro je 131/748. Wāsil je imao vrlo dug vrat. 'Amr ibn 'Ubaid, koji je bio slavni mu'tazilit, gledajući ga jedanput primjeti: "Nema dobra u čovjeku koji ima takav vrat." Wāsil je bio altag, tj. nije mogao korektno da izgovara glas r, ali je bio vrlo govorljiv i izvrstan govornik, a u svom govoru izbjegavao je da taj glas izgovori. Nije dopuštao da mu ustreba i dobro se snalazio u teškoći koja nastaje ako se to slovo u razgovoru izbjegava. Napisao je obimno djelo u kome se ne nalazi ni jedno slovo r. Često je ćutao što je ljude dovodilo do vjerovanja da je nijem.
Wāsil je bio učenik abu Hašima Abdullaha ibn Muhammeda ibn al-Hanafīya, ali u pitanju imamata, kao i u nekim drugim pitanjima, on se nije slagao s učiteljem. Prije no što je postao mu'tazilit, živio je u društvu s imamom Hasan al-Basrijem.Njegova djela su: Kitāb al-Manzila bain al-Manzilatain, Kitāb al-Futya i Kitāb al-Tawhīd. On je napisao prve knjige nauke al-Kalām. Ibn Hallikān je ustanovio jedan broj njegovih djela.
U svojemu slavnom djelu al-Milal w-al-Nihal, al-Šahrastāni kaže da se bitna učenja Wāsila sastoje u slijedećem: (1) Poricanje Božijih atributa (2) čovjekovo posjedovanje slobodne volje za izbor dobrih djela (3) vjerovanje da onaj tko počini težak grijeh niti je vjernik niti nevjernik, već zauzima srednje mjesto i da i onaj tko počini težak grijeh ide u pakao (4) čvrsto uvjerenje da je među onima koji su se borili u bici kod Kamile i u sifinskoj bici kao i između ubojica Osmana, trećeg halife i njegovih pristalica, jedan dio definitivno bio u zabludi, ali se sa sigurnošću ne može kazati koji.
PORICANJE ATRIBUTA – Wāsil ne priznaje da spoznaja, moć, volja i život pripadaju Božijoj esenciji. Prema njegovu mišljenju, ako se bilo koji atribut prihvati kao vječan, bit će nužno "mnoštvo eternalija" i tako bi vjerovanje u jedinstvo Boga postalo lažno. Međutim, ova Wāsilova ideja nije bila spremno prihvaćena. Općenito, mu'taziliti su prvo reducirali sve Božanske atribute na dva – spoznaju i moć – i nazvali ih "esencijalnim atributima". Potom su i ova dva reducirali na jedan atribut – jedinstvo.
VJEROVANJE U SLOBODNU VOLJU – Kada je riječ o ovom problemu, Wāsil je prihvatio vjerovanje Ma'bad al-Ğuhanija i Gailān al-Dimašqija: s obzirom na to da je Bog mudar i pravedan, zlo i nepravda mu se ne mogu pripisati kao atributi. Kako može biti opravdano za Njega da čini suprotno onome što naređuje svojim slugama da čine? Prema tome, dobro i zlo, vjerovanje i nevjerovanje, pokornost i grijeh djela su samoga Njegova sluge, tj. sluga sām je autor ili tvorac i bit će nagrađen ili kažnjen za svoja djela. Nemoguće je slugi narediti da "čini" nešto za što nije sposoban. Čovjeku je naređeno da vrši neki čin zbog toga što ima moć da ga čini. Tkogod poriče ovu moć i autoritet, odbija po sebi očiglednu činjenicu spoznaje.
Kao što je ibn Hazm otvoreno rekao, značenje mu'tazilita može se vidjeti u doktrini slobodne volje i obećanja i prijetnje. Kad bi se čovjeka posmatralo kao apsolutno određena u svojim djelima, cjelokupno zdanje Šerijata i etike bi propalo.
SREDIŠNJI POLOŽAJ TEŠKIH GREŠNIKA – S obzirom na njegovo uvjerenje da onaj tko počini teški grijeh niti je vjernik nitinevjernik, Wāsil već zauzima srednje mjesto, pa se sam odvojio od imama Hasana al-Basrija i stekao naziv mu'tazilit. Wāsil misli da izraz "istinski vjernik" znači pohvalu. Osoba koja počini težak grijeh ne može nikada zaslužiti pohvalu, stoga ona ne može biti nazvana niti pravim vjernikom. Iako takva osoba ipak vjeruje u islam i prihvata činjenicu da samo Bog zaslužuje da bude obožavan, ona također ne može biti smatrana nevjernikom. Ako, međutim, umre bez pokajanja, vječno će biti u paklu, ali ako je prava u svome vjerovanju, kazna će biti umjerena.
Kao što je imam al-Gazāli rekao u svom djelu Ihyā' 'Ulum al-Dīn, netačna interpretacija slijedećih ajeta Qur'āna bila je uzrokom mu'tazilitskog nerazumjevanja:
"Tako mi vremena, čovjek je uvijek na gubitku, izuzev onih koji vjeruju i čine dobra djela, koji jedan drugom preporučuju istinu i koji jedni drugima preporučuju strpljenje."
"Onoga tko nije pokoran Allahu i njegovu Poslaniku sigurno čeka vatra pakla i u njoj će vječno ostati."
U svjetlu ovih i sličnih drugih stavaka mu'taziliti tvrde da će počinitelji teških grijeha vječno ostati u paklu, ali ne uzimaju u obzir činjenicu da Bog također kaže:
"Ja ću sigurno oprostiti onome tko se pokaje i vjeruje i tko čini dobra djela i koji ustraje na pravome putu."
"Bog neće oprostiti da mu se netko drugi smatra ravnim, ali oprostit će manje grijehe onome kome On hoće."
Kako posljednji stavak pokazuje, u slučaju svih grijeha, izuzev politeizma, Bog će učiniti u skladu sa svojim nahođenjem. Da bi se ovo potvrdilo može se navesti Vjerovjesnik islama koji kaže da će "na kraju izaći iz pakla i onaj tko je imao makar trun vjere u srcu." Dalje, i neke Božije riječi kao: "Uistinu, Mi nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio" i "Allah doista neće uskratiti nagrade onima koji dobra djela čine". Sve to jasno pokazuje da zbog jednog grijeha Bog neće ignorirati čovjekovo osnovno vjerovanje i uskratiti mu svu nagradu za njegova djela. Stoga je opće vjerovanje da je počinitelj teškoga grijeha istinski vjernik čak i ako umre bez oprosta,ako je kažnjen za svoje grijehe paklom i tako od njih očišćen, te će, možda, doći u nebo.
NEUTVRĐENI GRIJESI – Wāsil je bio čvrsto uvjeren da je među onima koji su se borili u bici kod Kamile i u sifinskoj bici kao i između ubojica Osmana, trećeg halife, jedan dio definitivno bio u zabludi ali se sa sigurnošću ne može kazati koji.
2. ABU AL-HUDAIL 'ALLAF
'Allāf je rođen 131/748, a umro je oko 226/840. On je učio kod Osmana bin Halida Tawīla, Wāsilova učenika. Bio je odličan govornik, vatren u argumentiranju svojih stavova. Često je u svojim diskusijama koristio dijalektičke argumente. Odlično je poznavao filozofiju. Napisao je oko šezdeset knjiga o nauci Kalāma, ali su sve već izgubljene.
'Allāf je bio vrstan dijalektičar. Priča se da je svojom dijalektikom preobratio na islam tri hiljade ljudi. Ovdje ćemo govoriti o dvjema od njegovih debata. U to vrijeme živio je ondje Mag Salih koji je vjerovao da su najviša načela univerzuma dvije stvarnosti – Svjetlo i Tama, da su jedna drugoj suprotstavljene i da je univerzum stvoren od mješavine ovih dvaju načela. Ovo vjerovanje dovelo je do diskusije između Saliha i 'Allāfa. 'Allāf ga je upitao je li mješavina nešto odvojeno i različito od Svjetla i Tame, ili je identična s njima. Salih je odgovorio da je to jedna te ista stvar. Potom 'Allāf reče: "Kako mogu dvije stvari pomiješane zajedno biti suprotstavljene jedna drugoj? Mora da postoji netko tko će ih pomiješati, a taj je Nužnopostojeći ili Bog." U jednoj drugoj prilici, dok je Salih bio angažiran u raspravi sa 'Allāfom, posljednji reče: "Što sada želiš?" Salih odgovori: "Tražio sam blagoslov od Boga i upravo dođoh do vjerovanja da postoje dva Boga". 'Allāf na to upita: "Od kojega si Boga tražio blagoslov? Što ti Bog od koga si molio nije rekao ime drugoga Boga (koji je njegov suparnik)?"
Wāsil nije bio u stanju da razjasni problem svetih atributa. U tom pogledu njegove ideje su još uvijek bile grube. 'Allāf se suprotstavio stajalištu da Božija esencija nema kvaliteta, da je apsolutno jedna i da nema množine. Božanski kvaliteti nisu ništa drugo do Božanska esencija i ne mogu se odvajati od nje. 'Allāf prihvata takve atribute kaojedno s Božijom esencijom ili, moglo bi se reći, prihvata takvu esenciju kao identičnu s atributima. On ne pravi razliku između to dvoje, već oboje gleda kao jedno. Ako se kaže da je Bog onaj koji zna, ne može se time misliti da se spoznaja nalazi u esenciji Boga, već spoznaja jeste Njegova esencija. Ukratko, Bog je onaj koji spoznaje, koji je moćan i koji živi s takvom spoznajom, s moći i životom kao sa Svojom pravom esencijom (bitnom prirodom).
Al-Šahrastāni je interpretirao identitet Božanske esencije i atributa ovako: Bog spoznaje svojom spoznajom, a spoznaja je Njegova sama esencija. Na isti način On je moćan sa svojom moći i moć je Njegova sama esencija, On živi svojim životom i život je Njegova sama esencija. Druga interpretacija Božanske spoznaje jeste da Bog spoznaje Svojom esencijom, a ne Svojom spoznajom, tj. On spoznaje samo Svojom esencijom, a ne i Svojom spoznajom. Razlika u ova dva stava jeste u tome što su u posljednjem atributu potpuno osporeni, dok su u prvom, koji je prihvatio 'Allāf, oni dopušteni, ali su poistovjećeni s Božijom suštinom. Ovo se podudara sa stavovima filozofa koji su smatrali da je Božija esencija bez kvaliteta i kvantiteta apsolutno jedna i da se nikako ne može prihvatiti mnoštvo, te da Božanski atributi nisu ništa drugo do Božija esencija. Bilo koji od Njihovih kvaliteta da se uspostavi, ili je "negacija", ili je "esencijalija". Negacijom su nazvane činjenice koje se bez odnosa s negacijom ne mogu pripisati Bogu, kao na primjer, tijelo, supstancija i akcidenti. Kada se odnos negacije usmjeri prema njima i njenom određenju, tj. kada je riječ negacija pimjenjena, oni mogu postati atributima Boga, tj. može se reći da Bog nije tijelo, nije supstancija niti akcident. Ono što se smatra pod "esencijalnim" jeste da je egzistencija Nužnopostojećega u Njegovoj samoj pravoj esenciji i tako je Njegovo jedinstvo realno.
'Allāf ne prihvata stav da su Božiji atributi odvojeni od Njegove esencije u bilo kojem pogledu. Jer, on je osjećao opasnost da čineći tako atributi kao esencije mogu biti shvaćeni kao vječni, a po svome mnoštvu "mnoštvo eternalija" ili "mnoštvo nužno postojećih" postalo bi neizbježno, pa bi doktrina jedinstva bila potpuno poništena (zbog toga su hrišćani koji su razvili teoriju triniteta Božanstva napustili teoriju jedinstva).
Među "jerezama" 'Allāfa bilo je njegovo gledište da će poslije diskontinuacije kretanja stanovnika raja i pakla, prevladati stanjeletargije. Tokom ovog perioda počet će mirno spokojstvo stanovnika raja, a bol i mizerija stanovnika pakla će započeti. To je ono što stvarno znači vječno zadovoljstvo i vječni bol. Kako je isto takvo bilo religiozno vjerovanje Ğahma, prema kome će raj i pakao biti uništeni, mu'taziliti su obično 'Allāfa nazivali ğahmitom, kada je riječ o njegovu vjerovanju u zagrobni život.
'Allāf je odredio pravičnost, jedinstvo, obećanje, prijetnju i srednju poziciju kao pet principa mu'tazilita.
3. AL-NAZZAM
Abu Ishāq Ibrahim ibn Sayyār, zvani al-Nazzām bio je mlađi od 'Allāfa i općenito je poznat kao njegov učenik. Živio je za vrijeme vladavine halifa al-Māmūna i al-Mu'tasima, a umro je 231/845. Bio je literata i pjesnik bez premca. Studirao je grčku filozofiju i mnogo ju je koristio u svojim djelima. Njegove glavne ideje bile su slijedeće:
PORICANJE BOŽIJE MOĆI NAD ZLOM – Bog uopće nema moć nad grijehom i zlom; drugi mu'taziliti nisu poricali moć Boga nad zlom, ali su poricali da je čin Njegova stvaranja grijeh. Prema njihovu mišljenju, Bog ima moć nad zlom, ali je ne koristi za stvaranje zla. Al-Nazzām, nasuprot njima, kaže da, ako su zlo i grijeh atributi ili suština stvari, tada će mogućnost pojave zla ili moći da se ono stvori, biti zlom po sebi. Stoga se ono ne može pripisati Bogu koji čini pravično i dobro. Slično, al-Nazzām smatra da, u zagrobnom životu također, Bog niti će olakšati niti povećati kaznu ili nagradu stanovnika raja i pakla, niti ih može isključiti iz raja ili pakla. Na optužbu da poricanje Božije moći nad zlom nužno uključuje da je On nemoćan protiv zla, al-Nazzām odgovara da to slijedi iz poricanja mogućnosti da Božanska djelatnost stvara zlo. On kaže: "Ti mu, također, poričeš da čini loše djelo, prema tome nema bitne razlike između tih dvaju stavova."
Bog koji je Apsolutni Bog i Apsolutna Pravičnost, ne može biti tvorac zla. Uostalom, ako bi Bog imao moć nad zlom, nužno bi slijedilo da je on neznalica ili ubog. Ali to je nemoguće, pa je i takva konzekvenca također nemoguća. Tok argumenta može se objasniti na slijedeći način:
Ako Bog ima moć nad zlom, dešavanje zla je moguće, a kako pretpostavka za dešavanje nečega mogućeg ne povlači za sobomnemogućnost, pretpostavimo da se zlo desilo; ako kažemo da nije imao znanja o njemu, slijedi da je neznalica, a ako kažemo da je znao, slijedi da Mu je to zlo bilo nužno, jer da Mu nije bilo nužno ne bi ga stvorio. Ako nekome nije nužno nešto i ako zna da je njegova priroda zla, on neće imati nikakve veze s tim, ako je mudar.
Konačno je istina da je Bog svemudri; prema tome ako je On prouzročio bilo kakvo zlo, slijedi da je to i morao, inače ga nikada ne bi prouzročio.
Međutim, s obzirom na to da je nemoguće misliti da je Bog nužno zlo, nemoguće je misliti da ga on stvara.
PORICANJE BOŽIJE VOLJE – Osim moći za djelovanjem i djelovanja sama, al-Nazzām ne prihvata da Bog ima volju, koja ima prioritet nad moći i djelovanjem. On kaže da, ako pripišemo Bogu volju, time samo mislimo na to da Bog stvara prema Svojoj spoznaji. Njegovo htijenje identično je s njegovim djelovanjem i, ako se kaže da Bog želi djela ljudi, to znači da ih je On uputio da djeluju na određeni način.
Zašto je al-Nazzām poricao Božiju volju? On je to činio zbog toga što je smatrao da volja implicira želju. Onaj tko želi – nema, ili mu je potrebna stvar koju želi, a kako je Bog potpuno nezavisan od svojih stvorenja, njemu nije ništa nužno. Prema tome, volja mu se ne može pripisati. Stoga Božija volja stvarno sadržava Njegova djela ili Njegove naredbe koje su prenesene čovjeku.
DJELJIVOST SVAKOGA DIJELA AD INFINITUM - Al-Nazzām vjeruje u djeljivost svakoga dijela ad infinitum. Pod tim on misli da je svako tijelo sastavljeno od beskonačno djeljivih čestica, tj. svaka polovina postaje polovina druge polovine. Tokom procesa dijeljenja, nikada ne možemo dostići granicu poslije koje ne bi bilo daljnjega. Da bi se premostila razdaljina sastavljena od beskonačnih tačaka, nužno je potreban beskonačni period vremena. Je li prelaženje razdaljine nemoguće? Nije li to nužno poricanje postojanja samoga pokreta? Od grčkih filozofa Parmenid i Zenon su poricali kretanje. Oni nisu proglašavali neistinitim vidljivo kretanje kakvo ono zapravo jest, već su smatrali da percepcija ne može otkriti stvarnost; dalje, da osjeti nisu sredstvo stvarne spoznaje i da su varljivi; pojavni svijet je iluzija, on je obmana. Stvarni svijet je racionalni svijet, čija se spoznaja postiže samo umom u kome nema mnoštvenosti niti umnožavanja, kretanja niti promjene. To je nepromjenjiva i nepokretna zbilja.Međutim, oni nisu mogli objasniti kako je ovaj iluzorni i varljivi svijet proizišao iz stvarna svijeta. Tako je njihov sistem filozofije, unatoč njihovu nastojanju da to bude monizam, završio u dualizmu.
Al-Nazzām nije prihvatio rješenje grčkih filozofa, ali je u rješavanju ove teškoće ponudio teoriju tafraha. Riječ tafrah znači skočiti; to znači da stvar u kretanju prelazi od jedne do druge tačke razdaljine na takav način da između ovih dviju tačaka postoji broj prijeđenih tačaka. Očito, obično se vjeruje da stvar koja se kreće ne prolazi kroz sve tačke razdaljine već ih preskače. To je u stvari jedna anticipacija savremene doktrine o "kvantum skoku".
LATENCIJA I MANIFESTACIJA (KUMŪN WA BURŪZ) – Prema al-Nazzāmu kreaciju treba smatrati jedinstvenim Božijim aktom po kome sve stvari nastaju istovremeno i ostaju u stanju latentnosti (kumūn).
Iz njihova prvotnog stanja latentnosti razvile su se tokom vremena sve postojeće stvari: minerali, bilje, životinje i ljudi. To također uključuje da je cjelokupno čovječanstvo bilo potencijalno u Adamu. Bilo prije i poslije, to nije u rađanju već u pojavljivanju. Sve stvari nastaju u isto vrijeme, ali ostaju skrivene sve dok ne dođe vrijeme da postanu djelatne; kada ono dođe, one prelaze iz stanja latentnosti u stanje manifestacije. Ova doktrina izravno je suprotna ašaritskom gledištu da Bog stvara u svim momentima vremena.
AL-NAZZĀMOV MATERIJALIZAM - Za al-Nazzāma, kao i za mnoge prije i poslije njega, realno biće čovjeka jest duša, a tijelo je njen instrument. Međutim, duša je prema njemu razrijeđeno tijelo koje prožima fizičko tijelo isto onako kao što miris prožima cvijeće, mlijeko – maslo, sezam – ulje. Abu Mansūr 'Abd al-Qāhir ibn Tāhir u svom djelu al-Farq bain al-Farq ovu je teoriju kritički razmatrao i pokušao da je odbaci.
Osim ovih ideja postoji ono što ortodoksi nazivaju al-Nazzāmova jerez. Na primjer, on nije vjerovao u čuda, nije prihvatio neimitativnost Qurāna, smatrao je nužnim određivanje imama, mislio je da je stanje uspostavljanja Alijeva imamata Omer prećutao, da su salāt al-tarāwīh neautorizovana, da je stvarno viđenje ğinna nemoguće, i da naknadno obavljanje pripuštenih molitvi nije nužno.
Među al-Nazzāmovim sljedbenicima slijedeći su bili dobro poznati: Muhammed ibn Šabīb, abu Šūmar, Yūnus ibn 'Imrān, Ahmed ibn Hayāt, Bišr ibn al-Mu'tamir i Tamām ibn Ašras. Ahmed ibn Hayātkoji je živio zajedno s al-Nazzāmom smatrao je da postoje dva božanstva: jedno, Tvorac i Vječno Božanstvo i drugo, Stvoreno Božanstvo koje je Isus Hrist, sin Marijin. On je smatrao Hrista Božijim sinom. Sa stajališta ovog vjerovanja on je smatran otpadnikom od islama. Prema njegovu vjerovanju Hrist će na ovom svijetu pitati stvorena bića da polože račun za svoja djela na ovom svijetu i to podupire slijedećim stihom: "Hoće li oni čekati da Bog dođe k njima u nebeskim oblacima?" Postoji predanje da je Poslanik gledajući mjesec četrnaestog dana lunarnog mjeseca rekao: "Posmatrajte svoga Gospodina upravo kao što posmatrate ovaj mjesec." Ahmed ibn Hayāt je izmijenio značenje ovog predanja i rekao da se riječi Gospodin odnose na Isusa Hrista. On je također vjerovao u inkarnaciju, pa se prema njemu Božiji duh inkarnira u tijelima imama.
Fadl al-Hadati koji je također bio učenik al-Nazzāma imao je iste stavove kao i ibn Hayāt. On i njegovi sljedbenici su vjerovali u preseljenje duše. Prema njegovu mišljenju Bog je na drugom svijetu stvorio savršena i mudra živa bića, dao im bezbroj blagoslova i podario im veliki broj nauka. Bog je potom zaželio da ih stavi na ispit i naredio im da mu zahvaljuju za Njegove darove. Neki su se potčinili njegovim naredbama, neki ne. On nagrađuje svoja zahvalna stvorenja dajući im raj, a nezahvalne osuđuje na pakao. Među njima su postojala stvorenja koja su se djelimično pokoravala Božanskoj naredbi, a djelimično ne. Ona su poslana u svijet, dobila su prljava tijela i prema veličini njihovih grijeha, tuge i muke, radost i naslade. Oni koji nisu mnogo griješili i pokoravali se najvećem broju Božijih naredbi, dobivali su lijepe fizionomije i blage kazne. Međutim, oni koji su izvršili samo nekoliko dobrih djela, a veliki broj grijeha, dobivaju ružne fizionomije i izvrgnuti su raznim patnjama. Sve dok se životinja ne očisti od svih svojih grijeha, ona će stalno mijenjati svoje oblike.
4. BIŠR IBN AL-MU'TAMIR
Jedna od proslavljenih ličnosti al-Nazzāmova kruga je Bišr ibn al-Mu'tamir. Tačan datum njegova rođenja nije poznat, ali je godina njegove smrti 210/825.
Bišr je izveo teoriju stvorenih djela (tawlīd) koja je općenito prihvaćena među mu'tazilitima. Mu'taziliti su vjerovali u slobodnuvolju. Oni su prihvatili da je čovjek autor svojih voljnih djela. Neka djela nastaju na način mubāšara, tj. njih je čovjek direktno stvorio, a neke akcije nastaju tawlīdom, tj. nužno rezultiraju iz djela nastalih na način mubāšara. Bacanjem kamena u vodu, na primjer, nužno se pojavljuju talasići. Čak ako kretanje talasića nije imao na umu bacač kamena, on se smatra njihovim pokretačem. Isto tako čovjek je tvorac svojih djela i nedjela na način tawlīda. Nijedan tip akcije nije nastao iz Božanske djelatnosti.
Bišr je govorio da je Božija volja Njegova milost i podjelio ju je na dva atributa: atribut esencije i atribut akcije. Posredstvom atributa esencije On hoće sve svoje akcije kao i ljudska dobra djela. On je apsolutno sveznajući i po svojoj volji nužno se odnosi prema onome što je dobro i pohvalno. Atribut akcije također je dvovrstan. Ako se djela odnose na Boga, ona će implicirati kreaciju, a ako se odnose na ljude ona znače naredbu.
Prema Bišru, Bog je mogao stvoriti drukčiji svijet, bolji od ovoga postojećeg, u kojem bi svi mogli postići spasenje. Međutim, u suprotnosti s općim mu'tazilitskim vjerovanjem, Bišr je govorio da Bog nema veze sa stvaranjem takva svijeta. Sve što je bilo nužno za Boga da čini bilo je da je mogao darovati čovjeku slobodnu volju i izbor, a poslije toga bilo je dovoljno da mu razum za njegovo ponašanje otkrije Božansku objavu i zakone prirode i, kombinirajući um s izborom, da postigne spasenje.
Mu'tamirov učenik abu Musa 'Īsa bin Sabīh, s nadimkom Mizdār, bio je vrlo pobožan čovjek i dobio je naziv mu'tazilitski isposnik. On je imao neka posebna gledišta; Bog, prema njegovu mišljenju, može biti tiranin i lažac, ali to ne čini njegovo gospostvo nesavršenim. Stil Qur'āna se može imitirati; djelo kao što je Qur'ān ili bolje od njega, može se sačiniti. Čovjek koji smatra da Bog može biti viđen očima, iako bez forme, jeste nevjernik, a onaj tko sumnja u nevjerstvo takve osobe, također je nevjernik.
5. MU'AMMAR
Mu'ammarovo puno ime bilo je Mu'ammar ibn 'Abbād al-Sulami. Ni datum rođenja ni smrti nisu tačno određeni. Prema nekima, umro je 228/842.U velikoj mjeri, Mu'ammarove ideje podudaraju se s idejama drugh mu'tazilita, ali je on snažno poricao Božanske atribute i teoriju predestinacije.
Evo njegovih bitnih ideja.
PORICANJE BOŽANSKE SPOZNAJE – Mu'ammar kaže da je esencija Boga slobodna od bilo kojeg aspekta mnoštva. On je smatrao da će, ako vjerujemo u Božije atribute, Božija esencija postati mnoštvena; stoga poriče sve atribute i u ovom poricanju je tako oštar da kaže kako Bog ne zna ni sebe niti bilo šta drugo, jer je spoznaja nešto unutar, ili bez Boga. U prvom slučaju, nužno slijedi da su onaj tko spoznaje i onaj što se spoznaje jedno te isto, što je nemoguće, jer je nužno da ono što se spoznaje treba da bude drugo i različito od onoga tko spoznaje. Ako je spoznaja nešto što je u Bogu i ako je ono što se spoznaje odijeljeno od spoznavaoca, to znači da je Božija esencija dvojna. Dalje, odatle slijedi također da je Božija spoznaja zavisna i da joj je potreban "drugi". Prema tome njegova apsolutnost bila bi sasvim opovrgnuta.
U Mu'ammarovo vrijeme ljudi su sve više i više pokazivali zanimanje za filozofiju, a neoplatonizam je bio osnova. U poricanju atributa Mu'ammar je bio nasljednikom Plotina. Prema osnovnim shvatanjima Plotina, Božija suština je jedna i apsolutna. Bog je transcedentan, pa što god da kažemo o Njemu, mi ga ograničavamo. Otuda mi ne možemo njemu pripisati ljepotu, dobrotu, misao ili volju, jer su svi takvi atributi ograničenja i nesavršenostva. Mi ne možemo reći što je on, već samo što On nije. Kao što je pjesnik rekao, On je:
"Onaj kojeg um ne može spoznati,
Vječan, Apsolutan, koga ne znaju niti mašta nit' osjeti.
On je Jedan koji ne može biti izbrojan.
On je tako Čisto Biće!"
U islamu se općenito vjeruje da ljudski um, razumjevanje, osjeti ili mašta ne mogu doseći Božiju esenciju, zbilju Njegovih atributa ili Njegovo porijeklo. 'Attār kaže:
"Čemu trud da se ispita esencija Boga?
Zašto se naprežeš da proširiš tvoja ograničenja?Ta ne možeš dohvatiti čak ni esenciju jednog atoma,
Kako možeš nastojati da znaš esenciju Boga Samoga?"
Reflektiranje o Božijoj esenciji smatrano je "nekorektnim mišljenjem". Kaže se da je Poslanik islama rekao: "Mi smo svi grešnici u pitanju spoznaje Božije esencije". Stoga je on ovako opomenuo: "Ne upuštajte se u spekuliranje o Božijoj prirodi da ne biste bili uništeni." On je rekao o sebi: "Ja Te ne poznajem do mjere do koje zahtijeva Tvoja spoznaja!" Hāfiz je izrazio istu ideju svojim riječima:
"Nosi svoju mrežu; ti ne možeš uhvatiti 'anqā'
Jer to je isto kao da hvataš vazduh!"
PORICANJE BOŽANSKE VOLJE – Mu'ammar kaže da, poput spoznaje, ni volja ne može biti pripisana Božijoj esenciji. Njegova volja ne može biti smatrana vječnom zbog toga što vječno izražava vremenski prioritet i slijeđenje, a Bog transcendira vrijeme.
BOG KAO TVORAC SUPSTANCIJE, A NE AKCIDENCIJA – Prema Mu'ammarovu mišljenju, Bog je tvorac svijeta, ali on nije stvorio ništa izuzev tijela. Akcidencije su novine tijela stvorene ili (i) prirodno, tj. gorenjem u vatri zagrijanoj od sunca ili (ii) slobodnim izborom, primjerice akcijom ljudi i životinja. Ukratko, Bog stvara materiju i sebe udaljava daleko od nje. Poslije toga, njega se ne tiču promjene do kojih dolazi u materiji, bile one prirodne ili voljne. Bog je tvorac tijela, a ne akcidencija koje proizilaze iz tijela kao njihovi učinci.
MU'AMMAR NE SMATRA ČOVJEKA DRUGIM DOLI OSJETILNIM TIJELOM – Čovjek živi, spoznaje, sposoban je da djeluje i ima slobodnu volju. Nije čovjek samo onaj koji se kreće ili ostaje miran, ili onaj koji je obojen ili vidi, dodiruje ili se mijenja od mjesta do mjesta; niti ga jedno mjesto sdarži isključujući drugo, zbog toga što on nema niti širinu, niti visinu, niti težinu ni dubinu; ukratko, on je nešto drugo nego tijelo.
6. TAMĀMA
Tamāma ibn Ašras al-Numairi živio je tokom vladavine halifa Harun al-Rašida i al-Māmūna. On je u to vrijeme bio vođa qadarita.Harun al-Rašid ga je dao uhapsiti pod optužbom za jerez, ali je on bio u milosti al-Māmūna i ovaj ga je oslobodio. Umro je 213/828. Evo njegovih bitnih postavki:
Kako se dobro i zlo nužno spoznaju s pomoću intelekta, a Bog je dobro, spoznaja Boga je intelektualna nužnost. Da nema Šerijata, čak i tada bi to bilo iznuđeno intelektom.
Pošto je svijet nužan po Božijoj prirodi, on, kao i Bog, postoji vječno i postojat će vječno. Slijedeći Aristotela, on misli da je svijet vječan (qadīm) i da nije stvoren (hādis) te smatra Boga tvorcem stvari po nužnosti Njegove prirode, a ne po volji i izboru.
Bišr ibn al-Mu'tamir koji je uveo u upotrebu teoriju stvorenih djela među mu'tazilitima, griješio je kada je mislio da su ljudi isključivo indirektno autori takvih svojih djela; ni Bog ni ljudi nisu autori stvorenih djela, ona se upravo događaju bez ikakva autora. Čovjek nije njihov tvorac, jer inače, ako bi se djelo stvaralo poslije čovjekove smrti, on kao mrtvac morao bi se shvatiti njihovim tvorcem. Bog se ne može smatrati tvorcem tih djela, jer su neka stvorena djela zla, a zlo se ne može pripisati Bogu.
Hrišćani, Jevreji i magi poslije svoje smrti pretvoriće se u prašinu. Oni neće ni u raj ni u pakao. Životinje i djeca će biti tretirani na isti način. Nevjernik koji nema niti je mogao imati spoznaju Boga nije obavezan da Ga zna. On je sasvim bespomoćan i nalik je niskim životinjama.
7. AL-ĞAHIZ
'Amr ibn Bahr al-Ğāhiz, savremenik Mu'ammarov, bio je al-Nazzāmamov učenik i sam je bio jedan od mu'tazilitskih imama. Smatra se da su učitelj i učenik bili jednomišljenici. Al-Ğāhiz je duboko pronikao u grčku filozofiju. Imao je vanredan smisao za humor i bio dobar anegdotičar. Obično je živio u društvu bagdadskih halifa. Njegovo stalno obitavalište bio je dvorac ibn Zayyāta, prvog ministra halifa Mutawakkila. Kada je Zayyāt pogubljen, po naređenju halife, Ğāhiz se našao u zatvoru. Oslobođen je nakon izvjesnog vremena. Bio je izrazito ružan čovjek, izdubljenih očiju i djeca su se plašila njegova pogleda. Posljednjih godina života bio je paraliziran. Umro je u dobiod devedeset godina u Basri, 255/869. Tokom svoje bolesti često je recitovao sljedeće kuplete:
"Nadaš li se u starosti
Da izgledaš kao u mladosti?
Tvoje srce tek laže: staro ruho nikada
Ne može postati novo."
Bio je autor velikog broja knjiga od kojih treba posebno pomenuti slijedeće: Kitāb al-Bayān, Kitāb al-Hayawān i Kitāb al-Gilmān. Također je napisao knjigu o muslimanskim sektama.
Prema Ğāhizovu vjerovanju, sva spoznaja dolazi po prirodi, to je aktivnost čovjeka u kojoj on nema izbora; Ğāhiz je naučnik i filozof. U uvodu svog djela Kitāb al-Hayawān, on piše da je bio inspiriran filozofijskim duhom koji se sastoji u izvođenju spoznaje iz osjetilnog iskustva i razuma. On koristi posmatranje, poređenje i eksperiment kao metode istraživanja. Eksperimentirao je na različitim vrstama životinja, katkada čak trujući ih, da bi vidio kakve efekte to proizvodi na živu organizmu. Možemo kazati da je unekoliko Bacona anticipirao sedam i po stoljeća ranije. Al-Ğāhiz međutim, nije temeljio spoznaju samo na iskustvu osjeta. S obzirom na to da iskustvo osjeta može dati i pogrešne podatke, nužna je pomoć razuma. Zapravo, u spoznaji razum igra odlučujuću ulogu. On kaže: "Ti nećeš prihvatiti ono što oči daju; slijedi vođstvo razuma. Svaka činjenica determinirana je dvama faktorima: jednim vidljivim, to su osjetila; drugim, skrivenim, i to je razum; u stvarnosti razum je krajnji odredilac."
Prema Ğāhizovu mišljenju volja nije atribut čovjeka, jer su atributi stalno objekt promjene, a volja je nepromjenjiva i nevremenita.
On je smatrao da grešnici neće biti osuđeni na pakao stalno, ali će prirodno biti bačeni u vatru. Bog ne želi poslati bilo koga u pakao, ali vatra pakla po svojoj prirodi vući će grešnike prema sebi. Al-Ğāhiz poriče da Bog može učiniti pogrešku ili da mu se grijeh može pripisati. Al-Ğāhiz također poriče viziju Boga.

8. AL-ĞUBBĀ'I

Abu 'Ali al-Ğubbā'i je rođen 235/849, u Ğubbi, u gradu Kuzistanu. Njegovo prezime je abu 'Ali, a njegovi preci potiču od Hamarāna, roba Osmanova. Al-Ğubbā'i pripada kasnim mu'tazilitima. On je bio učitelj abu al-Hasana al-Aš'arija i učenik abu Jakuba bin Abdullaha al-Šahhāma koji je bio vođa mu'tazilita u Basri.
Jednom je vođena diskusija između njega i imama al-Aš'arija o teoriji ljekovitosti, o čemu je bilo govora na prethodnim stranicama. Priča kaže da je jednoga dana pitao imama Aš'arija: "Što ti podrazumjevaš pod pokornošću?" Imam odgovori: "Pristati na naređenje"; potom upita al-Ğubbā'ija što on misli o toj stvari. Al-Ğubbā'i reče: "Po mome mišljenju, suština pokornosti jeste slaganje s voljom i onaj tko ispunjava volju drugoga, pokorava mu se." Imam odgovori: "Dakle, valja zaključiti da je Bog potčinjen svom slugi ako On ispunjava njegovu volju." Al-Ğubbā'i je to prihvatio. Imam reče: "Ti se razlikuješ od muslimanske zajednice i huliš na Gospodara svjetova. Jer, ako se Bog potčinjava Svom slugi, On mu se mora i pokoravati, a Bog je iznad toga."
Al-Ğubbā'i je dalje govorio da su Božija imena potčinjena pravilima gramatike. On je, stoga, držao mogućim izvođenje Njegovih imena iz svakog djela koje Bog počini. Na ovo je imam al-Aš'ari odgovorio da, prema tome stajalištu, On može dobiti ime "tvorac trudnoće žena" zbog toga što On stvara trudnoću u njima. Al-Ğubbā'i nije odbio ovaj zaključak. Imam dodade: "Ova tvoja jereza gora je od hrišćanske koja naziva Boga ocem Isusovim, jer oni čak ne smatraju da je On proizveo trudnoću u Mariji." Evo drugih značajnih stavova al-Ğubbā'ija.
Kao i drugi mu'taziliti on poriče Božanske atribute pa kaže da je prava bit Boga spoznavanje; Njemu se ne može pripisati atribut spoznaje, jer bi tako ona postojala izvan Njegove esencije. Ne postoji bilo koje "stanje" koje mu omogućuje da postigne "stanje spoznaje". Za razliku od Ğubbā'ija, njegov sin abu Hašim je vjerovao u "stanja". Reći će da Bog sve vidi i sve čuje stvarno znači da je Bog živ i da nema nikakve mane u njemu. Atribut slušanja i gledanja u Boga nastaju u vrijeme stvaranja onoga što je vidljivo i slušljivo.
Al-Ğubbā'i i drugi mu'taziliti smatraju svijet stvorenim, a Božiju volju uzrokom bića koje je stvorio; oni također misle da je Božija volja nešto stvoreno, jer ako vremensku volju držimo subzistirajućom uBogu, On će biti smatran "locusom prolaznih događaja". Ovaj stav on je izrazio protiv qarramita koji kažu da volja postoji u Bogu samome, da je vječna i instrumentalna u stvaranju svijeta koji je stvoren i stoga nije vječan.
Nasuprot al-Ğubbā'iju, mislilo se da nezavisno postojanje volje jeste krajnje neshvatljivo, jer zanči da atribut postoji bez svoga subjekta, ili da akcident postoji bez supstancije. Osim toga, to znači da Bog koji ima volju jeste odvojen od nje, tj. nema je – čista kontradikcija.
Po al-Ğubbā'iju Božiji govor je sačinjen od glasova i zvukova i Bog ga stvara u nekome. Govornik je On Sām, a ne tijelo u kome on postoji. Takav govor nužno je stvorena stvar. Stoga je Božiji Govor stvoren, a ne vječan.
Kao i drugi mu'taziliti on poriče fizičku viziju Boga na drugome svijetu, zato što je to, prema njegovu mišljenju, nemoguće. To je nemoguće zbog toga što nefizičko ne može ispuniti uslove vizije.
On se isto tako slaže s ostalim mu'tazilitima u odnosu na gnozu Boga, spoznaju dobra i zla i sudbine onoga tko čini teške grijehe. On, kao i oni, kaže da je čovjek tvorac vlastitih djela i da u njegovoj moći leži da stvara dobro i zlo ili da čini grijeh i ono što nije dobro, te da je Božija obaveza da kažnjava grešnika, a nagrađuje pokornog.
U odnosu na imamat al-Ğubbā'i podržava vjerovanje sunnita, tj. da se određenje imama vrši na način opće saglasnosti.

9. ABU HAŠIM
Al-Ğubbā'Ijev sin abu Hašim 'Abd al-Salām rođen je u Basri 247/861, a umro 321/933. U literaturi, on je zasjenio al-Ğubbā'ija. Obojica su preduzeli nova istraživanja u problemima Kalāma. Općenito, abu Hašim se slaže sa svojim ocem, ali u pogledu Božanskih atributa sasvim se razlikuje od njega. Mnogi muslimanski mislioci tog vremena vjerovali su da su Božiji atributa vječni i prirođeni Njegovoj biti. Nasuprot tome vjerovanju, šī'iti i sljedbenici grčkih filozofa govorili su da posredstvom Svoje esencije Bog ima spoznaju; On ne spoznaje s pomoću Svoje spoznaje; Božanska esencija, koja je bez kvaliteta i kvantiteta, jedna je i ni na koji način ne može prihvatiti mnoštvenost. Prema mu'tazilitima atributi konstituiraju esenciju Boga,
tj. Bog ima spoznaju zahvaljujući atributu spoznaje, ali taj atribut je identičan s Njegovom esencijom. Bog spoznaje s pomoću Svoje spoznaje, a spoznaja je Njegova esencija; nadalje, on je svemogući posredstvom svoje moći itd. Al-Ğubbā'ijeva teorija kaže da spoznavanje nije niti atribut niti stanje, po kojemu bi se Bog mogao nazvati saznavaocem, premda Bog spoznaje u skladu sa svojoj esencijom.
Kao rješenje ovog problema abu Hašim izlaže koncepciju "stanja". On kaže da mi znamo esenciju i da je znamo u različitim stanjima. Stanja se mijenjaju, ali esencije ostaju iste. Ova stanja su po sebi nepojmljiva; ona se spoznaju kroz njihov odnos prema esenciji, ali se ne nalaze odvojeno od esencije. Navedimo njegove riječi: "Stanje u sebi niti je postojeće niti nepostojeće, niti je nepoznato niti je poznato, niti je vječno, niti kontingentno, ono se ne može spoznati odvojeno, već samo zajedno sa suštinom."
Abu Hašim podupire svoju koncepciju ovim argumentom: um evidentno razlikuje apsolutno spoznavanje stvari od spoznaje iste stvari s nekim atributom. Ako mi poznajemo neku esenciju, mi ne znamo da i Ona također spoznaje. Isto tako, kada znamo neku supstancu, mi ne znamo je li ona vezana i postoje li akcidenti u njoj. Sigurno je da čovjek, percipirajući opće kvalitete stvari u jednoj stvari i razlikujući kvalitete u drugoj, nužno postiže spoznaju o činjenici da se kvalitet koji je opći razlikuje od kvaliteta koji nije opći. Ove racionalne sudove ne može negirati normalan čovjek. Njihov locus je esencija, a ne akcident, jer bi inače slijedilo da jedan akcident postoji u drugom akcidentu. Na taj način stanja su nužno određenja. Stoga se biti spoznavalac svijeta odnosi na stanje koje je atribut pored esencije i nema isti smisao kao esencija. Na isti način abu Hašim ispituje stanja Boga; ova stanja se ne nalaze odvojeno, već su zajedno s esencijom.
Al-Ğubbā'i i ostali koji su poricali stanja odbili su ovu teoriju abu Hašima. Al-Ğubbā'i kaže da su ova stanja stvarno mentalni aspekti koji nisu sadržani u Božanskoj esenciji, već se nalaze samo u onome tko percipira, tj. u onome tko percipira esenciju. Drugim riječima, to su takva uopćavanja ili odnosi koji ne postoje vječno, nego se nalaze samo u umu onoga tko percepira. Ibn Taymiyya također opovrgava stanja. Tako je ovaj njegov kuplet postao slavan:"Abu Hašim vjeruje u Stanje, al-Aš'ari u
Sticanje, a al-Nazzām u Skok.
Ove tri stvari imaju verbalnu, a ne
Stvarnu egzistenciju."
Poslije manjeg oklijevanja imam Bāqilāni podržao je abu Hašimova gledišta. Imam al-Aš'ari i većina njegovih sljedbenika su ih osporavali, a imam al-Haramain ih je prvo podržao, a docnije im se suprostavio.

Autor: M.M. Sharif