Ako bi se kazalo da je središnji cilj sufijskog tumačenja Kur'ana "sjećanje na Boga" (zikrullah), time bi se zapalo u redukcionizam u koji su već zapale mnoge druge vrste kur'anske hermeneutike. Kazati da je Kur'an samo knjiga o Božijoj vlasti (hukmullah) ili, samo knjiga Božijeg govora (kelamullah) i slično znači plitko razumijevati Kur'an. Sufijska hermeneutika je, za razliku od drugih hermeneutika Kur'ana, za sebe od početka tvrdila da je, budući da ima opečaćenje Božijeg dara, cjelovito razumijevanje Kur'ana. Kakvo bi inače moglo biti od Boga podareno znanje o Kur'anu osim cjelovito!

Ali, do cjelovitog smisla Objave koga u vidu darovanog znanja ('Um 'irsi) dobija sufijski komentator Kur'ana ne stiže se naprečac. Jer, način shvaćanja uvjetovan je načinom opstojanja onoga koji shvaća; i obrnuto, unutarnje ponašanje vjernika proizlazi iz njegova načina shva-ćanja. Pogrešno bi bilo u sintagmi način opstojanja prepoznati historij-sko opstojanje, jer sufijske hermeneutike, kao ni većina drugih ezote-ričkih (batini) hermeneutika, svoje tumačenje ne deriviraju iz historije. Pod načinom opstojanja u mističnim komentarima Kur'ana obično se misli na cjelovito izgrađenu duhovnu praksu bez koje se ne može pri-stupiti dubinama kur'anskih smislova (bevatin).

Kao što ćemo malo kasnije pokazati, sufijska hermeneutika u Kur'anu otkriva dubine i slojeve smisla. Međutim, u Kur'anu se dubine i slojevi mogu otkriti tek kad se otkriju u sebi, kur'ansko središte moguće je otkriti tek onda kada se središte otkrije u sebi. Sufija, stoga, ne pri-znaje tumačenje Kur'ana koje ne obavezuje samoga egzegetu); tumače-nje Kur'ana, zato, nije prvenstveno stvar diskurzivnog mišljenja, ono je stvar srca. Naše poznavanje kur'anske filologije i može biti zapanjujuće veliko, a da ipak ne osjetimo niti doživimo kur'anska kazivanja kvali-tativno i iznutra kako to čini sufija. Ovdje je iz tog razloga nužno govo-riti o predvorjima kroz koja sufija prolazi da bi se čist obreo pred Kur-'anom. (Prisjetimo se da Ibn Arebi za kur'anski ajet la jemessuhu ille-l-mutahherun - Kur'an smiju dotaći samo čisti, daje tumačenje kako slijedi: To su duše čedne i čiste od prljavštine nagona i nečistoće mate-rijalne i tjelesne zavisnosti.

Predvorja sufijske duhovne prakse su mnogobrojna i nisu jednom za svagda data: svaki čovjek zasebno je svijet a Kur'an obuhvata sve svjetove! Kada Kušajri u svojoj poslanici Tertibus-Suluk (čije izdanje posjedujemo u arapskoj fotokopiji i njemačkom prevodu od Fritza Meiera) niže ova predvorja, treba znati da on ne želi svojom posla-nicom da stavi tačku na njihov broj ili da kaže da je konačno otkrio sva buduća predvorja sufija! Cilj njegove poslanice jeste u tome da se po-kaže samo jedan od mnogih puteva koji vode k Centru spoznaje, te, dakako, unutarnjim dimenzijama Kur'ana.

Kušajri tvrdi da štovatelj Božiji treba da bude čist od ovog svi-jeta, da ne posjeduje ništa i treba da zna koje dužnosti mu je potrebno izvršavati prema Bogu. Ništa ne posjedovati znači biti unutarnje svjestan da je jedini posjednik samo Bog. Ako sufija nešto posjeduje, onda i to posjeduje njega! Sufija nastavlja dalje Kušajri mora uvijek biti čist u svojoj duši i čiste odjeće i mora biti podučavan pred onima koji slijede Božiji put.

Učitelj svome iskušeniku treba usloviti da odabere siromaštvo pred bogatstvom, jer jedino bogatstvo koje je istinsko jeste sjećanje na Boga. Sufija mora govoriti samo ono što ga se tiče (ve la jekul ma la ja nihi) učitelj mu treba narediti da govori: Bog! Bog! Bog! -, a zatim da mu stavi u dužnost da bude revnostan u izgovaranju ovog zikra, te da ni o čemu drugom ne razmišlja. Ako bi ga nešto odvratilo od ovog zikra, neka to od sebe odanog, pa makar to bila i smrt njegovih rodi-telja... Sufija treba prakticirati ovaj zikr sve dok se posredstvom njega ne udalji od svih stvari s Božijom pomoći i snagom njegove volje, a zatim nastaviti sa zikrom sve dok se ne udalji od samog sebe, a zatim s njim nastaviti dok se ne udalji od samog zikra... Sufija ima na pameti samo ono udaljavanje koje približava Bogu; apsurdno je govoriti da je sufija, time što je bliže Bogu, dalje od sebe, upravo obrnuto, time što je bliže Bogu, bliže je sebi!

Kušajri, potom, govori o težnji sufije da bude permanentno s istinom i da ništa drugo ne čini što nije u potporu istine.

Uz stalno sjećanje na Boga (zikrullah) sufija će osjetiti početak zikra u svojim organima, zapaziz će jedan pokret u njima, pa će mu svaki djelić mesa i svaki djelić kosti osjetiti drhtaj i uznemirenje. Potom će se te kretnje i uznemirenost pojačavati i prerastat će u zvuke i riječi. Štovatelj Božiji osjetitće u svakom djeliću svoga tijela zvuke/glasove, izuzev iz svog jezika, jer jezik u takvim stanjima ne zbori... "

Krajnji cilj ovih stanja je, ipak, postignuće zikra srca (zikr kalb). Tada štovatelj Božiji osjeti slast i osjećanje Božije blizine i ljepote.

U ovim stanjima sufiji će prispijevati znanja i on će pomisliti da su mu se otvorile njegove riznice bivših i potonjih naroda. Naravno, ova i druga stanja i plodove proistekle iz njih sufija ne postiže naprečac! Ovo je Božji put na kojemu je neophodno dugo ustrajati…

Ovdje je nužno svratiti pozornost da postoje stanoviti problemi oko sufijskog pojmovnog i terminološkog instrumentarija. Kao što je sufijska hermeneutika u kur'anskoj riječi otkrila dubine, tako je i svoje otkriće htjela kroz dubine i slojeve iskazati. Onaj ko sufijski jezik doslovno shvata, taj ne može razumjeti mnogo od ovakve vrste hermeneutike.

Sufijska praksa čisto duhovnog karaktera jeste conditio sine qua non u glavnim tokovima sufijske hermeneutike: ova hermeneutika Kur'an ne koristi kao tekst na temelju koga treba pokazati svu filološku virtuoznost i dovitljivost, on nije ni tekst zakona iza koga nema duha koji oživljava. Prije se radi o tekstu koji je živi i dinamični personalitet, čiji jezik služi kao praoblik, kao paradigma, nije namijenjen prvenstveno komunikaciji već edifikaciji, posjeduje unutarnje (batin) i vanjsko (za-hir) značenje. Kur'an i njegov jezik od sufijskog komentatora Kur'ana, prema temeljnim principima ove egzegeze, zahtijevaju neprikosnovenu čistotu duše. Jer, Kur'an se otvara samo čistima, koji bdiju u prasko-zorje, kojima je Bog bliže od vratne žile kucavice, kojima srca trepere kada se izgovaraju njegovi ajeti...

Autor: Enes Karić