"Vaše znanje dobili ste mrtvo od mrtvih, a mi svoje znanje od Živog koji ne umire!"

(Futuhatul-Mekijje)

Među najbitnije karakteristike Kur'ana ubraja se gotovo redovito njegova 'multiinterpretatibilnost. Sa distance od četrnaest stoljeća historija hermeneutike Kur'ana fiksirala je nekoliko međašnih tipova tefsirske 'književnosti: kur'anski tekst u njima različito je recipiran; filolog istražuje gramatiku, sintaksu, semantiku, ukratko jezik revela-cije, jezičnu supstancu koju je izabrao Bog za Svoj medij preko kojeg je saopćio revelaciju; filozof ustanovljava zajedničke teme Objave i filozofije (Bog, svijet, čovjek, vječnost, vrijeme, itd.), dovodi ih u suglasje, posreduje između dvije aktivnosti duha: čitanja Kur'ana kao štiva koje njedri i filozofski diskurs i čitanja filozofskih tekstova na način da korespondiraju s Kur'anom. Teolog na temelju svojih nazora prerađuje velike teme Kur'ana u teološke sisteme, učitava u riječi Objave značenja korespondentna sa tim sistemima i otkriva pravu inatenciju Božijih riječi. Jurist u objavljenoj Božijoj riječi ide za tim da razložno pokaže kako je Bog (osim što je Tvorac, Vječni, Živi) i Zakonodavac, te u kojoj mjeri je Kur'an štivo Zakona. Modernist mu-fessir suočava kur'ansku poruku i islamsku Modernu, nastoji pokazati razmeđa u kojima se kur'ansko štivo očituje savremeno, ali i mjeru u kojoj je savremenost korespondentna sa Kur'anom. Scijentist dovodi u suglasje široke stilizacije Kur'ana i znanstvena otkrića, tvrdi da je Kur'an dobrim dijelom predskazao modernu znanost..

Sufijsko tumačenja Kur'ana principijelno se razlikuje od svih navedenih, sufija bi kazao egzoteričnih (zahir), tumačenja, za koje se razložno tvrdi da svoju recepciju Kur'ana zasnivaju na horizontalnoj ravni. To znači da historijska pozicija mufessira determinira njegovo tumačenje Kur'ana. Sufija tome u načelu prigovara: Sva egzoterička tumače-nja Kur'ana teže da se zasnuju na predaji (isnad), međutim, nije li u oslanjanju na predaju opasnost od oslanjanja na mrtvo znanje od mrtvih ljudi (Wissen als Totes von Toten). Sva takva tumačenja Kur'ana nisu odmakla dalje od slova teksta i slova historije (zahir = historia). Ako je historija glavna determinanta u hermeneutici Kur'ana, tada je svaka vrsta historijskog tumačenja Kur'ana ograničena kao i sama historija. Mnoš-tvo historijskih tumačenja Kur'ana prepoznajemo po duhu vremena:

U epohama razvijenih muslimanskih imperija mufessir piše o Kur'anu kao izvoru Božije vlasti (hukmullah), u vrijeme procvata arapske i perzijske književnosti Božija riječ predmet je filoloških izu-čavanja (Kur'an kao verbum Dei - kelamullah), u vrijeme susreta helenističkog nasljeđa i islamske baštine Kur'an je predmet tadašnjih najrazličitijih neoplatonističkih izučavanja (Kur'an kao sophia perennis el-hikma el-ledunija) u doba nauke Kur'an se izučava kao neporecivi dokumentom Božijem znanju (Kur'an kao 'ilmullah)...

Sufijsko tumačenje Kur'ana nema za cilj izlaganje vremenskih mnijenja o Kur'anu već otkrivanje vječnog inačenja te knjige. Sufija nema potrebe za znanjima drugih o Kur'anu, on traga za praiskonskim, Božanskim smislom Kur'ana, koji nije posredovan niti iskvaren ljud-skom historijskom pozicijom. Zapravo, sufijskom tumačenju Kur'ana je strano svako razmišljanje o Kur'anu, kao štivu koje je nekad objav-ljeno u arapski jezik te se zadatak potonjih vremena svodi na puko otkrivanje onoga što je ta knjiga značila u sedmom stoljeću! Pristupati Kur'anu na takav način znači pristupiti mu kao mrtvoj knjizi, budući da se tako otkrivaju samo ona značenja koja su bila relevantna na Zajednicu VII vijeka davno već mrtvu. Sufija između sebe i Kur'ana ne uspostavlja filološke teorije niti filozofske sisteme, on ne ponire u histo-rijska znanja da bi njihovim posredovanjem otkrio kur'anski smisao, jer time bi historiju nadredio metahistorijski, ljudska znanja Božijem zna-nju, vrijeme vječnosti. Sufijsko otkrivanje iskonskog smisla Kur'ana (sufijski te'vil) od sufija je opisano kao putovanje obrnutim smjerom od silaska Objave (tenzil) Sufijski mufessir pred svojim očima ima jednu shemu u kojoj naziremo vertikalu i horizontalu. Putem vertikale dospi-jevaju u historiju (horizontalu) vječna znamenja Božije knjige.

Iskrivljavanje vječnog smisla Božije knjige (tahr-ful-kelim) pre-ma sufijama, događa se na različite načine a najčešće tako što ljudi svoja huda znanja pretpostavljaju Božijem znanju. Ljudsko znanje jezi-ka (filologija) ništavno je pred Božijim jezikom, ljudska mudrost (filozofija) neznatna je pred Božijom mudrošću, a ljudsko znanje hudo pred Božijim znanjem (Vama je podareno malo znanja: Ve ma utitum minel-'ilmi illa kalila).

Sufije će zato krenuti dugačijim putem i svoje komentare shvatiti kao rezultat nadahnuća, otkrovenja (kešf) i podarenog znanja ('ilmul-muvhibe) izravno od Boga. Kada Ibn Arebi kaže da mu je Fususul-Hi-kem u snu dao Božiji poslanik i zapovjedio da iz njega ijude poučava, onda te riječi treba shvatit tako da Ibn Arebi nije diskurzivno priprav-ljao Fususul-Hikem, da Fususul-Hikem nije rezultat njegovih racional-nih konstrukcija, već je dar Božiji. To također znači da se Predaja, na kojoj se temelji ovaj svojevrsni tefsir o nizu Božjih poslanika spome-nutih u Kur'anu, ima smatrati živom jer potiče od Boga koji je vječan! Sufije su se tako suprotstavili tradicionalnom mnijenju o Predaji kao mrtvom znanju od mrtvih ljudi.

Vraćanje iskonskom značenju i smislu kur'anskih riječi (sufijski te'vil) nije, ipak, moguće ostvariti bez izuzetno dinamične duhovne prakse i vrhunski izgrađenog, reklo bi se odnjegovanog, hermene-utičkog jezika.

Autor: Enes Karić